Izvori za knjigu Hrabro se drži Jehove—1. dio
© 2025 Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania
POGLAVLJE 1
Živio je po Božjoj volji
Enoh — hodio je s Bogom u bezbožnom svijetu
U Enosovo vrijeme, gotovo četiristo godina prije Enoha, “poče [se] prizivati ime Jehovino” (1. Mojsijeva 4:26). Božje se ime upotrebljavalo još od početka ljudske povijesti. Međutim, prizivanje Jehovinog imena u Enosovo vrijeme, po svemu sudeći, nije bilo odraz vjere i čistog obožavanja. Neki izučavatelji hebrejskog jezika smatraju da bi redak iz 1. Mojsijeve 4:26 trebao glasiti “počelo se bogohuliti” ili “tada se počelo oskvrnjivati”. Moguće je da su ljudi ime Jehova davali sebi ili drugima preko kojih su navodno pristupali Bogu kako bi ga obožavali. Ili su možda idole nazivali tim imenom.
Enoh — hodio je s Bogom u bezbožnom svijetu
Mi s pravom možemo oponašati vjeru ljudi koji su bili odani Bogu (Hebrejima 13:7). Enoh je potaknut vjerom služio Bogu kao prvi vjerni prorok. Ljudi Enohovog vremena bili su isti kao i ljudi danas — nasilni, hulnici i bezbožni. No Enoh je bio drugačiji. Imao je jaku vjeru i davao je dobar primjer iskazujući odanost Bogu. Iako mu je Jehova dao da objavljuje snažnu presudu, davao mu je i snage da to čini. Enoh je hrabro izvršavao svoj zadatak i Bog se brinuo za njega kad se suočio s protivljenjem neprijatelja.
Vjera i strah pred Bogom daju hrabrost
13 O vjeri i hrabrosti mnogo učimo od još jednog svjedoka iz pretkršćanskog vremena — Henoka. Vjerojatno je čak i prije nego što je počeo prorokovati znao da će njegova vjera i hrabrost biti stavljene na ispit. Po čemu je to mogao znati? Po tome što je Jehova Bog u Edenu rekao da će postojati neprijateljstvo, odnosno mržnja, između onih koji služe njemu i onih koji služe Sotoni Đavlu (1. Mojsijeva 3:15). Henok je također znao da je ta mržnja izašla na vidjelo na početku ljudske povijesti kad je Kain ubio svog brata Abela. Ustvari, njihov otac Adam živio je još skoro 310 godina nakon Henokovog rođenja (1. Mojsijeva 5:3-18).
14 No sve to nije spriječilo Henoka da hrabro ‘hodi s pravim Bogom’ i prenosi osudu narodu koji je govorio “drske riječi” protiv Jehove (1. Mojsijeva 5:22; Juda 14, 15). Budući da je neustrašivo služio pravom Bogu, Henok je očito imao mnogo neprijatelja i život mu je bio u opasnosti. Jehova je svog proroka poštedio smrtnih muka. Nakon što mu je dao do znanja “da je ugodio Bogu”, Jehova ga je ‘prenio’ iz života u smrt, možda u trenutku kad je pao u zanos dok je imao viziju (Hebrejima 11:5, 13; 1. Mojsijeva 5:24).
Hodimo s Bogom u ovim burnim vremenima
“[Enoh] je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze” (1. MOJSIJEVA 5:24, St).
BURNA vremena! Taj izraz dobro opisuje dugačak period nemira i nasilja koje ljudi doživljavaju otkako je 1914. rođeno Mesijansko Kraljevstvo. Cijelo to vrijeme čovječanstvo se nalazi u “posljednjim danima”. Nevolje kao što su glad, bolesti, potresi i ratovi pogađaju ih u neviđenim razmjerima (2. Timoteju 3:1; Otkrivenje 6:1-8). Toga nisu pošteđeni ni oni koji obožavaju Jehovu. U većem ili manjem omjeru svi se mi moramo nositi s poteškoćama i nesigurnošću ovog vremena. Ekonomski pritisci, politički nemiri, zločin i bolesti neki su od problema koji jako otežavaju život.
2 Osim toga, mnogi Jehovini sluge često doživljavaju žestoko progonstvo, budući da Sotona vodi rat protiv onih “koji drže Božje zapovijedi i kojima je povjereno djelo svjedočenja za Isusa” (Otkrivenje 12:17). Iako nismo svi doživjeli izravno progonstvo, svi pravi kršćani moraju se boriti protiv Sotone Đavla i duha koji on promiče među ljudima (Efežanima 2:2; 6:12). Moramo stalno paziti da na nas ne bi utjecao taj duh jer smo njemu izloženi na poslu, u školi i na svakom drugom mjestu gdje dolazimo u kontakt s onima koji ne žele služiti pravom Bogu Jehovi.
Hoditi s Bogom, a ne s nacijama
3 I kršćani u prvom stoljeću snažno su se odupirali duhu ovog svijeta i zbog toga su bili vrlo različiti od onih izvan kršćanske skupštine. Pavao je opisao tu razliku kad je rekao: “Ovo, dakle, kažem i svjedočim za to u Gospodinu, da više ne hodite kao što i nacije hode u beskorisnosti svog uma, dok su umom u tami, i otuđeni od života koji pripada Bogu, zbog neznanja koje je u njima, zbog neosjetljivosti svog srca. Izgubivši svaki moralni osjećaj, predali su se raspuštenom vladanju da bi pohlepno činili nečistoću svake vrste” (Efežanima 4:17-19).
4 Kako samo snažno te riječi opisuju krajnju duhovnu i moralnu tamu ovog svijeta — kako u Pavlovo tako i u naše vrijeme! Kao ni u prvom stoljeću, kršćani danas ne ‘hode kao što nacije hode’. Umjesto toga, oni imaju veliku čast hoditi s Bogom. Istina, neki se možda pitaju je li razumno reći da neznatni, nesavršeni ljudi hode s Jehovom. Međutim, Biblija pokazuje da je to moguće. Osim toga, Jehova to i očekuje od njih. U osmom stoljeću prije naše ere prorok Mihej je zapisao sljedeće nadahnute riječi: “Što Jehova ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Mihej 6:8).
Kako i zašto hoditi s Bogom?
5 Kako možemo hoditi sa svemoćnim, nevidljivim Bogom? Jasno je da ne možemo na isti način kao što hodimo s ljudima. U Bibliji izraz “hoditi” može značiti “postupati na određeni način”. Imamo li to na umu, jasno nam je da onaj tko hodi s Bogom treba živjeti onako kako je Bog rekao i na način koji je njemu ugodan. Ako tako živimo, drugačiji smo od većine ljudi oko nas. Pa ipak, to je jedini ispravni izbor koji kršćanin može učiniti. Zašto? Iz mnogo razloga.
6 Prije svega, Jehova je naš Stvoritelj, Izvor našeg života, i on nam daje sve što nam je potrebno za život (Otkrivenje 4:11). Stoga nam jedino on ima pravo reći kako trebamo živjeti. Osim toga, najbolji životni put koji možemo izabrati jest to da hodimo s Bogom. Jehova onima koji hode s njim omogućava da dobiju oproštenje grijeha i nudi im pouzdanu nadu u vječni život. Naš nebeski Otac, koji nas neizmjerno voli, također nam pruža mudre savjete, a ti savjeti onima koji hode s njim pomažu da već sada vode sretan život, premda su nesavršeni i žive u svijetu koji je u Sotoninoj vlasti (Ivan 3:16; 2. Timoteju 3:15, 16; 1. Ivanova 1:8; 2:25; 5:19). Daljnji razlog zašto hoditi s Bogom jest taj što time doprinosimo miru i jedinstvu u skupštini (Kološanima 3:15, 16).
7 I na koncu, najvažniji razlog je taj da kad hodimo s Bogom pokazujemo kako gledamo na veliko sporno pitanje o pravu vladanja koje se pojavilo još u edenskom vrtu (1. Mojsijeva 3:1-6). Svojim načinom života pokazujemo da podržavamo Jehovu te neustrašivo objavljujemo da jedino on ima pravo vladati nad svime (Psalam 83:18). Tako postupamo u skladu s našom molitvom da se sveti Božje ime i da se vrši njegova volja (Matej 6:9, 10). Kako li su mudri oni koji odluče hoditi s Bogom! Oni mogu biti uvjereni da su na pravom putu, jer Jehova je ‘jedini mudar’. On nikada ne griješi (Rimljanima 16:27).
8 A s obzirom na to da su vremena tako burna i da većina ljudi ne želi služiti Jehovi, što će nam pomoći da živimo onako kako kršćani trebaju živjeti? Odgovor na to pitanje dobivamo ako razmotrimo primjere vjernih osoba iz prošlosti koje su ostale neporočne u vrlo teškim vremenima. U njih se ubrajaju Enoh i Noa. Obojica su živjela u vremenima posve sličnim našem vremenu. Zloća je uzimala maha. U Noino vrijeme Zemlja je bila puna nasilja i nemorala. Usprkos tome, Enoh i Noa oduprli su se duhu svijeta svog vremena i hodili su s Jehovom. Kako su to uspjeli? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, u ovom ćemo članku razmotriti primjer Enoha, a u sljedećem primjer Noe.
Enoh je hodio s Bogom u burnim vremenima
9 Enoh je prva osoba za koju se u Bibliji kaže da je hodila s Bogom. U biblijskom izvještaju piše: “[Enoh] je hodio s Bogom” (1. Mojsijeva 5:22, St). Nakon što navodi koliko je Enoh živio, što je dugo u usporedbi sa životnim vijekom u naše vrijeme, no kratko za ono vrijeme, izvještaj kaže: ‘Hodio je s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze’ (1. Mojsijeva 5:24, St). Očito je Jehova prenio Enoha iz svijeta živih u smrtni san prije nego su mu njegovi protivnici naudili (Hebrejima 11:5, 13). Osim u tim kratkim recima, Enoha se u Bibliji spominje na još samo nekoliko mjesta. Unatoč tome, na temelju činjenica koje imamo i drugih naznaka, s pravom možemo reći da su Enohova vremena bila burna.
10 Uzmimo za primjer to kako se brzo iskvarenost širila među ljudima nakon što je Adam zgriješio. Biblija nam kaže da je Adamov prvorođenac Kain postao prvi ubojica na Zemlji kad je ubio svog brata Abela (1. Mojsijeva 4:8-10). Nakon Abelove nasilne smrti Adam i Eva dobili su još jednog sina i dali mu ime Set. O njemu čitamo: “Setu se rodi sin, kojemu nadjede ime Enos. Tada se poče prizivati ime Jehovino” (1. Mojsijeva 4:25, 26). Nažalost, to ‘prizivanje imena Jehovinog’ bilo je na neki otpadnički način. Mnogo godina nakon rođenja Enosa, Kainov potomak imenom Lameh sastavio je pjesmu za svoje dvije žene u kojoj je rekao da je ubio mladića koji ga je ranio. Također je upozorio: “Kad će se Kain osvetiti sedam puta, Lameh će sedamdeset i sedam puta” (1. Mojsijeva 4:10, 19, 23, 24).
11 Kratke činjenice poput onih koje smo dosad naveli pokazuju da je iskvarenost koju je Sotona potaknuo u edenskom vrtu brzo dovela do širenja zloće među Adamovim potomcima. Enoh je u takvom svijetu bio Jehovin prorok, a njegove snažne nadahnute riječi imaju značenje i za današnje vrijeme. Juda izvještava da je Enoh prorokovao: “Gle, Jehova je došao sa svojim svetim mirijadama, da izvrši sud nad svima, i da svim bezbožnima dokaže krivnju u vezi sa svim njihovim bezbožnim djelima koja su počinili na bezbožan način, i u vezi sa svim zaprepašćujućim stvarima koje su bezbožni grešnici govorili protiv njega” (Juda 14, 15). Te će se riječi u potpunosti ispuniti u Harmagedonu (Otkrivenje 16:14, 16). Pa ipak, možemo biti sigurni da je čak i u Enohovo vrijeme bilo mnogo ‘bezbožnih grešnika’ koji su se uznemirili kad su čuli njegovo proročanstvo. Jehova je doista pokazao veliku ljubav kad se pobrinuo da tom proroku ne nanesu nikakvo zlo!
Što je Enohu dalo snage da hodi s Bogom?
12 U edenskom vrtu Adam i Eva poslušali su Sotonu, i Adam se pobunio protiv Jehove (1. Mojsijeva 3:1-6). Njihov sin Abel postupao je drugačije, pa je Jehova na njega gledao s odobravanjem (1. Mojsijeva 4:3, 4). Nažalost, većina Adamovih potomaka nije bila poput Abela. Međutim, Enoh, koji se rodio stotinama godina kasnije, bio je nalik Abelu. Koja je razlika postojala između Enoha i tako mnogo drugih Adamovih potomaka? Apostol Pavao odgovorio je na to pitanje kad je napisao: “Vjerom je Enoh bio prenesen da ne vidi smrti, i nigdje ga se nije moglo naći budući da ga je Bog prenio; jer je prije nego što je bio prenesen imao svjedočanstvo da je ugodio Bogu” (Hebrejima 11:5). Enoh je bio dio velikog ‘oblaka [pretkršćanskih] svjedoka’ koji su bili izvanredni primjeri vjere (Hebrejima 12:1). Vjera je pomogla Enohu da ustraje na pravom putu cijeli život, više od 300 godina — što je više od tri puta duži životni vijek nego većine nas!
13 Pavao je sljedećim riječima opisao vjeru Enoha i drugih svjedoka: “Vjera je zajamčeno očekivanje onoga čemu se tko nada, jasno dokazivanje stvarnosti iako ih se ne vidi” (Hebrejima 11:1). Da, vjera je čvrsto pouzdanje, temeljeno na jamstvima, da će se ispuniti ono čemu se nadamo. Ona uključuje tako snažno pouzdanje da utječe na to što u životu smatramo najvažnijim. Takva je vjera pomogla Enohu da hodi s Bogom iako je svijet oko njega postupao suprotno.
14 Prava se vjera temelji na dobrom poznavanju Božje volje. Što je Enoh znao? (Rimljanima 10:14, 17; 1. Timoteju 2:4). Nesumnjivo je znao za događaje iz Edena. Vjerojatno je i čuo kakav je život bio u edenskom vrtu — koji je možda još uvijek postojao, iako je ljudima bio zabranjen ulaz u njega (1. Mojsijeva 3:23, 24). Znao je i za Božji naum da Adamovi potomci napune Zemlju i da cijeli planet bude poput tog prvobitnog raja (1. Mojsijeva 1:28). Osim toga, Enoh je sigurno imao na umu Jehovino obećanje o tome da će dati Sjeme koje će Sotoni zgnječiti glavu i odstraniti sve loše posljedice Sotonine prijevare (1. Mojsijeva 3:15). Doista, Enohovo vlastito nadahnuto proročanstvo, sačuvano u Judinoj poslanici, ukazuje na uništenje Sotoninog sjemena. Budući da je Enoh imao vjeru, znamo da je obožavao Jehovu kao Boga koji “nagrađuje one koji ga usrdno traže” (Hebrejima 11:6). Stoga, iako Enoh nije bio upoznat sa svim činjenicama koje mi poznajemo, znao je dovoljno da stekne temelj za čvrstu vjeru. Zahvaljujući takvoj vjeri ostao je neporočan u burnim vremenima.
Oponašaj Enohov primjer
15 Budući da poput Enoha želimo ugoditi Jehovi u ovim burnim vremenima, dobro je da oponašamo njegov primjer. Trebamo dobro upoznati Jehovu i njegov naum. No to nije dovoljno. Trebamo dozvoliti da to što saznamo utječe na naš život (Psalam 119:101; 2. Petrova 1:19). Trebamo se voditi Božjim razmišljanjem, uvijek nastojeći da svaka naša misao i svaki naš postupak budu njemu ugodni.
16 Nemamo zapis o tome tko je još u Enohovo vrijeme služio Jehovi, no, po svemu sudeći, on je bio jedini njegov sluga ili jedan od tek nekolicine njih. I mi smo manjina u svijetu, ali to nas ne obeshrabruje. Jehova će nas podržavati bez obzira na to tko je protiv nas (Rimljanima 8:31). Enoh je hrabro upozoravao na predstojeće uništenje bezbožnih ljudi. I mi pokazujemo hrabrost dok propovijedamo ‘ovu dobru vijest o kraljevstvu’ unatoč ismijavanju, protivljenju i progonstvu (Matej 24:14). Enoh nije živio koliko i mnogi njegovi suvremenici. Međutim, on svoje nade i nije polagao u taj svijet. Pogled mu je bio usmjeren na nešto daleko veličanstvenije (Hebrejima 11:10, 35). I naš je pogled usmjeren na ispunjenje Jehovinog nauma. Zato ovaj svijet ne koristimo u potpunosti (1. Korinćanima 7:31). Umjesto toga, svoju snagu i sredstva koristimo prvenstveno u Jehovinoj službi.
17 Enoh je vjerovao da će se Sjeme koje je Jehova Bog obećao pojaviti u vrijeme koje On odredi. Sada je prošlo već gotovo 2 000 godina otkako se to Sjeme — Isus Krist — pojavilo, osiguralo otkupninu i omogućilo nama, a i vjernim Božjim svjedocima iz prošlosti poput Enoha, da naslijedimo vječni život. To Sjeme, sada ustoličeni Kralj Božjeg Kraljevstva, zbacilo je Sotonu s neba na Zemlju, a mi svuda oko nas vidimo nevolje koje su posljedica toga (Otkrivenje 12:12). Da, mi znamo daleko više toga od Enoha. Stoga imajmo čvrstu vjeru kao on! Neka naše pouzdanje u ispunjenje Božjih obećanja utječe na sve što činimo! Poput Enoha, hodimo s Bogom iako živimo u burnim vremenima!
POGLAVLJE 2
Vjerom je osudio svijet
Zašto je bio uništen taj drevni svijet?
Pretpotopna je civilizacija u određenim pogledima uživala pogodnosti koje mi danas nemamo. Naprimjer, čitavo čovječanstvo govorilo je istim jezikom (1. Mojsijeva 11:1). To je doprinosilo napretku umjetnosti i znanosti, područja koja zahtijevaju zajednički trud mnogih ljudi različitih zanimanja. Osim toga, budući da je većina imala dug životni vijek, ljudi su mogli graditi na znanju koje su stekli tokom stotina godina.
Neki tvrde da životni vijek ljudi tada nije bio toliko dug i da su godine spomenute u biblijskom izvještaju zapravo mjeseci. Je li to točno? Pa, razmotrimo to na primjeru Maleleela. Biblija kaže: “Maleleel poživje šezdeset i pet godina, i rodi Jareda; (...) poživje Malaleel svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umrije” (1. Mojsijeva 5:15-17). Ako godina predstavlja mjesec, onda je Maleleel dobio sina u dobi od samo pet godina! Ustvari, radi se o tome da su ljudi tada bili bliži savršenstvu prvog čovjeka, Adama. Oni su doista živjeli stoljećima. A što su postigli?
