Bog ne zaboravlja “ljubav što je iskazaste njegovu imenu”
“BOG nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu imenu posluživši i poslužujući svetima” (Hebrejima 6:10, Duda-Fućak). Ove se riječi apostola Pavla obistinjuju na Jehovinim svjedocima u Istočnoj Evropi. Vjerno služeći u korist Božjeg imena, desetljećima su mnogo i teško radili pod ograničenjima nametnutim od vladavina pod nadzorom bivšeg Sovjetskog Saveza. Jehova pamti njihova dobra djela i obasipa ih blagoslovima Kraljevstva. Pogledajmo, primjerice, izvještaj prošle službene godine iz samo tri od tih područja.
Područja bivšeg Sovjetskog Saveza
Područja bivšeg Sovjetskog Saveza izvještavaju da je tokom 1992. službene godine broj objavitelja Kraljevstva porastao za 35 posto — od 49 171 na 66 211! No, to nije sve, budući da su ti objavitelji vrlo aktivni, kao što to pokazuje lijep porast razdijeljene biblijske literature, uključujući i časopise. Dobro su koristili i brošure i brošurice, razdijelivši ih 1 654 559. To je više nego trostruko od prošlogodišnjeg broja od 477 235! Kakav je bio odaziv na sve te razdane publikacije? Broj biblijskih studija se udvostručio. Sada se vodi 38 484 biblijska studija.
I sudjelovanje u pomoćnoj pionirskoj službi poraslo je za 94 posto. To je očito pridonijelo izvanrednom broju novokrštenih učenika, 26 986 u usporedbi sa prošlogodišnjim brojem od 6 570, začuđujući porast od 311 posto!
Kako su se neki od tih novokrštenih počeli zanimati za dobru vijest? Ponekad je tome doprinijela duboka zainteresiranost Svjedoka koji vodi studij. Predsjedavajući nadglednik iz Moldove izvještava:
“Moja supruga i ja posjetili smo ženu koja se ranije zanimala za biblijsku istinu. Uspostavili smo biblijski studij s njom. Međutim, njen se suprug nije nimalo zanimao. Jednog dana kad smo išli k njoj kako bismo nastavili studij bilo je jako hladno i padao je snijeg. Skoro nitko nije bio na ulicama, no mi smo stigli kod nje točno u dogovoreno vrijeme. Rekla je svom suprugu: ‘Vidiš li kako je tim ljudima stalo do nas? Točni su unatoč snijegu.’ Ta je zgoda potakla njenog supruga na razmišljanje. Promijenio je svoje mišljenje i pridružio se studiju, i sada su on i njegova žena kršteni Svjedoci.”
U drugim prilikama može pristojnost Svjedoka biti ono što potakne interes za dobru vijest. Jedan starješina, također iz Moldove, imao je sljedeće iskustvo:
“Čovjek kojeg sam posjetio u svom području za propovijedanje nije se zanimao za Jehovine svjedoke. Rekao je da je pravoslavac, kao što su to i njegov otac i djed. Zato me zamolio da napustim kuću. Međutim, prije nego što sam otišao dao mi je priliku da mu kažem zašto sam ga posjetio. Ukazao sam na Mateja 28:19, gdje kaže: ‘Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!’ (St). Zatim sam mu dao adresu mjesta gdje se sastajemo i otišao. Na moje iznenađenje taj je čovjek tjedan dana kasnije došao na naš sastanak! Ostao je do kraja programa. Rekao je da je cijeli tjedan imao grižnju savjesti zato što je bio tako neprijazan prema meni. Odmah smo uspostavili biblijski studij i sada je on naš brat.”
