Naš Veliki Učitelj poučava nas cijeli život

DOBAR PRIMJER MOJIH RODITELJA

Krajem 1950-ih moji roditelji su kao emigranti došli iz Italije u Kindersley, koji se nalazi u kanadskoj pokrajini Saskatchewanu. Ubrzo nakon toga upoznali su istinu i ona je postala nešto najvažnije u našem životu. Sjećam se da sam kao dijete po cijele dane provodio u službi sa svojom obitelji, pa nekad u šali znam reći da sam postao “pomoćni pionir” već s osam godina!

Moji roditelji uvijek su mi pružali dobar primjer. Iako su bili siromašni, rado su činili žrtve za Jehovu. Naprimjer, 1963. prodali su mnoge svoje stvari kako bi skupili dovoljno novca da bismo mogli ići na međunarodni kongres koji se održavao u gradu Pasadeni, u Kaliforniji. Godine 1972. preselili smo se u grad Trail, koji se nalazi u kanadskoj pokrajini Britanskoj Kolumbiji, a od našeg je grada udaljen oko 1000 kilometara. Onamo smo došli kako bismo propovijedali ljudima koji su govorili talijanski. Moj otac radio je kao čistač i skladištar u jednoj trgovini. Više puta ponudili su mu neko bolje plaćeno radno mjesto, no on bi to uvijek odbio jer je želio imati dovoljno vremena za duhovne aktivnosti.

Zahvalan sam što su meni, mom bratu i mojim dvjema sestrama naši roditelji pružili izvrstan primjer. Na taj su način položili dobar temelj za moje daljnje školovanje u Jehovinoj službi. Naučili su me nešto što sam zapamtio za cijeli život: Ako mi Kraljevstvo bude na prvom mjestu, Jehova će se brinuti za mene (Mat. 6:33).

ZAPOČINJEM S PUNOVREMENOM SLUŽBOM

Godine 1980. oženio sam se s Debbie. Ona je bila lijepa i draga sestra, a imala je i jasne duhovne ciljeve. Oboje smo željeli biti u punovremenoj službi, pa je Debbie postala pionir tri mjeseca nakon što smo se vjenčali. A godinu dana nakon vjenčanja prešli smo u malu skupštinu u kojoj je bilo potrebno više objavitelja te sam i ja započeo s pionirskom službom.

Nažalost, nakon nekog vremena obeshrabrili smo se i odlučili smo preseliti se negdje drugdje. No najprije smo razgovarali s pokrajinskim nadglednikom. On nam je s ljubavlju, ali i vrlo otvoreno rekao: “Problem je dijelom i u vama. Fokusirate se samo na negativne strane svoje situacije. Ali ako počnete tražiti pozitivne strane, sigurno ćete ih naći.” To je bio savjet koji nam je baš trebao (Psal. 141:5). Odmah smo ga primijenili i ubrzo smo shvatili da naša situacija uopće nije tako loša, odnosno da ima puno toga što je pozitivno. Neki u skupštini željeli su u većoj mjeri služiti Jehovi, a među njima je bilo i nekoliko djece te nekih objavitelja čiji bračni partneri nisu bili Jehovini svjedoci. Iz toga smo izvukli jako važnu pouku. Naučili smo da se trebamo koncentrirati na pozitivne strane svoje situacije te s povjerenjem u Jehovu čekati da on riješi problem koji se nama čini jako težak (Mih. 7:7). Takav način razmišljanja pomogao nam je da ponovno budemo radosni u našoj službi, a stvari su se s vremenom poboljšale.

Kad smo prvi put bili na tečaju za pionire, imali smo nastavnike koji su prije služili u drugim zemljama. Dok su nam oni pokazivali dijapozitive sa svojim slikama te pričali o izazovima i blagoslovima koje su doživljavali, dobili smo želju za misionarskom službom i tako smo si postavili cilj da postanemo misionari.

