Kako sam unatoč sramežljivosti postala misionarka

Rodila sam se 1951. u Beču u jednoj katoličkoj obitelji. Kao dijete bila sam vrlo sramežljiva. Vjerovala sam u Boga i često sam se molila. Kad sam imala devet godina, moj otac je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, a majka mu se u tome pridružila nešto kasnije.

Uskoro smo postali dio skupštine Döbling u Beču. Puno smo toga radili zajedno kao obitelj. Skupa smo čitali i proučavali Bibliju, išli na skupštinske sastanke i radili kao volonteri na pokrajinskim sastancima i kongresima. Još u ranom djetinjstvu otac je usadio u mene duboku ljubav prema Jehovi. Čak se molio da moja sestra i ja postanemo pioniri. Ali u to vrijeme to nije bio moj cilj.

ZAPOČINJEM S PUNOVREMENOM SLUŽBOM

Krstila sam se 1965., kad sam imala 14 godina. No bilo mi je teško pristupati nepoznatim ljudima u službi propovijedanja. Osim toga, borila sam se s osjećajem manje vrijednosti i bilo mi je jako stalo do toga da me drugi mladi prihvate. Zato sam se kratko nakon krštenja počela družiti s onima koji nisu služili Jehovi. Voljela sam biti u njihovom društvu, ali istovremeno me mučila savjest jer sam provodila puno vremena s onima koji nisu Jehovini svjedoci. Međutim, nisam imala snage da se prestanem družiti s njima. Što mi je pomoglo da to ipak učinim?

Otprilike u to vrijeme u našu je skupštinu došla šesnaestogodišnja djevojka po imenu Dorothée. Zadivilo me kad sam vidjela koliko je revna u službi od kuće do kuće. Ja sam bila malo starija od nje, ali nisam baš često išla u službu. Pomislila sam: “Moji roditelji su Jehovini svjedoci, a Dorothée nema nikoga u istini. Ona živi sa svojom bolesnom majkom, ali ipak je uvijek u službi.” Njezin me primjer potaknuo da počnem činiti više za Jehovu. Uskoro smo Dorothée i ja postale pioniri i često smo išle zajedno u službu. Najprije smo postale pomoćni pioniri, koji su se tada zvali ferijalni pioniri, a kasnije smo skupa služile kao stalni pioniri. Njezina je revnost bila zarazna. Dorothée mi je pomogla da započnem svoj prvi biblijski tečaj. S vremenom mi je postalo malo lakše razgovarati s ljudima na vratima, na ulici i u drugim situacijama.

Tijekom moje prve godine stalne pionirske službe u našu je skupštinu došao jedan brat koji se zvao Heinz. On je upoznao istinu u Kanadi dok je bio u posjetu svom bratu, koji je bio Jehovin svjedok. Heinz je bio poslan u našu skupštinu u Beču kao specijalni pionir. Sviđao mi se od samog početka. Ali on je htio postati misionar, a meni to nije bilo ni na kraj pameti. Zato sam isprva skrivala svoje osjećaje prema njemu. Ipak, Heinz i ja smo kasnije počeli hodati, vjenčali smo se i zajedno smo služili kao pioniri u Austriji.

MISIONARSKA SLUŽBA POSTAJE MOJ CILJ

Heinz bi mi često govorio o tome da želi postati misionar. Iako nikad nije vršio pritisak na mene da se odlučim na misionarsku službu, poticao me da ipak razmislim o tome. Znao bi reći: “Mi nemamo djece. Možemo li onda učiniti više u službi Jehovi?” Zbog moje sramežljivosti bojala sam se misionarske službe. Istina, bila sam pionir, ali činilo mi se da bi mi bilo preteško služiti kao misionar. No Heinz je bio strpljiv, i s vremena na vrijeme ponovno bi spomenuo tu temu. Isto tako, potaknuo me da ne razmišljam previše o svojim strahovima, nego da se fokusiram na pomaganje drugima. To je bilo baš ono što mi je trebalo.

