Jehova jača svoj narod na Istoku i Zapadu
U PODRUČJIMA gdje je djelo propovijedanja zabranjeno, u zemljama koje su rastrzane nasiljem i u državama gdje su nedavno ukinute zabrane — doista, na čitavom svjetskom polju — Jehova svojim Svjedocima nastavlja davati ‘snagu koja je iznad obične’ (2. Korinćanima 4:7, NW).
Napredak pod zabranom
Na jednom je arhipelagu na Dalekom istoku djelo propovijedanja zabranjeno već 17 godina. Jesu li Svjedoci obeshrabreni? Nipošto! Prošlog svibnja imali su novi najveći broj od 10 756 objavitelja, od kojih je 1 297 služilo kao punovremeni sluge. Kako se stanje u svijetu pogoršava, otočani još spremnije slušaju istinu. Svjedoci su izvijestili 15 654 biblijska studija koja se vode u domovima zainteresiranih osoba. Nešto ranije prisustvovalo je 25 397 osoba neupadljivo održanim sastancima obilježavanja Isusove smrti.
Prilikom održavanja Oblasnih kongresa “Božanska pouka” — koji su prema mjesnim okolnostima također održani neupadljivo — braća su se obradovala što su na svom jeziku dobila iste nove publikacije koje su izišle u Sjedinjenim Državama. Prevodioci, korektori i drugi radili su dobrovoljno prekovremeno kako bi na vrijeme pripremili glavno novo izdanje od nekoliko stotina stranica. Svjetovna tiskara, spremna na suradnju, rado je izvršila lijep posao tiskanja i uvezivanja. Posjetioci kongresa bili su oduševljeni kad su dobili tu publikaciju s više od tisuću slika u boji. Mnogi vladini službenici poštuju Jehovine svjedoke, a protivljenje dolazi uglavnom od svećenstva nazovikršćanstva. Očekuje se da zabrana uskoro bude ukinuta.
Što je s Amerikama?
Jehovini svjedoci u ovim Zapadnim zemljama ujedinjeni su sa svojom braćom na Istoku u hrabrom suočavanju s problemima, a Jehovin sveti duh pomaže im nadvladati teške situacije. Uzmimo, primjerice, sljedeći izvještaj iz jedne latinoameričke zemlje gdje pripadnici kartelâ droge redovito putuju kroz džungle.
Skupina Svjedoka odvezla se autobusom u udaljeno područje. Kad su izašli iz autobusa zapazili su mali sporedni put koji je vodio van sela. Petorica braće pošla su tim neasfaltiranim putem kako bi vidjela kuda vodi, dok su sestre i djecu ostavili da rade u selu. Jedan brat priča:
“Tijekom dvosatnog pješačenja naišli smo na samo vrlo malo kuća. Tada je iznenada iz šume izašlo osam naoružanih maskiranih ljudi. Neki od njih imali su strojnice, a neki mačete. Na koga smo to naletjeli? Počeli smo ih pitati što žele, ali oni su nam rekli da budemo mirni i ne pričamo — neka samo idemo naprijed. To smo i učinili! Nakon daljnja dva sata pješačenja kroz gustu džunglu stigli smo na čistinu gdje se očito nalazio oružni logor. Straže s vatrenim oružjem bile su posvuda. U sredini se nalazila lijepa kuća u koju su nas uveli.
Nakon što smo sjeli, oslovio nas je čovjek koji je očito bio vođa logora. Bio je uredno odjeven, visoko obrazovan i prilično dostojanstven. Pokazao je na jednog brata iz naše skupine i rekao mu neka ustane. Zatim ga je upitao: ‘Što mislite o [našoj] skupini?’ Potpuno svjestan toga gdje se nalazimo, brat je odgovorio: ‘Vaša nam je skupina poznata, ali nismo zainteresirani za nju, niti za bilo koju drugu političku skupinu. Jedini razlog zašto smo ovdje jest taj da propovijedamo o Kraljevstvu Jehove Boga pod Kristom Isusom. Ono će uskoro uništiti sve političke vladavine ovoga sustava stvari i donijeti divne blagoslove ljudima na Zemlji pod rajskim okolnostima — nešto što ne može učiniti nijedan čovjek ili skupina ljudi.’
