U potrazi za Rajem

ISPRIČAO PASCAL STISI

Bilo je već jako kasno, a ulice grada Béziersa, južna Francuska, bile su prazne. Kad smo naišli na svježe obojeni zid jedne knjižare u kojoj su se prodavale vjerske knjige, moj prijatelj i ja na njemu smo velikim crnim slovima naškrabali riječi njemačkog filozofa Nietzschea: ‘Bog je mrtav. Živio natčovjek!’ No, što me dovelo do svega toga?

ROĐEN sam 1951. u Francuskoj, u jednoj katoličkoj obitelji talijanskog porijekla. Dok sam bio dijete, praznike smo provodili na jugu Italije. Tamo je svako selo imalo svoj kip Djevice Marije. Hodajući uz djeda, išao sam za tim ogromnim odjevenim kipovima u beskrajnim procesijama po brdima — ali bez imalo vjere. Svoju sam osnovnu naobrazbu stekao u vjerskoj školi koju su vodili jezuiti. Međutim, ne mogu se sjetiti da sam čuo nešto što bi zaista izgradilo moju vjeru u Boga.

Kada sam se upisao na sveučilište u Montpellieru da bih studirao medicinu, počeo sam razmišljati o smislu života. Moj je otac bio ranjen u ratu, pa su liječnici stalno bili uz njegov krevet. Zar ne bi bilo bolje okončati rat umjesto da se troši toliko vremena i truda oko liječenja ljudi zbog njegovih razornih posljedica? Pa ipak, vijetnamski rat bio je u punom zamahu. Za mene je, naprimjer, jedini logičan način liječenja raka pluća bilo otklanjanje njegovog glavnog uzroka — duhana. A što je s bolestima koje su uzrokovane pothranjenošću u zemljama u razvoju i onima koje su uzrokovane prejedanjem u bogatim zemljama? Zar ne bi bilo bolje ukloniti uzroke umjesto pokušavati popraviti žalosne posljedice? Zašto na svijetu ima toliko patnji? Osjećao sam da se s ovim suicidnim društvom događa nešto zaista strašno, a vlasti sam smatrao odgovornima za to.

Autor moje najdraže knjige bio je jedan anarhist, a rečenice koje sam pisao po zidovima uzeo sam iz te knjige. Malo-pomalo i ja sam postao anarhist kojemu nije trebao ni Bog ni gospodar, bez vjere ili moralnih zakona. Za mene su Bog i religija bili izmišljotine bogataša i moćnika koji su preko njih dominirali nama ostalima i iskorištavali nas. Izgledalo je kao da govore: ‘Marljivo radite za nas na Zemlji i dobit ćete veliku nagradu u raju na nebu.’ No vrijeme bogova je prošlo. Ljude je trebalo obavijestiti. Grafiti su bili jedan način na koji smo im mogli govoriti.

Moj je studij zbog toga došao na drugo mjesto. U međuvremenu sam se upisao na studij geografije i ekologije u jednom drugom sveučilištu u Montpellieru na kojem je vladao pobunjenički duh. Što sam više studirao ekologiju, to sam se više zgražao nad zagađenošću naše lijepe planete.

Svake sam godine za vrijeme ljetnih praznika putovao autostopom i tako sam prešao tisuće kilometara širom Evrope. Dok sam putovao i razgovarao sa stotinama vozača, svojim sam očima vidio zlo i trulež koji utječu na ljudsko društvo. Jednom, dok sam bio u potrazi za rajem, naišao sam na neke prekrasne plaže na lijepom otoku Kreti i otkrio sam da su prekrivene naftom. To me jako rastužilo. Je li igdje na Zemlji preostao neki kutak raja?

Povratak prirodi

U Francuskoj su ekolozi zagovarali povratak prirodi kao rješenje za nevolje društva. Želio sam raditi svojim rukama. Zato sam kupio jednu staru kamenu kuću u jednom malom selu u podnožju gorja Cévennes, na jugu Francuske. Na vratima sam napisao “Raj sada”, slogan američkih hipija. Jedna mlada Njemica koja je tuda prolazila postala mi je djevojka s kojom sam počeo živjeti. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se oženim kod matičara, predstavnika vlasti. A u crkvi? Ne dolazi u obzir!

Obično smo hodali bosi, a ja sam imao dugu kosu i neurednu bradu. Oduševljavao me uzgoj voća i povrća. Ljeti je nebo bilo plavo i pjevali su cvrčci. Grmoliko bilje širilo je jak miomiris, a mediteransko voće koje smo posadili — grožđe i smokve — bilo je tako sočno! Izgledalo je da smo pronašli svoje mjesto u raju.