Mnogo stoljeća prije potopa broj ljudi na Zemlji toliko se povećao da je Adamov sin Kain mogao sagraditi grad, koji je nazvao Enoh (1. Mojsijeva 4:17). Tokom pretpotopne ere razvile su se razne grane gospodarstva. Postojale su kovačnice u kojima se izrađivalo “svašta od bakra i od željeza” (1. Mojsijeva 4:22). Nesumnjivo se to oruđe koristilo za gradnju, obradu drveta, krojenje i obrađivanje zemlje. Svi se ti poslovi spominju u izvještajima o životu najranijih stanovnika Zemlje.
Stečeno znanje sigurno je omogućilo narednim generacijama usavršavanje u proizvodnji i obradi metala, poljoprivredi, uzgoju ovaca i druge stoke, književnosti i drugim vrstama umjetnosti. Naprimjer, Jubal je bio “praotac svih koji sviraju na liru i sviralu” (1. Mojsijeva 4:21, St). Civilizacija se razvila u velikoj mjeri. Pa ipak, iznenada je svemu došao kraj. Što se dogodilo?
Što je krenulo po zlu?
Pretpotopno je društvo uza sve te povoljne okolnosti imalo loš početak. Adam, s kojim je ono započelo, pobunio se protiv Boga. Kain, graditelj prvog grada koji se spominje u Bibliji, ubio je vlastitog brata. Stoga nimalo ne iznenađuje da je zlo uhvatilo maha! Posljedice lošeg nasljeđa koje je Adam prenio na svoje potomke dolazile su sve više do izražaja (Rimljanima 5:12).
Situacija je očito gotovo prevršila svaku mjeru kad je Jehova odlučio da će dopustiti da ona potraje samo još narednih 120 godina (1. Mojsijeva 6:3). Biblija kaže: ‘Nevaljalstvo ljudsko bilo je veliko na zemlji, i sve misli srca njihova svagda samo zle. Napunila se zemlja bezakonja’ (1. Mojsijeva 6:5, 11).
Jehova zna kako izbaviti svoj narod
5 Biblija pokazuje da je Jehova na nebu objavio jednu odluku. Prema 1. Mojsijevoj 6:3, rekao je: “Neće duh moj trpjeti čovjeka do u nedogled, jer čovjek je samo tijelo. Neka mu bude još sto i dvadeset godina!” Jehova nije govorio o tome koliki će biti prosječni životni vijek čovjeka. Umjesto toga, objavio je svoju presudu i najavio kada će očistiti Zemlju od bezbožnosti. Budući da je potop počeo 2370. pr. n. e., možemo zaključiti da je Bog tu presudu objavio 2490. pr. n. e. U to je vrijeme Noa imao 480 godina (1. Mojs. 7:6). Oko 20 godina nakon toga, godine 2470. pr. n. e., rodio se prvi od trojice Noinih sinova (1. Mojs. 5:32). U to je vrijeme ostalo još otprilike stotinu godina do početka potopa, ali Jehova još uvijek nije bio otkrio Noi da će on imati posebnu ulogu u spašavanju ljudskog roda. Koliko je Bog još čekao da otkrije Noi što će se dogoditi?
6 Po svemu sudeći, Jehova još desetljećima nije otkrio Noi što će učiniti. Na temelju čega to možemo zaključiti? Iz nadahnutog izvještaja vidi se da su Noini sinovi već bili odrasli i oženjeni kad je Bog zapovjedio Noi da izgradi arku. Jehova mu je rekao: “S tobom sklapam savez. Uđi u arku, ti i s tobom sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih” (1. Mojs. 6:9-18). Dakle, moguće je da je Noa dobio zadatak da gradi arku samo 40 ili 50 godina prije početka potopa.
7 Dok su Noa i njegova obitelj gradili arku, sigurno su se pitali kako će Bog ostvariti svoj naum i kada će početi potop. Iako nisu znali te pojedinosti, nisu prestali graditi arku. U Bibliji stoji: “Noa je sve učinio kako mu je Bog zapovjedio. Upravo je tako učinio” (1. Mojs. 6:22). Jehova je rekao Noi kada će točno početi potop tek sedam dana prije nego što je počela padati kiša. Upravo je toliko vremena bilo dovoljno da Noa i njegova obitelj uvedu životinje u arku. Tako je sve bilo spremno kad su se “šestote godine Noina života, drugoga mjeseca, sedamnaestoga dana u mjesecu” otvorile “ustave nebeske” (1. Mojs. 7:1-5, 11).
8 Izvještaj o potopu ne svjedoči samo o tome da Jehova uvijek zna odrediti pravi trenutak kada treba nešto učiniti nego i da zna kako na najbolji način izbaviti svoje sluge. Dok Jehova odbrojava dane koji su preostali do uništenja ovog svijeta, možemo biti sigurni da će se sve što je on naumio ostvariti u vrijeme koje je odredio, da neće kasniti ni dana ni časa (Mat. 24:36; pročitaj Habakuka 2:3).
ijwbq članak 156 odl. 2–5, okvir
Izvještaj o Noi i potopu – je li to samo mit?
Biblija pokazuje da je Noa bio stvarna osoba i da se potop stvarno dogodio, a ne da je neka izmišljena priča ili mit.
◼ Biblijski pisci vjerovali su da je Noa bio stvarna osoba. Naprimjer, biblijski pisci Ezra i Luka bili su vrsni povjesničari koji su Nou uvrstili u rodoslovlje izraelskog naroda (1. Ljetopisa 1:4; Luka 3:36). Matej i Luka u svoja su evanđelja uključili Isusove riječi o Noi i potopu (Matej 24:37-39; Luka 17:26, 27).
Nadalje, prorok Ezekijel i apostol Pavao naveli su Nou kao uzor vjere i pravednosti (Ezekijel 14:14, 20; Hebrejima 11:7). Bi li imalo smisla da kao pozitivan primjer na koji se možemo ugledati navode izmišljene likove? Noa te drugi muškarci i žene koji su pokazali veliku vjeru u Boga mogu nam biti uzor zato što su bili stvarne osobe (Hebrejima 12:1; Jakov 5:17).
◼ Biblija navodi konkretne detalje o potopu. Biblijski izvještaj o potopu ne počinje riječima: “Bio jednom jedan...”, kao što je to slučaj s bajkama. Kad Biblija spominje događaje povezane s potopom, navodi godinu, mjesec i dan u koji su se zbili (1. Mojsijeva 7:11; 8:4, 13, 14). Otkriva nam i dimenzije arke koju je Noa sagradio (1. Mojsijeva 6:15). Ti detalji pokazuju da Biblija o potopu govori kao o stvarnom događaju, činjenici, a ne izmišljenoj priči punoj nedorečenih pojedinosti.
Priče, mitovi i legende o potopu
U raznim dijelovima svijeta mogu se čuti priče o potopu koje se razlikuju od izvještaja zapisanog u Bibliji. Pa ipak, mnoge od njih imaju određenih sličnosti s biblijskim izvještajem. Noini potomci raspršili su se po svijetu i očigledno su prepričavali priču o potopu. No toj se priči očito s vremenom ponešto dodalo, a ponešto oduzelo, tako da su na kraju ostale različite verzije istog događaja. Evo nekoliko primjera:
Grčka verzija: Čovjek i žena koji su preživjeli potop dobili su zapovijed da iznova napuče Zemlju tako da iza sebe bacaju kamenje. To se kamenje pretvorilo u muškarce i žene.
Indijska verzija: Riba je upozorila jednog čovjeka da će čovječanstvo biti uništeno u potopu. Ujedno mu je rekla da sagradi čamac. Čovjek je preživio potop jer je riba odvela čamac na sigurno.
Babilonska verzija: Muškarac i žena koji su preživjeli potop dobili su besmrtnost i postali bogovi.
Srednjoamerička verzija: Čovjek, žena i njihova djeca preživjeli su potop, a svi ostali ljudi pretvorili su se u ribe.
it “Noa” br. 1 odl. 12
Noa
Nimrodova pobuna. Noa je bio prvi patrijarh u razdoblju nakon potopa (Pos 10:1–32). U njegovo vrijeme ljudi su ponovno počeli štovati Boga na neispravan način. Naime, Nimrod i ljudi koji su se poveli za njim pobunili su se protiv Boga i rekli: “Sagradimo sebi (...) kulu kojoj će vrh sezati do neba!” Učinili su to jer su se bojali da će se “rasijati po svoj zemlji”. Time su direktno prekršili Božju zapovijed: “Napunite zemlju!” te su pokazali da ne poštuju Nou, koji je imao ulogu Božjeg proroka. Noa je umro otprilike dvije godine prije nego što se rodio Abraham. Dakle, vidio je kako je Jehova osudio buntovne graditelje babilonske kule i kako su se ti buntovnici rasijali po cijeloj Zemlji. Noa i Šem nisu sudjelovali u gradnji kule, pa nisu bili među onima kojima je Jehova uzrokovao pomutnju u jeziku. Oni su i dalje govorili izvornim jezikom čovječanstva, koji je Bog dao Adamu (Pos 9:1, 28, 29; 11:1–9).
Noa je vjerovao Bogu
BIBLIJA U STRIPU
[Scena 1]
[Naracija:] NOA JE BIO PRAVEDAN ČOVJEK KOJI JE ŽIVIO U NASILNOM SVIJETU. BILO MU JE TEŠKO ŽIVJETI MEĐU ZLIM LJUDIMA KOJI NISU POŠTOVALI JEHOVU.
[Scena 2]
[Lamek:] ZNAM DA JE ŽIVOT TEŽAK, NOA. ADAM MI JE JEDNOM REKAO DA ZLO VLADA VEĆ STOLJEĆIMA.
NO JEHOVA JE REKAO DA ĆEŠ TI LJUDIMA DONIJETI IZBAVLJENJE.
[Noa:] ALI KAKO, OČE? ŠTO TO JA MOGU UČINITI DA SE STVARI PROMIJENE?
[Scena 3]
[Naracija:] JEHOVA JE ODLUČIO POTOPOM UNIŠTITI ZLE LJUDE. REKAO JE NOI KAKO ON I NJEGOVA OBITELJ MOGU PREŽIVJETI.
[Jehova:] SAGRADI ARKU. TI I TVOJA OBITELJ MORATE UĆI U NJU I MORATE DOVESTI SVAKU VRSTU PTICA I DRUGIH ŽIVOTINJA, TAKO DA PREŽIVE POTOP.
[Scena 4]
[Noa:] UČINIT ĆU SVE ŠTO KAŽEŠ.
[Scena 5]
[Naracija:] NOA JE SVOJOJ ŽENI, SVOJIM SINOVIMA I NJIHOVIM ŽENAMA PRENIO JEHOVINE RIJEČI.
[Scena 6]
[Noina žena:] TREBAT ĆE NAM PUNO VREMENA DA JE SAGRADIMO! ZNAMO LI KAD ĆE DOĆI POTOP?
[Noa:] NE ZNAMO, ALI JEHOVA ĆE NAM POMOĆI DA PREŽIVIMO.
[Scena 7]
[Naracija:] MOGUĆE JE DA SU ARKU GRADILI 40 ILI 50 GODINA. SJEKLI SU STABLA, IZRAĐIVALI GREDE, PREMAZIVALI ARKU SMOLOM... RADILI SU I MNOGO DRUGIH POSLOVA.
[Scena 8]
[Naracija:] NOA JE LJUDIMA PROPOVIJEDAO O JEHOVI, ALI NITKO DA NIJE HTIO SLUŠATI.
[Scena 9]
[Hamova žena:] MOJI ROĐACI KAŽU DA JE PROPOVIJEDANJE O JEHOVI I GRADNJA ARKE GUBITAK VREMENA.
[Noa:] TREBAMO VJEROVATI DA ĆE JEHOVA NAGRADITI NAŠ NAPORAN RAD.
[Scena 10]
[Naracija:] BOG JE U PRAVOM TRENUTKU REKAO NOI I NJEGOVOJ OBITELJI DA UĐU U ARKU. IMALI SU SAMO SEDAM DANA DA U ARKU UVEDU SVE VRSTE ŽIVOTINJA.
[Scena 11]
[Naracija:] A ONDA JE JEHOVA ZATVORIO VRATA.
[Scena 12]
[Naracija:] KIŠA JE PADALA 40 DANA. VODA JE UBRZO PREKRILA ČAK I NAJVIŠE PLANINE.
[Scena 13]
[Ham:] KADA ĆEMO IZAĆI IZ ARKE?
[Scena 14]
[Jafet:] PROŠLO JE VIŠE OD GODINU DANA.
[Scena 15]
[Noa:] JEHOVA ĆE NAM REĆI KADA MOŽEMO IZAĆI.
[Noa:] VJERUJTE JEHOVI.
[Scena 16]
[Naracija:] NA KONCU JE JEHOVA REKAO NOI DA MOŽE IZAĆI IZ ARKE. SVI NASILNI, ZLI LJUDI BILI SU UNIŠTENI.
[Scena 17]
[Naracija:] NA NEBU SE POKAZALA DUGA. BIO JE TO ZNAK JEHOVINOG OBEĆANJA DA VIŠE NIKAD NEĆE POTOPOM UNIŠTITI ŽIVI SVIJET NA ZEMLJI.
[Naracija:] NOA I NJEGOVA OBITELJ PREŽIVJELI SU JER SU VJEROVALI BOGU.
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
ZAŠTO NOI NIJE BILO LAKO IMATI SNAŽNU VJERU?
POMOĆ: MATEJ 24:38, 39; HEBREJIMA 11:7.
ZAŠTO SU NOA I NJEGOVA OBITELJ TREBALI BITI STRPLJIVI?
POMOĆ: 1. MOJSIJEVA 6:14; 7:6; 8:13-16; HEBREJIMA 6:12.
ZAŠTO TI TREBAŠ IMATI VJERE I STRPLJIVOSTI?
POMOĆ: MATEJ 24:36, 37; HEBREJIMA 10:36-39.
POGLAVLJE 3
Nije žalila za onim što je ostavila
wp17.3 12 odl. 5, bilješka
Lijepa u svakom pogledu!
Kad govori o Sari, Biblija najviše ističe njenu izvanrednu vjeru. Je li možda vjerovala u boga Mjeseca, čija se kula gordo uzdizala nad Urom? Ne, Sara je vjerovala u Jehovu, jedinog pravog Boga. Biblija ne otkriva kako je u mnogobožačkoj sredini uspjela steći takvu vjeru, tim više što je i njen otac barem neko vrijeme štovao idole. Bilo kako bilo, ona se udala za Abrahama, koji je od nje bio stariji deset godina (1. Mojsijeva 17:17). On je kasnije postao poznat kao “otac svima koji (...) vjeruju” (Rimljanima 4:11). Sara i Abraham imali su lijep i stabilan brak — međusobno su se poštovali, o svemu su otvoreno razgovarali i mogli su se osloniti jedno na drugo čak i u teškim životnim situacijama. Ali ono što je njihov brak činilo istinski sretnim i čvrstim bila je njihova ljubav prema Bogu.
[Bilješka]
Sara je bila Abrahamova polusestra po ocu Terahu (1. Mojsijeva 20:12). Naravno, danas se na takav brak gleda drugačije, ali ne smijemo smetnuti s uma da su i vremena tada bila puno drugačija. Ljudi su bili puno bliže savršenstvu koje su Adam i Eva izgubili. S obzirom da su bili jače konstitucije, boljih gena i daleko zdraviji od nas, brak među bliskim srodnicima očito nije predstavljao opasnost za potomstvo, jer praktički nije moglo doći do genetskih anomalija. Međutim, već 400 godina kasnije okolnosti su se promijenile — primjerice, životni vijek ljudi postao je sličan današnjem. U to je vrijeme Mojsijev zakon zabranio spolne odnose među bliskim rođacima (3. Mojsijeva 18:6).
Lijepa u svakom pogledu!
Dok je pakirala stvari, Sara je morala odlučiti što uzeti, a što ostaviti. Nije mogla ponijeti sa sobom ništa što magarci i deve ne bi mogli nositi. Trebala se odreći svega što je bilo nepraktično za nomadski način života. Nesumnjivo su mnoge stvari morali prodati ili nekome dati. Sara je bila svjesna i da više neće moći uživati u pogodnostima gradskog života, poput kupovine na tržnicama koje su obilovale žitaricama, mesom, voćem, odjećom i raznim drugim potrepštinama.
No možda joj je najteže pao rastanak od ognjišta. Ako je njena kuća bila nalik mnogim kućama koje su arheolozi otkopali u Uru, Sara je zaista imala za čime žaliti. Neke od tih kuća imale su po desetak prostorija, te uvedenu pitku vodu i kanalizaciju. Čak i skromnije kuće imale su dobre krovove i zidove, pa i vrata sa zasunom. Bi li im šatori mogli pružiti sličnu sigurnost ako bi ih netko htio okrasti? A što je s lavovima, leopardima, medvjedima i vukovima, koji su u to doba bili uobičajen prizor?
A tek obitelj i rodbina? S kime se sve Sara morala oprostiti? Za nju je Božja zapovijed da ode “iz zemlje svoje i od roda svojega” mogla biti naročito velik izazov. Lako je moguće da je imala braću i sestre, nećake i nećakinje te stričeve, ujake i tetke. Sigurno joj nije bilo svejedno kad je pomislila da ih možda više nikada neće ponovno vidjeti. Uostalom, krv nije voda, a Sara je bila brižna žena snažnih osjećaja. Pa ipak, nije se prepustila emocijama, nego je hrabro, dan po dan, pripremala sve što je bilo potrebno za put.
Kad je svanuo sudbonosni dan, Sara je bila spremna za polazak. Na put je, kao glava čitave porodice, trebao poći i Terah, premda je imao oko 200 godina (1. Mojsijeva 11:31). Sara je nesumnjivo imala pune ruke posla dok se brinula o svom ostarjelom svekru. Povrh toga, na putovanju im se pridružio i njihov nećak Lot. Tako je Abraham, zajedno sa svojom obitelji, poslušao Jehovu i “otišao iz zemlje kaldejske” (Djela apostolska 7:4).
wp17.3 14 odl. 6 – 15 odl. 2
Lijepa u svakom pogledu!
Unatoč tome Abrahamova obitelj nije živjela pod staklenim zvonom. Zbog gladi koja je zavladala u Kanaanu, Abraham je odlučio povesti obitelj na jug, prema Egiptu. Međutim, osjećao je da u toj zemlji vreba i jedna opasnost, pa je Sari rekao: “Molim te, poslušaj me! Znam da si lijepa žena. Kad te Egipćani vide, reći će: ‘To mu je žena’, i mene će ubiti, a tebe ostaviti na životu. Zato te molim, reci da si mi sestra, tako da mi zbog tebe bude dobro, i da mi radi tebe dušu ostave živu!” (1. Mojsijeva 12:10-13). Zašto joj je Abraham uputio tu neobičnu molbu?
On nije bio ni lažljivac ni kukavica, kao što ga neki kritičari optužuju. Prije svega, ne smijemo zaboraviti da je Sara doista bila njegova polusestra. Osim toga, Abraham je s pravom bio zabrinut. Njegova je sigurnost bila itekako bitna jer je on trebao postati otac narodu i potomku koji će imati ključnu ulogu u ostvarenju Božjeg nauma. Abraham i Sara dobro su znali da ništa nije važnije od toga. Nadalje, arheološki dokazi otkrivaju da su egipatski moćnici doista znali oteti ženu koja bi im zapela za oko, a muža joj naprosto ubiti. Stoga je Abrahamov postupak zapravo bio vrlo mudar, a Sara ga je kao ponizna i podložna žena podržala u tome.
