Od obožavanja cara do pravog obožavanja

ISPRIČAO ISAMU SUGIURA

Iako je 1945. bilo očito da će Japan izgubiti drugi svjetski rat, bili smo uvjereni da će kamikaze (“božanski vjetar”) zapuhati i poraziti neprijatelja. Riječ kamikaze odnosi se na oluje koje su dva puta, 1274. i 1281, uništile veliki dio mongolske osvajačke flote nedaleko od japanske obale i na taj je način prisilile na povlačenje.

ZBOG toga su, kad je 15. kolovoza 1945. car Hirohito obznanio naciji da se Japan predao savezničkim snagama, potonule nade stotina milijuna ljudi odanih caru. Tada sam bio školarac i moje su nade također potonule. ‘Ako car nije živi Bog, tko onda jest?’ pitao sam se. ‘Kome da vjerujem?’

No, poraz Japana u drugom svjetskom ratu zapravo je omogućio meni i tisućama drugih Japanaca da saznamo za pravog Boga Jehovu. Prije nego što vam ispričam kakve sam promjene morao napraviti, dozvolite mi da vas upoznam sa svojim religioznim odgojem.

Rani religiozni utjecaji

Rodio sam se 16. lipnja 1932. u gradu Nagoyi, kao najmlađi od četvorice dječaka. Otac je radio kao gradski geodet. Majka je bila veoma pobožna pripadnica šintoističke sekte Tenrikyo, a moj je najstariji brat stekao religiozno obrazovanje kako bi postao vjeroučitelj Tenrikya. Majka i ja bili smo naročito bliski i ona me vodila sa sobom na mjesto gdje su se sastajali da bi vršili bogoslužje.

Naučio sam pognuti glavu i moliti se. Tenrikyo religija naučavala je vjerovanje u stvoritelja po imenu Tenri O no Mikoto, kao i u deset nižih božanstava. Njeni su članovi prakticirali liječenje vjerom te naglašavali služenje drugima i širenje svojih vjerovanja.

Kao dječak bio sam jako znatiželjan. Divio sam se Mjesecu i bezbrojnim zvijezdama na noćnom nebu i pitao se koliko se daleko svemir proteže iza neba. Bilo mi je fascinantno gledati kako rastu patlidžani i krastavci koje sam posadio na malenom komadu zemlje u dvorištu iza kuće. Promatranje prirode osnažilo je moju vjeru u Boga.

Ratne godine

Godine u kojima sam pohađao osnovnu školu, od 1939. do 1945, poklopile su se s periodom drugog svjetskog rata. U našem se školovanju naglašavalo obožavanje cara, što je važan dio šintoizma. Podučavali su nas shushin, a to je uključivalo i poučavanje o moralu koje je imalo nacionalistički i militaristički prizvuk. Ceremonije podizanja zastave, pjevanje nacionalne himne, učenje carskih odredbi o obrazovanju i odavanje počasti carevoj slici, sve je to bilo dio naše školske rutine.

Išli smo i u tamošnje šintoističko svetište da bismo se molili Bogu za pobjedu carske vojske. Moja dva tjelesna brata bila su u toj vojsci. Zbog nacionalističko-religiozne indoktriniranosti, radovao sam se kad bih čuo vijesti o uspjesima japanske vojske.

Nagoya je bila centar japanske avionske industrije, pa je stoga bila glavna meta silnih napada Američkog zrakoplovstva. Preko dana su bombarderi B-29, zvani supertvrđave, letjeli u formaciji iznad grada na visini od oko 9 000 metara i bacali stotine tona bombi na područja gdje su se nalazile tvornice. Noću su reflektori otkrivali bombardere na visini od samo 1 300 metara. Uzastopni zračni napadi prilikom kojih su bacane zapaljive bombe prouzročili su strahovite požare u stambenim područjima. Samo je Nagoya u posljednjih devet mjeseci rata bila 54 puta napadnuta iz zraka, a posljedice toga bila su mnoga stradanja i više od 7 700 mrtvih.

Dotad su ratni brodovi već počeli bombardirati deset obalnih gradova, pa su ljudi pričali o mogućem iskrcavanju američkih snaga u blizini Tokya. Žene i dječaci bili su obučavani za borbu s kopljima od bambusa kako bi branili zemlju. Naš bojni poklič bio je: “Ichioku Sougyokusai”, što znači “Bolje smrt 100 milijuna ljudi nego predaja”.