Stav tog čovjeka se promijenio. Počeo je postavljati pitanja. ‘Gdje ste sve to naučili? Kako su vas pripremali da tako govorite?’ Sat i pol smo mogli dobro svjedočiti o prilikama u svijetu i pokazati da Biblija ukazuje na jedinu nadu za čovječanstvo. Također smo objasnili 13. poglavlje Rimljanima — da slušamo vlasti koje vladaju, ali ako se Jehovina i njihova riječ kose, slušamo prije svega našeg Boga Jehovu. Na kraju smo mu ponudili knjige koje smo imali kod sebe. Uzeo je tri knjige i Bibliju i, na naše veliko iznenađenje, dao nam je prilog za njih. Rekao je da će ih pročitati.
Zatim je vođa jednom od ljudi dao znak neka nas izvede iz logora. Ubrzo smo bili na putu natrag, zahvaljujući Jehovi za pobjedu koju smo odnijeli na još jednom propovjedničkom području.”
U razdorima potresenoj Africi
Na pola puta između Dalekog istoka i dalekog Zapada nalazi se afrički kontinent. Plemenski ratovi pretvorili su neke od tamošnih zemalja u vrtloge nasilja. U Liberiji je Jehovin narod opet jako pogođen ponovnim izbijanjem građanskog rata. Najprije su se u listopadu i studenome 1992. vodile borbe u glavnom gradu i okolici. Zatim, kako se rat širio prema unutrašnjosti zemlje, raspuštene su čitave skupštine jer su braća, zajedno s ostalim stanovnicima, bježala u prašumu. Međutim, njihova se revnost nije smanjila. Dok su bježali, propovijedali su, što je imalo za posljedicu da je dano divno svjedočanstvo u najzabačenijim dijelovima unutrašnjosti.
Jedna skupština prognane braće sagradila je privremenu Kraljevsku dvoranu usred fikusove plantaže. Civilno stanovništvo iz gradića koji se nalazi u blizini linija fronte danju obično bježi u okolne fikusove plantaže kako bi se sklonilo pred bombardiranjem iz zraka. Mjesna braća (među kojom i mnogi prognani objavitelji iz glavnog grada Monrovije) organizirala su službu propovijedanja i redovito ih se može vidjeti kako propovijedaju tisućama ljudi koji traže utočište pod fikusovim stablima! Svaki put kad se približi avion braća i sestre skoče u neki obližnji jarak i nakon što opasnost prođe nastavljaju sa svjedočenjem.
Izvanredno je što više od tisuću skupštinskih objavitelja koji su u mogućnosti slati svoj izvještaj Društvu, unatoč uvjetima građanskog rata, u prosjeku izvještava 18,1 sat službe propovijedanja i mjesečno vodi 3 111 biblijskih studija.
U Africi su tijekom protekle četiri godine ukinuta ograničenja djela Jehovinih svjedoka u 18 zemalja. I vrhunac radosti! Zabrana Svjedoka u Malawiju, koja je stupila na snagu u listopadu 1967, ukinuta je 12. kolovoza. Potajno propovijedanje dobre vijesti uvijek je dobro napredovalo, no sada mogu Svjedoci u slobodi krenuti naprijed, iako će morati čekati uskrsnuće da bi ponovo mogli pozdraviti mnoge drage suradnike koje su ubili ugnjetači.
U Mozambiku je, 4. listopada 1992, stupio na snagu mirovni sporazum. Sada je moguće doprijeti u područja koja su ranije zbog rata koji je trajao 16 godina bila nepristupačna. Na području Carioca ponovno je uspostavljena veza sa 375 braće i sestara koji u proteklih sedam godina nisu imali nikakav kontakt s organizacijom. U Milangeu, glavnom gradu područja koje je ranije bilo poznato kao mjesto gdje se nalazio koncentracioni logor i centar za “preodgoj” Jehovinih svjedoka, od kojih su mnogi bili izbjeglice iz Malawija, održan je dan posebnog sastanka. Ukupni broj od 2 915 prisutnih bio je iznenađujući, a među njima bio je i gradski upravnik, koji je Jehovinim svjedocima izrazio dobrodošlicu. Tako je tog dana bivši centar za “preodgoj” postao centrom božanske pouke.
