Možeš li služiti na stranom području?
“UVIJEK sam maštao o misionarskoj službi. Kao samac služio sam u Texasu (SAD), gdje je bila velika potreba za propovjednicima. Nakon što sam se oženio, supruga mi se pridružila u službi u tom području. Kad nam se rodila kći, pomislio sam: ‘Eto, gotovo je s mojim planovima za misionarsku službu.’ No, Jehova ostvaruje snove, naročito ako su povezani s njegovom voljom” (Jesse, koji sa suprugom i troje djece danas služi u Ekvadoru).
“Nikad nisam ni pomišljala da će mi takvo nešto biti moguće bez pohađanja misionarske škole Gilead. Oduševila sam se kad sam vidjela kako jedna osoba s kojom sam proučavala Bibliju drži govor ili kako sudjeluje u službi propovijedanja i zahvalila sam Jehovi što mi je pružio tu priliku” (Karen, neudata sestra koja već osam godina služi kao pionir u Južnoj Americi).
“Nakon što smo u Sjedinjenim Državama proveli 13 godina u punovremenoj službi propovijedanja, supruga i ja osjećali smo da nam je potreban neki novi poticaj. Sad smo sretniji nego ikad; to je uistinu izvanredan način života” (Tom, koji zajedno sa suprugom Lindom služi kao pionir u području Amazone).
Ove izjave pune cijenjenja potječu od ljudi kojima okolnosti nisu dozvoljavale da se u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower školuju za misionare. No oni su ipak iskusili radosti i izazove služenja u stranoj zemlji. Kako je do toga došlo? Je li takva služba nešto za tebe?
Potrebni su ispravni motivi
Da bi se uspjelo u službi na stranom području, potrebno je nešto više od avanturističkog duha. Oni koji ustraju uspijevaju to zahvaljujući ispravnim motivima. Poput apostola Pavla, oni sebe smatraju dužnicima i to ne samo Bogu nego i ljudima (Rimljanima 1:14). Božansku zapovijed da propovijedaju mogli su ispuniti propovijedajući u svom zavičaju (Matej 24:14). No osjećali su se dužnima i potaknutima da učine nešto više i pomognu onima kojima se rijetko pruža prilika da čuju dobru vijest.
Jedan od daljnjih motiva — i to s punim pravom — često je i želja da se radi na plodnijem području. Tko se od nas, videći da drugi ribar uspješno lovi, ne bi uputio prema tom dijelu jezera? Jednako su tako ohrabrujući izvještaji o izvanrednom porastu u drugim zemljama potaknuli mnoge da idu tamo gdje je “veliko mnoštvo riba” (Luka 5:4-10).
Proračunaj troškove
Mnoge zemlje ne dopuštaju stranim volonterima neke vjerske zajednice da rade na svjetovnom poslu. Stoga oni koji žele služiti u nekoj stranoj zemlji obično moraju biti financijski neovisni. Kako neki svladavaju taj ekonomski problem? Da bi došli do potrebnih novčanih sredstava, neki su prodali ili iznajmili svoj dom. Drugi su prodali svoje privatno poduzeće. Neki su štedjeli imajući na umu svoj cilj. Ima i onih koji godinu ili dvije služe u nekoj stranoj zemlji, vrate se u svoju domovinu da bi radili i prikupili nešto novčanih sredstava, a zatim ponovo odlaze služiti u stranu zemlju.
Jedna od nesumnjivih prednosti života u zemlji u razvoju jest ta da su troškovi života obično znatno niži nego u razvijenijim zemljama. Zahvaljujući tome, nekima su skromne mirovine dovoljne za život. Naravno, troškovi neke osobe uvelike će ovisiti o životnom standardu koji izabere. Čak se i u zemljama u razvoju može pronaći veoma komforan smještaj, no uz daleko veću cijenu.
Očito je da osoba mora proračunati troškove prije nego se preseli. Međutim, to uključuje više od samog proračunavanja ekonomskih troškova. Možda će nam komentari nekih koji služe u Južnoj Americi pružiti jasniju sliku o tome.
Najveći izazov
“Učenje španjolskog za mene je bilo prava muka”, prisjeća se Markku iz Finske. “Budući da nisam znao jezik, pretpostavljao sam da će proći neko vrijeme dok budem mogao služiti kao sluga pomoćnik. Kako sam se samo iznenadio kad su me, nakon svega dva mjeseca, zamolili da vodim studij knjige! Naravno, bilo je mnogo neugodnih trenutaka. Najviše su mi muke zadavala imena. Jednog sam dana brata Sancha prozvao ‘brat Chancho (svinja)’, a neću nikada zaboraviti ni kada sam sestru Salameu prozvao ‘Malasea (zločesta)’. Nasreću, braća i sestre bili su veoma strpljivi.” Poslije je Markku, zajedno sa svojom suprugom Celine, osam godina služio u stranoj zemlji kao pokrajinski nadglednik.