Dana 7. kolovoza 1945. jedan je novinski naslov izvijestio: “Nova vrsta bombe bačena na Hiroshimu.” Dva dana kasnije još je jedna bila bačena na Nagasaki. To su bile atomske bombe, a kasnije smo doznali da su ukupno odnijele preko 300 000 života. Zatim smo 15. kolovoza, pri kraju vježbe u kojoj smo marširali s drvenim puškama, čuli carev govor u kojem je objavio kapitulaciju Japana. Bili smo uvjereni da ćemo pobijediti, no sad nas je ovo shrvalo!

Javlja se nova nada

Kako su američke trupe započele okupaciju, tako smo postepeno prihvatili činjenicu da su Sjedinjene Države dobile rat. U Japanu je uspostavljena demokracija, a donesen je i novi ustav kojim se zajamčila sloboda obožavanja. Životni uvjeti bili su teški, vladala je nestašica hrane, pa je 1946. moj otac umro zbog pothranjenosti.

U međuvremenu se u školi koju sam pohađao počelo učiti engleski jezik, a radiostanica NHK započela je emitirati govorne emisije na engleskom jeziku. Pet godina svakodnevno sam slušao taj popularni program s priručnikom u rukama. Zbog toga sam počeo sanjati da jednog dana odem u Sjedinjene Države. Budući da sam se razočarao u religijama šintoizma i budizma, počeo sam razmišljati o tome da se istina o Bogu možda može pronaći u zapadnjačkim religijama.

Početkom travnja 1951. upoznao sam Grace Gregory, misionarku Društva Watch Tower. Stajala je ispred željezničkog kolodvora u Nagoyi i nudila primjerak Kule stražare na engleskom i jednu brošuricu na japanskom koja je govorila o jednoj biblijskoj temi. Dojmila me se poniznost koju je pokazala obavljajući takav posao. Uzeo sam obje publikacije i spremno prihvatio biblijski studij koji mi je ponudila. Obećao sam da ću nekoliko dana kasnije doći kod nje na biblijski studij.

Kad sam sjeo u vlak i počeo čitati Kulu stražaru, pažnju mi je privukla prva riječ u uvodnom članku, “Jehova”. Nikad prije nisam vidio to ime. Nisam očekivao da ću ga naći u malom englesko-japanskom rječniku koji sam nosio sa sobom, ali sam ga našao! “Jehova (...), Bog Biblije.” Sada sam počeo upoznavati Boga kršćanstva!

Prilikom te prve posjete misionarskom domu, čuo sam za biblijsko predavanje koje je nekoliko tjedana kasnije trebao održati Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Watch Tower Bible and Tract Societya. Bio je u posjeti Japanu zajedno sa svojim sekretarom, Miltonom Henschelom, te je trebao doći u Nagoyu. Iako je moje biblijsko znanje bilo ograničeno, veoma sam uživao u govoru, kao i u druženju s misionarima i ostalima koji su bili prisutni.

Za otprilike dva mjeseca, na temelju proučavanja s Grace naučio sam temeljne istine o Jehovi, Isusu Kristu, otkupnini, Sotoni Đavlu, Harmagedonu i rajskoj Zemlji. Upravo je dobra vijest o Kraljevstvu bila poruka kakvu sam tražio. U isto vrijeme kad sam počeo proučavati, počeo sam i pohađati skupštinske sastanke. Sviđala mi se srdačna atmosfera koja je vladala na tim okupljanjima na kojima su se misionari bez ustezanja družili s nama Japancima i zajedno s nama sjedili na tatamijima (pletenim slamnatim prostiračima).

U Japanu je u listopadu 1951. održan prvi pokrajinski sastanak, u dvorani Društvenog doma Nakanoshima u Osaki. U cijelom je Japanu bilo manje od 300 Svjedoka, no ipak je oko 300 ljudi prisustvovalo tom sastanku, uključujući i skoro 50 misionara. Ja sam čak imao malo učešće u programu. Toliko me dirnulo to što sam vidio i čuo, da sam u svom srcu odlučio cijeli život služiti Jehovi. Sljedećeg sam se dana krstio u mlakoj vodi obližnje javne kupaonice.