Jedan misionar piše: “Predstavnik UNHCR-a (Ureda visokog komesara Ujedinjenih naroda za izbjeglice) zapazio je nešto zanimljivo u vezi s našom braćom koja su se našla u izbjegličkim logorima u pokrajini Tete. Rekao je da su Jehovini svjedoci organizirali svoje logore, odvojeno od drugih skupina. ‘Njihov je logor’, rekao je, ‘jedini u kojem je sve kako treba’, i dodao: ‘Jehovini svjedoci su čisti, organizirani i obrazovani.’ Zatim mi je ponudio da s njim letim avionom iznad prašume kako bih to sam mogao vidjeti. Pilot mi je iz zraka pokazao dva logora. Jedan je bio jadan i prljav, gdje su blatnjave kuće bile nagurane jedna na drugu bez ikakvog plana. Drugi je bio sagrađen planski, s nizovima kuća koje su razdvajale ulice. Kuće su djelovale uredno, dvorišta su bila čista. Neke kuće bile su čak obojene bojom domaće izrade. ‘Pogodite koji logor pripada vašim ljudima’, rekao je pilot. Vrlo sam se radovao susretu s braćom u tom logoru. Sada u tom selu Svjedoka ima osam skupština.”
U ‘zemlji orla’
Ne, ne radi se o američkom orlu! Između Istoka i Zapada nalazi se evropska zemlja Albanija, čije ime na službenom jeziku glasi Shqipëria, što znači “Zemlja orla”. Nedavno je u toj zemlji ukinuta okrutna 50-godišnja zabrana Jehovinih svjedoka, i oni se, uživajući slobodu obožavanja, mogu ujediniti sa svojom braćom s Istoka i sa Zapada. Oni doista ‘iskupljuju povoljno vrijeme’ (Efežanima 5:16, NW). Prvi kongres u povijesti Albanije, jednodnevni sastanak, održan je u Narodnom kazalištu glavnog grada Tirane u nedjelju 21. ožujka. Skupina od 75 Svjedoka dobrovoljaca u subotu poslijepodne pretvorila je sastajalište koje je bilo u jako lošem stanju u blistavu, čistu kongresnu dvoranu. Uprava je bila zapanjena. A treba spomenuti da je od 75 dobrovoljaca samo njih oko 20 bilo kršteno!
Vrijeme nije moglo biti bolje. Budući da su doputovali i delegati iz inozemstva, pozdravljanje — uglavnom gestikuliranjem i grljenjem — učinilo je dan posebnog sastanka naročito posebnim. Ispruživši dlanove prema nebu, Brat Nasho Dori izgovorio je uvodnu molitvu. On je kršten 1930. i sada je skoro potpuno slijep. Program je iznesen na albanskom, veći dio iznijeli su strani specijalni pioniri. Dok su nova braća i sestre, njih 41, išli prema bazenu koji su u mjesnoj Kraljevskoj dvorani dobrohotno instalirala grčka braća koja su došla u posjet, 585 prisutnih pjevalo je pjesmu “Kršćanska predanost” — jednu od šest pjesama koje su za tu prigodu prevedene na albanski. Kakve li promjene! Ranije je posjedovanje Biblije značilo odlazak u radne logore, a broj prisutnih na sastancima bio je ograničen na dvije do tri osobe.
Dan nakon kongresa nazvao je ravnatelj kazališta ured Watch Towera. Obično se ne zanima za to tko koristi kazalište. Za to se brine njegov zamjenik. Ali on je rekao: “Morao sam vas nazvati da se zahvalim. Nikad nisam ovo mjesto vidio tako čisto. Kad bih to trebao opisati, rekao bih da se jučer na naše kazalište spustio povjetarac s neba. Molim vas, dođite u svako doba kad želite koristiti naše prostorije, i uzet ćemo vas kao prve u obzir. Znate, zapravo biste nam trebali dolaziti svaka tri mjeseca i to besplatno.”
