Čovjek ne živi samo o kruhu — kako sam preživio nacističke zatvore i logore

RODIO sam se 1. ožujka 1914. u departmanu Moselleu, koji je tada bio dio Njemačke. Nakon što je 1918. završio Prvi svjetski rat, Moselle je vraćen Francuskoj. Godine 1940. ponovno je pripojen Njemačkoj, a onda je 1945, nakon završetka Drugog svjetskog rata, opet postao dio Francuske. Tako sam svaki put dobivao drugo državljanstvo, pa sam naučio i francuski i njemački.

Moji roditelji bili su veliki katolici. Svake večeri prije odlaska na spavanje cijela bi se obitelj klečeći pomolila. Nedjeljom i državnim blagdanima išli smo u crkvu. Ozbiljno sam shvaćao svoju religiju i pripadao sam jednoj skupini katoličke mladeži.

Počinjem propovijedati

Godine 1935. moje su roditelje posjetile dvije Jehovine svjedokinje. Razgovor se vodio oko upletenosti religije u Prvi svjetski rat. Nakon toga želio sam bolje upoznati Bibliju, pa sam 1936. upitao svećenika mogu li je dobiti. Rekao mi je da moram studirati teologiju da bih je razumio. Međutim time je kod mene samo još više potaknuo želju da dođem do Biblije i čitam je.

U siječnju 1937. moj kolega Albin Relewicz, koji je bio Jehovin svjedok, počeo mi je govoriti o tome što Biblija uči. “Pretpostavljam da imaš Bibliju”, rekao sam mu. On je nato donio njemački prijevod Elberfelder i pokazao mi u njemu Božje ime “Jehova”. Poklonio mi je tu Bibliju i ja sam je počeo gorljivo čitati i ići na sastanke Jehovinih svjedoka u obližnji grad Thionville.

U kolovozu 1937. otišao sam s Albinom u Pariz na međunarodni kongres Jehovinih svjedoka. Ondje sam počeo propovijedati od vrata do vrata. Ubrzo nakon toga sam se krstio, a početkom 1939. postao sam pionir.a Dobio sam zadatak da propovijedam u Metzu. U srpnju su me pozvali da dođem raditi u podružnicu Jehovinih svjedoka u Parizu.

Teško ratno vrijeme

U francuskoj podružnici radio sam vrlo kratko jer sam u kolovozu 1939. dobio poziv za vojsku. Budući da mi savjest nije dozvoljavala ići u rat, završio sam u zatvoru. U svibnju 1940, dok sam bio u zatvoru, Njemačka je iznenada napala Francusku. U lipnju ju je i okupirala, tako da sam ponovno postao Nijemac. Kad sam u srpnju izašao iz zatvora, vratio sam se svojim roditeljima.

Budući da smo živjeli pod nacističkim režimom, u tajnosti smo održavali sastanke na kojima smo proučavali Bibliju. Stražarsku kulu dobivali smo od naše hrabre kršćanske sestre Maryse Anasiak s kojom sam se susretao u pekarnici jednog Jehovinog svjedoka. Do 1941. uspijevao sam izbjeći probleme s kojima su se suočavali Jehovini svjedoci u Njemačkoj.

A onda su me jednog dana posjetili gestapovci. Nakon što mi je jedan od njih jasno rekao da je djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno, upitao me hoću li i dalje biti njihov član. Kad sam mu rekao da hoću, naredio mi je da pođem s njim. Moja se majka od straha onesvijestila. Kad je to vidio, gestapovac mi je rekao da ostanem kod kuće i pobrinem se za nju.

U tvornici u kojoj sam radio nisam želio pozdraviti šefa s “Heil Hitler!” niti sam se želio učlaniti u nacističku stranku. Gestapo me sutradan uhitio. Tijekom saslušanja nisam želio otkriti imena ostalih Jehovinih svjedoka. Gestapovac koji me ispitivao tako me snažno udario po glavi drškom pištolja da sam pao u nesvijest. Jedanaestog rujna 1942. u Metzu me posebni nacistički sud Sondergericht osudio na tri godine zatvora “zbog širenja propagande Udruženja Jehovinih svjedoka i Istraživača Biblije”.

Dva tjedna nakon toga odveli su me iz zatvora u Metzu i završio sam u radnom logoru u Zweibrückenu. Tamo sam radio na održavanju željezničke pruge. Zamjenjivali smo teške tračnice i nasipavali kamen duž pruge. Za jelo smo dobivali samo šalicu kave i malo kruha ujutro te zdjelicu juhe u podne i navečer. Potom sam prebačen u zatvor u obližnjem gradu, gdje sam radio u postolarskoj radionici. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam vraćen u Zweibrücken, a ovaj sam put radio na njivi.

Nisam živio samo o kruhu

Ćeliju sam dijelio s jednim mladim Nizozemcem. Kad sam koliko-toliko naučio njegov jezik, mogao sam mu govoriti o svojim vjerovanjima. On je dobro duhovno napredovao, pa me jednog dana zamolio da ga krstim u rijeci. Nakon što je izašao iz vode, zagrlio me i rekao mi: “Joseph, sad sam tvoj brat!” Kad su me ponovno poslali da radim na pruzi, više nismo bili u istoj ćeliji.

