Gospodinova večera — koliko je često treba slaviti?

BOŽIĆ, Uskrs, “svetački” blagdani. Crkve nazovikršćanstva slave mnoge blagdane i svetkovine. No, znaš li koliko slava, prema zapovijedi Isusa Krista, trebaju slaviti Isusovi sljedbenici? Odgovor glasi: Samo jednu! Utemeljitelj kršćanstva nije ozakonio nijedan drugi praznik.

Naravno, ako je Isus odredio samo jednu slavu, ona mora biti vrlo važna. Kršćani bi je trebali slaviti točno onako kako je Isus zapovjedio. Koja je ta jedinstvena slava?

Jedina slava

Isus je tu slavu uveo na dan svoje smrti. Slavio je židovski praznik Pashu sa svojim apostolima. Tada im je dao nešto od beskvasnog pashalnog kruha, rekavši: “Ovo je [“ovo znači”, New World Translation] tijelo moje, koje se za vas daje.” Zatim im je Isus dodao čašu vina, rekavši: “Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.” Također je rekao: “Ovo činite na moju uspomenu!” (Luka 22:19, 20; 1. Korinćanima 11:24-26, Stvarnost). Ta se slava zove Gospodinova večera, odnosno Spomen-svečanost. To je jedina slava za koju je Isus zapovjedio svojim sljedbenicima da je slave.

Mnoge crkve tvrde kako slave ovu slavu zajedno sa svim svojim ostalim svetkovinama, no većina je slavi drugačije nego što je Isus zapovjedio. Možda najznačajniju razliku čini učestalost proslave. Neke je crkve slave mjesečno, tjedno, pa čak i dnevno. Je li Isus to mislio kad je svojim sljedbenicima rekao: “Ovo činite na moju uspomenu”? Biblijski prijevod Duda-Fućak kaže: “Ovo činite meni na spomen” (1. Korinćanima 11:24, 25). Koliko se često proslavlja spomen na nešto ili neka godišnjica? Obično samo jednom godišnje.

Prisjeti se i toga da je Isus uveo ovu slavu i zatim umro na dan 14. nisana prema židovskom kalendaru.a Bio je to dan Pashe, svečanosti koja je Židove podsjećala na veliko oslobođenje koje su u 16. stoljeću pr. n. e. doživjeli u Egiptu. Tada je žrtva janjeta prouzročila spasenje svih židovskih prvorođenaca, dok je Jehovin anđeo poubijao sve egipatske prvorođence (2. Mojsijeva 12:21, 24-27).

Kako to pridonosi našem razumijevanju? Pa, kršćanski je apostol Pavao pisao: “Jer je žrtvovano naše pashalno janje — Krist” (1. Korinćanima 5:7, St). Isusova smrt bila je veća pashalna žrtva, koja čovječanstvu pruža priliku za daleko veličanstvenije spasenje. Zato je za kršćane Spomen-svečanost Kristove smrti zamijenila židovsku Pashu (Ivan 3:16).

Pasha je bila godišnja slava. Zato je logično da je to i Spomen-svečanost. Pasha — dan kada je Isus umro — uvijek pada na 14. dan židovskog mjeseca nisana. Dakle, spomen na Kristovu smrt treba se obilježavati jednom godišnje, na dan koji kalendarski odgovara 14. nisanu. Godine 1994. to je subota, 26. ožujka, nakon zalaska sunca. Zašto onda crkve nazovikršćanstva ne obilježavaju taj dan kao poseban blagdan? Kratak osvrt na povijest odgovorit će na to pitanje.

Apostolski običaj ugrožen

Nema sumnje da su tijekom prvog stoljeća n. e. oni koji su slijedili Isusove apostole slavili Gospodinovu večeru točno onako kako je on zapovjedio. Međutim, neki su tijekom drugog stoljeća počeli mijenjati vrijeme spomen-slave. Održavali su Spomen-svečanost prvog dana u tjednu (današnja nedjelja), a ne onog dana koji odgovara 14. nisanu. Zašto su to činili?