Drugo izvanredno obilježje službene godine bio je ogroman odaziv na potrebe naše braće u tom području. Tokom zime 1991/92 poslano je braći u nevolji oko 400 tona hrane i velika količina odjeće za muškarce, žene i djecu. Te su zalihe podijeljene gotovo u svim dijelovima područja bivšeg Sovjetskog Saveza, čak i u tako udaljenim kao što je Irkutsk u Sibiru i Habarovsk, blizu Japana. Zaista dojmljiv znak da Jehova nije zaboravio ljubav koju su naša braća iskazala njegovu imenu! To očitovanje bratske ljubavi, na što potiče Jehovin duh, također ih je ujedinilo s njihovom obitelji rasprostranjenom diljem svijeta. Jedna sesta iz Ukrajine pisala je, primjerice, podružnici:
“Pomoć koju ste nam poslali dirnula nas je do dna našeg srca. Ganula nas je do suza i mi smo se zahvalili Jehovi Bogu što nas nije zaboravio. Istina, upravo doživljavamo materijalne teškoće, no zahvaljujući pomoći koja nam je prispjela od naše braće sa Zapada, stali smo u materijalnom pogledu opet na svoje noge. Sada će naša obitelj, zahvaljujući vašoj pomoći, moći posvetiti više vremena Jehovinoj službi. Ako je Jehovina volja, moja kći i ja ćemo u ljetnim mjesecima biti pomoćni pioniri.”
Osim toga, akcija pomaganja je pružila svjedočanstvo onima koji nisu Svjedoci, jer su promatrači mogli vidjeti da Jehovini svjedoci pokazuju ljubav svojim djelima. Obitelj iz druge skupštine je pisala: “Dobili smo materijalnu pomoć koja se sastojala od hrane i odjeće. Toliko je toga! Vaša potpora i ohrabrenje su pouka za nas da i mi trebamo činiti dobro drugima. To djelo ljubavi nije ostalo neprimijećeno ni od nevjernika ni od zainteresiranih osoba i njihovih obitelji; pružilo je dokaz pravog bratstva.”
Pet oblasnih kongresa i jedan međunarodni kongres koji su održani prošlog lipnja i srpnja, pod motom “Nosioci svjetla”, bili su daljnji dokaz Jehovinog blagoslova koji je na napornom radu njegovih Svjedoka i ljubavi koju iskazuju obznanjujući njegovo ime. Na kongresima je bilo 91 673 prisutna a 8 562 se krstilo. Najviše prisutnih bilo je u St. Petersburgu, mjestu održavanja međunarodnog kongresa, gdje ih se okupilo 46 214 — uključujući delegate iz oko 30 zemalja svijeta — na stadionu Kirov.
U Sibiru je čovjek star oko 60 godina došao na kongresno područje u Irkutsk samo da pogleda. Rekao je: “Svi su prisutni lijepo odjeveni, nasmijanih su lica i ljubazni jedan prema drugome. Ovi su ljudi kao jedna ujedinjena obitelj. Može se osjetiti da su prijatelji ne samo na stadionu već i inače u životu. Dobio sam izvrsnu biblijsku literaturu i mnogo sam bolje doznao o kakvoj se organizaciji radi. Želim ostati u kontaktu s Jehovinim svjedocima i proučavati s njima Bibliju.”
Na istom kongresu u Irkutsku, gdje je bila prisutna 5 051 osoba, primijetila je zainteresirana žena iz Jakutske Republike (Sibir): “Gledam te ljude i željela bih vrisnuti od radosti. Vrlo sam zahvalna Jehovi što mi je pomogao upoznati takve ljude. Ovdje na kongresu dobila sam literaturu i želim o njoj razgovarati s drugima. Imam jaku želju da postanem obožavatelj Jehove.”
Upravitelj Centralnog stadiona u Alma-Ati (Kazahstan), gdje je bilo 6 605 prisutnih na kongresu, rekao je sljedeće: “Ganut sam vašim stavom. Sada sam uvjeren da ste svi vi, mladi i stari, pristojni ljudi. Ne mogu reći da vjerujem u Boga, ali vjerujem u svete stvari koje saopćava vaše bratstvo, u vaš stav prema duhovnim i materijalnim vrijednostima.”
Na kongresu u Alma-Ati izjavio je jedan policajac: “Dvaput sam došao u doticaj s vašim ljudima, svaki put na kongresu. Veoma je ugodno raditi s Jehovinim svjedocima.”
Rumunjska
Jehova nije zaboravio ni ljubav koju su njegovu imenu iskazala braća u Rumunjskoj. Prošla službena godina donijela je Svjedocima mnoge radosne događaje. Kao prvo, u Bukureštu je ponovno otvoren ured podružnice. Posljednja legalna aktivnost obustavljena je 1949. U uredu radi oko 20 braće i sestara u novim prostorijama. Ured podružnice služi potrebama 24 752 objavitelja — taj je najveći broj koji predstavlja 21-postotni porast u odnosu na prošlogodišnji prosjek.