Da bismo ostvarili taj cilj, 1984. preselili smo se u Quebec, pokrajinu u kojoj se govori francuski jezik. Ona je od Britanske Kolumbije udaljena preko 4000 kilometara. Morali smo se naviknuti na potpuno novu kulturu i naučiti novi jezik. Problem nam je bio i to što često nismo imali baš puno novca. Jedno vrijeme jeli smo samo krumpire. Neki čovjek dozvolio nam je da s njegovog polja skupljamo krumpire koje on ne bi uspio povaditi. Debbie je naučila pripremati krumpir na sto načina! Unatoč brojnim problemima davali smo sve od sebe kako bismo ostali radosni. Stvarno smo se uvjerili da se Jehova brine za nas (Psal. 64:10).

Jednog dana dobili smo neočekivan telefonski poziv. Pozvani smo da služimo u kanadskom Betelu. Prije toga predali smo molbu za Gilead, pa smo bili i sretni i pomalo razočarani kad smo saznali da smo pozvani u Betel. No ipak smo prihvatili poziv. Kad smo stigli u Betel, pitali smo brata Kennetha Littlea, člana Odbora podružnice: “A što je s našim molbama za Gilead?” On je odgovorio: “Ako vas pozovu, onda ćemo vidjeti što ćemo.”

No već idućeg tjedna Debbie i ja dobili smo poziv za Gilead! Pred nama je bila važna odluka. Brat Little rekao nam je: “Što god da odlučite, bit će dana kad ćete pomisliti: ‘Da smo bar izabrali ono drugo!’ Nijedna odluka nije bolja ili lošija od one druge. Jehova može blagosloviti i ovu i onu odluku.” Na kraju smo se odlučili za Gilead, a s vremenom smo se uvjerili da je brat Little bio u pravu. Njegove riječi često znamo prenijeti onima koji moraju izabrati koji će teokratski zadatak prihvatiti.

MISIONARSKA SLUŽBA

Bili smo presretni što smo u travnju 1987. mogli doći u Brooklyn i pohađati 83. razred škole Gileada. Nas polaznika bilo je ukupno 24, a naši glavni nastavnici bili su braća Ulysses Glass i Jack Redford. Pet mjeseci brzo je proletjelo. Promocija našeg razreda bila je 6. rujna 1987. Dobili smo zadatak da služimo u Haitiju, zajedno s Johnom i Marie Goode.

Nitko iz Gileada nije bio poslan u Haiti još od 1962., kad su iz te zemlje bili protjerani posljednji misionari. Tri tjedna nakon promocije došli smo u Haiti i počeli služiti u maloj skupštini koja je imala 35 objavitelja. Nalazili smo se u zabačenom planinskom području. Bili smo mladi i neiskusni i živjeli smo sami u misionarskom domu. Ljudi na tom području bili su jako siromašni i većina ih nije znala čitati. Već od samih početaka naše misionarske službe doživjeli smo sve i svašta – od građanskih nemira, državnih udara i gorućih barikada pa sve do uragana.

Puno smo mogli naučiti od naše braće i sestara iz Haitija, koji su ustrajno i s radošću podnosili sve te nevolje. Mnogi od njih imali su težak život, ali voljeli su Jehovu i službu. Jedna starija sestra nije znala čitati, ali je zato napamet naučila oko 150 biblijskih redaka. Kad smo vidjeli s kakvim se sve problemima ljudi suočavaju, još smo im više željeli propovijedati vijest o Kraljevstvu, jedinom rješenju za probleme čovječanstva. Neki od onih s kojima smo na samom početku proučavali Bibliju danas služe kao stalni ili specijalni pioniri i starješine. Jako smo sretni zbog toga!

Dok sam služio u Haitiju, upoznao sam Trevora, mladog mormona koji je ondje služio kao misionar, i s njim sam par puta razgovarao o Bibliji. Nakon nekoliko godina dobio sam pismo od njega, što me jako iznenadilo. U pismu je napisao: “Samo da znaš, krstit ću se na idućem pokrajinskom sastanku! Želim se vratiti u Haiti i biti specijalni pionir na istom području na kojem sam nekad, dok sam bio mormon, služio kao misionar.” I doista, Trevor je mnogo godina služio ondje zajedno sa svojom ženom.