Budi se vjera u Boga

Na sveučilištu sam studirao citologiju, embriologiju i anatomiju, pa me impresionirala složenost i sklad svih tih procesa. Sada kada sam svaki dan izbliza mogao gledati i promatrati djela stvaranja, bio sam zadivljen njihovom ljepotom i potencijalom. Knjiga stvaranja otvarala mi je svakog dana novu stranicu. Dok sam jednog dana dugo šetao po brežuljcima i duboko razmišljao o životu, došao sam do zaključka da mora postojati Stvoritelj. U srcu sam odlučio vjerovati u Boga. Prije sam osjećao neku prazninu u svom srcu, usamljenost koja me progonila. Toga dana kada sam počeo vjerovati u Boga, rekao sam sebi: ‘Pascal, ti nikada više nećeš biti sam.’ Bio je to poseban osjećaj.

Nedugo nakon toga, moja djevojka i ja dobili smo djevojčicu — Amandine. Bila mi je sve na svijetu. Sada kada sam vjerovao u Boga, počeo sam poštovati neke moralne zakone koje sam poznavao. Prestao sam krasti i lagati, te sam uskoro shvatio da mi je to pomoglo da izbjegnem mnoge probleme s ljudima koji su me okruživali. Da, imali smo svoje probleme i moj raj nije baš bio ono čemu sam se nadao. Mjesni vinogradari koristili su insekticide i herbicide čime su zagađivali i moju ljetinu. Još uvijek nisam pronašao odgovor na svoje pitanje o uzroku zla. Osim toga, znao sam se žestoko svađati sa svojom djevojkom, iako sam puno čitao o obiteljskom životu. Nismo imali puno prijatelja, a ti koje smo imali bili su lažni; neki su čak pokušali natjerati moju djevojku da me vara. Morao je postojati neki bolji raj.

Odgovor na moje molitve

Vrlo često sam se, na neki svoj način, molio Bogu da me vodi u životu. Jednog nedjeljnog jutra na naša su vrata došli prijateljski raspoložena žena imenom Irène Lopez i njen dječačić. Ona je bila Jehovin svjedok. Poslušao sam ono što je govorila i pristao sam na još jedan posjet. Tada su mi došla dva muškarca. Iz našeg razgovora zapamtio sam dvije stvari — Raj i Božje Kraljevstvo. Pažljivo sam pohranio te misli u svoje srce i nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da ću jednog dana svoj život morati uskladiti s Božjim mjerilima, ako želim imati čistu savjest i pronaći pravu sreću.

Moja se djevojka isprva željela udati za mene jer smo tako mogli svoj život dovesti u sklad s Božjom Riječi. No kasnije je upala u loše društvo u koje su spadali ljudi koji su ismijavali Boga i njegove zakone. Kada sam jednog proljeća uvečer došao kući, doživio sam strašan šok. Kuća je bila prazna. Moja je djevojka otišla i odvela je sa sobom našu trogodišnju djevojčicu. Danima sam čekao da se vrate — ali uzalud. Umjesto da sam krivio Boga, molio sam ga za pomoć.

Nedugo nakon toga, uzeo sam Bibliju, sjeo pod smokvu i počeo čitati. Ustvari, upijao sam svaku njenu riječ. Iako sam pročitao svakakve knjige koje su pisali psihoanalitičari i psiholozi, nikada nisam naišao na takvu mudrost. Ta je knjiga sigurno nadahnuta od Boga. Zapanjio me Isusov način poučavanja i njegovo razumijevanje ljudske prirode. Utjehu sam našao u Psalmima, a divio sam se praktičnoj mudrosti Priča Salamunovih. Ubrzo sam shvatio da proučavanje djela stvaranja, iako je to izvrstan način da se osoba približi Bogu, može otkriti samo ‘dijelove njegovih puteva’ (Job 26:14).

Svjedoci su mi također ostavili knjige Istina koja vodi do vječnog života i Obiteljski život učiniti sretnim.a Kad sam ih pročitao, otvorile su mi se oči. Knjiga Istina pomogla mi je da razumijem zašto se čovjek suočava sa sveopćim zagađenjem, ratovima, porastom nasilja i prijetnjom nuklearnog uništenja. I kao što je crveno nebo koje sam vidio iz svog vrta najavljivalo lijep dan, ti su događaji pokazivali da je Božje Kraljevstvo vrlo blizu. A što se tiče knjige Obiteljski život, kamo sreće da sam je mogao pokazati svojoj djevojci i reći joj da možemo biti sretni ako primjenjujemo biblijske savjete. No to više nije bilo moguće.