Nakon godina propovijedanja u potaji, objavitelji se sve bolje prilagođavaju javnom djelu svjedočenja od vrata do vrata. Iskustvo iz pokrajine Mureş pokazuje kako neki Svjedoci dobro koriste sve prilike da bi propovijedali drugima, čak i dok putuju. Podružnica piše:
“Jedan je objavitelj odlučio propovijedati u vlaku od kupea do kupea. Reakcija ljudi bila je uglavnom povoljna, no u posljednjem su kupeu nastale neke teškoće. Nitko od putnika nije želio uzeti primjerak naših časopisa. Konačno je jedan čovjek, prilično uzbuđeno, ustao i povikao: ‘Bacit ću sve vaše časopise kroz prozor! Zašto nam toliko dosađujete s vašom religijom?’ Objavitelj je prijazno odgovorio da bi, čak i ako bi naše časopise bacio van, netko drugi mogao izvući korist iz njegovog postupka — oni koji bi ih pokupili. Čovjek je primijetio smirenost objavitelja i to ga se toliko dojmilo da je uzeo časopise i počeo ih sam dijeliti drugim putnicima u kupeu. Začudo, svi su uzeli časopise. Nakon što ih je razdijelio nije više imao primjerak za sebe. Zato ga je objavitelj upitao: ‘Gospodine, ne želite li primjerak za sebe?’ Nato je čovjek zgrabio jedan časopis od putnika koji je imao dva primjerka i rekao: ‘Sada je jedan primjerak dospio i do mene!’ ”
U mnogim zemljama djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka povremeno izaziva protivljenje svećenstva kršćanstva. U Rumunjskoj su svećenici pravoslavne crkve često bijesni na Svjedoke. No, to ne može zaustaviti Jehovu da blagoslovi svoj narod za ljubav koju iskazuje njegovu imenu. Jedan pokrajinski nadglednik piše:
“Zajedno s mjesnom skupštinom išli smo u službu u seosko područje. Bilo nas je stotinu braće. Iznajmili smo autobus s kojim smo se odvezli 50 kilometara u područje u jedan gradić. Pozvali smo mnoge na javno predavanje koje se trebalo održati u Domu kulture. Čim je sastanak počeo, pojavio se pravoslavni svećenik kako bi ga ometao. Policajci su ga pokušali zaustaviti. Ipak, nije se dao smiriti. Uspio je prekinuti sastanak kad je razbio staklo na glavnim ulaznim vratima. Međutim, mnogi se mještani nisu nimalo slagali sa svećenikovim ponašanjem. Svim prisutnima se tada moglo dati temeljito svjedočanstvo i razdijeljena je velika količina literature.”
Nažalost, u nekim je dijelovima zemlje vrlo malo Svjedoka. Kad je u pokrajinu Oltul prvi put došao opći pionir, naišao je na samo devetero braće u cijeloj pokrajini i na ogromno područje u kojem je trebalo propovijedati. Nakon godinu dana broj Svjedoka porastao je na 27, od kojih su petero bili ponovno aktivirani objavitelji. Pionir se nastanio u Corabiji, gdje nije bilo niti jednog Svjedoka. Nakon što su Svjedoci samo 45 dana bili u gradu, protestirao je mjesni paroh na radiju Craiova protiv njihovog djela. Rekao je da su Corabiju “preplavili” svojim učenjem, pokušavajući navesti ljude da promijene svoju religiju. Napadi su potrajali, s namjerom da se djelo zaustavi te da se naruši glas Svjedoka u tom području. Sve je dostiglo vrhunac kad su braća bila na oblasnom kongresu u Bukureštu. Nakon svoje službe u crkvi dao je pravoslavni paroh Corabije snažnu obavijest: “Svi bismo trebali održati ulične demonstracije kako bismo naveli policiju da poduzme mjere protiv Svjedoka koji su svojim publikacijama zarazili cijelo područje i zatrovali ljude.” No, upravo u noći prije nego što je bio predviđen prosvjed, dogodilo se nešto neobično. Grupa vandala razorila je katedralu i gradski Dom kulture. Zato prosvjedni skup nikad nije održan!
