Služiti Jehovi kao ujedinjena obitelj

ISPRIČAO ANTONIO SANTOLERI

Moj je otac imao 17 godina kad je 1919. napustio Italiju. Preselio se u Brazil u potrazi za boljim životom. S vremenom je postao vlasnik brijačnice u malom gradiću u unutrašnjosti države São Paulo.

JEDNOG DANA, godine 1938, kad sam imao sedam godina, otac je od nekog čovjeka koji je navratio u njegovu radnju nabavio prijevod Biblije Brasileira. Dvije godine kasnije, majka se teško razboljela i sve do svoje smrti ostala je invalid. I otac se razbolio, stoga smo se svi mi — majka, otac, moja sestra Ana i ja — preselili kako bismo živjeli kod rođaka u gradu São Paulu.

Tijekom svog školovanja u São Paulu postao sam gorljivi čitatelj, naročito povijesnih djela. Dojmilo me se to što se u njima povremeno spominjala Biblija. U jednom romanu, koji sam posudio u javnoj knjižnici u São Paulu, nekoliko se puta spominjala Propovijed na gori. Tada sam odlučio nabaviti Bibliju kako bih sam pročitao tu propovijed. Tražio sam Bibliju koju je otac prije mnogo godina nabavio i na koncu sam je našao u jednom kovčegu, u kojem je ležala sedam godina.

Naša je obitelj bila katolička, tako da me nikad nije hrabrila na čitanje Biblije. Sada sam sâm naučio tražiti poglavlja i retke. S velikim sam užitkom čitao ne samo Propovijed na gori već i čitavu knjigu Mateja kao i druge biblijske knjige. Najdublji je dojam na mene ostavio zvuk istine s kojim su bila iznesena Isusova učenja i čuda.

Shvativši koliko se katolička religija razlikuje od onoga što sam pročitao u Bibliji, počeo sam odlaziti u prezbiterijansku crkvu i Ana mi se pridružila. Ipak, još uvijek sam osjećao prazninu u svom srcu. Godinama sam željno tražio Boga (Djela apostolska 17:27). Jedne vedre noći, kad sam utonuo u misli, pitao sam se: ‘Zašto sam ovdje? Što je smisao života?’ Potražio sam samotno mjesto u stražnjem dvorištu, spustio se na koljena i molio: ‘Gospodine Bože! Tko si ti? Kako te mogu upoznati?’ Odgovor sam dobio ubrzo nakon toga.

Upoznavanje biblijske istine

Jednog dana, godine 1949, neka je mlada žena pristupila ocu kad je izašao iz tramvaja. Ponudila mu je časopise Kula stražara i Probudite se! On se pretplatio na Kulu stražaru i zamolio je da nas posjeti kod kuće, objasnivši da ima dvoje djece koja odlaze u prezbiterijansku crkvu. Prilikom svog posjeta ostavila je Ani knjigu Children (Djeca) i uspostavila biblijski studij s njom. Kasnije sam se i ja pridružio studiju.

U studenom 1950. prisustvovali smo prvi put kongresu Jehovinih svjedoka. Na njemu je objavljeno izlaženje knjige ”Let God Be True“ (“Neka Bog bude istinit”) i mi smo svoj biblijski studij nastavili koristeći tu knjigu kao vodič. Ubrzo nakon toga razabrali smo da smo našli istinu i u travnju 1951. krstili smo se, simbolizirajući svoje predanje Jehovi. Otac se predao nekoliko godina kasnije i umro vjeran Bogu 1982. godine.

Sretan u punovremenoj službi

U siječnju 1954, kad sam imao tek 22 godine, primljen sam da služim u podružnici Jehovinih svjedoka, nazvanoj Betel. Kad sam došao tamo, iznenadio sam se kad sam saznao da je čovjek koji je bio samo dvije godine stariji od mene, Richard Mucha, nadglednik podružnice. Godine 1955, kad se pojavila potreba za slugama pokrajine, kako su se tada zvali putujući nadglednici, bio sam jedan od petorice koji su bili pozvani da sudjeluju u toj službi.

Moja je dodjela bila država Rio Grande do Sul. Kad sam počeo tamo je bilo samo 8 skupština Jehovinih svjedoka, no u roku od 18 mjeseci osnovane su 2 nove skupštine i 20 odvojenih grupa. Danas na tom području ima 15 pokrajina Jehovinih svjedoka od kojih svaka ima oko 20 skupština! Koncem 1956. dobio sam obavijest da je moja pokrajina podijeljena na četiri manje u kojima će služiti četvorica slugu pokrajine. U to su me vrijeme pozvali natrag u Betel kako bih dobio novu dodjelu.

