“Hrani usta, a ne noge”

Kratak pregled afričkih tradicionalnih običaja ukopa

“ONI ne sahranjuju svoje mrtve!” Ovo je uobičajena izjava o Jehovinim svjedocima u zapadnoj Africi. Ipak, dobro je poznato da to Svjedoci čine, odnosno, sahranjuju svoje mrtve.

Zašto ljudi kažu kako Jehovini svjedoci ne sahranjuju svoje mrtve? Oni to čine zato što Svjedoci ne drže mnoge popularne mjesne običaje.

Tradicionalni običaji ukopa

Aliu živi u malom selu u srednjoj Nigeriji. Kada mu je umrla majka, obavijestio je o njenoj smrti svoje rođake i uredio da se održi biblijski govor u njenom domu. Govor kojeg je održao jedan starješina iz mjesne skupštine Jehovinih svjedoka usredotočio se na stanje mrtvih i ohrabrujuću nadu uskrsnuća o kojoj se govori u Bibliji. Nakon govora, Aliuva majka bila je ukopana.

Rođaci su bili jako ljuti. Za njih nijedan ukop nije potpun bez mrtvačke straže, koja se obično drži te noći kad osoba umre. U Aliuvom kraju karmine su vrijeme slavlja, a ne žalosti. Mrtvaca se okupa, obuče u bijelo i položi na odar. Ožalošćeni dovode muzičare, kupuju gajbe piva, krčage palmina vina i pripremaju bika ili kozu za žrtvovanje. Zatim rođaci i prijatelji dolaze da bi pjevali, plesali, jeli i pili sve do svanuća sljedećeg dana.

Tokom ovog slavlja, jelo se stavlja kod nogu mrtvaca. Dijelovi mrtvačeve kose, noktiju sa ruku i nogu odrežu se i stavljaju na stranu za “drugi ukop”. On se održava danima, tjednima ili čak godinama kasnije.

Sljedećeg dana straže, mrtvaca se sahrani, iako pogrebne ceremonije traju tjedan dana ili duže. Kasnije se održava drugi ukop. Dijelovi kose, noktiju s ruku i nogu umotavaju se u bijelo platno, koje se veže za metar i pol dugu drvenu dasku. U povorci u kojoj se pjeva i pleše, daska se nosi na grob i zakopa blizu osobe koju predstavlja. Ponovno, ima mnogo muzike, pića i slavlja. Kao završetak pogrebne procedure, iz pištolja se opali prema nebu.

Budući da Aliu nije odobrio nijednu od ovih stvari, optužen je da ne poštuje ni mrtve ni tradiciju kojom im se odaje čast. Ali zašto Aliu, Svjedok Jehove, odbija držati se tradicije? Zato što mu savjest ne bi dopustila prihvatiti religiozne predodžbe na kojima se temelje ove tradicije.

Tradicionalna afrička vjerovanja

Ljudi diljem Afrike vjeruju da su sva ljudska bića došla iz duhovnog područja i da će se tamo vratiti. Narod plemena Yoruba iz Nigerije kaže: “Zemlja je trg, nebo je dom.” A izreka plemena Igbo glasi: “Svatko tko dolazi na ovaj svijet morat će se vratiti kući, bez obzira koliko se tko dugo zadržavao na Zemlji.”

Razmotri ranije spomenute običaje. Svrha karmina je svečano ispratiti duh. Bijela odjeća smatra se prikladnom za duhovno područje. Stavljanje hrane kod nogu dovodi se u vezu s predodžbom da mrtvac jede kroz noge i da se mora nahraniti kako ne bi ogladnio na putu u zemlju predaka.

Nadalje, ljudi općenito vjeruju da se duh, kad napušta tijelo, zadržava blizu živih i ne vraća se precima dok ga se konačno ne otpusti drugim ukopom. Sve dok se ne obavi drugi ukop, ljudi se plaše da će se duh razljutiti i mučiti žive bolešću i smrću. Pucanj iz pištolja ustvari je “odašiljanje duha” na nebo.

Iako se pogrebni običaji u Africi jako razlikuju od mjesta do mjesta, obično je osnovna ideja da duh preživljava smrt tijela. Osnovna svrha rituala je pomoći duhu da odgovori na “zov doma”.

Ova vjerovanja i običaje podržale su doktrine nazovikršćanstva o besmrtnosti ljudske duše i njegovo štovanje “svetaca”. Karakteristična je primjedba vojnog kapelana iz Svazija koji je rekao da Isus nije došao da iskorijeni tradicionalna vjerovanja, već da ih ispuni ili utvrdi. Budući da svećenici obično vode obrede na ukopima, mnogi ljudi smatraju da Biblija podupire kako tradicionalna vjerovanja tako i običaje koji iz njih proizlaze.

Što Biblija kaže

Podupire li Biblija ova vjerovanja? U vezi sa stanjem mrtvih, u Propovjedniku 3:20 se navodi: “Sve [ljudi i životinje] ide na jedno mjesto; sve je od praha, i sve se vraća u prah.” U Pismima se nadalje kaže: “Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa (...). I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je, (...) jer nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 6, 10, St).