Područja bivše Jugoslavije
Službena godina 1992. bila je posebno teška godina za braću na području Jugoslavije. Međutim, istovremeno su doživjeli neka radosna iskustva. Zahvalni smo što Jehova nije zaboravio njihovo djelo i ljubav koju su iskazali njegovu imenu.
Rat je najprije započeo u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini. U roku od jedne godine pet novih država nastojalo je iz jedne republike stvoriti vlastite granice, zakone i novac. Stotine Svjedoka moralo je pobjeći iz svojih domova i naći utočiste kod svoje braće u drugim krajevima. Slično kao i u drugim zemljama Istočne Evrope, u većim gradovima imenovani su odbori za elementarne nepogode koji brinu za smještaj, hranu i odjeću za našu braću u potrebi. Tokom službene godine podijeljeno je braći u skupštinama u kriznim područjima oko 55 tona hrane. Stigla su mnoga zahvalna pisma.
Braća iz Dubrovnika javila su koliko su zahvalna za dobivenu pomoć. Jednu je sestru, koja je sa svojim paketom hrane išla kući, upitala susjeda gdje je kupila jaja. Sestra joj je odgovorila da su ih poslala njena duhovna braća iz drugog područja. Susjeda se zadivila. U drugom je slučaju nepoznat čovjek iz Slovenije nazvao starješinu i rekao: “Čuo sam da Jehovini svjedoci pošteno dijele hranu koju dobivaju od svoje braće. Ja sam ljudima poslao nekoliko paketa; međutim, nikad nisu stigli na svoje odredište. Da li bih mogao takvu pomoć poslati vama da je vi podijelite?” I novine i radio izvještavali su povoljno o našoj akciji pomaganja.
Jedan je brat, koji se krstio na međunarodnom kongresu u Zagrebu 1991, bio svjestan približavajućih se teškoća, pa je kupio čitavu trgovinu sa živežnim namirnicama. Hranu je premjestio u svoju kuću u blizini ratnog područja. Kad je nestašica hrane postala ozbiljnijom, ta se zaliha pokazala pravim blagoslovom za braću.
Bilo je moguće dobiti dozvolu da veliki kamion odveze osnovne živežne namirnice braći u opkoljenom Sarajevu. Drago nam je što možemo kazati da je dostava uspješno obavljena.
U borbama su stradali mnogi civili. Nažalost, do kraja službene godine poginulo je šestero braće i sestara i dvije zainteresirane osobe, a neki su bili ranjeni.
Međutim, mnoga iskustva pokazuju da je uglavnom zaštita biti Jehovin svjedok. Jednom su prilikom braća putovala u Beograd na oblasni kongres kad su vojnici zaustavili autobus, pitali su nalaze li se među njima pripadnici određene religije. Braća su odgovorila da ne. Morali su pokazati svoje osobne iskaznice a imena nekih bila su takva da se moglo zaključiti da pripadaju toj religiji. Vojnici su ih optužili da lažu, no braća su imala kod sebe svoje ispisnice iz crkve; objasnili su da su, iako su bili rođeni u toj religiji, sada Jehovini svjedoci te da putuju na svoj kongres. Nato su im vojnici dozvolili da nastave putovanje.
Pioniri nastavljaju svoju službu s nesmanjenom revnošću i to se pokazalo pravim poticajem za djelo. Kula stražara sa svojim vedrim bojama na naslovnim stranicama prevodi se simultano na sve glavne jezike tog područja. Redovito omogućuje da se ljubiteljima istine i pravednosti “u pravo vrijeme daje hranu” (Luka 12:42, St). Tokom 1992. službene godine krstilo se 674 nove braće i sestara.
Bog zasigurno nije zaboravio djelo braće u Istočnoj Evropi i ljubav koju iskazuju njegovu imenu. Osim toga, on želi da svi njegovi obožavatelji, bez obzira gdje žive, slijede dobar savjet koji je Pavao zatim dao, u Hebrejima 6:11, gdje stoji: “Želimo (...) da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade” (DF).