Duhovni napredak

Želio sam saznati više, pa sam zamolio Roberta, koji je Svjedok, da me posjeti. Na njegovo veliko iznenađenje, rekao sam mu da se želim krstiti, pa je sa mnom započet biblijski studij. Odmah sam počeo govoriti drugima o onome što sam učio i raspačavati publikacije koje sam uzeo u Dvorani Kraljevstva.

Da bih zaradio za život, upisao sam tečaj zidarstva. Budući da sam bio svjestan dobra koje Božja Riječ može donijeti čovjeku, iskoristio sam svaku priliku za neformalno svjedočenje ostalima koji su pohađali tečaj i instruktorima. U hodniku sam jedne večeri sreo Sergea. U rukama je držao neke časopise. “Vidim da voliš čitati”, rekao sam mu. “Da, ali ovo mi je dosadno.” “Želiš li pročitati nešto stvarno zanimljivo?” upitao sam ga. Vodili smo divan razgovor o Božjem Kraljevstvu, nakon čega je uzeo nešto biblijske literature. Sljedećeg tjedna došao je sa mnom u Dvoranu Kraljevstva i s njim je započet biblijski studij.

Jednog dana upitao sam Roberta mogu li propovijedati od kuće do kuće. On je otišao do svog ormara i pronašao je odijelo za mene. Sljedeće nedjelje prvi put sam sudjelovao u službi zajedno s njim. Konačno sam 7. ožujka 1981. krštenjem javno simbolizirao svoje predanje Jehovi Bogu.

Pomoć u tjeskobi

U međuvremenu sam saznao u kojoj državi žive Amandine i njena majka. Alas, njena majka — sasvim legalno, u skladu sa zakonima zemlje u kojoj je živjela — zabranila mi je da vidim svoju kćerku. To me dotuklo. Amandineina se majka udala i ja sam ponovno postao očajan kad sam dobio službenu obavijest da je njen muž usvojio moju kćerku — a da mene nitko ništa nije pitao. Više nisam imao nikakvih prava na svoje dijete. Iako sam poduzeo neke zakonske korake, nisam mogao dobiti pravo kontaktiranja s djetetom. Osjećao sam se kao da na leđima nosim teret težak 100 kilograma, tolika je bila moja bol.

No Jehovina Riječ podržala me na nekoliko načina. Jednog dana kada sam bio jako tjeskoban, neprestano sam ponavljao riječi iz Priča Salamunovih 24:10: “Ako kloneš u nevolji, skratiće ti se sila.” Taj mi je redak pomogao da ne pokleknem. Jednom drugom prilikom, nakon neuspjelog pokušaja da vidim svoju kćerku, zgrabio sam svom snagom ručku svoje torbe s literaturom i krenuo u službu. U takvim teškim trenucima mogao sam iskusiti istinitost Psalma 126:6, koji kaže: “Ide i plače koji nosi sjeme da sije; poći će s pjesmom noseći snopove svoje.” Važna lekcija koju sam naučio jest to da svoje teške kušnje, nakon što si učinio sve što možeš kako bi ih riješio, moraš ostaviti iza sebe i odlučno nastaviti služiti Jehovi. To je jedini način da zadržiš svoju radost.

Posegnuti za nečim boljim

Nakon što su vidjeli promjene koje sam učinio, moji dragi roditelji ponudili su mi pomoć da nastavim svoj studij na sveučilištu. Zahvalio sam im, ali sada sam imao drugi cilj. Istina me oslobodila ljudske filozofije, misticizma i astrologije. Sada sam imao prave prijatelje koji se nikada ne bi međusobno ubijali u ratu. I konačno sam dobio odgovor na svoje pitanje o tome zašto na svijetu ima toliko patnji. Iz zahvalnosti sam želio služiti Bogu svom svojom snagom. Isus se potpuno posvetio svojoj službi, a ja sam želio slijediti njegov primjer.