Nije prošlo dugo, a Abrahamovi su se strahovi ostvarili. Neki faraonovi dvorani bili su očarani Sarinom ljepotom, što je bio izuzetan kompliment s obzirom na to da je odavno prošla cvijet mladosti. Budući da su je hvalili pred faraonom, on je naredio da mu je odmah dovedu. Teško je i zamisliti strepnju i strah koje su Abraham i Sara tada proživljavali u sebi. Međutim, na dvoru se sa Sarom postupalo kao s uvaženom gošćom, a ne kao s otetom ropkinjom. Možda joj se faraon namjeravao udvarati i impresionirati je svojim bogatstvom, a potom i od njenog “brata” zatražiti njenu ruku (1. Mojsijeva 12:14-16).
Što to znači da je muž glava ženi?
Mora li žena biti posve pasivna da bi pokazala podložnost svom mužu? Osvrnimo se na primjer Sare. Biblija govori da je ona izvrstan primjer jer je bila podložna svom mužu Abrahamu (1. Petrova 3:5, 6). Bila mu je podložna kako u velikim tako i u malim stvarima — i kad je trebalo napustiti udoban dom i zamijeniti ga nomadskim životom u šatorima, i kad je hitno trebalo pripremiti obrok za neočekivane goste (1. Mojsijeva 12:5-9; 18:6). No u vezi s jednim ozbiljnim problemom ona je više puta Abrahamu iznijela svoje mišljenje koje je bilo suprotno njegovom. To se dogodilo kad je željela da on otjera iz njihovog doma svoju drugu ženu, ropkinju Hagaru, i njenog sina Jišmaela, Abrahamovog prvorođenca. Bog nije rekao Abrahamu da prekori Saru, nego da “posluša glas njezin”. U međuvremenu je Sara i dalje bila podložna Abrahamu. Nije sama otjerala Hagaru i Jišmaela, nego je čekala da on provede u djelo tu odluku (1. Mojsijeva 21:8-14).
Sarin primjer pokazuje da žena ne mora pasivno živjeti u sjeni svog muža, nego da mu je ona “drugarica”, to jest suradnik koji u obitelji ima časnu ulogu (Malahija 2:14). Budući da su žene suradnice svojih muževa, one svojim idejama, razmišljanjima i prijedlozima daju važan doprinos odlukama koje se u obitelji donose, uživaju određenu mjeru autoriteta u obitelji te često vode kućanstvo, a dijelom brinu i za financije. No, muž je glava obitelji i njegova je dužnost da donosi konačne odluke (Mudre izreke 31:10-31; 1. Timoteju 5:14).
Čuvaj u svom braku “plamen Jahov”
Poštovanje je neophodno u braku. Ono je poput kisika koji omogućava vatri da se razbukta i nastavi gorjeti. Bez kisika vatra se brzo gasi. Slično tome ako u braku nema poštovanja, ljubav može brzo ohladnjeti. S druge strane, kad se muž i žena trude jedno drugome pokazivati poštovanje, doprinose tome da njihova ljubav ostane jaka. No imaj na umu: Nije važno da li ti misliš da poštuješ svog partnera, nego da li tvoj partner osjeća da ga poštuješ. Penny i Aret u braku su preko 25 godina. Penny kaže: “Budući da poštujemo jedno drugo, u našem domu vlada topla i lijepa atmosfera. Ja cijenim mišljenje svog muža i on moje i zato osjećamo da uvijek možemo slobodno reći što mislimo.” Što onda možeš učiniti da bi tvoj bračni partner osjetio da ga stvarno poštuješ? Razmotrimo primjer Abrahama i Sare.
Abraham se s poštovanjem ophodio sa Sarom. Uzimao je u obzir njeno mišljenje i poštovao je njene osjećaje. U jednoj prilici Sara je bila jako povrijeđena i uznemirena, pa je u razgovoru s Abrahamom dala oduška svojim osjećajima i čak njega optužila za nastali problem. Je li Abraham burno reagirao i istresao se na Saru? Nije. On je znao da je Sara podložna žena i da podupire njegove odluke. Saslušao ju je i pokušao riješiti problem (Post. 16:5, 6). Što možemo naučiti iz toga? Muževi, vama je povjerena odgovornost da donosite odluke za svoju obitelj (1. Kor. 11:3). Ipak, bilo bi lijepo da uzmete u obzir mišljenje svoje žene prije nego donesete odluku, naročito ako se ta odluka tiče i nje (1. Kor. 13:4, 5). U nekim situacijama vaša je žena možda pod stresom i ima potrebu reći kako se osjeća. Da li je tada pažljivo slušate i tako pokazujete da poštujete njene osjećaje? (Pročitaj 1. Petrovu 3:7.) Angela i Dmitrij u braku su skoro 30 godina. Angela stvarno osjeća da je njen muž poštuje. Ona kaže: “Dmitrij me uvijek rado sasluša kad sam uzrujana ili kad naprosto imam potrebu razgovarati. Strpljiv je sa mnom, čak i kad sam uznemirena i reagiram vrlo emotivno.”
Sara je pokazala da poštuje Abrahama tako što je podupirala njegove odluke (Post. 12:5). Jednom prilikom Abraham je odlučio ugostiti neočekivane posjetitelje. Rekao je Sari da prekine s poslom koji je radila i ispeče puno pogača (Post. 18:6). Sara je poslušala Abrahama i odmah se bacila na posao. Žene, i vi možete postupati poput Sare tako da podupirete odluke svog muža. Na taj način jačate svoj brak. (Pročitaj 1. Petrovu 3:5, 6.) Dmitrij, kojeg smo spomenuli u prethodnom odlomku, osjeća da ga njegova žena poštuje. On kaže: “Cijenim to što se Angela trudi podupirati moje odluke, čak i kad se ne slaže sa mnom. A ako se pokaže da nisam donio baš najbolju odluku, neće me kritizirati.” Zaista je lako voljeti osobu koja te poštuje!
POGLAVLJE 4
Prvi čovjek koji je vodio rat u Jehovino ime
w89-E 1. 7. 5 odl. 4 – 6 odl. 1
Abraham – Božji prorok i prijatelj
Što reći o Abrahamovoj pobjedi nad Kedorlaomerom, kraljem Elama? Početkom 19. stoljeća o Elamcima se znalo jako malo. Biblijski kritičari odbacivali su i samu mogućnost da je Elam ikad imao ikakvog utjecaja nad Babilonijom, a kamoli nad Palestinom. No sada se na Elamce gleda drugačije. Arheologija je otkrila da su oni bili moćan ratnički narod. U enciklopediji Funk & Wagnalls Standard Reference Encyclopedia piše: “Elamci su razorili grad Ur oko 1950. pr. n. e. (...) Neko vrijeme nakon toga imali su znatan utjecaj na vladare Babilonije.”
Osim toga, imena elamskih kraljeva pronađena su na drevnim zapisima. Neka od njih započinju izrazom “Kudur”, koji je sličan izrazu “Kedor”. Jedna od važnih elamskih božica bila je Lagamar, a izgovor njenog imena sličan je završnom dijelu Kedorlaomerovog imena, konkretno “laomer”. Na temelju toga neki sekularni izvori kažu da je Kedorlaomer zaista postojao i da je bio vladar te da njegovo ime moguće znači “Lagamarin sluga”. Na nekim babilonskim zapisima pronađena su imena slična imenima trojice kraljeva koja se spominju u Postanku 14:1. To su Tudhula (Tidal), Eri-aku (Ariok) i Kudur-lahmil (Kedorlaomer). U knjizi Hidden Things of God’s Revelation dr. Arthur Custance dodaje: “Osim tih imena pronađene su i pojedinosti koje se, izgleda, odnose na događaje koji su se zbivali u Babiloniji kad su Elamci zavladali tom zemljom. (...) Ti nalazi tako su jasno potvrđivali točnost Biblije da su zagovornici više kritike činili sve što je bilo u njihovoj moći da ih ospore i umanje njihovu vrijednost.”
A što je s napadom četvorice kraljeva? Postoje li ikakvi arheološki dokazi u Transjordaniji i Negebu koji to potvrđuju? Postoje. Profesor Yohanan Aharoni u svojoj knjizi The Archaeology of the Land of Israel govori o nestanku jedne civilizacije koja je postojala prije Izraela i koja je “oko 2000. pr. n. e.” imala impresivna naselja u Transjordaniji i Negebu. Drugi arheolozi kažu da se to dogodilo oko 1900. pr. n. e. “Dijelovi lončarije iz tog razdoblja koji su pronađeni u Negebu i Transjordaniji potpuno su identični i pokazuju iznenadan i katastrofičan kraj jedne civilizacije”, piše dr. Harold Stigers u svom djelu Commentary on Genesis. Čak i zagovornici više kritike Biblije, kao što je John Van Seters, prihvaćaju te dokaze. U svojoj knjizi Abraham in History and Tradition on kaže: “Jedan problem još uvijek nije riješen. Nije jasno kamo su ti ljudi otišli na kraju tog razdoblja, ako su uopće ikamo otišli.”
Četrnaesto poglavlje Postanka otkriva jedno moguće rješenje tog problema. Prema biblijskoj kronologiji, Abraham je došao u Kanaan 1943. pr. n. e. Kedorlaomerov razoran napad morao se zbiti kratko nakon toga. Kasnije, u tom istom stoljeću, Bog je vatrom uništio Sodomu i Gomoru, gradove poznate po nemoralu. To je zauvijek promijenilo nekad plodnu jordansku ravnicu (Postanak 13:10–13; 19:24, 25). Ona više nije bila na meti napadača koji su dolazili iz drugih zemalja.
it “Slano more” odl. 6
Slano more
Sodoma i Gomora. Općenito se smatra da su se Sodoma i Gomora nalazile blizu južnog kraja Slanog mora. Kraljevi tih gradova bili su među onima koji su se borili “u dolini Sidimu, gdje je sada Slano more” (Pos 14:3). Iz tih riječi može se zaključiti da je dolinu Sidim kasnije prekrilo Slano more. Područje Sodome i Gomore, gdje se Lot nastanio, obilovalo je vodom i bilo je “poput Jehovinog vrta” (Pos 13:10–12). Čak i danas u ravnicama duž jugoistočne obale Slanog mora ima dosta vegetacije te se mogu uzgajati pšenica, ječam, datulje i grožđe. U tom području, naročito u južnim predjelima, mogu se naći velike količine zemne smole (bitumena) i soli, što odgovara biblijskom opisu područja u kojem su se nalazile Sodoma i Gomora (Pos 14:10; 19:24–26).
it “Šalem”
Šalem
(Sálem) [Mir].
Drevni grad u kojem je Melkisedek bio kralj i svećenik (Pos 14:18). Način pisanja hebrejske riječi “salem”, koja je dio imena “Jeruzalem”, upućuje na to da se radi o imenskoj riječi pisanoj u dvojini (dualu), pa se taj izraz može definirati kao “dvostruki mir”. Nadahnute riječi iz Hebrejima 7:2 potvrđuju da taj izraz znači “mir”.
Drevna židovska predaja otkriva da je Šalem zapravo Jeruzalem, a to podupiru i biblijski dokazi. Abraham se s kraljem Sodome i Melkisedekom susreo u “Kraljevoj dolini”. Budući da je Abšalom, sin kralja Davida, nekoliko stoljeća kasnije samom sebi podignuo spomenik u “Kraljevoj dolini”, može se pretpostaviti da je ta dolina bila blizu Jeruzalema, prijestolnice kraljevstva (Pos 14:17, 18; 2Sa 18:18). Hebrejska riječ “salem” dio je imena “Jeruzalem”, a psalmist je Šalem poistovjetio sa Sionom (Ps 76:2). Osim toga, sasvim je prikladno da je Melkisedek služio kao kralj i svećenik na istom mjestu na kojem su kasnije vladali kraljevi iz Davidove loze i služili svećenici iz Levijevog plemena te na kojem je Isus Krist, onaj koji je izabran da bude kralj i svećenik “poput Melkisedeka”, umro žrtvenom smrću (He 3:1; 7:1–3, 15–17).
it “Veliki svećenik” odl. 27–28
Veliki svećenik
Isus Krist u ulozi velikog svećenika. Poslanica Hebrejima pokazuje da je Isus Krist, nakon uskrsnuća i odlaska na nebo, “za sva vremena postao veliki svećenik poput Melkisedeka” (He 6:20; 7:17, 21). Da bi predočio koliko je Kristova svećenička služba uzvišena i koliko nadmašuje službu svećenika iz Aronove loze, Pavao objašnjava da je Melkisedek istovremeno bio i kralj i svećenik, ali ne po rodoslovnoj liniji, nego zato što ga je za to ovlastio Svevišnji Bog. Slično je i s Isusom Kristom. Isus nije bio iz Levijevog plemena, nego je potjecao iz Judinog plemena i iz Davidove loze, pa nije mogao naslijediti svećeničku službu jer nije bio Aronov potomak. Njega je sam Bog izravno postavio na taj položaj, baš kao i Melkisedeka (He 5:10). U Psalmu 110:4 piše: “Jehova se zakleo i neće se predomisliti: ‘Ti ćeš zauvijek biti svećenik poput Melkisedeka!’” Time je Jehova imenovao Isusa nebeskim kraljem i svećenikom. Osim toga, budući da je potomak kralja Davida, Kristu pripada kraljevska vlast. On je nasljednik kraljevstva na temelju saveza koji je Jehova sklopio s Davidom (2Sa 7:11-16). Prema tome, Isus je i kralj i svećenik, baš kao što je to bio i Melkisedek.
Pavao je na još jedan način istaknuo da je Krist kao veliki svećenik uzvišeniji od svih izraelskih svećenika. Naime, moglo bi se reći da je Levi, od kojeg je potekla svećenička loza u Izraelu, “preko Abrahama platio desetine” Melkisedeku, svećeniku i kralju Šalema, “jer je bio nerođeni potomak svog praoca Abrahama”. Po istom principu, Levi je primio blagoslov od Melkisedeka, a oduvijek je vrijedilo pravilo da “veći blagoslivlja manjeg” (He 7:4–10). Osim toga, Pavao skreće pažnju na to da se za Melkisedeka “ne zna se tko su mu bili otac i majka” niti da ima “zapisa o njegovom rodoslovlju niti o tome kad je rođen i kad je umro”. Time se predočava vječna svećenička služba Isusa Krista koji je nakon uskrsnuća dobio “neuništiv život” (He 7:3, 15–17).
Abraham — izuzetno hrabar čovjek
Abraham se sa svojom obitelji i slugama spremao napustiti svoj dom i krenuti prema Kanaanu, zemlji u koju ih je vodio Bog (1. Mojsijeva 12:1-5). Na njemu je ležala velika odgovornost. Trebao je udovoljiti potrebama svih tih ljudi i pobrinuti se za njihovu sigurnost. Možda se pitao kako će to učiniti u stranoj zemlji. U bogatom gradu Uru, gdje su dotad živjeli, to mu je nesumnjivo bilo lakše budući da je ondje bilo mnogo zelenih pašnjaka, plodne zemlje i pitke vode. Što ako se na putu razboli ili čak umre? Tko će se onda brinuti za njegovu obitelj? Iako je zacijelo razmišljao o poteškoćama na koje bi mogao naići, nije dopustio da ga strah od neizvjesnosti odvrati od njegove namjere. Čvrsto je odlučio poslušati Božju zapovijed i time pokazao izuzetnu hrabrost.
ŠTO JE HRABROST? Hrabrost je odlika smione i odvažne osobe, koja se usuđuje suočiti se s opasnostima i teškoćama. Ta je osobina suprotna strašljivosti i kukavičluku. Ali biti hrabar ne znači nikad ne osjećati strah. Osoba čija hrabrost proizlazi iz bliskog odnosa s Bogom postupa po njegovoj volji unatoč svojim strahovima.
KAKO JE ABRAHAM POKAZAO HRABROST? Abraham se nije povodio za većinom. On je odrastao u sredini u kojoj je štovanje mnoštva bogova i idola bilo uobičajeno. Ipak, mišljenje ljudi među kojima je živio nije mu toliko značilo da bi zbog njega zanemario svoja uvjerenja. Hrabro je odlučio postupati drugačije od ostalih i štovati samo jednog Boga, Svevišnjeg Boga Jehovu, zato što je znao da je to ispravno (1. Mojsijeva 14:21, 22).
Abrahamu je vršenje Božje volje bilo važnije od materijalnih pogodnosti. Spremno se odrekao lagodnog života u Uru i krenuo u nepoznato, čvrsto vjerujući da će se Jehova pobrinuti za njegove materijalne potrebe. Vjerojatno je ponekad razmišljao o udobnostima koje mu je pružao njegov rodni grad. No bio je potpuno uvjeren da će se Jehova uvijek brinuti za njega i njegovu obitelj. Budući da mu ništa nije bilo toliko važno kao prisan odnos s Bogom, imao je hrabrosti postupati po njegovim zapovijedima.
ŠTO MOŽEMO NAUČITI OD ABRAHAMA? Ljudima danas, općenito govoreći, nije stalo do Božjeg mišljenja. Stoga nam treba hrabrosti da bismo Bogu bili poslušni kao što je to bio Abraham. Biblija upozorava da ćemo, odlučimo li služiti Jehovi Bogu, možda doživjeti protivljenje dobronamjernih prijatelja ili rodbine (Ivan 15:20). Ali ako čvrsto vjerujemo da je ono što smo saznali o Jehovi istina, imat ćemo hrabrosti zastupati svoja uvjerenja, čineći to “blago i s dubokim poštovanjem” (1. Petrova 3:15).
Poput Abrahama, možemo biti sigurni da će se Bog brinuti za nas budemo li se uzdali u njega. Pouzdanje u Boga dat će nam hrabrosti da svoj život posvetimo vršenju njegove volje, a ne stjecanju materijalne sigurnosti (Matej 6:33). Pogledajmo kako je to učinila jedna obitelj.
Doug i Becky sa svoja su se dva sinčića htjeli preseliti u jednu zemlju u kojoj je bilo malo propovjednika biblijske poruke. Nakon što su se o svemu detaljno raspitali i usrdno se molili Jehovi, odlučili su ostvariti svoj plan. “Trebalo je hrabrosti da se preselimo jer su naša djeca bila mala, a nismo znali što nas čeka”, kaže Doug. “Međutim dok smo još razmišljali o preseljenju, razgovarali smo o životu Abrahama i Sare. Njihovo pouzdanje u Jehovu i podrška koju im je on pružao ohrabrili su nas i potaknuli da svoju namjeru provedemo u djelo.”
Jesu li se Doug i Becky pokajali zbog svoje odluke? Nipošto! Doug kaže: “Jehova nas je doista bogato blagoslovio. Sada živimo puno jednostavnije, pa veći dio dana možemo provesti zajedno. Skupa propovijedamo, razgovaramo i igramo se sa svojim dječacima. Taj osjećaj slobode teško je opisati riječima.”