Radost pionirske službe

Želio sam biti pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka, ali osjećao sam i obavezu da materijalno potpomažem svoju obitelj. Kad sam skupio hrabrost da kažem svom šefu tu svoju želju, iznenadio sam se kad sam ga čuo kako kaže: “Rado ću ti izaći ususret ako će te to usrećiti.” Radio sam samo dva dana u tjednu, a to mi je ipak bilo dovoljno da mogu pomagati majci u podmirivanju kućanskih troškova. Uistinu sam se osjećao kao ptica koju su pustili iz kaveza.

Budući da je situacija bila sve bolja, započeo sam s pionirskom službom 1. kolovoza 1954. na području iza željezničkog kolodvora u Nagoyi, udaljenom samo nekoliko minuta od mjesta gdje sam prvi put sreo Grace. Nakon nekoliko mjeseci dobio sam zadatak da služim kao specijalni pionir u Beppuu, gradu na zapadnom otoku Kyushuu. Tsutomu Miura bio mi je dodijeljen kao partner.a U to vrijeme na cijelom otoku nije postojala niti jedna skupština Jehovinih svjedoka, ali sada na njemu ima stotine skupština koje su organizirane u 22 pokrajine!

Predokus novog svijeta

Kada je brat Knorr ponovo posjetio Japan u travnju 1956, zamolio me da naglas pročitam nekoliko odlomaka iz časopisa Kula stražara na engleskom. Nije rekao zbog čega, ali nekoliko mjeseci kasnije dobio sam pismo u kojem je bio poziv da pohađam 29. razred misionarske škole Gilead. Tako sam u studenom te godine krenuo na uzbudljiv put za Sjedinjene Države kojim se ispunio moj dugogodišnji san. To što sam nekoliko mjeseci živio i radio s velikom betelskom obitelji u Brooklynu, ojačalo je moju vjeru u Jehovinu vidljivu organizaciju.

U veljači 1957. brat Knorr odvezao je mene i još dva polaznika u kompleks Škole Gilead u South Lansingu, na sjeveru države New York. Sljedećih pet mjeseci provedenih u Školi Gilead, kad sam dobivao pouku iz Jehovine Riječi i živio u prekrasnom okruženju s ostalim polaznicima škole, dobio sam predokus rajske Zemlje. Od 103 polaznika, nas je deset bilo poslano u Japan.

Cijenim svoje zadatke

Kad sam se u listopadu 1957. vratio u Japan, tamo je bilo oko 860 Svjedoka. Bio sam dodijeljen u putujuću službu kao pokrajinski nadglednik, no prije toga me Adrian Thompson u Nagoyi nekoliko dana poučavao kako ću obavljati tu službu. Moja je pokrajina obuhvaćala područje od grada Shimizua, u blizini planine Fuji, do otoka Shikokua, a uključivala je i velike gradove kao što su Kyoto, Osaka, Kobe i Hiroshima.

Godine 1961. imenovan sam za oblasnog nadglednika. To je značilo putovati od snježnog sjevernog otoka Hokkaida do suptropskog otoka Okinawe, pa čak i dalje do otočja Ishigakija, koje se nalazi u blizini Tajvana, što je bila udaljenost od oko 3 000 kilometara.

Zatim sam 1963. bio pozvan u bruklinski Betel na desetomjesečni tečaj Škole Gilead. Za vrijeme tečaja brat Knorr je naglasio koliko je važno imati ispravan stav prema svojim radnim zadacima. Rekao je da je čišćenje toaletâ jednako važan zadatak kao i rad u uredu. Ako toaleti nisu čisti, rekao je, to će utjecati na cijelu betelsku obitelj i na njen rad. Kasnije je jedan od poslova koje sam radio u Betelu u Japanu bio čišćenje toaleta, pa sam se sjetio tog savjeta.

Nakon što sam se vratio u Japan, ponovo sam bio dodijeljen u putujuću službu. Nekoliko godina kasnije, 1966, vjenčao sam se s Junko Iwasaki, specijalnom pionirkom koja je služila u gradu Matsueu. Lloyd Barry, koji je tada bio nadglednik podružnice u Japanu, održao je dirljiv govor na našem vjenčanju. Junko mi se tada pridružila u putujućoj službi.