Chris, supruga Jessea, kojeg smo ranije citirali, priča: “Sjećam se prve posjete pokrajinskog nadglednika, nakon što smo tu bili svega tri mjeseca. Znala sam da je brat koristio usporedbe i da je govorio nešto lijepo čime je nastojao dirnuti naše srce, no ja ga nisam razumjela. Usred sastanka briznula sam u plač. Nisam tiho plakala; jecala sam. Nakon sastanka pokušala sam objasniti pokrajinskom nadgledniku svoje ponašanje. Bio je veoma ljubazan i rekao mi je ono što su mi svi ostali stalno govorili: ‘Ten paciencia, hermana.’ (‘Budi strpljiva, sestro.’) Dvije ili tri godine kasnije ponovo smo se sreli i razgovarali 45 minuta, radujući se tome što možemo komunicirati.”
“Učenje je od presudne važnosti”, primjećuje jedan drugi brat. “Što više truda ulažemo u učenje jezika, to više poboljšavamo svoje umijeće komuniciranja.”
Svi se slažu s time da takvi napori donose mnoge koristi. Kada se osoba trudi naučiti neki novi jezik, ona razvija poniznost, strpljivost i ustrajnost. Otvaraju joj se velike mogućnosti za propovijedanje dobre vijesti drugim ljudima. Naprimjer, osoba koja uči španjolski može se sporazumijevati s drugima na jeziku kojim govori više od 400 milijuna ljudi diljem svijeta. Mnogi koji su se kasnije morali vratiti u svoju domovinu mogli su i dalje, zahvaljujući tome što su znali jezik, pomagati ljudima čiji je materinji jezik španjolski.
Kako se nositi s nostalgijom?
“Kad smo 1989. tek došli u Ekvador”, prisjeća se Deborah, koja je sa svojim suprugom Garyem služila u području Amazone, “često sam znala osjećati jaku nostalgiju. Naučila sam oslanjati se više na braću i sestre u skupštini. Oni su mi postali poput obitelji.”
Karen, koju smo spomenuli u uvodu, primjećuje: “Borila sam se protiv nostalgije tako što sam svaki dan išla u službu propovijedanja. To mi je pomoglo da ne maštam o domu. Također sam imala na umu to da se moji roditelji kod kuće ponose onim što ja radim na stranom području. Mama me uvijek hrabrila riječima: ‘Jehova se može brinuti za tebe bolje nego ja.’”
Makiko, iz Japana, dodaje u šali: “Nakon što čitav dan provedem u službi propovijedanja, prilično sam umorna. Stoga, kad dođem kući i kad me počne hvatati nostalgija, obično zaspim. Zahvaljujući tome, taj osjećaj ne traje jako dugo.”
Što učiniti kada netko ima djecu?
Kad su u pitanju djeca, potrebno je posvetiti pažnju njihovim potrebama, primjerice obrazovanju. Što se toga tiče, neki su se odlučili za kućno školovanje, dok su drugi upisali djecu u školu tamo gdje žive.
Al se u Južnu Ameriku preselio sa suprugom, dvoje djece i majkom. On kaže: “Ustanovili smo da su naša djeca veoma brzo naučila jezik zahvaljujući tome što smo ih upisali u školu. Za tri su mjeseca govorila prilično tečno.” S druge strane, Mike i Carrie imaju dva dječaka tinejdžerske dobi koji se obrazuju putem službeno priznate dopisne škole. Ovi roditelji kažu: “Došli smo do zaključka da učenje, kad se radi o takvoj vrsti školovanja, ne možemo prepustiti isključivo djeci. Mi smo se trebali aktivno uključiti u njihovo školovanje i pobrinuti se da dječaci budu uvijek u toku s nastavnim programom.”
David i Janita iz Australije govore o svojim razmišljanjima vezano uz svoja dva dječaka. “Željeli smo da naši dječaci vide iz prve ruke kako drugi ljudi žive. Lako je doći do zaključka da je način života sredine u kojoj smo odrasli mjerilo za sve ljude, no mi smo zapravo u manjini. Ujedno su vidjeli kako se teokratska načela primjenjuju po čitavom svijetu, bez obzira na to o kojoj se zemlji ili kulturi radilo.”
“Imao sam samo četiri godine kad se 1969. naša obitelj odselila iz Engleske”, sjeća se Ken. “Iako sam bio razočaran zbog toga što nismo živjeli u kolibi napravljenoj od blata i sa slamnatim krovom, kako sam ja to zamišljao, imao sam osjećaj da je način na koji su me roditelji odgojili najuzbudljiviji način na koji se dijete može odgojiti. Uvijek mi je bilo žao druge djece koja nisu imala takvu priliku! Zahvaljujući tome što smo imali dobro društvo misionara i specijalnih pionira, započeo sam s pomoćnom pionirskom službom kad sam imao devet godina.” Danas je Ken putujući nadglednik.
“Ekvador je sada naš pravi dom”, slaže se Gabriella, Jesseova kći. “Tako mi je drago što su roditelji odlučili doći ovdje.”
