Raj ili smetlište — što više voliš?
NITKO za njega ne bi rekao da nije to što jest: Evropski turist kojemu je potreban odmor i koji želi uživati sunce na rajskom otoku. Šetajući širokim dinama uz morsku obalu, oprezno korača između razbacanih, odbačenih boca, limenki, plastičnih vrećica, papira od guma za žvakanje i bombona, novina i časopisa. Očigledno zbunjen, pita se je li to taj raj kamo je putovao.
Jesi li ikada doživio nešto slično? Zašto ljudi sanjaju o odmoru u nekom raju, no kad se jednom tamo nađu ne oklijevaju pretvoriti ga u pravo smetlište?
Ne samo u “Raju”
Takvo očigledno preziranje ljepote, reda i čistoće ne primjećuje se samo na “mjestima nalik raju” kamo hrle mnogi turisti. Suvremeno je društvo gotovo posvuda teško pogođeno zagađenošću. Mnoga poduzeća zagađuju u velikoj mjeri, stvarajući tone otpadnih tvari. Pogrešno rukovanje otrovnim otpadom kao i nesretnim slučajevima izazvana izlijevanja nafte prijete da opustoše velika područja naše Zemlje, čineći ih neprikladnima za život.
Ratovi također zagađuju. Dok je svijet s užasom promatrao zbivanja, zaljevski rat 1991. poprimio je novu dimenziju. Iračke su snage hotimice zapalile oko 600 izvora nafte, pretvorivši Kuvajt “u apokaliptičku viziju pakla”, kako su to opisale jedne evropske novine. Njemački časopis Geo označio je taj inferno “najvećom ekološkom katastrofom koju su ikada izazvali ljudi”.
Kad je rat završio, odmah je započela akcija temeljitog čišćenja. Samo gašenje gorućih izvora nafte zahtijevalo je mnogo mjeseci napornog rada. Svjetska zdravstvena organizacija izvijestila je da porast zagađenosti u Kuvajtu može prouzročiti da tamošnja stopa smrtnosti poraste za 10 posto.
Manje opasno ali vrlo uznemiravajuće
Na svaki poznati i flagrantni primjer zagađivanja okoliša velikih razmjera dolaze tisuće primjera zagađivanja malih razmjera. Osobe koje bacaju otpatke na javnim mjestima i “umjetnici” grafita mogu biti manje opasni zagađivači, no oni ipak pridonose lišavanju planeta Zemlje njenog potencijala da bude rajem.
Na nekim su mjestima grafiti tako uobičajeni da su građani postali “slijepi na grafite”, jedva ih još primjećujući. Nalaze se na vagonima podzemne željeznice, na zidovima zgrada i na telefonskim govornicama. Grafiti više nisu ograničeni na zidove javnih toaleta.
U nekim je gradovima puno ruševnih i napuštenih zgrada. Stambena su područja unakažena neurednim domovima i dvorištima. Razbijeni automobili, odbačeni strojevi i otpadne stvari gomilaju se u dvorištima gospodarstava koja bi inače mogla biti vrlo privlačna.
U određenim su krugovima ljudi izgleda ravnodušni s obzirom na svoju nečistu i neurednu vanjštinu. Isticanje neurednog izgleda u odijevanju i dotjerivanju može biti ne samo prihvatljivo već i moderno. One koji cijene urednost i čistoću smatra se beznadno staromodnima.
Kakvog li ogromnog zadatka!
Kakva bi samo ogromna akcija čišćenja bila potrebna da se plaže, šume i planine našeg zemaljskog doma pretvore u raj kakav je prikazan na koricama sjajnih turističkih časopisa — a da ne govorimo što bi tek trebalo učiniti s gradovima, gradićima i gospodarstvima, kao i sa samim ljudima!
Ranije spomenuti turist radovao se kad je nešto kasnije vidio radnu ekipu kako ide i uklanja veće komade otpada. Međutim, za sobom je ostavila komadiće razbijenog stakla, zatvarače boca, etikete limenki i odviše opušaka a da bi ih se moglo izbrojiti. Dakle, i nakon čišćenja postojalo je još uvijek mnogo dokaza da je taj krajolik prije nalik smetlištu negoli raju.
Globalno čišćenje, kako bi se spasilo planet Zemlju da ne postane sveopće smetlište, zahtijevalo bi uklanjanje svih tragova takvog uništavanja. Postoje li ikakvi izgledi da će takvo čišćenje uslijediti? Ako hoće, kako će uslijediti? Tko će ga obaviti? Kada?