Naravno, ne možemo svi napraviti tako velike promjene. No svi se možemo ugledati na Abrahama i usredotočiti se na vršenje Božje volje, uvjereni da će nam Bog pružati podršku. Tada ćemo puni hrabrosti moći reći: “Jehova je pomoćnik moj, neću se bojati” (Hebrejima 13:5, 6).
[Okvir/slika na stranici 8]
Bogobojazna žena koja je vjerno podupirala svog muža
Sara je bila u braku s čovjekom izuzetne vjere. No i ta bogobojazna žena u mnogočemu je dobar primjer svim kršćanima. Biblija na tri mjesta Saru spominje po imenu kao uzor ženama koje služe Bogu (Izaija 51:1, 2; Hebrejima 11:11; 1. Petrova 3:3-6). Iako o toj izvanrednoj ženi ne otkriva puno, kaže da je imala lijepe osobine.
Valja zapaziti kako je Sara reagirala kad joj je Abraham rekao da mu je Bog zapovjedio neka odu iz Ura. Je li razmišljala o tome kamo će i zašto uopće moraju ići? Da li se pitala hoće li imati sve što im treba? Je li bila tužna kad se sjetila da možda nikad više neće vidjeti obitelj i prijatelje? Lako je moguće da je razmišljala o tome. Pa ipak, drage je volje pošla sa svojim mužem, uvjerena da će je Jehova nagraditi zbog njene poslušnosti (Djela apostolska 7:2, 3).
Osim što je vjerno služila Bogu i bila mu poslušna, Sara je bila i vrsna supruga. Nije se borila sa svojim mužem oko toga tko će u njihovoj kući voditi glavnu riječ. Bila je svjesna toga da je on glava obitelji te ga je iskreno poštovala i s ljubavlju mu pružala podršku. Zbog takvog postupanja i osobina koje su je krasile Sara je bila istinski lijepa žena (1. Petrova 3:1-6).
Kako se žene u današnje vrijeme mogu ugledati na Saru? “Od Sare sam naučila da mužu trebam bez ustručavanja reći svoje mišljenje”, kaže Jill, koja je u sretnom braku već više od 30 godina. “Ipak, znam da je moj muž glava obitelji i da je njegova odgovornost donijeti konačnu odluku. Kad on nešto odluči, svesrdno se trudim pružiti mu podršku.”
Iako je Sara bila izuzetno lijepa, nije zbog toga postala ohola (1. Mojsijeva 12:10-13). To je možda i najvažnija pouka koju možemo izvući iz njenog života. Ona je i u dobru i u zlu ponizno pružala podršku svome mužu. Abraham i Sara bili su vjerni Bogu i ponizni, a njihov je brak bio ovjenčan ljubavlju. Doista se može reći da su jedno drugom bili pravi blagoslov.
POGLAVLJE 5
Najteža kušnja u njegovom životu
g 5/12 18, okvir
Biblija — knjiga koja sadrži istinita proročanstva, 1. dio
KAKO ZNAMO DA JE ABRAHAM DOISTA POSTOJAO?
◼ Na glinenim pločicama koje datiraju s početka 2. tisućljeća pr. n. e. navedeni su gradovi čija se imena podudaraju s imenima muškaraca iz Abrahamove obitelji. Neki od tih gradova zvali su se Peleg, Serug, Nahor, Terah i Haran (1. Mojsijeva 11:17-32).
◼ U 1. Mojsijevoj 11:31 piše da je Abraham sa svojom obitelji otišao iz “Ura Kaldejskoga”. Ruševine toga grada otkrivene su na jugoistoku Iraka. Biblija ujedno otkriva da je Abrahamov otac Terah umro u gradu Haranu, koji se vjerojatno nalazi u današnjoj Turskoj, te da je Abrahamova žena Sara umrla u Hebronu, jednom od najstarijih bliskoistočnih gradova koji su i dan-danas nastanjeni (1. Mojsijeva 11:32; 23:2).
it ”Abraham” odl. 22–23
Abraham
Povijesna vjerodostojnost. U svojim razgovorima i zapisima Isus i njegovi učenici osvrnuli su se na Abrahama više od 70 puta. U usporedbi o bogatašu i Lazaru Isus je govorio o Abrahamu u simboličnom smislu (Lk 16:19–31). Kad su se njegovi protivnici hvalili da su potomci Abrahama, on je brzo razotkrio njihovo licemjerje te im je rekao: “Da ste Abrahamova djeca, postupali biste poput Abrahama” (Iv 8:31–58; Mt 3:9, 10). Apostol Pavao kasnije je istaknuo da je pokazivanje vjere nalik Abrahamovoj puno važnije od nečijeg porijekla, jer upravo to omogućava da netko bude proglašen pravednim (Ri 9:6–8; 4:1–12). Osim toga, Pavao je otkrio tko je pravo Abrahamovo potomstvo – u prvom redu Krist, a i oni koji pripadaju Kristu, “nasljednici u skladu s obećanjem” (Ga 3:16, 29). Osvrnuo se i na Abrahamovu dobrotu i gostoljubivost koju je pokazao strancima, a nije ga zaboravio ni kad je u 11. poglavlju Hebrejima nabrajao vjerne Jehovine sluge. Upravo je Pavao otkrio da Abrahamove dvije žene, Sara i Hagara, predočavaju dva Jehovina saveza (Ga 4:22–31; He 11:8). Biblijski pisac Jakov dodao je da je Abraham svoju vjeru potvrdio pravednim djelima i da je zbog toga bio nazvan “Jehovinim prijateljem” (Jk 2:21–23).
I arheologija potvrđuje detalje koji se spominju u biblijskom izvještaju o Abrahamu – geografske lokacije mnogih mjesta i običaje vremena u kojem je on živio, kao što su kupovina polja od Hetita, izbor Eliezera za nasljednika i postupanje prema Hagari.
Otac svima koji vjeruju
4 Tko je Abrahamu pomogao upoznati Jehovu Boga? U njegovim danima većina je ljudi ogrezla u idolopoklonstvu, ali neki su ipak vjerno služili pravom Bogu. Jedan od njih bio je Noin sin Šem. Iako ne znamo tko je od trojice sinova tog patrijarha bio najstariji, Biblija obično Šema spominje prvog, vjerojatno zato što je njegova vjera bila vrijedna divljenja. Neko vrijeme nakon potopa Noa je za Jehovu rekao da je “Bog Šemov” (1. Mojs. 9:26). Šem je očigledno osjećao strahopoštovanje prema Jehovi i štovao ga u skladu s njegovom voljom.
5 Je li Abraham poznavao Šema? Moguće je da jest. Na kraju krajeva, on je bio Šemov potomak. Nije teško zamisliti Abrahama kao znatiželjnog dječaka koji jedva čeka čuti još jednu zanimljivu priču od tog vjernog Jehovinog sluge, koji je tada već imao preko 400 godina. A Šem je itekako imao što ispričati jer je njegov život bio sve samo ne običan. On je dobro znao kakvi su bili ljudi koji su živjeli prije nego što je Bog poslao potop na Zemlju i očistio je od zla. Zacijelo se još uvijek živo sjećao kako su on i njegova obitelj živjeli nakon izlaska iz arke i kako su se u godinama koje su slijedile ljudi namnožili i raširili Zemljom. Bio je i svjedok Nimrodove pobune protiv Boga, koja je dovela do gradnje kule u Babelu. Šem je i tada ostao vjeran svom Bogu. Zato se može pretpostaviti da su, kad je Bog pomiješao jezik graditeljima kule, on i njegova obitelj i dalje govorili jezikom kojim je govorio njegov otac Noa, odnosno jezikom prvog ljudskog para. Nema sumnje da je Abraham imao što naučiti od tog ostarjelog čovjeka koji je bio njegov suvremenik. Stoga možemo reći da postoji vjerojatnost kako je upravo Šem Abrahamu pomogao upoznati Jehovu.
Bog je prihvatio njihove darove
18 Tijekom svog dugog života Abraham je prinio mnoge žrtve. No te je žrtve uvijek prinosio samo onome koji jedini zaslužuje da ga se štuje – Jehovi (Post. 12:8; 13:18; 15:8–10). Je li Abraham bio spreman davati Jehovi najbolje žrtve? U to nije bilo nikakve sumnje jer je čak bio spreman žrtvovati svog voljenog sina Izaka. Jehova mu je detaljno opisao na koji način to treba napraviti (Post. 22:1, 2). Abraham je bio spreman učiniti baš sve što je on tražio od njega. Nije žrtvovao svog sina samo zato što ga je Jehova zaustavio u posljednjem trenutku (Post. 22:9–12). Jehova je prihvatio Abrahamove žrtve jer ih je on prinosio iz ispravnih motiva. Pavao je napisao: “Abraham je povjerovao Jehovi, a on ga je zbog toga smatrao pravednim” (Rim. 4:3).
“Poput zvijezda na nebu”
“SVOJ ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj” (1. Mojsijeva 22:17, ST). To je Bog obećao patrijarhu Abrahamu. U jednom novijem izdanju publikacije Bible review bilo je ukazano na naizgledni problem u vezi s ovim tekstom.
Biblija je znanstveno točna kad uspoređuje broj zvijezda na nebu s milijardama zrna pijeska na morskoj obali. Ali, u staro je vrijeme očito bilo nepoznato da se broj zvijezda penje na milijarde. U magazinu Bible Review se objašnjava: “Prostim okom nije moguće vidjeti na nebu baš puno zvijezda. Astronomi kažu da se za vedre noći može bez teleskopa vidjeti samo 2 000 do 4 000 zvijezda.” U izdanju World Book Encyclopedia čitamo da “oko 6 000 zvijezda svijetli dovoljno jako da ih je moguće vidjeti bez teleskopa.”
Kako je obzirom na ovu usporedbu moguće objasniti tu spomena vrijednu točnost Biblije? Jedno bi objašnjenje bilo da je Biblija “nadahnuta od Boga” (2. Timoteju 3:16). Međutim, članak magazina Bible Review, zaobilazi taj zaključak, iznoseći čak nagađanje da je Abraham bio astronom.” Tom neosnovanom mišljenju slijedi pitanje: “Jesu li ljudi onog vremena imali teleskope kojima bi mogli promatrati zvijezde, koje se nije moglo vidjeti prostim okom?” U prilog toj teoriji u članku se navodi kako su u Ninivi i na nekim drugim arheološkim mjestima pronađeni kristali, koji su mogli poslužiti kao primitivne leće.
Ipak, ne postoji dokaz da su se u staro doba takvi kristali upotrebljavali za promatranje zvijezda. Pa čak da je i bilo tako starih teleskopa, koji dokaz imamo da su Abraham ili pisac prve knjige Mojsijeve imali pristupa do njih? Činjenica je da je Božje obećanje dano Abrahamu samo jedan od mnogih primjera za naučnu točnost Biblije. Niti prorok Jeremija nije očito raspolagao teleskopom, no i on je dao sličnu, također točnu izjavu: “Vojska nebeska ne može se izbrojiti, ni izmjeriti pijesak morski” Jeremija 33:22, ST).
Jehova ga je nazvao svojim prijateljem
Ti si, Izraele, sluga moj. Ti si, Jakove, izabranik moj, potomstvo Abrahama, prijatelja mojega (IZA. 41:8)
OD KOLIJEVKE pa do groba najviše nam treba ljubav. Ljudima je ljubav — i to ne samo ljubav romantične prirode — doista neophodna. Mi čeznemo za time da imamo prijatelje i da budemo u dobrim odnosima s drugim ljudima. No najpotrebnija nam je Jehovina ljubav. Mnogima je teško pojmiti da ljudi mogu biti bliski prijatelji sa Svemogućim Bogom, nevidljivim duhovnim bićem koje prebiva na nebu. Razmišljamo li i mi na takav način? Nipošto!
2 Biblija otkriva da su mnogi nesavršeni ljudi postali Božji prijatelji. Dobro je razmišljati o njima jer je prijateljstvo s Bogom nešto najvrednije za čim u životu možemo težiti. Jedan od onih koji su nam pružili izvanredan primjer time što su razvili prijateljstvo s Bogom bio je Abraham. (Pročitaj Jakova 2:23.) Što je Abrahamu pomoglo da bude toliko blizak s Jehovom? U tome je veliku ulogu imala vjera. Ustvari, Biblija kaže da je Abraham “otac svima koji (...) vjeruju” (Rim. 4:11). Pogledajmo kako je Abrahamu vjera pomogla da razvije blisko prijateljstvo s Bogom. Bilo bi dobro da se svatko od nas upita: Kako mogu pokazivati vjeru po uzoru na Abrahama i ojačati svoje prijateljstvo s Jehovom?
KAKO JE ABRAHAM POSTAO JEHOVIN PRIJATELJ?
3 Zamisli kako se Abraham osjećao dok se teškom mukom penjao na brdo. To mu je nesumnjivo bilo najteže putovanje u životu, ali ne zato što je već bio zašao u godine. Istina, Abraham je tada imao oko 125 godina, no još je uvijek bio u punoj snazi. U stopu ga je slijedio jedan mladić, koji je tada možda imao 25 godina. Bio je to njegov sin Izak. On je nosio drva za vatru, a Abraham je ponio nož i sve što mu je trebalo da zapali vatru. Jehova mu je rekao neka na žrtvu prinese svog sina jedinca! (1. Mojs. 22:1-8).
4 Pred Abrahamom je stajao vjerojatno najveći ispit njegove vjere. Neki smatraju da je Bog okrutno postupio kad je od njega zatražio da žrtvuje svog sina, a drugi pak tvrde da je Abraham pristao to učiniti iz slijepe poslušnosti i bez ikakvih osjećaja. No oni koji imaju takvo gledište zapravo nemaju vjere niti razumiju što znači imati vjeru (1. Kor. 2:14-16). Abraham nije bio slijepo poslušan Bogu. Ustvari, on je poslušao Boga upravo zato što je vidio. On je na tu situaciju gledao očima vjere te je uvidio da njegov nebeski Otac, Jehova, od svojih vjernih slugu nikad ne traži da učine nešto što bi im moglo trajno naštetiti. Abraham je znao da će, bude li poslušan Jehovi, on blagosloviti njega i njegovog voljenog sina. Na čemu se temeljila Abrahamova vjera? Na znanju i iskustvu.
5 Znanje. Abraham je odrastao u Uru, kaldejskom gradu čiji su stanovnici štovali idole. I njegov otac Terah štovao je idole (Još. 24:2). Kako je onda Abraham upoznao Jehovu? Biblija o tome izravno ne govori, ali otkriva da je Abraham pripadao devetom naraštaju Šemovih potomaka. Noin sin Šem, koji je imao snažnu vjeru u Jehovu, umro je kad je Abrahamu bilo otprilike 150 godina. Ne možemo sa sigurnošću reći je li Abraham čuo za Jehovu od Šema, ali lako je moguće da je Šem prenio svojim potomcima ono što je znao o Jehovi. Bilo kako bilo, Abraham je na neki način upoznao Jehovu i to ga je znanje dirnulo u srce. On je zavolio Boga kojeg je upoznao, a znanje mu je pomoglo da stekne vjeru.
6 Iskustvo. Kako je Abraham stekao iskustvo koje mu je pomoglo da ojača vjeru u Jehovu? Ljudi znaju reći da misli u čovjeku bude osjećaje, a osjećaji ga potiču na djela. Ono što je Abraham naučio o Bogu pobudilo je u njemu iskreno i duboko strahopoštovanje prema “Jehovi, Bogu Svevišnjemu, Stvoritelju neba i zemlje” (1. Mojs. 14:22). U Bibliji se takvo strahopoštovanje naziva “bogobojaznost”, a ona je neophodna da bismo razvili blisko prijateljstvo s Bogom (Hebr. 5:7; Psal. 25:14). Bogobojaznost je Abrahama potaknula na djela.
7 Bog je Abrahamu i Sari, koji su tada već bili u poodmakloj dobi, rekao da napuste Ur i odu živjeti u tuđinu. Trebali su do kraja života prebivati u šatorima. Abraham je bio poslušan Jehovi i zato ga je on blagoslivljao i štitio. Naprimjer, Abraham se u nekim situacijama s pravom bojao da bi ga netko mogao ubiti i oteti njegovu prelijepu ženu Saru, ali je unatoč svojim strahovima ostao poslušan Jehovi. Zato je Jehova u više navrata zaštitio Abrahama i Saru, ponekad i na čudesan način (1. Mojs. 12:10-20; 20:2-7, 10-12, 17, 18). To je Abrahamu ojačalo vjeru.
8 Možemo li i mi biti prijatelji s Jehovom? Naravno da možemo! Nama danas nije teško steći znanje i iskustvo koji su nam za to potrebni. Za razliku od Abrahama, mi imamo čitavu Bibliju, koja sadrži silno bogatstvo “mudrosti i znanja Božjega” (Rim. 11:33; Dan. 12:4). Božja Riječ prava je riznica dragocjenih istina koje nam mogu pomoći da još bolje upoznamo “Stvoritelja neba i zemlje” te da ga još više volimo i poštujemo. Ljubav i poštovanje prema Bogu potiču nas da mu budemo poslušni, a tada na temelju vlastitog iskustva razumijemo zašto se poslušnost isplati. Naime, vidimo da nas primjenjivanje Jehovinih savjeta štiti od zla te da nas on blagoslivlja i jača. Ako svim srcem služimo Bogu, uviđamo da nam takav način života donosi radost, zadovoljstvo i unutarnji mir (Psal. 34:8; Izr. 10:22). Što više učimo o Jehovi i iskustvom spoznajemo da on blagoslivlja svoje sluge, to više raste naša vjera u njega, a naše prijateljstvo s njim postaje sve jače.
ŠTO JE ABRAHAMU POMOGLO DA OSTANE PRIJATELJ S BOGOM
9 Prijateljstvo se može usporediti s dragocjenim blagom. (Pročitaj Mudre izreke 17:17.) No ono nije poput nekakve skupocjene vaze koju samo stavimo nekamo i ništa više ne radimo s njom. Prijateljstvo bismo prije mogli usporediti s prekrasnom biljkom koju trebamo zalijevati i voditi brigu o njoj kako ne bi uvenula. Abraham je njegovao i jačao svoje prijateljstvo s Jehovom. Kako je to činio?
10 Abraham nikad nije smatrao da je dovoljno to što je u prošlosti bio bogobojazan i poslušan Stvoritelju. Dok je sa svojom obitelji i slugama putovao prema Kanaanu, i dalje je tražio Jehovino vodstvo pri donošenju odluka, bile one male ili velike. Godinu dana prije Izakovog rođenja, kad je Abraham imao 99 godina, Jehova je zapovjedio da svi muškarci u njegovom domu moraju biti obrezani. Je li Abraham dovodio u pitanje tu zapovijed ili tražio neki izgovor da ne postupi u skladu s njom? Nije. On se pouzdao u Boga te je “toga istog dana” poslušno izvršio njegovu zapovijed (1. Mojs. 17:10-14, 23).
