Jesi li u zadnje vrijeme nekoga ohrabrio?

ELENA je imala tek 17 godina kad su liječnici ustanovili da ima rak jajnika. Njena majka Mari morala se nositi s tjeskobom gledajući kako se Elena muči.

Napokon, Elena je premještena u bolnicu u Madridu (Španjolska), 1 900 kilometara od svog doma na Kanarskim otocima. U Madridu je tim liječnika bio spreman operirati je bez krvi (Djela apostolska 15:28, 29). No ubrzo nakon što je operacija počela, postalo je očitim da je Elenino stanje u zadnjoj fazi. Rak je već zahvatio čitavo tijelo i kirurzi više nisu mogli mnogo učiniti. Elena je umrla osam dana nakon što je došla u Madrid.

Mari se nije morala sama suočiti s tom strašnom kušnjom. Na vlastiti su trošak dvojica kršćanskih starješina nju i njenog najstarijeg sina pratili u Madrid gdje su ostali sve do Elenine smrti. “Pomogli su mi ispuniti strašnu prazninu koju sam u sebi osjećala”, objašnjava Mari. “Nikad neću zaboraviti ohrabrenje koje su mi pružili. Njihova duhovna podrška i praktična pomoć bili su neprocjenjivi. Bili su pravi ‘zaklon od vjetra’” (Izaija 32:1, 2).

Jehovi je drago da se pastiri puni ljubavi poput ovih tako obzirno brinu za njegove ovce (Priče Salamunove 19:17; 1. Petrova 5:2-4). Međutim, pružanje ohrabrenja nije samo prednost starješina. Svi se kršćani sastaju da bi primali duhovnu poduku i da bi ‘hrabrili jedan drugoga’ (Jevrejima 10:24, 25, NW). Pružanje ohrabrenja bitan je dio kršćanskog druženja.

Što uključuje ohrabrenje?

Kao što lijepi cvijet vene kad nema vode, tako mogu i pojedinci — kako u obitelji tako i u skupštini — klonuti zbog pomanjkanja ohrabrenja. S druge strane, pravovremeno ohrabrenje može okrijepiti one koji se suočavaju s iskušenjem, podići duh potištenih i ojačati one koji vjerno služe Bogu.

Grčka riječ prevedena “ohrabrenje” uključuje misao o utjesi, opomeni i okrepi. Prema tome, ohrabrenje nije ograničeno na to da se nekome samo kaže da postupa dobro. Ono može uključivati i pružanje praktične potpore i duhovne pomoći.

Zapravo, grčka riječ prevedena “ohrabrenje” doslovno znači “pozivanje na nečiju stranu”. Ukoliko hodimo rame uz rame s našom duhovnom braćom i sestrama tada smo u mogućnosti neposredno pružiti podršku ako netko od njih posustaje ili se spotakne (Propovjednik 4:9, 10). Pažnje je vrijedno, Jehovin narod služi Bogu “složnijem ramenima” (Sofonija 3:9). A apostol Pavao nazvao je jednog kršćanina ‘drugom pravim’ (Filipljanima 4:3). Raditi zajedno pod istim jarmom služeći rame uz rame čini teret lakšim, posebno za one koji nisu duhovno jaki. (Usporedi Matej 11:29.)

Pružili su ohrabrenje

Budući da je ohrabrenje tako važno, razmotrimo nekoliko biblijskih primjera. Kad se Božji prorok Mojsije približavao kraju svog života, Jehova je postavio Jozuu za vođu Izraelaca. To nije bio jednostavan zadatak, što je Mojsije dobro znao (4. Mojsijeva 11:14, 15). Zato je Jehova rekao Mojsiju neka ‘poda zapovijesti Jozui, i neka ga utvrdi i ukrijepi’ (5. Mojsijeva 3:28).

Za vrijeme izraelskih sudaca, Jeftina je kći spremno udovoljila zavjetu svog oca odrekavši se mogućnosti osnivanja obitelji kako bi služila u Jehovinom svetištu. Je li njena žrtva ostala nezapažena? Nije, jer u Sudijama 11:40 stoji: “Od godine do godine idu kćeri Izraelove da plaču [“da hvale”, NW] za kćerju Jefta od Galada, četiri dana u godini.” Takve su posjete morale biti vrlo ohrabrujuće za samopožrtvovnu kćer Jefte.

Pružanje ohrabrenja ponekad zahtijeva hrabrost. Tijekom svog prvog misionarskog putovanja, apostol Pavao je naišao na žestoko protivljenje u nekoliko gradova Male Azije. Istjerali su ga iz Antiohije, jedva je izmakao pogubljenju u Ikoniji, a kod Listre su ga kamenovali i ostavili misleći da je mrtav. Međutim, ubrzo nakon toga Pavao i njegovi suradnici vratili su se u ove gradove, “utvrdjujući duše učenika i s[a]vjetujući ih da ostanu u vjeri, i da nam kroz mnoge nevolje valja ući u carstvo Božije” (Djela apostolska 14:21, 22). Pavao je bio spreman riskirati svoj život kako bi ohrabrio te nove učenike.

Međutim, novi učenici nisu jedini kršćani koji trebaju ohrabrenje. Godinama kasnije Pavao je proživio teško putovanje u Rim, gdje je trebao biti suđen. Kad se približavao svom odredištu, bio je možda malo potišten. No kad je stigao u mjesto udaljeno 74 kilometra jugoistočno od Rima, njegov se duh razvedrio. Zašto? Zato što su mu braća iz Rima došla u susret do Apijeva trga i Triju gostionica. “Kad ih Pavao vidje, zahvali Bogu i ohrabri se” (Djela apostolska 28:15, St). Pod sličnim okolnostima, već sama naša prisutnost može biti vrlo ohrabrujuća za suvjernike.

