Ponos — koliko je visoka njegova cijena?

JESI li ikada naišao na osobu koja te namjerno htjela poniziti? Je li to možda bio neki upravitelj, šef, nadglednik ili možda čak neki rođak koji te gledao svisoka i ponašao se prema tebi s krajnjim prezirom? Što si osjećao prema toj osobi? Jesi li bio privučen njezinom osobnošću? Posve sigurno nisi! A zašto? Zato što ponos stvara barijere i sprečava komunikaciju.

Ponosna osoba sve druge omalovažava, tako da ona uvijek ispadne superiornija. Osoba koja ima takav stav rijetko kada o drugima govori pohvalno. Uvijek je tu neka negativna izjava kojom želi umanjiti vrijednost druge osobe — “da, možda je to istina, ali on ima ovaj problem ili ima onu manu”.

U knjizi Thoughts of Gold in Words of Silver (Zlatne misli u srebrnim riječima) ponos je opisan kao “porok koji uvijek razara. On izjeda osobu, ostavljajući za sobom vrlo malo toga što bi se kod te osobe moglo voljeti.” Da li stoga uopće čudi što se nitko ne osjeća ugodno u blizini neke ponosne osobe? Ustvari, često je cijena koju plaća ponosna osoba to što nema istinskih prijatelja. “Nasuprot tome”, u istoj se knjizi nastavlja, “ljudi vole ponizne osobe — ali ne ponizne osobe koje se time ponose, nego istinski ponizne osobe.” U skladu s tim, Biblija kaže: “Oholost ponizuje čovjeka, a ponizan duhom postiže časti” (Priče Salamunove 29:23, St).

Međutim, puno važnije od ljudskog prijateljstva ili priznanja jest to kako ponos utječe na odnos pojedinca s Bogom. Kako Bog gleda na ponosne, ohole i na one koji su uobraženi? Da li mu je važno je li netko ponosan ili ponizan?

Pouka iz poniznosti

Nadahnuti je pisac Priča Salamunovih napisao: “Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast. Bolje je biti ponizna duha s krotkima nego dijeliti plijen s oholima” (Priče Salamunove 16:18, 19). Mudrost tih riječi jasno je vidljiva u slučaju sirijskog vojskovođe Namana, koji je živio u vrijeme izraelskog proroka Elizeja.

Naman je bio gubavac. U potrazi za lijekom, otputovao je u Samariju misleći da će ga Elizej osobno primiti. Umjesto toga, prorok je poslao svog slugu s uputama da se Naman sedam puta okupa u rijeci Jordanu. Naman je bio uvrijeđen tim postupkom i tim savjetom. Zašto prorok nije osobno došao i s njim porazgovarao umjesto da šalje nekog slugu? A nesumnjivo je i svaka sirijska rijeka bila jednako tako dobra kao i Jordan! Njegov je problem bio ponos. Kakav je bio ishod? Na njegovu sreću, prevladao je savjet mudrijih. “I tako sidje, i zaroni u Jordan sedam puta po riječi čovjeka Božijega, i tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta, i očisti se” (2. Carevima 5:14).

Nekada se velike koristi mogu izvući ako se pokaže samo malo poniznosti.

Cijena arogancije

Međutim, cijena koju plaćamo zbog svog ponosa može biti daleko viša od toga da samo propustimo neku pogodnost ili korist. Još jedan aspekt ponosa vidljiv je u grčkoj riječi hybris. Izučavatelj grčkog jezika William Barclay navodi da je “hubris mješavina ponosa i okrutnosti (...), arogantan prezir koji [čovjeka] dovodi do toga da gazi srca svojih bližnjih”.

Jedan očiti primjer takvog pretjeranog ponosa nalazi se u Bibliji. To je slučaj amonskog kralja Hanona. U djelu Insight on the Scriptures (Uvid u Sveto pismo) objašnjava se: “Zbog ljubazne dobrohotnosti koju mu je Nas pokazivao, David je poslao svoje glasnike da utješe Hanona zbog smrti njegovog oca Nasa. Međutim, Hanona su njegovi knezovi uvjerili da je to samo izlika kako bi David mogao uhoditi grad i zato je osramotio Davidove sluge obrijavši im pola brade i odrezavši im haljine na pola, sve do stražnjice, i zatim ih takve otjerao.”a U vezi s tim događajem Barclay primjećuje: “Takvo postupanje bilo je hubris. Bila je to kombinacija uvrede, skandala, javnog poniženja” (2. Samuelova 10:1-5).