S druge strane, bilo je djece koja se iz različitih razloga nisu uspjela prilagoditi, pa se njihova obitelj morala vratiti u svoju domovinu. Zbog toga se preporučuje da obitelj prije preseljenja posjeti tu stranu zemlju. Tako se mogu donijeti odluke koje se temelje na informacijama iz prve ruke.
Blagoslovi koji proizlaze iz preseljenja
Zaista, preseljenje u strano područje uključuje mnoge izazove i žrtve. Da li se to isplatilo onima koji su se preselili? Neka nam to sami kažu.
Jesse: “U deset godina, koliko smo u gradu Ambatu, vidjeli smo kako je broj skupština porastao s 2 na 11. Imali smo prednost pomagati u osnivanju pet od tih skupština te smo radili na izgradnji dviju Dvorana Kraljevstva. Ujedno smo se radovali tome što smo u prosjeku svake godine pomogli dvjema osobama koje su proučavale Bibliju da steknu preduvjete za krštenje. Žalim samo zbog jedne stvari — što nismo došli deset godina ranije.”
Linda: “Veliko ohrabrenje pruža nam cijenjenje koje ljudi pokazuju za dobru vijest i naše napore. Naprimjer, u jednom naselju u džungli interesent po imenu Alfonso shvatio je koliko bi bilo korisno kada bi se u tom području održavala javna predavanja. Upravo se bio preselio u svoju novoizgrađenu drvenu kuću, koja je bila jedna od rijetkih takvih kuća u selu. Zaključivši da je njegova kuća jedino zdanje u naselju koje bi bilo dostojno Jehove, ponovo se vratio u svoju kolibu od slame, a kuću je dao na raspolaganje braći da je koriste kao Dvoranu Kraljevstva.”
Jim: “U samom razgovoru s ljudima u službi propovijedanja ovdje provedemo deset puta više vremena nego u Sjedinjenim Državama. Osim toga, ovdje je tempo života dosta sporiji. Nedvojbeno je i da imamo više vremena za proučavanje i službu propovijedanja.”
Sandra: “Kad vidim kako biblijska istina može promijeniti ljude na bolje, to mi pruža veliko zadovoljstvo. Proučavala sam Bibliju s Amadom, 69-godišnjom vlasnicom jedne male trgovine mješovitom robom. Imala je naviku da na svaku litru mlijeka uvijek doda dva decilitra vode. Pored toga, varala je mušterije i tako što im je prodavala manju količinu tog, već razrijeđenog, mlijeka. No nakon proučavanja gradiva pod podnaslovom ‘Poštenje vodi do sreće’, iz 13. poglavlja knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života, Amada je prestala s tim neispravnim postupcima. Kako sam se samo radovala kad sam neko vrijeme nakon toga gledala njeno krštenje!”
Karen: “Nikada se prije nisam trebala toliko oslanjati na Jehovu, niti me je on ikada prije koristio u tolikoj mjeri u kojoj me ovdje koristi. Moje se prijateljstvo s Jehovom produbilo i ojačalo.”
Kako je s tobom?
Tijekom godina tisuće se Svjedoka preselilo kako bi služilo u inozemstvu. Neki ostaju godinu ili dvije, a neki dolaze na neodređeno vrijeme. Sa sobom su ponijeli iskustvo, duhovnu zrelost i financijska sredstva, i to sve u cilju unapređivanja interesa Kraljevstva na stranom području. Njima je bilo moguće služiti u područjima u kojima domaći objavitelji Kraljevstva nisu mogli jer je jako teško dobiti svjetovni posao. Mnogi su kupili automobile s pogonom na četiri kotača koji im omogućavaju da dođu do inače nepristupačnih područja. Drugi, koji više vole živjeti u gradu, postali su stabilizirajući faktor u velikim skupštinama u kojima nema dovoljno starješina. No svi bez iznimke naglašavaju činjenicu da duhovni blagoslovi koje su dobili nadmašuju ono što su dali.
Možeš li imati udjela u toj prednosti služenja na stranom području? Ako ti to okolnosti dozvoljavaju, zašto ne ispitaš mogućnost preseljenja u tu svrhu? Prvi i osnovni je korak da pišeš podružnici Društva u zemlji u kojoj namjeravaš služiti. Konkretne informacije koje ćeš dobiti pomoći će ti da razlučiš kakve su ti šanse da u tome uspiješ. Osim toga, mnoge praktične prijedloge možeš pronaći u članku “Iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega”, u izdanju Kule stražare od 1. 12. 1988. Uz dobro planiranje i Jehovin blagoslov možda bi i ti mogao iskusiti radosti služenja na stranom području.
[Slika na stranici 24]
TOM I LINDA NA JEDNOJ ZABAČENOJ STAZI KOJA VODI DO NASELJA JIVARO INDIJANACA
[Slika na stranici 25]
MNOGI SLUŽE U GLAVNOM GRADU EKVADORA, QUITU
[Slika na stranici 25]
MAKIKO PROPOVIJEDA U ANDAMA
[Slika na stranici 26]
OBITELJ HILBIG SLUŽI U EKVADORU ZADNJIH PET GODINA