11 Budući da je Abraham uvijek slušao Jehovu, čak i kad se naizgled radilo o sitnicama, njegovo je prijateljstvo s Bogom iz dana u dan bilo sve prisnije i jače. Osjećao se slobodnim reći Jehovi što mu je na srcu i zamoliti ga za pomoć kad su ga mučila neka teška pitanja. Naprimjer, kad je saznao da Bog namjerava uništiti gradove Sodomu i Gomoru, Abraham se uplašio da bi zajedno sa zlima mogli nastradati i neki pravedni ljudi. Možda je bio zabrinut za svog nećaka Lota i njegovu obitelj, koji su u to vrijeme živjeli u Sodomi. Abraham je imao puno pouzdanja u Jehovu, “Suca cijele zemlje”, i zato mu je ponizno postavio pitanja koja su ga mučila. Jehova je strpljivo poučio Abrahama o tome koliko je milostiv. Dao mu je do znanja da gleda srce svakog čovjeka te da, prije nego što izvrši svoju presudu, traži pravednike kako bi ih spasio (1. Mojs. 18:22-33).
12 Sve znanje i iskustvo koje je Abraham stekao nesumnjivo mu je pomoglo da ostane u bliskom prijateljstvu s Jehovom. Kad se kasnije našao na velikom ispitu, jer je Jehova od njega zatražio da svog sina Izaka prinese na žrtvu, Abraham je razmišljao o tome koje je osobine dotad zapazio kod svog nebeskog prijatelja. Razmotrimo stoga što se zbilo dok se taj bogobojazni čovjek teškom mukom penjao na brdo u zemlji Moriji. Je li on zaključio da se Jehova najednom promijenio te da je postao grub i nemilosrdan? Abrahamu je to bilo nezamislivo! Kako to znamo?
13 Prije nego što je ostavio sluge koji su pratili njega i Izaka, Abraham im je rekao: “Vi ostanite ovdje s magarcem, a ja i dječak otići ćemo onamo da se poklonimo Bogu, pa ćemo se vratiti k vama!” (1. Mojs. 22:5). Što je time želio reći? Je li lagao svojim slugama kad im je rekao da će se Izak vratiti premda ga je namjeravao žrtvovati? Nije. Biblija nam u Hebrejima 11:19 otkriva o čemu je Abraham razmišljao. (Pročitaj.) Abraham je smatrao da Izaka “Bog može i iz mrtvih podignuti”. Da, Abraham je vjerovao u uskrsnuće. Znao je da je Jehova njemu i Sari omogućio da unatoč poodmaklim godinama dobiju sina (Hebr. 11:11, 12, 18). Abraham je bio svjestan toga da Jehovi ništa nije nemoguće. Stoga je bio uvjeren u to da će njegov voljeni sin, što god da se tog dana dogodi, biti vraćen u život kako bi se ispunila sva Jehovina obećanja. Nije nikakvo čudo što se za Abrahama kaže da je “otac svima koji (...) vjeruju”!
14 A kako je s nama? Istina, Bog od nas ne traži da žrtvujemo svoju djecu. No on očekuje da slušamo njegove zapovijedi čak i kad nam to nije lako ili kad ne razumijemo zašto nam je dao neku zapovijed. Je li tebi teško činiti nešto što Bog traži od svojih slugu? Nekima je teško ići u službu propovijedanja. Možda su sramežljivi, pa im je problem razgovarati o dobroj vijesti s nepoznatim ljudima. Drugima je možda problem biti drugačiji od ostalih, primjerice u školi ili na radnom mjestu (2. Mojs. 23:2; 1. Sol. 2:2). Imaš li ponekad osjećaj da se poput Abrahama teškom mukom penješ uzbrdo jer smatraš da nisi dorastao zadatku koji ti je povjeren? Ako je tako, budi hrabar — razmišljaj o Abrahamu i ugledaj se na njegovu snažnu vjeru! Razmišljanje o muškarcima i ženama koji su vjerno služili Bogu može nas potaknuti da se ugledamo na njih i da se još više zbližimo s našim prijateljem Jehovom (Hebr. 12:1, 2).
PRIJATELJSTVO KOJE DONOSI BLAGOSLOVE
15 Misliš li da je Abraham ikad požalio zbog toga što je bio vjeran i poslušan Jehovi? Biblija za njega kaže da je “umro u dubokoj starosti, star i zadovoljan” (1. Mojs. 25:8). Prije svoje smrti u dobi od 175 godina Abraham se mogao sa zadovoljstvom osvrnuti na svoj dug život. On je cijelog života bio usredotočen na svoje prijateljstvo s Jehovom. No to što Biblija kaže da je Abraham bio “star i zadovoljan” ne znači da mu je već bilo dosta života, odnosno da više nije imao želju za životom.
16 Biblija o Abrahamu kaže: “Očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog” (Hebr. 11:10). Abraham je vjerovao da će jednog dana vidjeti kako taj “grad”, odnosno Božje Kraljevstvo, vlada nad Zemljom — a to će doista i vidjeti! Možeš li zamisliti koliko će Abraham biti sretan što živi u raju na Zemlji te što opet može njegovati svoje prijateljstvo s Jehovom? Sigurno će biti duboko dirnut kad sazna da su se tisućama godina nakon njegove smrti mnogi Jehovini sluge ugledali na njegovu vjeru! U raju će ujedno saznati da je njegova žrtva na brdu u zemlji Moriji zapravo predočavala nešto puno značajnije (Hebr. 11:19). Osim toga, Abraham će saznati da je razmišljanje o boli koju je on osjećao dok se spremao žrtvovati svog sina Izaka pomoglo milijunima bogobojaznih ljudi da bolje razumiju kako se Jehova osjećao kad je svog Sina, Isusa Krista, dao kao otkupnu žrtvu (Ivan 3:16). Abrahamov primjer pomogao je svima nama da još više cijenimo otkupninu, koja je najveći izraz ljubavi u čitavoj povijesti!
17 Dajmo sve od sebe kako bismo pokazivali vjeru po uzoru na Abrahama. Nastojmo još bolje upoznati Jehovu jer će nas to potaknuti da mu u svemu budemo vjerni. Na taj ćemo način ujedno iskusiti blagoslove koje Bog daje onima što mu vjerno služe. (Pročitaj Hebrejima 6:10-12.) Neka Jehova zauvijek bude naš prijatelj! U narednom članku razmotrit ćemo primjere još triju osoba koje su vjerno služile Bogu i postale njegovi bliski prijatelji.
[Okvir na stranici 10]
ABRAHAMOVO PRIJATELJSTVO S JEHOVOM
DOK JE ŽIVIO U URU
Abraham i Sara upoznaju Jehovu i počinju mu služiti
Abraham postupa po Božjoj zapovijedi i odlazi iz Ura
NA PUTU ZA KANAAN
Jehova štiti Abrahama i Saru na njihovom putovanju
DOK JE ŽIVIO U KANAANU
Abraham postupa po Božjoj zapovijedi te obrezuje sve muškarce u svom domu
Jehova strpljivo sluša Abrahama dok mu on govori što ga muči u vezi sa Sodomom
Jehova omogućava ostarjelom Abrahamu i Sari da dobiju sina
Pokazujući veliku vjeru Abraham se sprema žrtvovati Izaka
Abraham umire “u dubokoj starosti, star i zadovoljan”
POGLAVLJE 6
Hrabro se uputila u nepoznato
Traženje žene za Izaka
Taj je čovjek bio Abrahamov sluga, ‘najstariji u kući njegovoj’ (1. Mojsijeva 24:2). Iako se u izvještaju ne spominje njegovo ime, očigledno je to bio Elijezer, na koga je Abraham jednom prilikom ukazao kao na ‘slugu rođenog u kući njegovoj’ i za koga je rekao da će postati njegov ‘nasljednik’ (1. Mojsijeva 15:2, 3). Naravno, to je bilo onda kad Abraham i Sara nisu imali djecu. Sada je njihov sin, Izak, imao 40 godina, a premda Elijezer više nije bio Abrahamov glavni nasljednik, on je još uvijek bio njegov sluga. Zato je udovoljio Abrahamovoj izazovnoj molbi. O kakvoj se molbi radilo?
Traženje žene za Izaka
U Abrahamovo vrijeme brak nije utjecao samo na obitelj već i na čitavo pleme ili patrijarhalnu zajednicu. Zbog toga je bilo uobičajeno da roditelji izabiru bračnog druga za svoju djecu. Međutim, tražeći ženu za svog sina Izaka, Abraham se suočio s dilemom. Zbog bezbožnog načina života tamošnjih Kanaanaca, brak s nekom od tih žena nije dolazio u obzir (5. Mojsijeva 18:9-12). A iako je bilo uobičajeno da se čovjek ženi unutar vlastitog plemena, Abrahamovi su rođaci živjeli stotinama kilometara udaljeno u sjevernoj Mezopotamiji. On nije mogao Izaka jednostavno preseliti tamo, jer je Jehova Abrahamu obećao: “Sjemenu ću tvojemu dati zemlju ovu”, zemlju Kanaan (1. Mojsijeva 24:7, naglašeno od nas). Stoga je Abraham rekao Elijezeru: “Otići [ćeš] u zemlju moju i u rod moj i dovesti ženu sinu mojemu Izaku” (1. Mojsijeva 24:4).
it “Rebeka” odl. 4
Rebeka
Kad je Abrahamov sluga prepoznao da je dobio odgovor na svoju molitvu, Rebeki je dao nosni prsten od zlata i dvije lijepe zlatne narukvice (što bi danas vrijedilo oko 1200 eura). Ona je te darove pokazala svojoj obitelji – majci i bratu Labanu – a oni su iskazali gostoljubivost Abrahamovom sluzi i njegovim ljudima (Pos 24:22–32). Prije nego što su počeli jesti, Abrahamov sluga rekao je zašto je uopće došao. Laban i njegov otac Betuel dali su dopuštenje da se Rebeka uda za Izaka. Rebeka i njena obitelj dobili su darove – dragocjene zlatne i srebrne predmete i lijepu odjeću. Nakon toga su svi zajedno jeli (Pos 24:33–54). Ti darovi bili su potvrda da je sklopljen častan dogovor, ne između Rebeke i Izaka, nego između njihovih roditelja. To je bilo u skladu s običajima onog vremena. Rebeka je tim činom bila zaručena za Izaka i od tog je trenutka, praktički, bila njegova žena.
Spremno je krenula na put u nepoznato
Betuelova obitelj blagoslovila je svoju voljenu Rebeku. Potom su Rebeka, njena dojkinja Debora i sluškinje krenule na put s Eliezerom i njegovim ljudima (1. Mojsijeva 24:59-61; 35:8). Ubrzo su odmaknuli daleko od Harana. Put je bio dugačak otprilike 800 kilometara i vjerojatno je trajao tri tjedna. Putovanje, po svoj prilici, nije bilo nimalo ugodno. Iako je Rebeka dotad mnogo puta vidjela deve, vjerojatno ih nije jahala. Biblija govori da su članovi njene obitelji bili pastiri, a ne trgovci koji su vodili karavane deva (1. Mojsijeva 29:10). Mnogi koji nisu navikli jahati deve kažu da je to prilično neugodno, čak i ako se putuje na kratke udaljenosti.
Rebeka – bogobojazna i poduzetna žena
ZAMISLI da možeš birati ženu za svog sina. Kakva bi osoba bila? Koje bi preduvjete trebala ispunjavati? Bi li htio da bude lijepa, pametna, dobra i marljiva ili bi ti na prvom mjestu bilo nešto drugo?
Abraham je bio u takvoj nedoumici. Jehova mu je obećao da će njegovi potomci biti blagoslovljeni preko njegovog sina Izaka. Pročitamo li izvještaj koji o tome govori, vidjet ćemo da je Abraham tada već bio star, a sin mu još nije bio oženjen (1. Mojsijeva 12:1-3, 7; 17:19; 22:17, 18; 24:1). Budući da je Izak zajedno sa svojom budućom ženom i potomstvom trebao naslijediti blagoslove, Abraham se pobrinuo da za njega pronađe pravu ženu. Prije svega, morala je biti Jehovin sluga. Budući da u Kanaanu, zemlji u kojoj je Abraham živio, nije bilo takve žene, morao ju je potražiti negdje drugdje. I našao ju je — zvala se Rebeka. Kako ju je našao? Je li imala potrebne duhovne kvalitete? Što možemo naučiti iz njenog primjera?
U potrazi za pravom ženom
Abraham je svog najstarijeg slugu, vjerojatno Elijezera, poslao u daleku Mezopotamiju da za Izaka nađe ženu među Abrahamovim rođacima, koji su također obožavali Jehovu. To je očito bilo jako važno jer se Elijezer morao zakleti da Izaku neće dovesti Kanaanku za ženu. Vrijedno je zapaziti Abrahamovu odlučnost u vezi s tim (1. Mojsijeva 24:2-10).
Kad je stigao u grad Abrahamovih rođaka, Elijezer se sa svojih deset deva uputio prema jednom studencu. Pokušaj si predočiti taj prizor! Večer je, a Elijezer se moli: “Evo, ja ću stajati kod ovoga studenca, a građanke će doći da zahvaćaju vode. Kojoj djevojci rečem: nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: na pij, i kamile ću ti napojiti; daj to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Izaku” (1. Mojsijeva 24:11-14).
Kao što je svaka žena u tom kraju vjerojatno znala, žedna deva može popiti puno vode, čak do sto litara. Stoga je žena koja bi ponudila da napoji deset deva znala da je čeka vrlo težak posao. Žena koja bi to radila, dok drugi samo gledaju, a ne nude pomoć, dokazala bi da je poduzetna, strpljiva i ponizna te da voli ljude i životinje.
I, što se dogodilo? “On još ne izgovori, a to Rebeka, kći Batuela sina Melhe žene Nahora brata Abrahamova, dođe s krčagom na ramenu. I bješe vrlo lijepa, još djevojka (...). Ona siđe na izvor, i natoči krčag, i pođe; a sluga iskoči pred nju, i reče: daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega. A ona reče: na pij, gospodaru. I brže spusti krčag na ruku svoju, i napoji ga” (1. Mojsijeva 24:15-18).
Je li Rebeka bila ona prava?
Rebeka je bila kći Abrahamovog nećaka. Osim što je bila lijepa, imala je i mnogo vrlina. Ona nije zazirala od toga da priča sa strancem, ali nije bila ni nametljiva. Također, kad ju je Elijezer zamolio da mu da vode, ona je to spremno učinila. Ali to je bilo nešto svakodnevno, tek uobičajena gesta gostoljubivosti. No što je s drugim dijelom testa?
Rebeka je rekla: “Pij, gospodaru.” No nije se sve na tome završilo. Nakon toga je rekla: “I kamilama ću tvojim naliti neka se napiju.” Dakle, ponudila se da će učiniti više nego što je bilo za očekivati. U izvještaju se dalje opisuje s kojom je žustrinom to radila: “I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svim kamilama njegovim.” Bila je doista poduzetna. “A čovjek joj se divljaše”, stoji u izvještaju (1. Mojsijeva 24:19-21).
Saznavši da je djevojka u rodu s Abrahamom, Elijezer se poklonio i zahvalio Jehovi. Kad je Rebeku upitao mogu li on i njegovi ljudi prenoćiti u domu njezina oca, ona je odgovorila da mjesta ima te otrčala kući najaviti goste (1. Mojsijeva 24:22-28).
Nakon što su saslušali Elijezera, Rebekin brat Laban i njen otac Batuel zaključili su da je njihov susret Božja volja. Nisu imali ništa protiv da Izaku daju Rebeku. Zato su rekli: “Uzmi je pa idi, i neka bude žena sinu tvojega gospodara, kao što kaza Jehova.” Što je Rebeka mislila o svemu tome? Kad su je upitali hoće li ići odmah, ona je odgovorila jednom jedinom riječju: “Hoću.” Rebeka nije morala prihvatiti ovu bračnu ponudu. Toga je i Abraham bio svjestan kad je Elijezeru rekao da će biti oslobođen od svoje zakletve ‘ako djevojka ne bi htjela poći’. Međutim, Rebeka je također shvatila da iza svega toga stoji Bog. Stoga je bez oklijevanja ostavila obitelj da bi se udala za čovjeka kojega nikada nije vidjela. Ta hrabra odluka izvanredan je primjer vjere. Ona je doista bila prava žena za Izaka! (1. Mojsijeva 24:29-59).
Kad je ugledala Izaka, Rebeka je velom prekrila svoje lice u znak poštovanja. Izak ju je uzeo za ženu te se bez sumnje zaljubio u nju zbog njenih divnih osobina (1. Mojsijeva 24:62-67).
Sinovi blizanci
Rebeka nije mogla imati djece otprilike 19 godina. Na koncu je ipak zatrudnjela i dobila blizance, no imala je tešku trudnoću jer su djeca u njenoj utrobi bila jako nemirna, što je Rebeku navelo da se s vapajima obrati Bogu. To i mi možemo učiniti kad nas obuzme tjeskoba i pritisnu problemi. Jehova je čuo Rebeku te ju je umirio. Rekao joj je da će postati majka dvaju naroda i da će ‘veći služiti manjemu’ (1. Mojsijeva 25:20-26).
No te riječi vjerojatno nisu jedino što je Rebeku potaklo da osjeća veću ljubav prema svom mlađem sinu Jakovu. Dječaci su se jako razlikovali. Jakov “bješe čovjek krotak”, a Ezav je bio toliko ravnodušan prema duhovnim stvarima da je Jakovu za jedan obrok prodao svoje pravo prvorodstva, pravo da primi Božja obećanja. Sklopivši brak s dvije Hetejke, Ezav je pokazao da mu duhovne vrijednosti ništa ne znače te da ih čak prezire, a svojim je roditeljima nanio veliku bol (1. Mojsijeva 25:27-34; 26:34, 35).
Jakov dolazi do blagoslova
Biblija ne govori je li Izak znao da Ezav mora služiti Jakovu. U svakom slučaju, i Rebeka i sam Jakov znali su da on treba dobiti blagoslov. Kad je čula da Izak namjerava blagosloviti Ezava nakon što pojede njegovo jelo od divljači, Rebeka se odmah dala na posao. I dalje je bila odlučna i gorljiva kao kad je bila mlada. Poslala je Jakova da joj donese dva jareta kako bi pripremila svom mužu jelo koje voli. Jakov se zatim trebao pretvarati da je Ezav kako bi dobio blagoslov. No Jakov se tome usprotivio. Znao je da će njegov otac otkriti prijevaru i da bi ga mogao prokleti! Ipak, Rebeka je bila uporna. “Neka prokletstvo tvoje, sine, padne na mene”, rekla je. Potom je pripremila jelo, pomogla Jakovu da se preruši u Ezava, a onda ga poslala Izaku (1. Mojsijeva 27:1-17).
Nigdje ne piše zašto je Rebeka tako postupila. Mnogi osuđuju ovaj njezin postupak, ali Biblija ga ne osuđuje, a ni Izak ga nije osudio kad je saznao da je blagoslov dobio Jakov. Naprotiv, Izak je dodatno blagoslovio Jakova (1. Mojsijeva 27:29; 28:3, 4). Rebeka je znala što je Jehova bio rekao za njene sinove. Dakle, trudila se da Jakov dobije blagoslov koji mu je s pravom pripadao. To je bilo posve u skladu s Jehovinom voljom (Rimljanima 9:6-13).
