Činiti dobro onima kojima je to potrebno
1 Kršćanima je zapovjeđeno da se ‘ljube međusobno’, što znači da se iskreno interesiraju za dobro drugih (Ivan 13:34; Rim. 15:1, 2). “Dok imamo priliku”, mi ćemo svima “činiti dobro, posebno onima koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji” (Gal. 6:10, ST). Inspirirani savjet glasi: “Ne uskrati dobročinstva potrebnima, kad god to možeš učiniti” (Pr. Sal. 3:27).
2 U kršćanskoj skupštini ima djece s jednim roditeljem, ima starijih osoba, udovica, osoba sa smetnjama, utučenih, nemoćnih, kao i drugih osoba s posebnim potrebama. Za takve se osobe moraju prvenstveno brinuti bliži rođaci, ali i svaki od nas treba biti zabrinut za njih, jednako kao što to Jehova i njegov sin Isus Krist imaju ljubaznu brigu (1. Tim. 5:4, 8; Ezeh. 34:16; Matej 9:36).
Što mi možemo učiniti?
3 Na koji način možemo pomoći drugima? U mnogo slučajeva možemo ih ohrabriti i oživjeti njihov duh ako ih posjetimo i povedemo s njima prijateljski razgovor. Možda bismo ih mogli povesti u dvoranu na sastanak, ili ih pozvati da idu s nama u službu propovijedanja, možda na neki biblijski studij. Možda bismo ih željeli pozvati na naš obiteljski studij ili pozvati na ručak nekog dječaka s jednim roditeljem ili neku stariju sestru. Svatko u skupštini može dati svoj udio u pomaganju onima kojima je pomoć posebno potrebna. Omladina i djeca mogu takvoj braći poslužiti kao glasnici, mogu im obaviti neke poslove u kući ili otići u nabavku. Mladi u obitelji sa samo jednim roditeljem u istini mogu s tim započeti u roditeljskom domu. Starješine često koriste svjetske praznike za pastirsko djelovanje. Postoje mnoge mogućnosti da se drugima pokazuje prava kršćanska ljubav (Dj. ap. 9:39; 1. Petr. 4:8-10).
4 Nije ništa neobično da upravo oni koji imaju posebne potrebe budu prvi među onima koji žele pomoći drugima. Neki su istražili mogućnosti kako da sami sebi pomognu i sigurno je ta samopomoć, ako se živi sretnim, produktivnim kršćanskim životom, odlučujući faktor. Tako ima na primjer stotine pionira, koji su bolesni, a ipak ostaju u službi propovijedanja. Neki punovremeni sluge su slijepi, nijemi ili vezani uz invalidska kolica. Mnogi novi pioniri su starija braća i sestre, neki od njih su bolesni ili stanuju sami. Umjesto da su se izdvojili od drugih i da sami sebe sažalijevaju, oni su i dalje optimistički raspoloženi i odlučni. Mnogo su zaposleni u propovijedanju vijesti o Kraljevstvu (Dj. ap. 18:5). Isto važi za mnoge dječake s jednim roditeljem, koji su prihvatili pionirsku službu ili službu u Betelu, ili djeluju kao misionari. Naravno, mnogi koji imaju posebne potrebe nisu u mogućnosti da stoje u punovremenoj službi, ali primjer kojeg oni daju ističe duh koji bismo svi mi trebali pokazivati (Marko 10:28-30).
5 Svi možemo učiniti mnogo da bismo ostali sretni i optimisti. Možemo čitati Bibliju, časopise i druga izdanja Zajednice. Možemo bolesne i utučene nazvati telefonom, možemo im napisati pismo, pokazujući tako da se interesiramo za njih. Svaki od nas može si postaviti određene ciljeve, na primjer da uspostavi jedan biblijski studij, da prihvati pomoćnu pionirsku službu, da bude djelotvorniji u službi propovijedanja, te da poboljša svoju sposobnost govora i poučavanja, time da sudjeluje u službi osposobljavanja. Braća mogu također težiti za nekom službom (1. Tim. 3:1). Što ćemo više učiniti za druge i za sebe, to ćemo biti sretniji (Dj. ap. 20:35).
6 I bez obzira na naše osobne potrebe, svaki od nas treba se odjenuti ljubavlju i poniznošću. Ako imamo posebne potrebe mi moramo paziti da se ne bavimo previše sami sobom, ili da smo opet preponosni da bismo prihvatili pomoć svoje braće. Dok pomažemo drugima mi želimo pokazivati dobru sposobnost razlučivanja, ne dovodeći nikoga u neugodnost, time što bismo povrijedili njegovo dostojanstvo. Nitko ne smije zloupotrijebiti tuđu darežljivost ili je iskorištavati. Umjesto toga želimo biti pozitivni, razumni, pokazujući duhovnost, radujući se našoj nadi (Filip. 4:4-9). Petar je pisao: “Čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga”, a taj savjet vrijedi za sve kršćane, jer svatko od nas ima tu posebnu potrebu (1. Petr. 1:22, ST).