Na moje iznenađenje i radost, dobio sam zadatak da u sjevernom Brazilu služim kao oblasni sluga, putujući propovjednik koji služi u nekoliko pokrajina. Brazil je onda imao 12 000 propovjednika Jehovinih svjedoka, a u zemlji su bile dvije oblasti. Richard Wuttke služio je na jugu, a ja sam imao oblast na sjeveru. U Betelu smo naučili rukovati projektorom kako bismo prikazivali filmove Društvo novog svijeta u akciji i Sreća društva novog svijeta, koje su snimili Jehovini svjedoci.

U to je vrijeme putovanje izgledalo sasvim drugačije. Nitko od Svjedoka nije imao automobil, stoga sam putovao kanuom, čamcem na vesla, volovskom zapregom, na konju, teretnim kolima, kamionom i jedanput avionom. Uzbudljivo je bilo letjeti iznad amazonske prašume i sletjeti u Santarému, grad na pola puta između Beléma na ušću rijeke Amazone i Manausa, glavnog grada države Amazonas. Oblasni su sluge tada služili na samo nekoliko pokrajinskih sastanaka, stoga sam mnogo vremena provodio prikazujući filmove Društva. U većim su gradovima prisustvovale stotine osoba.

U sjevernom Brazilu najviše me se dojmilo područje Amazone. Dok sam u travnju 1957. služio tamo, rijeka Amazona i njeni pritoci izlili su se preko svojih obala. Imao sam prednost prikazati jedan od filmova u šumi, raširivši improvizirano filmsko platno između dva stabla. Projektor se napajao strujom iz motornog čamca koji je bio usidren u obližnjoj rijeci. Za većinu prisutnih bio je to prvi film koji su u životu gledali.

Ubrzo nakon toga vratio sam se u betelsku službu i sljedeće godine, 1958, imao sam prednost prisustvovati povijesnom međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka “Božanska volja”, u New York Cityu. Delegati iz 123 zemlje bili su među 253 922 prisutna koji su zadnjeg dana tog osmodnevnog kongresa ispunili stadion Yankee i obližnji Polo Grounds.

Radosne promjene u mom životu

Kratko vrijeme nakon što sam se vratio u Betel, upoznao sam Klaru Berndt i u ožujku 1959. vjenčali smo se. Dodjela koju smo dobili bila je pokrajinska služba u državi Bahia, gdje smo služili oko godinu dana. Klara i ja se još uvijek rado sjećamo poniznosti, gostoljubivosti, revnosti i ljubavi tamošnje braće; materijalno su bili siromašni ali s obzirom na plodove Kraljevstva bili su bogati. Zatim smo bili premješteni u državu São Paulo. Tamo je moja žena, 1960, zatrudnjela, te smo morali napustiti punovremenu službu.

Odlučili smo se preseliti u rodno mjesto moje žene, u državu Santa Catarina. Naš sin, Gerson, bio je prvo od naše petero djece. Iza njega slijedio je 1962. Gilson, 1965. Talita, 1969. Tárcio i 1974. Janice. Zahvaljujući Jehovi i divnom savjetu koji on pruža, bili smo u stanju suočiti se s izazovom da ih odgajamo “stegom i urazumljivanjem Gospodnjim” (Efežanima 6:4, Duda-Fućak).

Svako svoje dijete smatramo dragocjenim. Psalmist je tako dobro izrazio ono što osjećamo: “Evo našljedstva od Gospodina [“Jehove”, NW]: djeca” (Psalam 127:3). Iako je bilo problema, za svoju smo se djecu brinuli kao što bismo se brinuli za svako ‘nasljedstvo od Jehove’, imajući na umu poduke iz njegove Riječi. Nagrade su bile brojne. Bili smo neizrecivo sretni kad je sve petero, jedno za drugim, pojedinačno i po vlastitom izboru izrazilo svoju želju da se krsti kao simbol svog predanja Jehovi (Propovjednik 12:1).

Životni izbori naše djece

Bili smo presretni kad je Gerson, ubrzo nako što je završio tečaj za kompjutersku obradu podataka, rekao da želi služiti u Betelu, izabirući time punovremenu službu umjesto profesionalne karijere. No betelski život za Gersona ispočetka nije bio lak. Nakon što smo ga posjetili kad je bio tek četiri mjeseca u Betelu, duboko me ganula tuga koja se odražavala na njegovom licu dok smo odlazili. U retrovizoru našeg automobila vidio sam kako nas gleda sve dok nismo skrenuli iza prvog zavoja na cesti. Oči su mi bile tako pune suza da sam morao stati uz rub ceste prije nego smo nastavili svoje 700 kilometara dugo putovanje kući.

Gerson je zaista zavolio Betel. Nakon što je skoro šest godina bio tamo, oženio je Heidi Besser i zajedno su još dvije godine služili u Betelu. Tada je Heidi zatrudnjela, te su morali napustiti Betel. Njihova kći, Cintia, koja sada ima šest godina, sudjeluje s njima u njihovim aktivnostima za Kraljevstvo.