Jakov mora u Haran
Rebeka je osujetila Ezavove zle nakane potaknuvši Jakova da pobjegne i da se vrati kad njegov brat više ne bude gnjevan. Također je pitala Izaka za dopuštenje da Jakov ode, ali je pritom bila obazriva i pazila da ne spomene koliko je Ezav bijesan na Jakova. Umjesto toga, taktično je mužu rekla kako je zabrinjava da se i Jakov ne oženi nekom Kanaankom. Sama pomisao na takav brak Izaku je bila dovoljna da Jakovu zapovjedi da se ne ženi Kanaankom, već da pođe Rebekinoj rodbini i tamo nađe bogobojaznu ženu. Nigdje ne stoji je li Rebeka ikada ponovo vidjela Jakova, no njena su djela budućem izraelskom narodu donijela veliki blagoslov (1. Mojsijeva 27:43–28:2).
Kad upoznamo Rebeku, naprosto joj se moramo diviti. Bila je vrlo lijepa, ali njena prava ljepota krila se u odanosti Bogu. Upravo je takvu snahu Abraham tražio. Ostale dobre osobine vjerojatno su premašile sve Abrahamove nade. Vjera i hrabrost koje je pokazala dok je postupala u skladu s Božjim vodstvom te njena revnost, skromnost i izrazita gostoljubivost svojstva su koja bi svaka kršćanka trebala oponašati. To su svojstva na koja sam Jehova obraća pažnju u istinski uzornoj ženi.
“Slikovna učilica”, jw.org
Rebekine lijepe osobine
ISTRAŽUJMO I UČIMO KAO OBITELJ!
Što je krivo na ovoj slici?
Pročitajte 1. Mojsijevu 24:1-4, 10-23. Koje tri pojedinosti na donjoj slici nisu točne? Dolje napišite odgovore i obojite sliku.
1․․․․․
2․․․․․
3․․․․․
TEMA ZA RAZGOVOR: Koje je poželjne osobine pokazala Rebeka? (Pročitajte Mudre izreke 31:17, 27, 29-31; 1. Petrovu 4:9.) Kako se mi možemo ugledati na Rebeku? (Pročitajte Mudre izreke 11:25; Rimljanima 12:11.)
OBITELJSKI ZADATAK: Neka svaki član obitelji napiše na papir ime jedne osobe kojoj bi volio pomoći. Zatim neka napiše što bi sve mogao učiniti za nju. Pokažite jedni drugima što ste napisali. Zajedno se dogovorite što ćete učiniti za te osobe i kada biste to mogli učiniti. Kasnije porazgovarajte o tome kako ste se osjećali nakon što ste učinili dobro djelo.
1. Deva treba biti 10, a ne 11.
2. Rebeka je izlijevala vodu u korito, a ne u bačve.
3. Sluga je Rebeki dao nosni prsten i dvije narukvice, a ne ogrlicu.
Želite li isprintati dodatne primjerke ovih stranica, posjetite našu internetsku stranicu www.pr2711.com
POGLAVLJE 7
Hrabro je zaštitio svoju obitelj
Jakov je cijenio duhovne vrijednosti
Jakov nipošto nije Ezavu oteo njegovo nasljeđe. Prije nego što su dječaci rođeni, Jehova je rekao: “Stariji će služiti mlađemu” (1. Mojsijeva 25:23, St). ‘Zar ne bi bilo lakše da je Bog prouzročio da se Jakov rodi prvi?’ mogao bi netko pitati. Ono što je slijedilo kasnije uči nas važnim istinama. Bog ne čuva blagoslove za one koji misle da imaju pravo na njih, već pokazuje dobrotu koju se ničim ne može zaslužiti onima koje on izabere. Tako je pravo prvorodstva pripalo Jakovu, a ne njegovom starijem bratu koji to pravo nije cijenio. Slično tome, budući da je židovski narod u cjelini pokazao isti stav kao i Ezav, na njihovo je mjesto izabran duhovni Izrael (Rimljanima 9:6-16, 24). Do dobrog odnosa s Jehovom nikada se ne dolazi preko nasljedstva koje se dobiva bez truda, čak i kad netko potječe iz bogobojazne obitelji ili sredine. Svi koji žele Božji blagoslov moraju se truditi da budu po njegovoj volji i istinski cijeniti duhovne stvari.
w03 15. 10. 28 odl. 3 – 29 odl. 1
Jakov je cijenio duhovne vrijednosti
Bog je u snu pokazao Jakovu anđele koji su se penjali i spuštali po ljestvama, ili kamenim stepenicama, koje su vodile sa zemlje na nebo te mu je rekao da će štititi njega i njegovo sjeme. “Svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh” (1. Mojsijeva 28:10-15).
Kako ohrabrujuće! Jehova je potvrdio da će obećanja dana Abrahamu i Izaku duhovno obogatiti Jakovljevu obitelj. Jakov je vidio da anđeli mogu služiti onima koji imaju Božje odobravanje te mu je zajamčena Božja zaštita. Zahvalan za to, Jakov se zavjetovao na vjernost Jehovi (1. Mojsijeva 28:16-22).
Jakov je cijenio duhovne vrijednosti
Nakon toga desilo se nešto neočekivano. Jedan stranac, zapravo anđeo, rvao se s Jakovom tijekom noći te mu je jednim dodirom iščašio kuk. No Jakov nije htio pustiti anđela dok ga ovaj nije najprije blagoslovio. Prorok Ozej kasnije je rekao da je Jakov ‘plakao i molio ga’ (Ozej 12:2-4; 1. Mojsijeva 32:24-29). Jakov je znao da su prijašnji dolasci anđela bili povezani s ispunjenjem abrahamskog saveza preko njegovog sjemena. Stoga se naprezao i energično rvao, te tako dobio blagoslov. Tada mu je Bog promijenio ime u Izrael, što znači “onaj koji se bori (ustraje u borbi) s Bogom”, ili “Bog se bori”.
w95 15. 9. 21 odl. 5, bilješka
Boguodane obitelji iz prošlosti — uzor za naše vrijeme
Međutim, nekoliko godina kasnije, nakon što se Jakov preselio u zemlju Kanaan, očigledno nije bio svjestan da je njegova kći Dina razvila opasnu naviku druženja s neznabožačkim Kanaankama (1. Mojsijeva 34:1). Isto je tako propustio poduzeti nešto kad je primijetio da se u njegovom kućanstvu nalaze neki poganski predmeti. U svakom slučaju, nakon tragičnog silovanja Dine od strane jednog Kanaanca, Jakov je poduzeo odlučne mjere. “Bacite tudje bogove što su u vas, i očistite se”, naredio je (1. Mojsijeva 35:2-4).
[Bilješka]
Treba zapaziti da je Jakov prije toga poduzeo odlučne korake kako bi svoju obitelj zaštitio od kanaanskog utjecaja. Sagradio je žrtvenik, nesumnjivo takvog oblika kojim bi se razlikovao od svojih kanaanskih susjeda (1. Mojsijeva 33:20; 2. Mojsijeva 20:24, 25). Osim toga, svoj je logor smjestio izvan grada Sihema te je uspostavio vlastitu vodoopskrbu (1. Mojsijeva 33:18; Ivan 4:6, 12). Dina je dakle bila potpuno svjesna da Jakov ne želi da se ona druži s Kanaankama.
Nastavi slušati Isusa
10 Pročitaj Mateja 5:23, 24. Isus se osvrnuo na jedan obred koji je Židovima koji su ga slušali bio itekako važan. Zamisli kako neki Židov stoji u hramu i sprema se predati svećeniku životinju koju želi prinijeti na žrtvu. Ako se u tom trenutku sjetio da njegov brat ima nešto protiv njega, trebao je ostaviti svoj dar pred žrtvenikom i otići. Zašto? Što je moglo biti važnije od prinošenja žrtve Jehovi? Isus je jasno rekao: “Najprije se pomiri sa svojim bratom.”
11 Razmatranje jednog događaja iz života patrijarha Jakova može nam pružiti vrijedne pouke o tome kako se pomiriti sa svojim bratom. Nakon što je Jakov oko 20 godina proveo u tuđini, Bog mu je preko anđela zapovjedio da se vrati u zemlju u kojoj je rođen (Post. 31:11, 13, 38). No postojao je jedan problem. Njegov stariji brat, Ezav, ranije je bio jako ljut na njega i čak ga je htio ubiti (Post. 27:41). Kad je Jakov čuo da mu Ezav ide u susret, “jako [se] uplašio i zabrinuo” (Post. 32:7). Bojao se da se njegov brat još uvijek ljuti na njega. Što je Jakov poduzeo kako bi se pomirio sa svojim bratom? Najprije se usrdno pomolio Jehovi u vezi s tim. Zatim je poslao Ezavu velikodušan dar (Post. 32:9–15). Kad se na kraju našao s njim licem u lice, Jakov mu je iskazao poštovanje. Poklonio se pred Ezavom, i to ne jednom ili dvaput, nego sedam puta! Jakov je pokazao poniznost i poštovanje prema svom bratu i to mu je pomoglo da se pomiri s njim (Post. 33:3, 4).
12 Možemo puno naučiti iz toga kako se Jakov pripremio za susret s Ezavom i kako je pristupio svom bratu. Jakov je najprije ponizno zamolio Jehovu za pomoć, a zatim je postupio u skladu s onim za što se molio. Dao je sve od sebe da njegov ponovni susret s bratom prođe u što ljepšem tonu. Kad se našao s Ezavom, nije se svađao s njim oko toga tko je u pravu, a tko u krivu. Cilj mu je bio pomiriti se sa svojim bratom. Kako se mi možemo ugledati na Jakova?
KAKO SE POMIRITI SA SVOJIM SUVJERNIKOM
13 Ako želimo ići putem koji vodi u život, moramo biti u miru sa svojom braćom (Rim. 12:18). Što onda trebamo učiniti ako shvatimo da smo povrijedili nekog svog suvjernika? Poput Jakova, trebamo se usrdno pomoliti Jehovi. Možemo ga zamoliti da blagoslovi naše napore da se pomirimo sa svojim bratom.
14 Isto tako, trebamo se iskreno preispitati. Naprimjer, možemo se upitati: Jesam li spreman progutati svoj ponos, ponizno se ispričati i pomiriti se sa svojim bratom ili sestrom? Kako će se Jehova i Isus osjećati ako učinim prvi korak kako bih se pomirio s tom osobom? Odgovori na ta pitanja mogu nas potaknuti da poslušamo Isusa i ponizno pristupimo svom suvjerniku kako bismo se pomirili s njim. U tom pogledu možemo se ugledati na Jakova.
15 Zamisli samo što bi bilo da je Jakov svisoka razgovarao sa svojim bratom i da se počeo svađati s njim! To sigurno ne bi izašlo na dobro. Kad pristupimo svom bratu kako bismo riješili neku nesuglasicu, trebamo se ponizno ponašati. (Pročitaj Efežanima 4:2, 3.) U Mudrim izrekama 18:19 piše: “Povrijeđenog brata teže je pridobiti nego osvojiti utvrđeni grad i neke su svađe kao zasuni na tvrđavi.” Ponizna isprika može nam pomoći da pridobijemo svog brata i pomirimo se s njim.
16 Trebamo dobro razmisliti što ćemo reći svom uvrijeđenom bratu i kako ćemo mu to reći. Kad budemo spremni, trebamo mu pristupiti s ciljem da uklonimo bol iz njegovog srca. Brat bi nam u početku mogao reći nešto što baš i nije ugodno čuti. Mi bismo se lako mogli naljutiti ili se početi opravdavati. No to sigurno ne bi dovelo do pomirenja. Trebamo imati na umu da je važnije pomiriti se s bratom nego utvrditi tko je u pravu, a tko u krivu (1. Kor. 6:7).
17 Naš brat Gilbert jako se trudio biti mirotvorac. On kaže: “Između mene i moje kćeri stalno je dolazilo do nekih nesuglasica. Više od dvije godine trudio sam se iskreno i mirno razgovarati s njom jer sam želio da opet budemo u dobrim odnosima.” Što je još Gilbert činio? On kaže: “Prije nego što bih razgovarao sa kćeri, uvijek bih se pomolio i podsjetio sam sebe da se ne smijem uzrujati ako mi ona kaže nešto neljubazno. Trebao sam biti spreman opraštati. Shvatio sam da ne bih trebao stalno pokušavati dokazati da sam ja u pravu i da trebam graditi mir.” Do čega je to dovelo? Gilbert kaže: “Danas osjećam unutarnji mir jer sam u dobrim odnosima sa svim članovima svoje obitelji.”
18 Što onda trebaš učiniti kad shvatiš da si povrijedio nekog suvjernika? Postupi po onome što je Isus rekao i pomiri se sa svojim bratom. Moli se Jehovi u vezi s tim i uzdaj se u to da će ti njegov sveti duh pomoći da obnoviš narušeni odnos. Budeš li tako postupio, bit ćeš sretan te ćeš i u toj situaciji pokazati da slušaš Isusa (Mat. 5:9).
Jakov i Ezav
BIBLIJA U STRIPU
[Scena 1]
[Naracija] JAKOV I EZAV BILI SU DVA BRATA BLIZANCA. BUDUĆI DA SE EZAV PRVI RODIO, NJIHOV OTAC IZAK ŽELIO MU JE DATI POSEBAN BLAGOSLOV.
[Naracija] NO EZAV TO NIJE CIJENIO.
[Ezav] DAJ MI TOG CRVENOG VARIVA, PA NEKA OTAC BLAGOSLOVI TEBE UMJESTO MENE!
[Scena 2]
[Naracija] DOK JE EZAV BIO U LOVU, IZAK JE BLAGOSLOVIO JAKOVA.
[Scena 3]
[Naracija] EZAV JE SAZNAO DA JE JAKOV DOBIO OČEV BLAGOSLOV.
[Ezav] A ŠTO JE SA MNOM? BLAGOSLOVI I MENE, OČE!
[Scena 4]
[Naracija] EZAV JE NAUMIO OSVETITI SE JAKOVU.
[Ezav (razmišlja)] UBIT ĆU SVOG BRATA JAKOVA!
[Scena 5]
[Naracija] JAKOV JE POBJEGAO, NO NAKON MNOGO GODINA ODLUČIO SE VRATITI KUĆI...
[Glasnik] EZAV TI IDE U SUSRET S 400 LJUDI!
[Jakovljev sluga] SVE ĆE NAS POBITI!
[Drugi Jakovljev sluga] ŠTO DA RADIMO?
[Naracija] JAKOV SE JAKO UPLAŠIO.
[Scena 6]
[Jakov] JEHOVA, IZBAVI ME OD RUKE EZAVOVE JER SE BOJIM DA NE NAPADNE MENE I MOJU OBITELJ!
[Scena 7]
[Jakov] PRIJE NEGO ŠTO SE SRETNEM S EZAVOM POŠALJITE MU NA DAR NEKOLIKO STOTINA ŽIVOTINJA. MOŽDA ĆE ME TADA LJUBAZNO DOČEKATI.
[Scena 8]
[Naracija] DOK JE IŠAO PREMA EZAVU, JAKOV JE SREO ANĐELA. ANĐEO GA JE BLAGOSLOVIO.
[Naracija] JAKOV JE SADA ZNAO DA ĆE GA JEHOVA ZAŠTITITI.
[Scena 9]
[Naracija] DOK SE EZAV PRIBLIŽAVAO, JAKOV MU SE POKLONIO SEDAM PUTA.
[Scena 10]
[Scena 11]
[Naracija] BUDUĆI DA EZAV GODINAMA NIJE VIDIO SVOG BRATA I DA SE ON TAKO LIJEPO PONIO PREMA NJEMU, VIŠE GA NIJE HTIO UBITI. ZAGRLIO JE JAKOVA TE SU SE POMIRILI.
ŠTO UČIMO IZ IZVJEŠTAJA O JAKOVU I EZAVU?
ZAŠTO JE EZAV BIO TOLIKO LJUT NA JAKOVA?
(PROČITAJ 1. MOJSIJEVU 27:41; MUDRE IZREKE 14:30.)
KAKO BI TREBAO POSTUPITI AKO SE TVOJ BRAT ILI SESTRA LJUTI NA TEBE ILI SE RUŽNO PONAŠA PREMA TEBI?
(PROČITAJ 1. PETROVU 3:8, 9.)
POGLAVLJE 8
Nije pokleknuo u kušnji
Knjiga kojoj možete vjerovati — 1. dio
Titule i specifični izrazi. Povijesna točnost nekog zapisa često se ogleda u sitnim pojedinostima — ukazivanju na običaje ili pravila ponašanja, navođenju imena i titula službenika te mnogim drugim detaljima. Što se u tom pogledu može reći o prve dvije knjige Biblije, Postanku i Izlasku (odnosno 1. i 2. Mojsijevoj knjizi)? Osvrćući se na izvještaj iz 1. Mojsijeve koji govori o Josipu, sinu patrijarha Jakova, te na sadržaj 2. Mojsijeve, istraživač John Garrow Duncan u knjizi New Light on Hebrew Origins kaže da je pisac tih dviju biblijskih knjiga “dobro poznavao egipatski jezik, običaje, vjerovanja, dvorski život i pravila ponašanja te ustrojstvo državne vlasti”. On dodaje: “[Pisac] koristi ispravne titule, točno one koje su se upotrebljavale u periodu o kojem izvještava. (...) Ustvari, najuvjerljiviji dokaz da su pisci Starog zavjeta dobro poznavali egipatsku kulturu i da su njihovi zapisi vjerodostojni jest činjenica da su u različitim vremenskim razdobljima koristili riječ faraon.” Kad pisac smješta likove u okruženje dvora i opisuje kako oni dolaze pred faraona, “koristi riječi koje pokazuju da se oni pridržavaju dvorskih pravila ponašanja te govore onako kako to i dolikuje prilici”, objašnjava Duncan.
Jehovini sluge vole pravednost
2 Kako je Josip znao da je preljub “veliko zlo” u očima njegovog Boga? Mojsijev zakon, koji je uključivao i jasnu zapovijed: “Ne učini preljub”, bio je napisan tek nekih 200 godina kasnije (Izl. 20:14). Ipak, Josip je dovoljno dobro poznavao Jehovu da je mogao zaključiti što on misli o nemoralu. Naprimjer, Josip je sigurno znao da je Jehova zamislio brak kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene. Osim toga, nesumnjivo je čuo kako je Jehova dva puta zaštitio njegovu prabaku Saru od muškaraca koji su htjeli spavati s njom te je tako spriječio da joj se nanese sramota. Na sličan način Bog je zaštitio i Izakovu ženu Rebeku (Post. 2:24; 12:14–20; 20:2–7; 26:6–11). Razmišljanje o svemu tome pomoglo je Josipu da razumije što Bog smatra ispravnim, a što pogrešnim. Josip je volio svog Boga i zato je volio i njegova pravedna mjerila, a to mu je dalo snage da ih se čvrsto drži.
Bog i cezar
4 Jehova je u pretkršćansko doba nekima od svojih slugu dopustio da zauzimaju istaknute položaje u državnim vladama. Naprimjer, u 18. stoljeću pr. n. e., Josip je postao prvi ministar u Egiptu, podređen samo vladajućem faraonu (1. Mojsijeva 41:39-43). Kasniji su događaji jasno pokazali da je to Jehova tako vodio kako bi Josip mogao poslužiti kao instrument u sačuvanju ‘Abrahamovog sjemena’, svojih potomaka, radi ostvarenja Božjih nauma. Dakako, trebali bismo imati na umu da je Josip bio prodan u egipatsko ropstvo te da je živio u vrijeme kad Božji sluge nisu imali ni Mojsijev zakon ni “zakon Kr[i]stov” (1. Mojsijeva 15:5-7; 50:19-21; Galaćanima 6:2).