Koristi prilike za pružanje ohrabrenja

Zaista, postoje mnoge prilike za pružanje ohrabrenja. Je li te dirnuo dobar učenički govor iznesen od nekog brata ili sestre u Teokratskoj školi propovijedanja? Da li ti je drago što se u skupštini nalaze duhovno jaki tinejdžeri? Diviš li se ustrajnosti ostarjelih? Da li ti se svidio način na koji je neki pionir upotrebljavao Bibliju u službi od kuće do kuće? Tada izreci pohvalu i kaži nešto ohrabrujuće.

Ohrabrenje igra vrlo važnu ulogu kako u obitelji tako i u skupštini. Ono može pomoći roditeljima da odgoje svoju djecu “u nauci i u strahu Gospodinovu” (Efežanima 6:4). Kazati djetetu da je nešto učinilo dobro, i objasniti mu zašto, može biti tako ohrabrujuće! U tinejdžerskim godinama, kad se mladi suočavaju s mnogim iskušenjima i pritiscima, stalno je ohrabrenje prijeko potrebno.

Pomanjkanje ohrabrenja u djetinjstvu može biti vrlo štetno. Michael, kršćanski starješina, danas je otvorena osoba, ali on kaže: “Moj otac nijednom nije rekao da sam nešto dobro učinio. Tako sam odrastao bez samopoštovanja. (...) Iako sada imam 50 godina, još uvijek cijenim kad me moji prijatelji uvjeravaju da sam dobar starješina. (...) Iz vlastitog sam iskustva naučio koliko je važno pružiti ohrabrenje drugima, te ga nastojim pružati.”

Tko treba ohrabrenje?

Kršćanski starješine koji naporno rade zaslužuju ohrabrenje. Pavao je napisao: “Molimo vas pak, braćo, pripoznajte one koji se trude medju vama, i nastojnike svoje u Gospodinu, i učitelje svoje, i imajte ih u izobilnoj ljubavi za djelo njihovo” (1. Solunjanima 5:12, 13). Naporan rad starješina može se lako smatrati sam po sebi razumljivim. Ali riječi iskrene zahvalnosti i ohrabrenja mogu prouzročiti da im njihov teret izgleda lakšim.

I oni među nama koji podnose teške okolnosti trebaju ohrabrenje. “Utješavajte malodušne, branite slabe”, savjetuje Biblija (1. Solunjanima 5:14). Samohrani roditelji, udovice, tinejdžeri, ostarjeli i nemoćni jesu među onima koji se s vremena na vrijeme mogu osjećati potištenima ili duhovno slabima.

María je kršćanka koju je iznenada napustio suprug. Ona kaže: “Poput Joba, ponekad sam željela umrijeti [Job 14:13]. Ali ipak se nisam predala, zahvaljujući ohrabrenju koje mi je pruženo. Dvojica starješina, koje sam vrlo dobro poznavala, utrošili su sate i sate pomažući mi uvidjeti zašto je korisno da nastavim s punovremenom službom. Dvije uviđavne sestre također su me tješile, strpljivo slušajući dok sam izlijevala svoje srce. Koristeći Bibliju, pomogle su mi gledati stvari s Jehovinog stajališta. Ne znam koliko smo često čitale Psalam 55:22, ali znam da sam, primjenjujući taj redak, polako ponovno zadobila duhovnu i emocionalnu ravnotežu. Sve to dogodilo se prije 12 godina i drago mi je što mogu reći da sam sve do sada ostala u punovremenoj službi. Moj je život koristan i sretan unatoč povremenoj emocionalnoj boli. Uvjerena sam da ohrabrenje tijekom takvog vremena kod nekoga može i te kako promijeniti stvari.”

Nekima je potrebno ohrabrenje zato što su napravili greške te se sada bore da ih isprave. Možda su s ljubavlju primili ukor (Priče Salamunove 27:6). Starješine koji su ih ukorili mogu tražiti prilike da ih pohvale kad vide da primjenjuju biblijski savjet. Njihove će riječi ohrabrenja imati dvostruku korist — dokazat će njihovu ljubav prema prijestupniku kako ne bi upao u “preveliku žalost” i podsjetiti ga na koristi primjenjivanja savjeta (2. Korinćanima 2:7, 8).

Jedan je starješina napravio ozbiljnu grešku i izgubio prednost nadgledavanja u skupštini. “Kada je dana obavijest o tome da sam brisan kao starješina, pomislio sam da će se braća neugodno osjećati u mojem društvu”, rekao je. “Međutim, starješine su razlog držali strogo povjerljivim te su nastojali pružiti mi ohrabrenje. I ostali u skupštini pružili su mi ljubav i družili se sa mnom, što je nesumnjivo pospješilo moj duhovni oporavak.”

Pruži ohrabrenje

U svom ispunjenom životu, lako možemo zanemariti pružanje ohrabrenja. Ali koliko se samo dobra time može postići! Da bi pružao djelotvorno ohrabrenje, moraš imati na umu dvije stvari. Prvo, razmisli što ćeš reći, kako bi tvoje ohrabrenje bilo konkretno. Drugo, traži priliku da pristupiš onome tko zaslužuje pohvalu ili koga treba ojačati.

Što češće to činiš, to ćeš biti sretniji. Napokon, Isus nas uvjerava: “Mnogo je blaženije davati nego li uzimati” (Djela apostolska 20:35). Hrabreći druge, ohrabrit ćeš i sebe. Zašto si ne bi postavio cilj da svaki dan nekoga ohrabriš?