Nedugo nakon što smo Gersona prvi put posjetili u Betelu, Gilson, koji je tek završio prvu godinu poslovnog upravljanja poduzećem, rekao je da i on želi služiti tamo. Planirao je nastaviti sa svojim poslovnim tečajem nakon što bude godinu dana služio u Betelu. No njegovi su se planovi promijenili i on je ostao u betelskoj službi. Godine 1988. oženio je pionirku, kako se nazivaju punovremeni propovjednici, Vivian Gonçalves. Već godinama zajedno služe u Betelu.

Naše su se radosti nastavile kad je, 1986, naše treće dijete, Talita, nakon što je pohađala tečaj iz tehničkog crtanja, odlučila stupiti u pionirsku službu. Tri godine kasnije, i ona je dobila poziv da služi u Betelu. Godine 1991. udala se za Joséa Cozzia, koji je deset godina služio u Betelu. Otada služe zajedno u Betelu.

Moja žena i ja ponovno smo se obradovali kad je Tárcio, sljedeći po redu, ponovio iste riječi koje smo već tri puta čuli: “Tata, želim ići u Betel.” Njegova je molba bila prihvaćena i 1991. počeo je i on služiti u Betelu, gdje je ostao do 1995. Sretni smo što je svoju mladalačku snagu koristio kako bi na ovaj način više od tri godine unapređivao interese Jehovinog Kraljevstva.

Naša najmlađa, Janice, donijela je svoju odluku da služi Jehovi i krstila se u dobi od 13 godina. Dok je još pohađala školu služila je godinu dana kao pomoćni pionir. Zatim je, 1. rujna 1993, počela s općom pionirskom službom u našoj skupštini ovdje u gradu Gasparu.

Put uspjeha

U čemu je tajna očuvanja ujedinjene obitelji u obožavanju Jehove? Ne vjerujem da postoji neka čarobna formula. Jehova je u svojoj Riječi pružio savjet koji kršćanski roditelji trebaju slijediti, tako da sva zasluga za izvrsne rezultate kojima se radujemo pripada njemu. Mi smo jednostavno nastojali slijediti njegove upute (Priče Salamunove 22:6). Sva naša djeca naslijedila su od mene romansku osjećajnost a od svoje majke praktičan germanski duh. No najvažnija stvar koju su od nas dobila bilo je duhovno nasljedstvo.

Naš život kod kuće okretao se oko interesa Kraljevstva. Pridavanje najistaknutijeg mjesta tim interesima nije bilo lako. Naprimjer, bilo nam je teško uvijek redovito održavati obiteljski biblijski studij, ipak nikad nismo odustali. Svako smo dijete od prvih dana života nosili na kršćanske sastanke kao i na sastanke pokrajine i na kongrese. Samo nas je bolest ili neki drugi hitni slučaj mogao spriječiti da budemo prisutni. Osim toga, djeca su već od rane dobi sudjelovala s nama u kršćanskoj službi.

Kad su imala oko deset godina, počela su održavati govore u Teokratskoj školi propovijedanja. Pomagali smo im pripremati se na prve govore, hrabreći ih da radije koriste govorni nacrt nego ispisani manuskript. Kasnije su sami pripremali svoje govore. Također u dobi od 10 do 12 godina počeli su redovito sudjelovati u službi propovijedanja. To je bio jedini način života koji su poznavali.

Moja supruga, Klara, igrala je vrlo važnu ulogu u odgoju naše djece. Dok su djeca bila vrlo mala — u dobi kad dijete poput spužve upija sve što uči — Klara im je svaku večer čitala jednu biblijsku priču i sa svakim se molila. Dobro je koristila knjige Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja, Slušati velikog Učitelja i Moja knjiga biblijskih priča.a Kad su postala dostupna, koristili smo također audio i vizualna sredstva koja su proizveli Jehovini svjedoci.

Iskustvo koje imamo kao kršćanski roditelji potvrđuje da djeca trebaju svakodnevnu pažnju. Duboka ljubav, osobni interes i puno vremena neke su od osnovnih potreba mladih. Udovoljavanje ovim potrebama u najboljoj mogućoj mjeri nismo smatrali samo svojom roditeljskom odgovornošću već nam je to donosilo i veliku radost.

Doista, roditeljima pričinjava zadovoljstvo kad vide ispunjenje riječi iz Psalma 127:3-5: “Evo našljedstva od Gospodina: djeca, porod je dar od njega. Što su strijele u ruci jakome, to su sinovi mladi. Blago čovjeku koji je njima napunio tul svoj!” Služenje Jehovi kao ujedinjena obitelj zaista nam je donijelo radost!

[Bilješka]

[Slika na stranici 26]

Antonio Santoleri sa svojom najužom obitelji