Ostarjeli — blagoslov za mlade
10 Ostarjeli mogu pozitivno utjecati i na svoje suvjernike. Jakovljev sin Josip u starosti je jednom jednostavnom zapovijedi koja je bila dokaz njegove vjere snažno utjecao na milijune pravih Božjih slugu koji su živjeli nakon njega. Imao je 110 godina kad je Izraelcima “zapovjedio što da učine s kostima njegovim” — rekao im je da ih ponesu sa sobom kad budu odlazili iz Egipta (Hebrejima 11:22; 1. Mojsijeva 50:25). Ta je zapovijed Izraelcima davala nadu da će njihovo izbavljenje sigurno doći iako su godinama nakon Josipove smrti morali teško raditi kao robovi.
11 Josipova zapovijed, koja je bila dokaz njegove vjere, jačala je mnoge, pa tako i Mojsija. Kad je imao 80 godina, dobio je čast da iznese Josipove kosti iz Egipta (2. Mojsijeva 13:19). Nekako u to vrijeme upoznao je Jošuu, koji je bio mnogo mlađi od njega. Sljedećih 40 godina Jošua je služio kao Mojsijev sluga (4. Mojsijeva 11:28). Otpratio je Mojsija kad je išao na goru Sinaj i dočekao ga kad je sišao s nje noseći ploče Svjedočanstva (2. Mojsijeva 24:12-18; 32:15-17). Jošua mora da je dobio mnogo zrelih i mudrih savjeta od Mojsija.
ČLANAK ZA RAZMATRANJE 3
Jehova ti pomaže da izađeš na kraj s kušnjama
Jehova je bio s Josipom, tako da je on imao uspjeha u svemu što je radio (POST. 39:2)
SAŽETAK
Kad se suočavamo s nekom teškom kušnjom, možda nemamo osjećaj da imamo uspjeha u onom što radimo. Možda mislimo da ćemo to moći reći za sebe tek nakon što kušnja prođe. Međutim, događaji iz Josipovog života uče nas nešto vrlo važno – Jehova nam može pomoći da imamo uspjeha u onom što radimo čak i dok se borimo s kušnjama. U ovom članku vidjet ćemo kako nam to Jehova pomaže.
NAS koji služimo Jehovi ne čudi to što nas snalaze kušnje. Znamo da Biblija kaže: “Kroz mnoge nevolje ući ćemo u Božje kraljevstvo” (Djela 14:22). Isto tako znamo da neki naši problemi neće biti potpuno riješeni sve dok ne dođe Božji novi svijet u kojem “više neće biti smrti (...) ni tuge, ni jauka, ni boli” (Otkr. 21:4).
2 Jehova nas ne štiti od kušnji i problema kao da smo pod staklenim zvonom. Međutim, on nam pomaže da ih podnesemo. Zapazi što je apostol Pavao rekao kršćanima koji su živjeli u Rimu. Najprije je naveo razne nevolje koje su doživljavali on i njegova braća. Zatim je napisao: “U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo uz pomoć onoga koji je pokazao da nas voli” (Rim. 8:35–37). To znači da ti Jehova može pomoći da imaš uspjeha u onom što radiš, odnosno da budeš jak i činiš puno toga dobrog, čak i dok proživljavaš tešku kušnju. Pogledajmo kako je Jehova u tom pogledu pomagao Josipu i kako može i tebi pomoći.
KAD TI SE ŽIVOT NAGLO PROMIJENI
3 Patrijarh Jakov posebno je volio svog sina Josipa i to je bilo svima očito (Post. 37:3, 4). Zbog toga su Josipova starija braća postala ljubomorna na njega. Kad im se ukazala prilika, prodali su ga midjanskim trgovcima. Oni su Josipa odveli u Egipat, stotinama kilometara daleko od njegovog doma. Ondje je Josip još jednom bio prodan – ovaj put kupio ga je Potifar, zapovjednik faraonove straže. Josipov se život u tren oka okrenuo naglavačke. Dotad je živio u domu svog oca, koji ga je posebno volio, a sada je odjednom postao obični rob jednog Egipćanina (Post. 39:1).
4 Biblija kaže: “Loše stvari mogu se dogoditi svakome” (Prop. 9:11, Suvremeni hrvatski prijevod). Ponekad se suočavamo s nevoljama koje snalaze i sve druge ljude (1. Kor. 10:13). A ponekad trpimo jednostavno zato što smo Isusovi učenici. Naprimjer, ljudi bi nam se mogli rugati i protiviti ili nas čak progoniti zbog naše vjere (2. Tim. 3:12). S kojom god se kušnjom boriš, Jehova ti može pomoći da uspješno izađeš na kraj s njom. Kako je pomogao Josipu kad se našao u teškoj situaciji?
5 Pročitaj Postanak 39:2–6. Potifar je primijetio da je Josip vrlo pametan i marljiv mladić. A znao je i što je razlog tome. On je vidio da “Jehova pomaže [Josipu] da uspješno obavi svaki posao”. Nakon nekog vremena Potifar ga je uzeo za svog slugu. Osim toga, postavio ga je da upravlja cijelim njegovim domom. Do čega je to dovelo? Potifaru je nakon toga u životu išlo jako dobro.
6 Pokušaj sagledati situaciju iz Josipove perspektive. Do čega je njemu bilo najviše stalo? Do toga da ga Potifar zapazi i nagradi? Josipu je vjerojatno bilo puno više stalo do toga da bude oslobođen i da se vrati svom ocu. Uostalom, unatoč svim povlasticama koje je imao u Potifarovom domu, Josip je i dalje bio rob i morao se pokoravati svom gospodaru koji je štovao lažne bogove. Jehova nije potaknuo Potifara da oslobodi Josipa. Osim toga, tu nije bio kraj Josipovim nevoljama. Čekale su ga još puno teže kušnje.
AKO SITUACIJA POSTANE JOŠ GORA
7 Kao što pokazuje 39. poglavlje Postanka, Josip je Potifarovoj ženi zapeo za oko i ona ga je više puta pokušala zavesti. Josip ju je svaki put odbio. Ona se na koncu jako naljutila na njega i optužila ga da ju je pokušao silovati. (Pročitaj Postanak 39:14, 15.) Kad je Potifar čuo za to, bacio je Josipa u zatvor (Post. 39:19, 20). Josip je godinama čamio u zatvoru. Kako je izgledalo to mjesto? Izvorna riječ koju je Josip upotrijebio kad je govorio o zatvoru može se prevesti i riječju “jama”, što pokazuje da se radilo o mračnom i sumornom mjestu (Post. 40:15). Osim toga, Biblija otkriva da su Josipu neko vrijeme noge bile u okovima i da je oko vrata imao željezne lance (Psal. 105:17, 18). Njegova situacija bila je sve gora i gora. Dotad je bio rob koji je uživao povjerenje svog gospodara, a sada je postao prezreni zatvorenik.
8 Jesi li se ikad našao u nekoj teškoj situaciji koja je bila sve gora i gora iako si se usrdno molio? To se može dogoditi. Jehova nas ne štiti od kušnji koje nas mogu snaći u ovom svijetu kojim vlada Sotona (1. Ivan. 5:19). No možeš biti siguran da Jehova dobro zna što proživljavaš i da mu je stalo do tebe (Mat. 10:29–31; 1. Petr. 5:6, 7). Osim toga, on je obećao: “Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti” (Hebr. 13:5). Jehova ti može pomoći da izdržiš čak i kad ti se čini da je tvoja situacija beznadna. Pogledajmo kako je to bilo u Josipovom slučaju.
9 Pročitaj Postanak 39:21–23. Josipu u zatvoru sigurno nije bilo nimalo lako. No čak i u tom teškom razdoblju Jehova mu je pomagao i dao mu da ima uspjeha u svemu što radi. Kako? Josip je s vremenom zadobio povjerenje i poštovanje upravitelja zatvora, slično kao što je bilo i s Potifarom. Nedugo zatim upravitelj je postavio Josipa da nadgleda druge zatvorenike. Ustvari, Biblija kaže da “upravitelj zatvora nije više morao voditi računa ni o čemu što je Josipu bilo povjereno na brigu”. Josip se sada mogao zaokupiti nečim korisnim – poslom koji mu je bio povjeren. Kakve li neočekivane promjene! Kako je zatvorenik koji je bio optužen da je pokušao silovati ženu faraonovog dvoranina mogao doći na tako odgovoran položaj? Za to postoji samo jedno objašnjenje. Postanak 39:23 kaže da je “Jehova bio s Josipom” i da je “dao da on ima uspjeha u svemu što radi”.
10 Pokušaj ponovno sagledati situaciju iz Josipove perspektive. Što misliš, je li nakon što je bio lažno optužen i bačen u zatvor mislio da ima uspjeha u svemu što radi? Do čega je Josipu u toj situaciji bilo najviše stalo? Do toga da stekne naklonost upravitelja zatvora? Ne, Josip je vjerojatno čeznuo za time da bude oslobođen optužbi i pušten iz zatvora. On je čak zamolio jednog drugog zatvorenika koji je trebao biti pušten na slobodu da ga spomene faraonu kako bi ga on oslobodio iz tog groznog zatvora (Post. 40:14). Nažalost, taj čovjek nije odmah učinio ono što ga je Josip zamolio. Zbog toga je Josip ostao u zatvoru još dvije godine (Post. 40:23; 41:1, 14). No Jehova mu je i dalje davao da ima uspjeha u onome što radi. Kako?
11 Dok je Josip bio u zatvoru, Jehova je prouzročio da egipatski kralj usni dva sna koja su ga jako uznemirila. Faraon je očajnički želio saznati što znače ti snovi. Kad je čuo da Josip može tumačiti snove, poslao je sluge da ga dovedu. Josip je uz Jehovinu pomoć objasnio faraonu što znače njegovi snovi i zadivio ga praktičnim savjetima koje mu je dao. Kad je faraon vidio da Jehova pomaže tom mladom čovjeku, zadužio ga je za skupljanje i raspodjelu hrane u cijelom Egiptu (Post. 41:38, 41–44). Kasnije je zavladala teška glad, i to ne samo u Egiptu nego i u Kanaanu, zemlji u kojoj je živjela Josipova obitelj. Josip je sada mogao spasiti svoju obitelj i tako sačuvati rodoslovnu liniju iz koje je trebao doći Mesija.
12 Razmisli malo o neobičnim događajima iz Josipovog života. Tko je potaknuo Potifara da zapazi Josipa, koji je bio običan rob? Tko je naveo upravitelja zatvora da iskaže naklonost Josipu, neznatnom zatvoreniku? Tko je prouzročio da faraon usni uznemirujuće snove i tko je Josipu dao sposobnost da ih protumači? Tko je stajao iza faraonove odluke da Josipa zaduži za raspodjelu hrane u cijelom Egiptu? (Post. 45:5). Nema sumnje, Jehova je dao da Josip ima uspjeha u svemu što radi. Jehova je okrutnu zavjeru Josipove braće pretvorio u nešto što mu je na koncu omogućilo da ostvari svoj naum.
KAKO NAM JEHOVA POMAŽE DA PREBRODIMO KUŠNJE
13 Što učimo iz izvještaja o Josipu? Utječe li Jehova na sve što nam se događa u životu? Upravlja li on svakom situacijom s kojom se suočimo? Da li Jehova ponekad uzrokuje loše stvari da bi postigao nešto dobro? Ne, Biblija ne podupire takvo gledište (Prop. 8:9; 9:11). Ali jedno znamo: Kad se suočavamo s nekom kušnjom, Jehova vidi što proživljavamo i čuje naše usrdne molitve za pomoć (Psal. 34:15; 55:22; Iza. 59:1). Povrh toga, Jehova nam može pomoći da uspješno izađemo na kraj sa svakom nevoljom. Kako?
14 Između ostalog, Jehova nam pomaže tako što nam pruža utjehu i ohrabrenje, i to često baš onda kad nam je najpotrebnije (2. Kor. 1:3, 4). U to se osvjedočio i Eziz, brat iz Turkmenistana koji je zbog svoje vjere bio osuđen na dvije godine zatvora. On kaže: “Na dan mog suđenja jedan brat pokazao mi je Izaiju 30:15, gdje piše: ‘Sačuvajte mir i pouzdajte se u mene – to će biti vaša snaga.’ Taj redak uvijek mi je pomagao da ostanem smiren i da se u svakoj situaciji oslanjam na Jehovu. Cijelo vrijeme dok sam bio u zatvoru prisjećao sam se tog retka i to mi je puno pomoglo.” Možeš li se i ti sjetiti neke situacije u kojoj ti je Jehova pomogao tako što ti je pružio utjehu i ohrabrenje kad ti je to najviše trebalo?
15 Često tek nakon što proživimo neku kušnju jasno vidimo kako nam je Jehova pomagao da je prebrodimo. U to se uvjerila i naša sestra Tori. Njen sin Mason šest se godina borio s rakom i na koncu je umro. Sasvim razumljivo, Tori je bila shrvana od tuge. Rekla je: “Mislim da kao majka nisam mogla doživjeti ništa strašnije. Nema ništa gore od toga da gledaš kako se tvoje dijete muči. Radije bih da ja patim nego moje dijete. Sigurna sam da i drugi roditelji tako misle.”
16 To je za Tori bila užasno teška kušnja. No kasnije je razmišljala o tome kako joj je Jehova pomogao da izdrži. Rekla je: “Kad se sjetim svega toga, vidim da mi je Jehova s puno ljubavi pomagao cijelo vrijeme dok je moj sin bio bolestan. Naprimjer, čak i kad je Mason bio toliko slab da nije mogao primati posjete, braća i sestre dolazili bi u bolnicu, iako su se do nje morali voziti dva sata. Netko od njih uvijek je bio u čekaonici, spreman da nam pruži podršku i utjehu. Braća su se brinula i za naše materijalne potrebe. Čak ni u najtežim periodima ništa nam nije nedostajalo.” Jehova je dao Tori sve što je trebala da bi izdržala tu kušnju, a isto je učinio i za Masona. (Vidi okvir “Jehova nam je dao točno ono što nam je trebalo”.)
RAZMIŠLJAJ O BLAGOSLOVIMA KOJE TI JEHOVA DAJE
17 Pročitaj Psalam 40:5. Alpinistu je cilj popeti se na vrh planine. No na putu do vrha ima mnogo mjesta na kojima može zastati i uživati u pogledu. Na sličan način i mi trebamo redovito zastati i razmišljati o tome kako nam Jehova pomaže i blagoslivlja nas čak i dok proživljavamo neku kušnju. Na kraju svakog dana upitaj se: “Kako me Jehova danas blagoslovio? Iako moja kušnja još uvijek traje, kako mi Jehova pomaže da se lakše nosim s njom?” Pokušaj prepoznati barem jedan Jehovin blagoslov, odnosno nešto što je učinio kako bi ti pomogao.
18 Istina, možda se moliš da tvojoj kušnji dođe kraj. To je sasvim razumljivo i prikladno (Filip. 4:6). No trebaš imati na umu i blagoslove koje ti Jehova već sada daje. Uostalom, Jehova nam je obećao da će nas ojačati i pomoći nam da izdržimo. Zato uvijek budi zahvalan za Jehovinu pomoć i podršku. Budeš li tako gledao na stvari, vidjet ćeš kako ti Jehova pomaže čak i u najtežim razdobljima, baš kao što je pomagao i Josipu (Post. 41:51, 52).
[Okvir na stranici 18]
“Jehova nam je dao točno ono što nam je trebalo”
Kad je Mason imao sedam godina, saznao je da boluje od raka. Idućih šest godina hrabro se borio sa svojom bolešću. Nekoliko puta morao je ići u bolnicu na liječenje. No braća i sestre iz njegove skupštine primijetili su nešto vrlo zanimljivo. Svaki put kad je Mason izašao iz bolnice, gotovo odmah bi opet krenuo u službu. Mason je jako volio službu i propovijedao je dok god je imao snage za to.
Kad je Mason umro, njegovom pogrebu prisustvovalo je preko 700 osoba, među kojima su bili i mnogi njegovi školski kolege i učitelji. Jedna učiteljica koja je posjetila Masona kratko prije njegove smrti rekla je da bi voljela da i njena djeca imaju tako jaku vjeru kao on. Osim toga, rekla je da u pet godina koliko živi u tom kraju nije imala prilike razgovarati s Jehovinim svjedocima. No oni su joj već sutradan došli na vrata. Učiteljica je prihvatila poziv da dođe na skupštinski sastanak.
Masonova majka Tori rekla je: “Jehova nije nekim čudom izliječio Masona. Ponekad bi me ta misao toliko zaokupila da nisam mogla vidjeti kako nam Jehova pomaže. No on je stvarno bio uz nas i pomagao nam cijelo to vrijeme. Jehova nam je dao točno ono što nam je trebalo, i to onda kad nam je to bilo najpotrebnije.”
POGLAVLJE 9
Vjera ih je potaknula da zaštite Mojsija
Mojsije — stvarna ili izmišljena osoba?
Mnogi današnji učenjaci kažu da je sve to izmišljeno. “Činjenica je”, navodi se u časopisu Christianity Today, “da [godinama] nije pronađen niti jedan konkretni arheološki dokaz da su se sinovi Izraelovi nastanili u Egiptu.” Premda možda i nedostaje neki konkretan dokaz, autentičnost tog biblijskog izvještaja potvrđuju brojni indirektni dokazi. U svojoj knjizi Israel in Egypt egiptolog James K. Hoffmeier objašnjava: “Arheološki dokazi jasno pokazuju da su narodi s Levanta [zemalja na istočnom dijelu Sredozemlja] često dolazili u Egipat, naročito u vrijeme suše. (...) Tako je u razdoblju od otprilike 1800. do 1540. pr. n. e. Egipat bio vrlo privlačan narodima iz zapadne Azije koji su govorili semitske jezike i koji su se doseljavali u njega.”
Isto tako, već se dugo zna da je ono što Biblija govori o ropstvu u Egiptu točno. Knjiga Moses—A Life navodi: “U prilog biblijskom izvještaju o ugnjetavanju Izraelaca svjedoči i poznati crtež iz jedne stare egipatske grobnice na kojem se jasno vidi kako robovi izrađuju opeke od blata.”
Mojsije — stvarna ili izmišljena osoba?
I opis košare u koju je Johabeda položila Mojsija slaže se s poznatim činjenicama. Biblija kaže da je bila izrađena od papirusove trske, od koje su, kako stoji u djelu Commentary F. C. Cooka, “Egipćani izrađivali lagane, brze čamce”.
Pa ipak, nije li teško povjerovati da bi neki vladar bez imalo milosti naredio da se poubija svu novorođenčad? Učenjak George Rawlinson podsjeća nas: “Kroz čitavu povijest pokolj novorođenčadi (...) bila je vrlo raširena i uobičajena pojava.” I doista, slični užasavajući primjeri pokolja nisu rijetkost ni u današnje vrijeme. Istina je da je taj biblijski izvještaj vrlo potresan, no nažalost, i istinit.