Naš zadatak promijenjen je 1968, kad sam bio pozvan u podružnicu u Tokyu da radim kao prevodilac. Budući da nije bilo dovoljno soba, svakodnevno sam putovao iz općine Sumida (Tokyo), a Junko je služila kao specijalni pionir u tamošnjoj skupštini. Tada su nam već trebali veći objekti podružnice. Tako je 1970. u Numazuu, nedaleko od planine Fuji, bio kupljen jedan posjed. Na njemu je bila sagrađena troetažna tiskara i jedna stambena zgrada. Prije nego je počela izgradnja, nekoliko kuća koje su se nalazile na posjedu korišteno je za održavanje Škole službe za Kraljevstvo, u kojoj se školuju skupštinski nadglednici. Imao sam prednost poučavati u toj školi, a Junko je pripremala obroke za polaznike. Bilo je uzbudljivo gledati kako se stotinama kršćanskih muškaraca pruža posebna poduka kako da obavljaju svoju službu.

Jednog sam poslijepodneva dobio hitan telegram. Majka mi je odvedena u bolnicu i nije se očekivalo da će preživjeti. Sjeo sam na super-brzi putnički vlak za Nagoyu i požurio u bolnicu. Bila je u nesvijesti, ali sam cijelu noć proveo uz njen krevet. Majka je umrla rano ujutro. Dok sam se vozio natrag u Numazu, nisam mogao zadržati suze kad sam se sjetio kakve je sve teškoće prošla u životu i koliko me voljela. Ako bude Jehovina volja, ponovo ću je vidjeti prilikom uskrsnuća.

Ubrzo su nam objekti podružnice u Numazuu postali premali. Zato je u gradu Ebini bilo kupljeno zemljište površine 7 hektara pa je 1978. započela izgradnja novog kompleksa podružnice. Sada sav raspoloživ prostor na tom posjedu zauzimaju tiskara i stambeni objekti, kao i jedna Kongresna dvorana s preko 2 800 sjedala. Posljednja nadogradnja, koja se sastoji od dva 13-etažna stambena objekta i jednog 5-etažnog objekta u kojem se nalaze parkiralište i tehnička služba, završena je početkom ove godine. Naša betelska obitelj sada broji oko 530 članova, no prošireni objekti podružnice omogućit će smještaj za oko 900 osoba.

Mnogo razloga za radovanje

Uzbudljivo je vidjeti kako se ispunjava biblijsko proročanstvo, da, vidjeti kako ‘od nejakoga postaje silan narod’ (Izaija 60:22). Sjećam se kako me 1951. jedan od moje braće pitao: “Koliko ima Svjedoka u Japanu?”

“Oko 260”, odgovorio sam.

“Samo toliko?” upitao je podcjenjivačkim tonom.

Sjećam se da sam razmišljao: ‘Vrijeme će pokazati koliko će ljudi Jehova privući k sebi da ga obožavaju u toj šintoističko-budističkoj zemlji.’ I Jehova je odgovorio! Danas u Japanu više nema nedodijeljenih područja za propovijedanje, a broj pravih obožavatelja popeo se na preko 222 000 u 3 800 skupština!

Protekle 44 godine mog života koje sam proveo u punovremenoj službi — 32 sa svojom dragom suprugom — bile su mi naročito radosne. Od toga sam 25 godina služio u Prevodilačkom odjelu u Betelu. Ujedno sam u rujnu 1979. bio pozvan da budem član Odbora podružnice Jehovinih svjedoka u Japanu.

Prednost je i blagoslov imati mali udio u pomaganju iskrenim, miroljubivim ljudima da se priključe obožavanju Jehove. Mnogi su uradili isto što i ja — prešli su s iskazivanja odanosti caru na obožavanje jedinog pravog Boga Jehove. Iskreno želim pomoći još mnogima da prijeđu na Jehovinu pobjedničku stranu i dobiju beskrajan život u miroljubivom novom svijetu (Otkrivenje 22:17).

[Bilješka]

[Slika na stranici 29]

Školsko obrazovanje bilo je usredotočeno na obožavanje cara

[Zahvala]

The Mainichi Newspapers

[Slika na stranici 29]

U New Yorku s bratom Franzom

[Slika na stranici 29]

Sa svojom ženom Junko

[Slika na stranici 31]

Rad u Prevodilačkom odjelu