S vremenom sam i ja dobila želju da postanem misionar, pa smo predali molbe za Gilead. No sluga podružnice mi je savjetovao da najprije malo bolje naučim engleski. Nakon što sam tri godine radila na tome, na naše iznenađenje dobili smo zadatak da se preselimo u jednu jugoslavensku skupštinu u Salzburgu. Sljedećih sedam godina propovijedali smo ljudima koji su govorili srpsko-hrvatski, a od toga smo jednu godinu bili u pokrajinskoj službi. Taj nam je jezik bio težak, ali imali smo puno biblijskih tečajeva.

A onda su nas 1979. braća zamolila da odemo na “odmor” u Bugarsku. Propovijedanje je ondje bilo zabranjeno, tako da na tom odmoru nismo propovijedali. No uspjeli smo u zemlju prokrijumčariti minijaturne publikacije za pet sestara koje su živjele u Sofiji, glavnom gradu Bugarske. Bila sam izvan sebe od straha, ali Jehova mi je pomogao da ipak smognem snage za taj zadatak. Kad sam vidjela koliko su te sestre hrabre i radosne iako bi svaki čas mogle završiti u zatvoru, to me potaknulo da dam sve od sebe na bilo kojem zadatku koji mi Jehovina organizacija povjeri.

U međuvremenu smo ponovno poslali molbe za Gilead, i ovaj put su nam one bile odobrene. Mislili smo da ćemo pohađati tu školu na engleskom jeziku u SAD-u. No u studenome 1981. u podružnici u njemačkom gradu Wiesbadenu s radom je počela Područna škola Gilead. Nastava je bila na njemačkom, što je meni bilo puno lakše pratiti. A kamo smo bili poslani nakon Gileada?

SLUŽIMO KAO MISIONARI U ZEMLJI PUNOJ SUKOBA

Dobili smo zadatak da odemo u Keniju! No braća iz kenijske podružnice pitala su nas jesmo li spremni služiti u susjednoj Ugandi. Desetak godina ranije u toj je zemlji general Idi Amin uz pomoć vojske izvršio državni udar i uveo diktaturu. U godinama koje su uslijedile na tisuće je ljudi bilo ubijeno, a milijuni su živjeli u strahu. A onda su 1979. generala Amina njegovi protivnici svrgnuli s vlasti. Ne trebam ni reći da sam se jako bojala preseliti u zemlju u kojoj je bilo tako puno nasilja. Ali Gilead nam je pomogao da se naučimo uzdati u Jehovu, pa smo prihvatili taj zadatak.

Situacija u Ugandi bila je kaotična. Heinz je u Godišnjaku za 2010. ovako to opisao: “Mnogo toga nije funkcioniralo, naprimjer bilo je problema s opskrbom vode, a telefonske linije bile su prekinute. (...) Pucnjave i pljačke bile su vrlo česte, posebno noću. (...) Svi su ostajali u kućama i nadali se, a često i molili, da ih noću neće posjetiti nepozvani gosti.” Unatoč svemu tome braća su sačuvala jaku vjeru.

Godine 1982. Heinz i ja smo stigli u Kampalu, glavni grad Ugande. Tijekom prvih pet mjeseci živjeli smo kod Sama i Christine Waiswa, zajedno s njihovo petero djece i četvero rođaka. Budući da je njihova obitelj često imala samo jedan obrok na dan, brat i sestra Waiswa pokazali su uistinu veliku gostoljubivost kad su nas primili u svoj dom. Dok smo živjeli kod njih, naučili smo mnoge praktične stvari koje su nam kasnije puno pomogle u našem misionarskom životu. Naprimjer, naučili smo kako uštedjeti vodu tako da se peremo sa samo nekoliko litara vode i zatim tu vodu iskoristimo za ispiranje WC-a. Godinu dana kasnije, 1983., Heinz i ja preselili smo se u jednu kuću u sigurnijem dijelu Kampale.

Služba nam je bila prelijepa. Sjećam se da smo jedan mjesec podijelili preko 4000 časopisa! No najviše nas je radovalo kad smo vidjeli kako ljudi reagiraju na istinu. Bili su bogobojazni i voljeli su razgovarati o Bibliji. Obično sam vodila 10 do 15 biblijskih tečajeva, a isto toliko i Heinz. Puno smo naučili od ljudi s kojima smo proučavali. Naprimjer, iako su svaki tjedan morali pješice ići na sastanke, nikad se nisu žalili. Uvijek su bili pozitivni i nasmijani.