Ovi i drugi reci jasno pokazuju da nas mrtvi ne mogu vidjeti ili čuti, pomoći nam ili nauditi. Nije li to u skladu s onim što si ti utvrdio? Možda si poznavao bogatog i utjecajnog čovjeka koji je umro i čija je obitelj nakon toga tugovala, iako su u potpunosti obavili sve uobičajene pogrebne ceremonije. Ako je taj čovjek živ u duhovnom području, zašto ne pomogne svojoj obitelji? On to ne može zato što je istinito ono što kaže Biblija — mrtvi su doista bez života, “nemoćni u smrti”, i prema tome ne mogu pomoći nikome (Izaija 26:14, NW).

Božji Sin, Isus Krist, znao je da je to istina. Razmotri što se dogodilo nakon Lazareve smrti. U Bibliji se navodi: “Ovo kaza [Isus], i potom reče im [svojim učenicima]: Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim. Onda mu rekoše učenici njegovi: Gospodine! ako je zaspao, ustaće. A Isus im reče za smrt njegovu” (Ivan 11:11-13).

Zapazi da je Isus usporedio smrt sa snom, počinkom. Po svom povratku u Betaniju, tješio je Lazareve sestre Mariju i Martu. Potaknut samilošću, Isus je zaplakao. Ipak, on nikako nije rekao ili učinio nešto što navodi na zaključak da je Lazar posjedovao duh koji još uvijek živi i da je trebao pomoć kako bi došao do zemlje svojih predaka. Umjesto toga, Isus je učinio ono što je rekao da će učiniti. On je putem uskrsnuća probudio Lazara iz mrtvačkog sna. Time je pružen dokaz da će Bog konačno koristiti Isusa da uskrsne sve one koji su u spomen-grobovima (Ivan 11:17-44; 5:28, 29).

Zašto postupati drugačije?

Ima li što pogrešno u držanju pogrebnih običaja koji se temelje na nebiblijskim vjerovanjima? Aliu i milijuni drugih Svjedoka Jehove vjeruju da ima. Oni znaju da bi bilo pogrešno — čak licemjerno — podupirati bilo koji običaj koji je jasno utemeljen na krivim i pogrešnim naukama. Oni ne žele biti poput pismoznalaca i farizeja koje je Isus prekorio zbog religioznog licemjerstva (Matej 23:1-36).

Apostol Pavao upozorio je svog suradnika Timoteja: “A duh razgovijetno govori da će u pošljednja vremena odstupiti neki od vjere slušajući lažne duhove i nauke djavoljske, u licemjerju lažâ” (1. Timoteju 4:1, 2). Je li zamisao da mrtvi iz čovječanstva žive u duhovnom području učenje demona?

Da, jest. Sotona Đavo, “otac laži”, rekao je Evi da neće umrijeti, ukazujući da će nastaviti živjeti u tijelu (Ivan 8:44; 1. Mojsijeva 3:3, 4). To nije bilo isto kao reći da besmrtna duša i dalje nastavlja živjeti nakon smrti tijela. Međutim, Sotona i njegovi demoni nastoje odvratiti ljude od istine Božje riječi, promičući ideju da se život nastavlja nakon smrti. Budući da vjeruju u ono što Bog kaže u Bibliji, Jehovini svjedoci ne dijele gledišta i običaje koji podupiru Sotonine laži (2. Korinćanima 6:14-18).

Izbjegavajući nebiblijske običaje ukopa, Jehovini sluge navukli su na se neodobravanje onih koji ne dijele njihova gledišta. Nekim Svjedocima oduzeto je nasljedstvo. Druge su protjerale njihove obitelji. Međutim, oni kao pravi kršćani uviđaju da vjerna poslušnost Bogu donosi neodobravanje svijeta. Poput lojalnih apostola Isusa Krista, oni su odlučni ‘pokoravati se više Bogu nego ljudima’ (Djela apostolska 5:29; Ivan 17:14).

Dok gaje uspomenu na svoje voljene koji su zaspali u smrti, pravi kršćani nastoje pokazivati ljubav za žive ljude. Naprimjer, Aliu je nakon što mu je otac umro uzeo majku u svoj dom, hranio je i brinuo se za nju do kraja njenog života. Kad drugi kažu da se Aliu nije brinuo za svoju majku zato što je nije sahranio u skladu s popularnim običajima, on se poziva na ovu čestu izreku među njegovim sunarodnjacima: “Hrani moja usta umjesto moje noge.” Hraniti usta ili brinuti se za osobu dok su on ili ona još živi daleko je važnije nego hraniti noge, što je običaj koji je ranije opisan i povezan s karminama nakon što osoba umre. Hranjenje nogu, ustvari, nikako ne koristi pokojniku.

Aliu upućuje pitanje svojim kritičarima: ‘Čemu daješ prednost — da se obitelj brine za tebe u starosti ili da naprave veliko slavlje nakon što umreš?’ Većina bi izabrala brigu za njih dok su još živi. Osim toga, oni cijene to što znaju da će u slučaju svoje smrti imati dostojanstvenu, na Bibliji utemeljenu komemoraciju i doličan ukop.

To je ono što Jehovini svjedoci nastoje učiniti za svoje voljene. Oni hrane usta, a ne noge.