Ovaj sam put bio u ćeliji s jednim Nijemcem. Jedne večeri počeo je čitati neku malu knjigu. Bila je to Biblija! Rekao je da će mi je dati ako mu tjedan dana budem davao svoj kruh. Ja sam na to pristao. Premda je to za mene bila velika žrtva, nikada nisam požalio što sam to učinio. Tada sam počeo shvaćati puni smisao Isusovih riječi: “Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu, nego treba živjeti i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Jehovinih” (Matej 4:4).

Sada kad sam imao Bibliju, morao sam jako dobro paziti na nju. Za razliku od ostalih zatvorenika, Jehovini svjedoci nisu je smjeli imati. Zato sam je kradomice čitao noću, skrivajući se ispod pokrivača. Preko dana bih je nosio skrivenu ispod košulje. Nisam je smio ostavljati u ćeliji jer su je čuvari pretraživali.

Jednog dana tijekom prozivke shvatio sam da mi je Biblija ostala u ćeliji. Navečer sam se žurno vratio u ćeliju, no Biblije više nije bilo. Nakon što sam se pomolio Bogu, otišao sam čuvaru i objasnio mu da mi je netko uzeo knjigu iz ćelije i da želim da mi se vrati. On nije previše obraćao pažnju na mene, pa sam uspio uzeti svoju Bibliju. Od srca sam zahvalio Jehovi za to!

Kad su me jednom prilikom odveli na tuširanje, skinuo sam prljavu odjeću i neprimjetno spustio Bibliju na pod. Dok me čuvar nije gledao, nogom sam je gurnuo prema tušu i potom je sakrio uza zid. Kad sam završio s tuširanjem, isto sam tako neprimjetno gurnuo Bibliju prema naslaganoj čistoj odjeći.

Lijepi i ružni trenuci u zatvoru

Jednog jutra 1943, dok smo svi mi zatvorenici bili postrojeni u dvorištu, ugledao sam Albina. I on je bio uhićen. Značajno me pogledao i stavio ruku na srce u znak odanosti našem bratstvu. Potom mi je rukom pokazao da će mi pisati. Kad je sutradan prošao pored mene, bacio je papirić na tlo. No čuvar je to vidio, pa su nas obojicu poslali u samicu na dva tjedna. Dobivali smo samo stari kruh i vodu, a spavali smo na golim daskama, bez pokrivača.

Nakon toga sam prebačen u zatvor u Siegburgu, gdje sam radio u limarskoj radionici. Posao mi je bio jako naporan, a dobivali smo tako malo hrane da sam stalno bio gladan. Noću bih sanjao razne poslastice — kolače i voće — a probudio bih se prazna želuca i suha grla. Imao sam samo 45 kilograma. Unatoč tome svakog sam dana čitao svoju malu Bibliju i podsjećao se da moj život ipak ima smisla.

Napokon sloboda!

Jednog jutra u travnju 1945. čuvari su iznenada pobjegli iz zatvora, a vrata su ostavili širom otvorena. Napokon sam bio slobodan! No bio sam tako slab da sam neko vrijeme morao provesti u bolnici na oporavku. Potom sam se krajem svibnja vratio roditeljima. Oni su izgubili svaku nadu da sam još živ. Kad me majka ugledala, od sreće se rasplakala. Nažalost, roditelji su mi kratko nakon toga umrli.

Ponovno sam se povezao sa skupštinom u Thionvilleu. Bio sam presretan kad sam opet vidio svoju duhovnu braću i sestre! Jako me ohrabrilo kad sam čuo da su ostali vjerni unatoč mnogim kušnjama. Moj dragi prijatelj Albin umro je u Regensburgu, u Njemačkoj. Kasnije sam saznao da je moj bratić Jean Hisiger postao Jehovin svjedok i da je bio pogubljen jer mu savjest nije dopuštala da ide u rat. A Jean Queyroi, s kojim sam radio u pariškoj podružnici, ostao je nepokolebljiv premda je pet godina proveo u jednom njemačkom radnom logoru.b

Ubrzo sam nastavio s propovijedanjem u Metzu. U to sam se vrijeme često viđao s obitelji Minzani. Njihova kći Tina krstila se 2. studenoga 1946. Bila je revni propovjednik i jako mi se sviđala. Vjenčali smo se 13. prosinca 1947. Tina je u rujnu 1967. započela s punovremenom službom. U toj je službi bila sve do lipnja 2003, kad je umrla u dobi od 98 godina. Jako mi nedostaje.

Danas imam 95 godina i kad se osvrnem na svoj život, vidim da mi je Božja Riječ uvijek davala snage da se suočim s kušnjama i prebrodim ih. Iako mi je ponekad želudac bio prazan, svoj um i srce uvijek sam hranio Božjom Riječju. Jehova mi je uvijek davao snage. Doista mogu reći: “Riječ mi je njegova život čuvala” (Psalam 119:50).