Godine 1985. i 1986. u Ugandi su izbila još dva vojna sukoba. Svako malo vidjeli smo djecu vojnike kako naoružani puškama provjeravaju ljude na kontrolnim točkama. U tom smo se periodu često molili da imamo unutarnji mir i da budemo razboriti dok u službi tražimo zainteresirane osobe. Jehova je uslišio naše molitve. Puno smo puta zaboravili na svoj strah čim smo počeli razgovor s nekim tko je pozitivno reagirao na poruku o Kraljevstvu.

Voljeli smo svjedočiti i strancima. Naprimjer, proučavali smo s Muratom i Dilbar Ibatullin, bračnim parom iz Republike Tatarstana (Rusija). Murat je bio liječnik. Njih dvoje su se krstili i još uvijek vjerno služe Jehovi. Kasnije sam upoznala Tatjanu Vilejsku, ženu iz Ukrajine koja se u to vrijeme borila s depresijom i razmišljala o samoubojstvu. Nakon što se Tatjana krstila, vratila se u Ukrajinu, a kasnije je pomagala u prevođenju naših publikacija na ukrajinski.a

NOVI IZAZOVI

Dok smo 1991. Heinz i ja bili na odmoru u Austriji, dobili smo pismo od lokalne podružnice u kojem su nas braća obavijestila da smo dobili novi zadatak – trebali smo otići u Bugarsku. Nakon pada komunizma u Istočnoj Europi djelovanje Jehovinih svjedoka u Bugarskoj bilo je legalizirano. Kao što sam već spomenula, dok je naše djelovanje u toj zemlji bilo zabranjeno, Heinz i ja smo onamo krijumčarili literaturu. A sada smo bili poslani da tamo propovijedamo!

Braća su nam rekla da se ne vraćamo u Ugandu. Zato se nismo vratili u naš misionarski dom kako bismo spakirali svoje stvari i pozdravili se s prijateljima, nego smo otišli u Betel u Njemačkoj, nabavili auto i otputovali u Bugarsku. Dobili smo zadatak da se pridružimo grupi od 20-ak objavitelja u Sofiji.

U Bugarskoj smo se suočili s nekoliko novih izazova. Kao prvo, nismo znali jezik. Osim toga, jedine publikacije prevedene na bugarski bile su Istina koja vodi do vječnog života i Moja knjiga biblijskih priča. A i bilo nam je teško započeti biblijske tečajeve. Usprkos svemu tome naša mala grupa revno je propovijedala. Pravoslavna crkva je to primijetila i tada su počeli pravi problemi.

Godine 1994. Bugarska je poništila registraciju Jehovinih svjedoka i ljudi su se prema nama počeli ponašati kao prema opasnoj sekti. Neka su braća bila uhićena. Mediji su širili strašne laži o nama. Tvrdili su da Jehovini svjedoci ubijaju vlastitu djecu i da čak nagovaraju svoje suvjernike da počine samoubojstvo. Heinzu i meni bilo je jako teško propovijedati. Često smo nailazili na agresivne ljude, koji su vikali na nas, zvali policiju i čak nas gađali raznim predmetima. Nismo mogli uvoziti literaturu u zemlju, a i bilo je jako teško unajmiti dvorane za sastanke. Policija je čak upala na jedan naš kongres i prekinula ga. Heinz i ja nismo bili naviknuti na toliko mržnje. To se područje potpuno razlikovalo od Ugande, gdje su mnogi ljudi bili prijateljski raspoloženi i htjeli su proučavati Bibliju. Što nam je pomoglo da se ne obeshrabrimo?

Radost smo pronašli u druženju s lokalnom braćom i sestrama. Oni su bili sretni što su upoznali istinu i bili su jako zahvalni što smo uz njih. Svi su se držali zajedno i međusobno si pružali podršku. Heinz i ja smo iz toga naučili nešto vrlo važno – ako se fokusiramo na ljude, a ne na svoje probleme, bit ćemo sretni koji god da zadatak dobijemo.

