Objavitelji Kraljevstva izvještavaju
“Tvrda je kula ime Jahvino”
ŽIVIMO u nesigurnim vremenima. Naš prividno stabilan život može se promijeniti preko noći i neki su se bez upozorenja našli u velikoj opasnosti prije nego su to shvatili. Opasnost može doći političkim prevratom, od nasilnih napadača, prirodnim katastrofama ili ozbiljnim oboljenjem. Bez obzira što bio slučaj, kome bi se kršćanin trebao obratiti kada mu je život u opasnosti?
David, misionar koji živi u jednoj od podružnica Društva Watch Tower, saznao je odgovor na ovo pitanje iz zastrašujućeg iskustva. Radeći kao vozač, napustio je rano jednog jutra podružnicu da bi dovezao neke betelske radnike (dobrovoljni radnici) koji su putovali svaki dan na posao. Bilo je još mračno. Uzeo je u auto Rosalíu i prošao pokraj jedne policijske stanice kada je čuo prvi pucanj.
Zatim su se stvari odvijale brzo. Čuo je zvuk poput jakog praska i shvatio da zrak šišti iz jedne gume. Iznenada je ugledao jednog vojnika koji je stajao na sredini ceste s puškom koja je bila direktno uperena u njega. Tri stvari dogodile su se gotovo istovremeno: rafalnom pucnjavom izrešetana je jedna strana Jeepa, smrskavši tako stakla; David i Rosalía su se sagnuli; vojnik je pucao u prednje staklo u visini očiju.
Kad je Jeep bio zasut mecima, David je zakočio što je bolje mogao dok je i dalje bio sagnut. I David i Rosalía mislili su da će poginuti. Glasno su se molili Jehovi, moleći ga da ih čuva. Rosalía je kasnije rekla da se u tim trenucima pitala kako bi njena obitelj reagirala kad bi čula za njenu smrt.
Ipak živi!
Buka pucnjave i razbijanja stakla konačno je prestala, te je David letimično pogledao Rosalíu. Kada je ugledao malu, okruglu mrlju od krvi na njenim leđima, skoro mu je stalo srce. Komad stakla koji je letio, a ne metak, urezao joj se u leđa. Koljena, koja su joj bila porezana staklom koje je padalo, krvarila su, ali inače je, kako je izgledalo, s njom bilo sve u redu.
Muškarci u uniformama s bijelim trakama oko ruke prišli su Jeepu i naredili im da iziđu s podignutim rukama. Jedan, koji je izgleda imao viši čin, okrenuo se prema jednom vojniku i rekao: “Rečeno ti je da ne pucaš u civile.” Vojnik se počeo opravdavati, tvrdeći da je čuo pucnje i mislio da dolaze iz Jeepa.
Kad je David identificirao sebe i Rosalíu kao Jehovine svjedoke, reakcija je bila povoljna. Objasnio je što je radio, ali vojnici su ih svejedno htjeli pritvoriti. U stvari, u ranim jutarnjim satima, vojna frakcija izvršila je prevrat, a ovi vojnici baš su se spremali preuzeti policijsku stanicu kad su David i Rosalía prolazili Jeepom.
Rosalía je bila jako potresena, ali je hrabro ostala mirna kad je David molio da ih puste. Konačno im je bilo dozvoljeno da odu — bez Jeepa. Morali su pješačiti do obližnjeg glavnog puta i uhvatiti autobus koji je vozio do podružnice, gdje se ambulantni odjel pobrinuo za Rosalíu.
Moć molitve
David je naučio nešto iz ovog iskustva — nikada ne podcjenjuj moć ozbiljne molitve i nikada ne zaboravi da je identificiranje sebe kao Jehovinog svjedoka često zaštita. Može se u stvarnosti obistiniti da je “tvrda (...) kula ime Jahvino; njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta” (Izreke 15:29; 18:10, St; Filipljanima 4:6).
[Zahvala na stranici 19]
Fotografia de Publicaciones Capriles, Caracas, Venezuela