Toliko mnogo patnji
“ČEMU sva ta užasna patnja, patnja pojedinaca i zajednička patnja (...)? Bog bi trebao biti utjelovljenje cjelokupnog smisla, a ipak u ovom svijetu ima toliko toga što je besmisleno, toliko bezrazložne patnje i nerazumnog grijeha. Je li taj Bog možda ono za što ga je Nietzsche optužio da jest: despot, varalica, prevarant, krvnik?” (On Being a Christian, Hansa Künga).
Možeš vidjeti da katolički teolog Hans Küng samo iznosi problem koji mnoge dovodi u nedoumicu — zašto svemoćni Bog pun ljubavi dozvoljava toliko mnogo patnji? Nisi li već čuo da ljudi postavljaju to pitanje? Svatko tko ima samilosti žalostan je zbog onog što Küng opisuje kao “beskrajni potok krvi, znoja i suza, boli, tuge i straha, samoće i smrti”. Ustvari, to je više poput bujice, poplave užasa i tjeskobe koja je tijekom povijesti uništila živote milijuna (Job 14:1).
Pune “muka i nevolja”
Razmisli o patnjama koje su uzrokovane ratom, o boli koju osjećaju ne samo neposredne žrtve već i oni koji ostaju žaliti za njima, kao što su roditelji i rođaci djece i drugih žrtava s kojima se brutalno postupalo. “Tokom proteklih 10 godina”, saopćio je nedavno Crveni križ, “u oružanim je sukobima ubijeno 1,5 milijuna djece.” U Ruandi su tokom 1994, kako izvještava Crveni križ, “brutalno i sustavno poklane stotine tisuća muškaraca, žena i djece”.
Ne bismo trebali previdjeti niti bol koju uzrokuju perverzni pedofili. Jedna je ožalošćena majka, koja je rekla da je njezin sin počinio samoubojstvo nakon što ga je seksualno zloupotrebljavao odgajatelj u ustanovi za čuvanje djece, izjavila: “Čovjek koji je seksualno zloupotrebljavao mog sina (...) uništio je njega i nekoliko drugih dječaka na najsustavniji, najperverzniji mogući način.” A što je s boli koju poput noćne more osjećaju žrtve bešćutnih ubojica ili serijskih ubojica, poput onih uhvaćenih u Britaniji koji su “25 godina nekažnjeno otimali, silovali, mučili i ubijali”? Izgleda da tijekom povijesti nije bilo granica onome što su muškarci i žene nanosili jedni drugima, a što je uzrokovalo bol i patnje (Propovjednik 4:1-3).
Osim toga, tu su i patnje koje su posljedica emocionalnih i fizičkih bolesti, te užasna bol povezana s tugom koja razdire obitelji kada voljene osobe prerano umru. Tu je i tjeskoba koju osjećaju žrtve gladi ili drugih takozvanih prirodnih katastrofa. Malo je onih koji se neće složiti s Mojsijevom izjavom da su naših 70 ili 80 godina pune “muka i nevolja” (Psalam 90:10).
Jesu li dio Božjeg nauma?
Može li biti, kako neki tvrde, da su ove neprekidne patnje dio nekog nerazumljivog Božjeg nauma? Moramo li sada patiti kako bismo cijenili život ‘na drugom svijetu’? Je li istina, kao što je vjerovao francuski filozof Teilhard de Chardin, da su “patnje koje ubijaju i prouzročuju raspadanje neophodne čovjeku, kako bi mogao živjeti i postati duh”? (The Religion of Teilhard de Chardin; naglašeno od nas). Sasvim sigurno nije!
Bi li obziran konstruktor namjerno stvorio smrtonosnu okolinu, a zatim tvrdio da je samilostan kada spašava ljude od njenih posljedica? Nipošto! Zašto bi Bog pun ljubavi učinio nešto takvo? Zašto onda Bog dozvoljava patnje? Hoće li one ikada prestati? Sljedeći će članak razmotriti ta pitanja.
[Zahvala na stranici 3]
WHO-ova fotografija P. Almasya