No s vremenom su stvari krenule nabolje. Naša organizacija bila je ponovno registrirana 1998. i ubrzo nakon toga mnoge naše publikacije bile su prevedene na bugarski. Zatim je 2004. otvorena nova podružnica. Danas u Bugarskoj ima 57 skupština, u kojima služi 2953 objavitelja. U prošloj službenoj godini Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je ukupno 6475 osoba. Nekad je u Sofiji bilo samo pet sestara, a sada ondje ima 9 skupština. Na svoje smo oči vidjeli kako se ispunjavaju riječi: “Od maloga će postati tisuća” (Iza. 60:22).

BORBA SA ZDRAVSTVENIM PROBLEMIMA

Tijekom svog života imala sam puno zdravstvenih problema. Dijagnosticirano mi je nekoliko tumora, a jedan od njih bio je na mozgu. Išla sam na zračenje, a nakon toga su mi u Indiji tijekom 12-satne operacije odstranili veći dio tog tumora. Neko vrijeme oporavljala sam se u indijskoj podružnici, a onda smo se vratili u Bugarsku.

U međuvremenu je Heinz obolio od jedne rijetke nasljedne bolesti koja se zove Huntingtonova bolest. Bilo mu je teško hodati, govoriti i kontrolirati pokrete. Kako je bolest napredovala, on je sve više ovisio o meni. Ponekad mi je sve to bilo previše i pitala sam se hoću li se moći i dalje brinuti o njemu. No tu je bio jedan mladi brat po imenu Bobi, koji je redovito pozivao Heinza u službu propovijedanja. Njemu nije bilo neugodno u Heinzovom društvu iako je on imao poteškoće s govorom i nije mogao kontrolirati pokrete. Znala sam da uvijek mogu računati na Bobija kad bi mi zatrebala neka pomoć oko Heinza. Iako smo Heinz i ja odlučili da nećemo imati djece u ovom sustavu, imali smo osjećaj kao da nam je Jehova dao Bobija za sina! (Mar. 10:29, 30).

Heinz se borio i s rakom. Nažalost, moj dragi muž je 2015. preminuo. Osjećala sam se tako nesigurno nakon njegove smrti. Nisam mogla vjerovati da ga više nema. Ipak, u mom je sjećanju on itekako živ! (Luka 20:38). Kroz dan se često znam sjetiti njegovih toplih riječi i mudrih savjeta koje mi je dao. Jako sam zahvalna za sve godine koje smo zajedno proveli vjerno služeći Jehovi.

ZAHVALNA ZA JEHOVINU PODRŠKU

Nema nikakve sumnje, Jehova mi je pomagao u svim mojim kušnjama. Pomogao mi je i da, unatoč svojoj sramežljivosti, postanem misionar i fokusiram se na druge (2. Tim. 1:7). Zahvaljujući Jehovi, u punovremenoj smo službi i moja mlađa sestra i ja. Ona i njen muž trenutno služe u jednoj srpskoj pokrajini u Europi. Jehova je uslišio molitve koje je moj otac uputio prije puno godina!

Osobno proučavanje Biblije daje mi unutarnji mir. Naučila sam da se u teškim trenucima molim “još usrdnije”, kao što je to Isus činio (Luka 22:44). Jehova mi odgovara na molitve, između ostalog preko braće i sestara iz moje skupštine u Sofiji. Oni su obzirni i puni ljubavi prema meni. Pozivaju me k sebi i često mi kažu koliko me cijene i vole, što me jako raduje.

Često razmišljam o uskrsnuću. Zamišljam svoje roditelje kako stoje ispred naše kuće, lijepi i mladi kao što su bili kad su se vjenčali. Vidim svoju sestru kako nam nešto kuha. A zamišljam i Heinza kako stoji pored svog konja. Takve slike pomažu mi da odagnam negativne osjećaje i da ispunim svoje srce zahvalnošću prema Jehovi.

Kad se osvrnem na svoj život i kad razmišljam o budućnosti, osjećam se poput Davida, koji je rekao: “Gdje bih sad bio da nisam vjerovao da ću iskusiti Jehovinu dobrotu dok sam još u zemlji živih? Uzdaj se u Jehovu, budi hrabar i neka tvoje srce bude nepokolebljivo. Uzdaj se u Jehovu!” (Psal. 27:13, 14).