PRVO EUROPA, A ZATIM AFRIKA

Braća su nas poslala da služimo u dijelu Europe gdje se moglo sve slobodnije propovijedati. Godine 1992. doputovali smo u Ljubljanu. Moji su roditelji kao djeca živjeli u blizini tog grada prije nego što su se odselili u Italiju. Na području bivše Jugoslavije još uvijek je bjesnio rat. Dotad su naše djelovanje na tom području nadgledali podružnica u Beču te uredi u Zagrebu i Beogradu. No sada je svaka nezavisna republika trebala dobiti svoj Betel.

Ponovno smo morali naučiti novi jezik i prilagoditi se novoj kulturi. Domaći ljudi znali bi reći: “Jezik je težek.” I bili su u pravu. Jezik je stvarno bio težak. Duboko nas se dojmilo kad smo vidjeli kako naša braća i sestre u toj zemlji vjerno služe Jehovi i spremno prihvaćaju promjene do kojih je dolazilo u organizaciji. A vidjeli smo i kako ih Jehova zbog toga blagoslivlja. Još jednom smo se osvjedočili da Jehova uvijek s ljubavlju ispravlja ono što je potrebno, i to u pravo vrijeme. Tijekom godina koje smo proveli u Sloveniji naučili smo puno toga – utvrdili smo neke stare lekcije, a svladali i neke nove.

No pred nama je bilo još promjena. Godine 2000. poslani smo u Obalu Bjelokosti, koja se nalazi u zapadnoj Africi. Zatim smo u studenome 2002. zbog građanskog rata morali hitno pobjeći u Sijera Leone. Ondje je upravo bio završio 11-godišnji građanski rat. Bilo nam je teško zbog toga što smo tako naglo morali napustiti Obalu Bjelokosti. Pa ipak, ono što smo već prije naučili pomoglo nam je da ostanemo radosni.

U Sijera Leoneu bilo je puno zainteresiranih ljudi koji su željeli upoznati istinu. Zato smo odlučili posvetiti se njima i našoj dragoj braći i sestrama koji su mnogo pretrpjeli zbog dugogodišnjeg rata. Oni su bili jako siromašni, ali htjeli su s nama podijeliti ono što su imali. Jedna sestra donijela je mojoj Debbie neku odjeću. Debbie se u početku ustručavala uzeti tu odjeću, ali sestra je bila uporna. Rekla joj je: “Za vrijeme rata braća iz drugih zemalja nama su puno pomagala. A sada je na nama red da pomažemo drugima.” Primjer te braće pune ljubavi potaknuo nas je da se ugledamo na njih.

Nakon nekog vremena vratili smo se u Obalu Bjelokosti, ali ondje je ponovno izbilo nasilje zbog političkih previranja. Zato smo u studenome 2004. bili evakuirani helikopterom, a žena i ja sa sobom smo ponijeli samo po jednu malu torbu. Tu noć prespavali smo na podu u francuskoj vojnoj bazi, a idućeg dana odletjeli smo za Švicarsku. Oko ponoći smo stigli u podružnicu, a ondje su nas srdačno dočekali članovi Odbora podružnice i nastavnici Škole za organizacijsko osposobljavanje te njihove žene. Izgrlili su nas te su nam dali topli obrok i hrpu švicarske čokolade. To nas je jako dirnulo.

Nakon toga poslani smo u Ganu, gdje smo služili samo privremeno. A onda smo ponovno otišli u Obalu Bjelokosti nakon što su se građanski nemiri u toj zemlji smirili. Ljubav i dobrota naše braće i sestara pomogle su nam da se lakše nosimo sa stresnim evakuacijama i promjenama zaduženja. Iako je u Jehovinoj organizaciji sasvim normalno da braća jedni drugima pokazuju takvu ljubav, Debbie i ja složili smo se da nikad nećemo na nju gledati kao na nešto što je samo po sebi razumljivo. Čak i u tim burnim vremenima imali smo priliku puno toga naučiti. Sve je to bilo dragocjeni dio našeg školovanja.