Za Židove, dan je počeo oko šest sati uvečer i trajao je do istog vremena sljedećeg dana. Isus je umro 14. nisana 33. n. e., koji je počeo u četvrtak uvečer i trajao do petka uvečer. Trećeg dana, u nedjelju rano ujutro, uskrsnuo je. Neki su htjeli da se spomen na Isusovu smrt slavi svake godine određenog dana u tjednu, umjesto onog dana na koji bi pao 14. nisan. Također su smatrali da je dan Isusovog uskrsnuća značajniji od dana njegove smrti. Zato su se odlučili za nedjelju.

Isus je zapovjedio da se slavi spomen na njegovu smrt, a ne na njegovo uskrsnuće. A budući da židovska Pasha, prema gregorijanskom kalendaru kojim se danas služimo, svake godine pada na drugi dan, samo je po sebi razumljivo da bi to trebao biti slučaj i sa Spomen-svečanošću. Zato su mnogi slijedili prvobitnu pripremu i slavili Gospodinovu večeru svake godine 14. nisana. S vremenom su ih počeli zvati kvartodecimani, što znači “četrnaestnici”.

Neki izučavatelji priznaju da su ti “četrnaestnici” slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: “Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću” (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8).

Spor se zaoštrava

Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum.

Irenej lionski pisao je u jednom pismu: “Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega” (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Zapazi da je Polikarp svoj stav, navodno, temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu.

Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored.

Odgovarajući u ime onih u Maloj Aziji, Polikrat efeški odbio se pokoriti tom pritisku. Rekao je: “Slavimo taj dan bez da što neovlašteno mijenjamo, niti da što dodajemo, niti oduzimamo.” Zatim je naveo mnoge autoritete, uključujući apostola Ivana. “Svi su oni”, tvrdio je, “slavili Pashu četrnaestog dana u skladu s Evanđeljem, ni na koji način ne odstupajući od toga.” Polikrat je dodao: “Što se mene tiče, braćo (...) nisam zaplašen prijetnjama. Jer su oni bolje nego ja rekli: Moramo slušati Boga prije nego ljude” (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje).

Viktora je taj odgovor naljutio. Jedno povijesno djelo kaže da je “ekskomunicirao sve azijske crkve, a svim crkvama koje su dijelile njegovo mišljenje poslao je okružnice da se s njima ne trebaju družiti”. Međutim, “taj prenagljeni i bezobzirni postupak nije kod svih njegovih mudrih i razboritih istomišljenika naišao na dobar odaziv, a neki od njih su mu oštro odgovorili, savjetujući ga (...) neka očuva ljubav, jedinstvo i mir” (Binghamove Antiquities of the Christian Church, 20. knjiga, 5. poglavlje).

Otpadništvo institucionalizirano

Unatoč takvim prosvjedima, kršćani u Maloj Aziji postali su sve izoliraniji s obzirom na sporno pitanje kada treba slaviti Gospodinovu večeru. Na drugim su mjestima postupno prihvaćane promjene. Neki su slavili čitavo vrijeme od 14. nisana do sljedeće nedjelje. Drugi su proslavu održavali češće — svake nedjelje.

Koncil u Arlesu (Francuska), održan 314. n. e., nastojao je silom nametnuti rimski raspored i potisnuti bilo koju alternativu. Preostali su kvartodecimani istrajali. Da bi riješio ovu a i druge stvari koje su razdvajale one koji su se u njegovom carstvu izjašnjavali kao kršćani, poganski je car Konstantin 325. n. e. sazvao ekumensku sinodu, koncil u Niceji. Tamo je izdan dekret koji je svima u Maloj Aziji naredio neka postupaju u skladu s rimskim običajem.

Zanimljivo je zapaziti jedan od glavnih argumenata iznesenih u korist odstupanja od slavljenja Spomen-svečanosti Kristove smrti na dan koji odgovara datumu židovskog kalendara. A History of the Christian Councils, od K. J. Hefelea, navodi: “Proglašeno je kako je za ovu najsvetiju od svih svečanosti posebno nedostojno slijediti običaj (računanje) Židova, koji su svoje ruke zaprljali najstrašnijim od svih zločina i čiji su razumi zaslijepljeni” (svezak 1, stranica 322). To bi značilo biti u “‘ponižavajućoj podložnosti’ Sinagogi, što je za Crkvu bilo nesnosno” kaže J. Juster, kako se navodi u Studia Patristica (svezak IV, 1961, stranica 412).