Godine 1983. prekinuo sam sa zidarstvom da bih postao punovremeni propovjednik. Kao odgovor na moje molitve, dobio sam posao sa skraćenim radnim vremenom u jednom parku da bih se mogao izdržavati. Kakva li je radost bila prisustvovati pionirskoj školi zajedno sa Sergeom, mladićem kojem sam svjedočio na tečaju za zidare! Nakon tri godine opće pionirske službe, osjetio sam želju da još više sudjelujem u Jehovinoj službi. Tako sam 1986. imenovan za specijalnog pionira kako bih služio u lijepom gradu Provinsu, nedaleko od Pariza. Kad bih navečer došao kući, često bih kleknuo i u molitvi zahvalio Jehovi za divan dan koji sam proveo govoreći drugima o njemu. Ustvari, u životu su mi najdraže dvije stvari, a to je razgovarati s Bogom i razgovarati o Bogu.

Za mene je još jedna velika radost bilo krštenje moje majke u dobi od 68 godina koja je živjela u Cébazanu, malom selu na jugu Francuske. Kada je moja majka počela čitati Bibliju, pretplatio sam je na Kulu stražaru i Probudite se! Bila je razumna osoba i uskoro je prepoznala zvuk istine u onome što je pročitala.

Betel — izvanredan duhovni raj

Kad je Društvo Watch Tower odlučilo smanjiti broj specijalnih pionira, predao sam molbu za Školu za osposobljavanje slugu i za Betel, podružnicu Jehovinih svjedoka u Francuskoj. Želio sam Jehovi prepustiti da odluči gdje mu najbolje mogu služiti. Nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1989, pozvan sam u Betel u Louviers, sjeverozapadna Francuska. Ishod toga bio je izvrstan, jer sam otamo mogao pomagati svom bratu i šogorici koji su se brinuli za roditelje kada su bili teško bolesni. To ne bih mogao činiti da sam bio u misionarskoj službi, tisućama kilometara daleko.

Majka me nekoliko puta posjetila u Betelu. Iako je za nju bila žrtva to što ne živi sa mnom, često mi je govorila: “Sine, ostani u Betelu. Sretna sam što služiš Jehovi na taj način.” Nažalost, moji su roditelji umrli. Kako se samo radujem što ću ih vidjeti kada Zemlja bude pretvorena u doslovni raj!

Zaista vjerujem da ako postoji kuća koja zaslužuje natpis “Raj sada”, onda je to Betel — “kuća Božja” — jer je pravi raj prije svega duhovan, a duhovnost vlada u Betelu. Tu imamo priliku razvijati plodove duha (Galaćanima 5:22, 23). Bogata duhovna hrana koju primamo tokom dnevnog razmatranja biblijskog citata i obiteljskog studija Kule stražare jača me za betelsku službu. Osim toga, druženje s duhovno nastrojenom braćom i sestrama koji desetljećima vjerno služe Jehovi čini Betel jedinstvenim mjestom za duhovni rast. Iako sam 17 godina razdvojen od svoje kćerke, u Betelu sam pronašao brojne revne mlade koje smatram svojom djecom i u čijem duhovnom napretku uživam. Tokom proteklih osam godina obavljao sam sedam različitih zadataka. Mada te promjene nisu uvijek bile lake, dugoročno gledano, to je školovanje korisno.

Prije sam uzgajao vrstu graha koji je donosio stostruki plod. Slično tome, iskusio sam da kada siješ ono što je loše, žanješ sto puta gore — i to ne samo jednu žetvu. Iskustvo je škola s vrlo skupim lekcijama. Bilo bi mi draže da se nikada nisam upisao u tu školu već da sam, za razliku od toga, odrastao učeći se Jehovinim putevima. Kakvu li prednost imaju oni mladi koje su odgajali kršćanski roditelji! Bez sumnje, bolje je sijati ono što je dobro u Jehovinoj službi i žeti stostruko više mira i zadovoljstva (Galaćanima 6:7, 8).

Dok sam bio pionir, ponekad sam prolazio pored zida knjižare u kojoj su se prodavale vjerske knjige, a na kojem smo napisali onaj anarhistički slogan. Čak sam bio unutra i razgovarao s vlasnikom o živom Bogu i njegovom naumu. Da, Bog je živ! A što je još važnije, Jehova, jedini pravi Bog, vjeran je Otac koji nikada ne napušta svoju djecu (Otkrivenje 15:4). Neka bi daljnja mnoštva iz svih nacija pronašla duhovni raj sada — i obnovljeni Raj koji tek predstoji — služeći živom Bogu Jehovi i hvaleći ga!

[Bilješka]

[Slike na stranici 26]

Potaknut čudima djela stvaranja, u srcu sam odlučio vjerovati u Boga. (Desno) Sada služim u Betelu