NA BLISKOM ISTOKU

Godine 2006. dobili smo pismo iz glavnog sjedišta u kojem su nas braća obavijestila da nas šalju na novi zadatak, ovaj put na Bliski istok. To je značilo da nas opet čekaju nove avanture, izazovi, učenje novih jezika i prilagođavanje novim kulturama. Trebali smo puno toga naučiti na tom novom području gdje je bilo dosta problema zbog političkih i vjerskih podjela. Jako nam se sviđalo što su braća i sestre u skupštinama bili različitog porijekla i što su govorili različitim jezicima, ali svi su oni bili ujedinjeni zato što su se držali uputa koje su dobivali od Jehovine organizacije. Divili smo se kad smo vidjeli koliko su braća hrabra – većina njih ustrajno je podnosila protivljenje članova obitelji, susjeda te kolega u školi ili na poslu.

Godine 2012. bili smo na posebnom kongresu koji je održan u Tel Avivu, u Izraelu. Bilo je to prvi put još od Pedesetnice 33. godine da se Jehovin narod na tom području okupio u tako velikom broju. To je bilo stvarno nezaboravno iskustvo!

U tom periodu dobili smo zadatak da posjetimo jednu zemlju u kojoj je naše djelovanje ograničeno. Braći smo donijeli nešto literature, išli smo s njima u službu propovijedanja i održali smo nekoliko manjih pokrajinskih sastanaka. Posvuda su bili naoružani vojnici, a na ulicama smo svako malo nailazili na kontrolne točke. Ali osjećali smo se sigurno jer smo uvijek putovali u manjim grupama, pazeći da ne privlačimo previše pažnje na sebe.

NATRAG U AFRIKU

Godine 2013. dobili smo jedan potpuno drugačiji zadatak. Trebali smo služiti u podružnici u Kinshasi, u Demokratskoj Republici Kongu. To je velika i lijepa zemlja, ali mnogi njeni stanovnici nažalost žive u teškom siromaštvu i puno su propatili zbog oružanih sukoba. U početku smo sami sebi rekli: “Pa već smo bili u Africi i spremni smo za sve što nas čeka.” Ali još uvijek smo trebali puno toga naučiti, naročito kad je riječ o putovanju zabačenim područjima u kojima nema cesta ni ostale infrastrukture. Ipak, bilo je i puno toga pozitivnoga na što smo se mogli koncentrirati. Naprimjer, braća su ustrajno i radosno služila Jehovi unatoč teškoj ekonomskoj situaciji. Jako su voljela službu i davala su sve od sebe da dolaze na sastanke i naše veće skupove. Iz prve smo ruke vidjeli kako naše djelo napreduje, i to samo zahvaljujući Jehovinoj podršci i blagoslovu. Godine koje smo proveli služeći u Kongu ostale su nam u jako lijepom sjećanju. Ondje smo stekli prijatelje koji su nam postali kao obitelj.

Krajem 2017. poslani smo na još jedan novi zadatak – u Južnoafričku Republiku. Nikad prije nismo služili u tako velikoj podružnici, a i poslovi koje smo radili u Betelu bili su nam nešto potpuno novo. Ponovno smo trebali puno toga učiti, ali ono što smo naučili u prošlosti sada nam je itekako dobro došlo. Jako smo zavoljeli mnogu braću i sestre koji već desetljećima ustrajno služe Jehovi. Divno je vidjeti kako članovi betelske obitelji složno surađuju bez obzira na to što su različitih rasa i dolaze iz raznih kultura. Očito je da Jehova blagoslivlja svoje sluge i daje im mir dok se oni trude oblačiti novu osobnost i primjenjivati biblijska načela.

Kroz sve ove godine Debbie i ja izvršavali smo mnoge zanimljive zadatke, prilagođavali se različitim kulturama i učili nove jezike. Nije nam uvijek bilo lako, ali stalno smo osjećali da nam Jehova pokazuje vjernu ljubav preko svoje organizacije te braće i sestara (Psal. 144:2). Vjerujemo da nam je sve ono što smo naučili u punovremenoj službi pomoglo da postanemo bolji Jehovini sluge.

Jako sam zahvalan svojim roditeljima za sve što su me naučili. Zahvalan sam i svojoj dragoj Debbie što mi je uvijek bila podrška. A jako cijenim i braću i sestre iz raznih zemalja koji su nam pružili izvrstan primjer. Dok razmišljamo o tome što nam donosi budućnost, moja žena i ja svim srcem želimo i dalje učiti od našeg Velikog Učitelja!