Da, ponosna je osoba u stanju ponašati se drsko i ponižavati druge. Ona uživa u tome da nekoga povrijedi na hladan, bezosjećajan način i zatim se naslađuje time što je tu osobu dovela u neugodnu situaciju i nanijela joj sramotu. Ali rušiti ili uništavati nečije samopoštovanje predstavlja dvosjekli mač. Osoba time gubi prijatelja, a i vrlo vjerojatno sama sebi stvara neprijatelja.

Kako bi ijedan pravi kršćanin mogao ispoljavati takav štetan ponos, kad je kršćanima njihov Gospodar zapovjedio da ‘ljube svoga bližnjega kao samoga sebe’? (Matej 7:12; 22:39). To je jednostavno nespojivo sa svim onim što Bog i Krist predstavljaju. Zato Barclay navodi ovu važnu primjedbu: “Hubris je ponos koji navodi čovjeka da prkosi Bogu.” Ponos je to što ljude navodi da kažu: “Nema Boga” (Psalam 14:1). Ili kako je u Psalmu 10:4 (NW) rečeno: “Zli prema svojoj oholosti ne istražuje; sve su njegove pomisli: ‘Nema Boga.’” Takva vrsta ponosa, ili oholosti, otuđuje osobu ne samo od prijatelja i rođaka već i od Boga. Kako li je visoka cijena koju plaća takva osoba!

Nemoj dopustiti da te ponos nagriza

Ponos može imati mnogo lica — ponos koji izvire iz nacionalizma, rasizma, klasnih i kastinskih razlika te razlika u obrazovanju, bogatstvu, utjecaju i moći. Na ovaj ili na onaj način, ponos se može polagano ušuljati i nagrizati tvoju osobnost.

Mnoge osobe djeluju ponizne kada se obraćaju nadređenima ili čak sebi ravnima. No, što se događa kad prividno ponizna osoba dođe na položaj vlasti? Neočekivano postaje despot koji zagorčava život onima koje smatra nižima od sebe! To se nekima može dogoditi kada obuku uniformu ili nose obilježje koje znači da imaju određenu moć. Čak i državni službenici mogu postati ponosni u svom ophođenju s građanima, smatrajući da građani trebaju služiti njima, a ne obrnuto. Ponos te može učiniti grubim i neosjetljivim; poniznost te može učiniti dobrohotnim.

Isus je mogao biti ponosan i grub u prisutnosti svojih učenika. On je bio savršen čovjek, Sin Božji, a njegovi su sljedbenici bili nesavršeni, impulzivni i nagli. Ipak, kakav je poziv uputio onima koji su ga slušali? “Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naći ćete pokoj dušama svojijem. Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako” (Matej 11:28-30).

Nastojimo li uvijek slijediti Isusov primjer? Ili primjećujemo da se ponašamo grubo, nepopustljivo, despotski te nemilosrdno i ponosno? Nastoj poput Isusa druge hrabriti, a ne opterećivati. Odupri se nagrizajućem utjecaju ponosa.

S obzirom na prije navedeno, znači li to da je svaka vrsta ponosa loša?

Samopoštovanje protiv samoljublja

Ponos je također razumno ili opravdano samopoštovanje. Samopoštovanje znači poštovati samoga sebe. To znači da ti je uistinu stalo do toga što drugi ljudi misle o tebi. Da se brineš o svom izgledu i o svojoj reputaciji. Jedna španjolska poslovica istinito kaže: “Kaži mi s kim se družiš i reći ću ti tko si.” Ukoliko se voliš družiti s neurednim, lijenim i neotesanim ljudima koji imaju prljav govor, tada ćeš postati poput njih. Poprimit ćeš njihove stavove i poput njih izgubit ćeš samopoštovanje.

Naravno, postoji i druga krajnost — ponos koji vodi do samoljublja ili taštine. U Isusovim su se danima pismoznalci i farizeji ponosili svojom tradicijom i svojom pojavom kojom su ostavljali dojam ekstremne religioznosti. Isus je u vezi s njima upozorio: “Sva djela svoja čine da ih vide ljudi: raširuju svoje amajlije, i grade velike skute na haljinama svojima [da bi djelovali još pobožnije]. I traže začelje na gozbama i prva mjesta po zbornicama, i da im se klanja po ulicama, i da ih ljudi zovu: rabi! rabi!” (Matej 23:5-7).

Stoga, potrebno je imati uravnotežen stav. Upamti također da Jehova vidi srce, a ne samo vanjski izgled (1. Samuelova 16:7; Jeremija 17:10). Samopravednost nije Božja pravednost. Međutim, pitanje koje se sada postavlja glasi: Kako možemo razvijati istinsku poniznost i tako izbjeći da platimo visoku cijenu ponosa?

[Bilješka]

[Slika na stranici 4]

Namanu je malo poniznosti donijelo veliku korist