Svjedoci su se vratili u svoje gradove ojačani i zahvalni te su počeli vršiti pripreme za Spomen-svečanost obilježavanja Isusove smrti. Samo 15 dana kasnije, u utorak 6. travnja, na sedam je mjesta održana prva Spomen-svečanost na slobodi.
U Beratu se broj prisutnih na sastancima popeo na oko 170, a mjesni svećenik je bijesan. Od 33 objavitelja Kraljevstva u Beratu krstio se 21 na kongresu. Berat je izvijestio 472 prisutna na Spomen-svečanosti. I na drugim mjestima bio je broj prisutnih na Spomen-svečanosti izvanredan, što je uglavnom posljedica divnog vodstva koje su pružili specijalni pioniri.
U najkatoličkijem gradu Albanije Skadru, gdje se nalazi i bazilika, crkva je počela štampati mjesečni bilten, a svaki broj bavio se temom “Kako se čuvati Jehovinih svjedoka”. U zadnjem je broju pisalo: “Jehovini svjedoci preplavili su Skadar!” Tamošnja velika vojska od dva Svjedoka okupila je prilikom Spomen-svečanosti 74 pristojne i ozbiljne osobe. Nakon što su saslušale govor, 15 obitelji zatražilo je biblijski studij na domu. U jednom drugom gradu, Draču, gdje se nalazi vojska od četiri Svjedoka, izvanredan broj prisutnih popeo se na 79.
Zbog protivljenja katoličke mladeži, koja je zaprijetila da će Svjedoke otjerati kamenjem, u planinskom je selu Kalmeti i Vogel Spomen-svečanost premještena u kuću jednog brata gdje su u miru prisustvovale 22 osobe. Tamošnja grupa ima pet objavitelja od kojih su se tri krstila na kongresu u Tirani.
Dva mladića u Vlorëu dobila su primjerak Kule stražare, pročitali su ga i pisali Društvu: “Zbog istine koju smo upoznali iz Kule stražare smatramo se sada Jehovinim svjedocima. Molimo vas, pošaljite nam pomoć.” Dva specijalna pionira poslana su tamo i ubrzo je jedan od mladića ispunio preduvjete za objavitelja. Radovao se što je bio među 64 prisutna na Spomen-svečanosti u Vlorëu.
Jedan albanski brat koji je upoznao istinu u Sjedinjenim Državama vratio se u 1950-ima u svoj rodni grad Gjirokastër, gdje je sve do svoje smrti služio onoliko koliko su to okolnosti dozvoljavale. Posijao je sjeme istine u srce svog sina. Nakon što je zabrana ukinuta, sin se obratio Watch Tower Societyu, zatraživši pomoć. Jedna druga zainteresirana osoba koja živi samo nešto sjevernije na selu također je pisala i zatražila pomoć, tako da su četiri specijalna pionira poslana tamo. U četvrtak ujutro nakon Spomen-svečanosti nazvao je jedan od njih ured Društva u Tirani: “Nisam se mogao suzdržati da vam ne kažem koliko je mnogo prouzročio Jehovin duh. Tako smo sretni. Spomen-svečanost je bila jako uspješna.” Prisustvovalo je 106 osoba, uključujući četu od sedam objavitelja Kraljevstva.
Koliko je bilo ukupno prisutnih na Spomen-svečanosti? Godine 1992. kad je u Albaniji bilo samo 30 objavitelja Kraljevstva, broj prisutnih iznosio je 325. Godine, 1993. okupio je 131 objavitelj 1 318 prisutnih. U obje godine bio je broj prisutnih deset puta veći od broja objavitelja. Koliko li je uzbudljivo vidjeti kako ‘od maloga postaje tisuća’ u tako kratkom razdoblju! (Izaija 60:22).