Bio je to antisemitizam! One koji su Spomen-svečanost Isusove smrti slavili na isti dan kad je on umro, smatralo se judaistima. Zaboravljeno je da je sam Isus bio Židov i da je on tom danu dao svoje posebno značenje, žrtvujući svoj život u korist čovječanstva. Otada su kvartodecimani bili osuđivani kao heretici i šizmatici te ih se progonilo. Na koncilu u Antiohiji, 341. n. e., donesena je odluka da budu ekskomunicirani. Ipak, godine 400. n. e. bilo ih je još uvijek mnogo, a u malom broju postojali su i dugo vremena nakon toga.

Otada se nazovikršćanstvo nije vratilo Isusovoj prvobitnoj pripremi. Profesor William Bright priznaje: “Kada je za spomen-slavu muke Isusove određen poseban dan, Veliki petak kao takav, bilo je prekasno da se ‘pashalne’ asocijacije koje je sveti Pavao doveo u vezu sa žrtvenom smrću ograniče na taj dan: one su već uvelike bile povezane sa samom svečanošću uskrsnuća, i pometnja pojmova afirmirala se u ritualnom jeziku grčkog i latinskog kršćanstva” (The Age of the Fathers, svezak 1, stranica 102).

Kako je danas?

Možda se pitaš: ‘Je li nakon svih tih godina uopće važno kada se slavi Spomen-svečanost?’ Da, važno je. Muževi energičnog duha koji su težili za moći uveli su promjene. Ljudi su se poveli za njihovim zamislima umjesto da slušaju Isusa Krista. Očito se obistinilo upozorenje apostola Pavla: “Znam da će po odlasku mome ući medju vas [kršćane] teški vuci koji ne će štedjeti stada; i izmedju vas samijeh postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30).

U pitanju je poslušnost. Isus je uveo samo jedno slavlje koje trebaju slaviti kršćani. Biblija jasno objašnjava kada i kako se ono treba slaviti. Tko onda ima pravo to mijenjati? Rani kvartodecimani podnosili su radije progonstvo i ekskomunikaciju nego da u vezi s tim ulaze u kompromise.

Možda će te zanimati činjenica da još uvijek ima kršćana na Zemlji koji poštuju Isusove želje i slave Spomen-svečanost njegove smrti onog dana koji je on odredio. Ove će se godine Jehovini svjedoci sastati u svojim Kraljevskim dvoranama diljem svijeta u subotu 26. ožujka, nakon 18 sati — kada počinje 14. nisan. Tada će činiti točno ono što je Isus rekao da se treba činiti u to krajnje značajno vrijeme. Zašto ne bi proslavio Gospodinovu večeru s njima? Svojom prisutnošću možeš i ti pokazati poštovanje prema željama Isusa Krista.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 6]

“TA DRAGOCJENA OTKUPNINA”

Otkupna žrtva Isusa Krista daleko je više nego neka doktrina. Isus je o sebi rekao: “Sin čovječij nije došao da mu služe nego da služi, i da da dušu svoju u otkup za mnoge” (Marko 10:45). Također je objasnio: “Bogu tako omilje svijet [čovječanstva] da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni” (Ivan 3:16). Otkupnina otvara umrlima mogućnost uskrsnuća i izgled vječnog života (Ivan 5:28, 29).

Spomen na tu prijeko potrebnu smrt Isusa Krista obilježava se prilikom proslavâ Gospodinove večere. Njegova žrtva postiže tako mnogo! Jedna žena koju su odgajali boguodani roditelji i koja desetljećima živi u skladu s Božjom istinom izrazila je svoju zahvalnost sljedećim riječima:

“Radosno iščekujemo Spomen-svečanost. Svake godine nam je sve značajnija. Sjećam se kako sam prije 20 godina stajala u mrtvačnici, gledajući svog mrtvog oca te počevši zaista od srca cijeniti otkupninu. Dotada je to za mene bila samo teorija. O da, poznavala sam sve biblijske retke koji o tome govore i mogla sam ih objasniti! Ali tek kad sam osjetila hladnu realnost smrti, moje je srce naprosto poskočilo od radosti zbog svega što će se tom dragocjenom otkupninom postići za nas.”