‘Produži svoja šatorska užeta’
Dok se djelo propovijedanja Jehovinih svjedoka širi po čitavoj zemaljskoj kugli, izlazi i poziv: “Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer prošir[i]t ćeš se desno i lijevo” (Izaija 54:2, 3, Stvarnost). To proširivanje Božjeg “prebivališta” — zastupljenog svjetskom skupštinom njegovih obožavatelja — zaista je postalo očiglednim u Istočnoj Evropi, posebno u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Nakon što je Jehova kroz desetljeća pritiska krijepio svoje sluge, sada ih opskrbljava dinamičnom energijom potrebnom za širenje i jačanje organizacije.
Na značajnom međunarodnom kongresu prošlogodišnje serije kongresa “Božanska pouka” održanom 22-25. srpnja u Moskvi (Rusija), na stadionu Lokomotiva, najveći broj prisutnih iznosio je 23 743. Tko bi prije samo dvije godine pomislio da će takvo što biti moguće? Ali sada su bili tu! Više od 1 000 delegata došlo je iz Japana i Koreje, gotovo 4 000 došlo je iz Sjedinjenih Država i Kanade a daljnje tisuće došle su iz više od 30 zemalja južnog Tihog oceana, Afrike, Evrope i drugih područja — zaista, susret Istoka i Zapada. Kako li je za sve njih bilo ohrabrujuće družiti se slobodno s više od 15 000 ruske braće i sestara! Vladala je bezgranična radost.
Izvanredan je bio broj od ukupno 1 489 novih Svjedoka koji su se krstili. Krštenje je dobilo velik publicitet u medijima diljem svijeta, uključujući lijepe slike na naslovnoj stranici New York Timesa. Iako je pljesak prilikom krštenja bio gromoglasan, nadmašio ga je pljesak prilikom završnog govora kad je govornik, nakon što je zahvalio svim dobrovoljcima i službenicima, njih 4 752, koji su pripomogli da kongres bude uspješan, rekao: “Prije svega zahvaljujemo Jehovi!” Da, Jehovin je duh suzbio jak otpor pravoslavnih religionista i pružio poletnu snagu koja je kongres učinila uzbudljivom stvarnošću.
Međutim, još se više spremalo u ukrajinskom gradu Kijevu 5-8. kolovoza. Opet su spremni dobrovoljci potpuno renovirali stadion, a najveći broj prisutnih u toj divovskoj Kraljevskoj dvorani iznosio je 64 714. Opet su došli Svjedoci s Istoka i Zapada i svih dijelova Zemlje. Glavna predavanja prevedena su na 12 jezika. Oko 53 000 delegata koji su doputovali javnim prijevoznim sredstvima trebalo je dočekati na kolodvorima i aerodromima te prevesti u hotele, škole i privatne domove kao i na brodove. Sve je to uz minimalni trošak postignuto odličnom i efikasnom organizacijom, što je gradsku policiju navelo na to da izrazi svoje čuđenje i pohvalu.
Vrhunac oduševljavajućeg kongresnog programa bilo je krštenje koje je trajalo dva i pol sata. Ukupno su 7 402 nova brata i sestre simbolizirali svoje predanje Jehovi dok se pljesak razlijegao ogromnim stadionom. Broj krštenih bio je veći od dotadašnjeg najvećeg broja krštenih od 7 136 godine 1958, kad su se 253 922 posjetioca okupila na kongresu u New York Cityu.
Dok se sadašnje razdoblje suda približava svom završetku, ovcama slične osobe s Istoka, Zapada pa čak i “najudaljenijeg dijela zemlje” (NW) skupljaju se u jedinstvo koje je besprimjerno u čitavoj ljudskoj povijesti. Zaista, “veliko mnoštvo (...) iz svakog naroda i plemena, puka i jezika” pridružuje se duhovnom Izraelu, iskazujući svoju vjeru u Isusovu dragocjenu otkupnu žrtvu, koja je temelj svega što je postignuto u opravdanju Jehovine suverene vladavine (Djela apostolska 1:8; Otkrivenje 7:4, 9, 10, St).
[Slike na stranicama 8 i 9]
Susret Istoka i Zapada u Moskvi i Kijevu