Žene koje su obradovale Jehovino srce
3 Na Nirnberškom procesu, održanom u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, mnogi koji su bili osuđeni za masovna ubojstva pokušavali su se opravdati za zločine koje su počinili tvrdeći da su samo izvršavali naredbe. Usporedi to s onim što su učinile dvije Izraelke, Sefora i Fuva, koje su bile primalje i živjele su u starom Egiptu u vrijeme vladavine jednog nemilosrdnog faraona kojemu ne znamo ime. Bojeći se da će doći do velikog porasta hebrejskog stanovništva, taj im je faraon naredio da ubiju svako muško hebrejsko novorođenče. Kako su one reagirale na tu okrutnu naredbu? “Ne činjahu kako im reče kralj Egipatski, nego ostavljahu djecu u životu.” Zašto strah od čovjeka nije ovladao tim ženama? Zato što su se ‘bojale Boga’ (2. Mojsijeva 1:15, 17; 1. Mojsijeva 9:6).
4 Da, te su se primalje uzdale u Jehovu, a on im je bio “štit”, čuvajući ih od faraonovog gnjeva (2. Samuelova 22:31; 2. Mojsijeva 1:18-20). No Jehovin blagoslov nije se sastojao samo u tome. On je nagradio Seforu i Fuvu obdarivši ih vlastitim obiteljima. Čak je iskazao čast tim ženama tako što je dao da njihova imena i djela budu zapisana u njegovoj nadahnutoj Riječi kako bi budući naraštaji čitali o tome, dok je faraonovo ime palo u zaborav (2. Mojsijeva 1:21, St; 1. Samuelova 2:30b; Priče Salamunove 10:7).
it “Primalja”
Primalja
Hebrejski izraz koji se prevodi kao “primalja” izvedenica je glagola yaladhʹ (roditi; rađati), i to u ženskom rodu. Taj izraz doslovno označava ženu koja pomaže pri porođaju. (Vidi POROĐAJ.) Primalja je pomagala budućoj majci tijekom trudova, a kad bi se dijete rodilo, prerezala bi pupčanu vrpcu i oprala ga. U drevno doba dijete bi još istrljala solju i povila ga (Eze 16:4).
U prošlosti su ulogu primalja nekad obavljale bliske prijateljice i rođakinje trudnice ili starije žene koje su živjele u blizini. No budući da im je – naročito prilikom teških porođaja – bilo potrebno posebno znanje, vještine i iskustvo, neke su se žene bavile primaljstvom i bile su poznate po tome. Kad je Rahela rađala Benjamina, imala je “vrlo težak porođaj”, nakon kojeg je i umrla. No primalja joj je rekla da će roditi sina (Pos 35:16–19). I Tamara je imala kompliciran porođaj. Dok je rađala blizance, Peresa i Zeraha, primalja je obratila pažnju na to tko će biti prvorođenac. Naime, kad je vidjela da je Zerah pružio ruku, brzo je privezala grimizni konac oko nje. No Zerah je uvukao ruku pa je prvi izašao njegov brat Peres i razderao majčinu međicu (Pos 38:27–30, bilješka).
U egipatskom ropstvu Izraelke koje su bile primalje bile su izložene velikoj opasnosti. Faraon je pozvao dvije od njih, Šifru i Puu, i zapovjedio im da ubiju svako muško novorođenče čim se rodi. Moguće je da su njih dvije na neki način nadgledale druge primalje i bile dužne ostalima prenijeti faraonovu zapovijed. “Ali primalje su se bojale pravog Boga i nisu činile kako im je zapovjedio egipatski kralj, nego su mušku djecu ostavljale na životu.” Zato ih je faraon pozvao i upitao: “Zašto mušku djecu ostavljate na životu?” One su našle izgovor i rekle da su Hebrejke jače od Egipćanki, “pa rode prije nego primalja dođe k njima” (Izl 1:15–19). Budući da su se te primalje bojale Jehove i nisu htjele ubijati novorođenčad, Jehova ih je blagoslovio tako što ih je “obdario djecom” (Izl 1:20, 21).
“Pjevajte Jehovi”!
Mirjam je izgleda imala preko 80 godina kad se Mojsije po Božjem nalogu vratio u Egipat. Naime, Bog ga je poslao da izbavi njegov narod. Postavio je njenog brata Arona da govori u Mojsijevo ime, pa su Mojsije i Aron zajedno otišli k faraonu i zatražili od njega da pusti Božji narod. Mirjam je dala sve od sebe da ih podupre i ohrabri nakon što ih je faraon s podsmijehom otjerao. Mojsije i Aron više su puta dolazili pred faraona s istom molbom, a Jehova je na Egipćane slao nevolju za nevoljom ne bi li ga naveo da se predomisli. No faraon je tvrdoglavo ostao pri svome. Kad je Egipćane snašla deseta nevolja – smrt svih egipatskih prvorođenaca – došlo je vrijeme da Izraelci izađu iz Egipta. Mirjam je sigurno neumorno pomagala svojim sunarodnjacima koji su pod Mojsijevim vodstvom krenuli iz Egipta (2. Mojsijeva 4:14–16, 27–31; 7:1–12:51).
Na putu iz Egipta izraelski se narod našao zarobljen između Crvenog mora i egipatske vojske. Mojsije je tada stao na obalu i podignuo štap, a more se razdvojilo! Mirjam vjerojatno nikad nije zaboravila taj veličanstveni prizor. Dok je Mojsije vodio narod preko suhog morskog dna, zacijelo je razmišljala o tome kako služi Bogu kojem ništa nije nemoguće, koji može ispuniti svako obećanje. Zahvaljujući tome njena vjera u Jehovu bila je jača nego ikad prije (2. Mojsijeva 14:1–31).
Kad je narod sigurno prešao na drugu stranu, more se svom silinom sručilo na faraona i njegovu vojsku. Mirjam se tada uvjerila da je Jehova jači i od najjače vojske na svijetu. Taj je događaj potaknuo Izraelce da Jehovi zapjevaju pjesmu. I Mirjam i druge žene pridružile su se muškarcima u toj pjesmi, pa su zapjevale: “Pjevajte Jehovi, jer se silno proslavio. Konja s konjanikom u more je bacio” (2. Mojsijeva 15:20, 21; Psalam 136:15).
To je bio nezaboravan događaj, nešto najupečatljivije što je doživjela u životu. Biblija je upravo u tom trenutku, nakon prelaska Crvenog mora, naziva proročicom. Mirjam je prva žena za koju Božja Riječ kaže da je proročica. Ona je bila jedna od malobrojnih žena koje su imale čast služiti Jehovi na taj poseban način (Suci 4:4; 2. Kraljevima 22:14; Izaija 8:3; Luka 2:36).
Biblija nas tako podsjeća da nas Jehova promatra i zapaža sve što činimo za njega, koliko god to bilo neznatno. On vidi našu strpljivost i našu želju da ga hvalimo i zato jedva čeka da nas nagradi. Svi mi – bili mladi ili stari, muškarci ili žene – možemo na razne načine pokazati svoju vjeru u Jehovu. Njega to raduje, a možemo biti posve sigurni da on nikad neće zaboraviti vjeru koju pokazujemo i da će je rado nagraditi (Hebrejima 6:10; 11:6). Nije li to izvrstan razlog da se ugledamo na Mirjam?
Žene koje su obradovale Jehovino srce
3 Na Nirnberškom procesu, održanom u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, mnogi koji su bili osuđeni za masovna ubojstva pokušavali su se opravdati za zločine koje su počinili tvrdeći da su samo izvršavali naredbe. Usporedi to s onim što su učinile dvije Izraelke, Sefora i Fuva, koje su bile primalje i živjele su u starom Egiptu u vrijeme vladavine jednog nemilosrdnog faraona kojemu ne znamo ime. Bojeći se da će doći do velikog porasta hebrejskog stanovništva, taj im je faraon naredio da ubiju svako muško hebrejsko novorođenče. Kako su one reagirale na tu okrutnu naredbu? “Ne činjahu kako im reče kralj Egipatski, nego ostavljahu djecu u životu.” Zašto strah od čovjeka nije ovladao tim ženama? Zato što su se ‘bojale Boga’ (2. Mojsijeva 1:15, 17; 1. Mojsijeva 9:6).
4 Da, te su se primalje uzdale u Jehovu, a on im je bio “štit”, čuvajući ih od faraonovog gnjeva (2. Samuelova 22:31; 2. Mojsijeva 1:18-20). No Jehovin blagoslov nije se sastojao samo u tome. On je nagradio Seforu i Fuvu obdarivši ih vlastitim obiteljima. Čak je iskazao čast tim ženama tako što je dao da njihova imena i djela budu zapisana u njegovoj nadahnutoj Riječi kako bi budući naraštaji čitali o tome, dok je faraonovo ime palo u zaborav (2. Mojsijeva 1:21, St; 1. Samuelova 2:30b; Priče Salamunove 10:7).
5 Ima li danas žena koje su poput Sefore i Fuve? Ima! Svake godine tisuće takvih žena neustrašivo propovijeda biblijsku spasonosnu poruku u zemljama gdje ‘kraljeva naredba’ to zabranjuje, čime ugrožavaju svoju slobodu, pa čak i svoj život (Hebrejima 11:23; Djela apostolska 5:28, 29). Potaknute ljubavlju prema Bogu i bližnjem te hrabre žene nikome ne dopuštaju da ih spriječi u prenošenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Zbog toga se mnoge kršćanke suočavaju s protivljenjem i progonstvom (Marko 12:30, 31; 13:9-13). Kao i u slučaju Sefore i Fuve, Jehova dobro vidi djela tih vrsnih, hrabrih žena i dokazat će im da ih ljubi tako što će njihova imena sačuvati u svojoj “knjizi života” ako vjerno ustraju do kraja (Filipljanima 4:3; Matej 24:13).
POGLAVLJE 10
Donio je mudru odluku
Znate li?
Postoje li izvanbiblijski dokazi da su Izraelci bili robovi u Egiptu?
Biblija izvještava da su Midjanci odveli Josipa u Egipat te da su se nakon toga patrijarh Jakov i njegova obitelj preselili iz Kanaana u Egipat. Naselili su se u Gošenu, kraju koji se nalazio u delti Nila (1. Mojs. 47:1, 6). Izraelci su se “namnožili (...) i silno ojačali”, pa su ih se Egipćani počeli bojati te su ih prisilili da im služe kao robovi (2. Mojs. 1:7–14).
Neki suvremeni kritičari ismijavaju taj biblijski izvještaj i smatraju ga izmišljenom pričom. No postoje dokazi da su Semiti doista živjeli u starom Egiptu i da su bili robovi.
Naprimjer, arheolozi su na sjeveru Egipta otkrili ostatke drevnih naseobina. Bibličar John Bimson izvještava kako postoje dokazi da je u tom području postojalo 20 i više semitskih naselja. Osim toga, egiptolog James Hoffmeier napisao je: “U razdoblju od otprilike 1800. do 1540. pr. n. e. Egipat je bio vrlo privlačan narodima iz zapadne Azije koji su govorili semitske jezike i koji su se doseljavali u njega.” Potom je rekao: “Taj se period podudara s vremenom koje se tradicionalno naziva ‘razdoblje patrijarha’ i stoga odgovara vremenu i okolnostima koji su opisani u Knjizi Postanka.”
Vjerodostojnost biblijskog izvještaja potvrđuje i jedan dokaz pronađen na jugu Egipta. U jednom papirusu koji potječe iz Srednjeg kraljevstva (oko 2000. – oko 1600. pr. n. e.) navedena su imena robova koji su radili na jednom imanju u južnom dijelu Egipta. Među njima je preko 40 semitskih imena. Ti su robovi, odnosno sluge, kuhali, tkali i obavljali druge fizičke poslove. Egiptolog Hoffmeier zapazio je: “Budući da je na samo jednom imanju u Tebaidi [na jugu Egipta] radilo preko 40 Semita, logično je zaključiti da ih je u cijelom Egiptu, a posebno u delti, bio popriličan broj.”
Arheolog David Rohl naveo je da neka od imena s popisa robova zvuče “kao da su prepisana sa stranica Biblije”. Naprimjer, na fragmentima tog papirusa nalaze se imena koja su slična imenima kao što su Isakar, Ašer i Šifra (2. Mojs. 1:3, 4, 15). “To je jasan dokaz da su Izraelci u Egiptu bili robovi”, zaključio je Rohl.
Profesor Bimson rekao je: “Biblijski izvještaji o ropstvu Izraelaca u Egiptu i njihovom izlasku iz te zemlje imaju čvrsto povijesno uporište.”
[Bilješka]
Naziv Semit potječe od Šema (ili Sema), jednog od trojice Noinih sinova. Među Šemove potomke vjerojatno su se ubrajali Elamci, Asirci, Kaldejci, Hebreji, Sirijci i pripadnici raznih arapskih plemena.
Nešto veće od egipatskog blaga
“Uze [Johabeda] dijete, i odoji ga. A kad dijete odraste, odvede ga ka kćeri Faraonovoj, a ona ga posini” (2. Mojsijeva 2:9, 10). Biblija ne navodi koliko je dugo Mojsije živio sa svojim biološkim roditeljima. Neki su mišljenja da je to najvjerojatnije bilo do vremena kad ga je majka prestala dojiti — dvije ili tri godine — no moglo je biti i duže. U 2. Mojsijevoj samo stoji da je ‘dijete odraslo’ uz svoje roditelje, što može značiti bilo koju dob. U svakom slučaju, Amram i Johabeda nesumnjivo su koristili vrijeme kako bi svom sinu pomogli da postane svjestan svog hebrejskog porijekla te kako bi ga poučili o Jehovi. U kojoj su mjeri u Mojsijevo srce uspjeli usaditi vjeru i ljubav prema pravednosti trebalo je pokazati vrijeme.
Mojsije je kroz godine nakon sto je vraćen faraonovoj kćerki bio poučen “svoj egipatskoj mudrosti” (Djela apostolska 7:22). Školovanje koje je prošao trebalo ga je, između ostalog, osposobiti i za preuzimanje državničkih funkcija. Široka naobrazba koja se mogla steći u Egiptu uključivala je znanje iz matematike, geometrije, arhitekture, građevinarstva i drugih znanosti i umjetnosti. Kraljevska je obitelj vjerojatno željela da se Mojsije dobro upozna s egipatskom religijom.
Mojsije je tu jedinstvenu naobrazbu vjerojatno stekao s ostalim mladima kraljevskog porijekla. Među onima koji su izvukli korist iz takvog elitnog obrazovanja bila su i “djeca stranih vladara, koja su bila poslana u Egipat ili dovedena kao taoci radi toga da se ‘civiliziraju’ i nakon toga vrate u svoju domovinu te preuzmu vlast kao vazali” odani faraonu (The Reign of Thutmose IV, Betsy M. Bryan). U učilištima za djecu, koja su se nalazila u sklopu kraljevskih palača, mladi su se, po svemu sudeći, obučavali za dvorsku službu. Natpisi koji datiraju iz vremena egipatske Srednje i Nove države otkrivaju da je nekoliko faraonovih osobnih slugu i visokih državnih službenika nosilo časnu titulu “dijete učilišta”, i to još kao odrasli ljudi.
Život na dvoru pokazat će što je Mojsiju u srcu. Takav život nudio je bogatstvo, raskoš i moć. Isto tako, predstavljao je moralnu opasnost. Što će Mojsije odabrati? Kome će biti lojalan? Je li u srcu obožavatelj Jehove, brat potlačenih Hebreja ili mu je draže sve ono što nudi poganski Egipat?
it “Egipat, Egipćani” odl. 28
Egipat, Egipćani
Vjerovanja o umrlima. Briga za umrle imala je istaknuto mjesto u egipatskoj religiji. Bilo je jako važno pobrinuti se za dobrobit i sreću onoga tko je “prešao u stanje” smrti. Rašireno je bilo i vjerovanje u reinkarnaciju ili transmigraciju duše. Egipćani su vjerovali da je duša besmrtna. Pa ipak, smatrali su da treba sačuvati ljudsko tijelo kako bi ga duša mogla povremeno koristiti. Zbog toga su balzamirali tijela umrlih. Grobnica u kojoj se nalazilo mumificirano tijelo pokojnika smatrala se njegovim “domom”. Piramide su bile velebna počivališta umrlih vladara. U grobnice su se stavljale osnovne stvari za koje se smatralo da će trebati umrlome te neke dragocjenosti, naprimjer nakit, odjeća, namještaj, zalihe hrane te zapisi i amajlije (kao što je “Knjiga mrtvih”) koji su štitili umrle od zlih duhova (SLIKA, sv. 1, str. 533). Međutim, ništa od toga nije ih moglo zaštiti čak ni od pljačkaša grobova koji su oplijenili gotovo sve veće grobnice.
it “Midjanci” br. 2 odl. 1–2
Midjanci
2. Potomci Abrahamovog sina Midjana zvali su se Midjanci (Br 31:2, 3). Izgleda da ih se u Bibliji ponekad naziva i Jišmaelcima (usporedi Pos 37:25, 27, 28, 36; 39:1; Su 8:22, 24). To može upućivati na zaključak da su Abrahamovi potomci koji su potekli od njegovih sinova Jišmaela i Midjana živjeli sličnim načinom života te da su se možda s vremenom još više izmiješali međusobnim sklapanjem brakova. Osim toga, čini se da se barem neke Kenijce naziva Midjancima. Budući da se Kenijci spominju kao narod prije Midjanovog rođenja, to može značiti da se Kenijca Hobaba, koji je bio Mojsijev šogor, naziva Midjancem samo zato što je živio na njihovom području (Pos 15:18, 19; Br 10:29; Su 1:16; 4:11).
Midjanci su bili Abrahamovi potomci, pa su vjerojatno govorili jezikom koji je bio vrlo sličan hebrejskom. Naprimjer, izgleda da se Gideon mogao lako sporazumjeti s Midjancima (Su 7:13–15; 8:18, 19). Međutim, postoji i mogućnost da je Gideon naučio jezik Midjanaca zato što su oni sedam godina vladali Izraelom (Su 6:1).
POGLAVLJE 11
“Idi k faraonu”
Mojsije — stvarna ili izmišljena osoba?
Mojsije napušta Madijan i dolazi pred faraona, od kojeg zahtijeva da pusti Božji narod. Kad svojeglavi vladar odbije to učiniti, Egipat pogađa deset strašnih nevolja. Nakon desete nevolje, u kojoj umiru svi egipatski prvorođenci, faraon shrvan od tuge napokon pušta Izraelce da odu (5-13. poglavlje 2. Mojsijeve).
Ovi su događaji dobro poznati većini ljudi. No jesu li se stvarno dogodili? Neki su uvjereni da je sve to izmišljeno zbog toga što se nigdje u izvještaju ne spominje faraonovo ime. Međutim, ranije citirani James K. Hoffmeier kaže kako su egipatski pisari često namjerno izostavljali imena faraonovih neprijatelja. On navodi: “Povjesničari sasvim sigurno ne bi tvrdili da se bitka kod Megida koju je vodio faraon Tutmozis III nije nikada dogodila samo zato što se u povijesnim zapisima ne spominju imena kraljeva Kadesa i Megida.” Hoffmeier pretpostavlja da je faraonovo ime izostavljeno iz “valjanih teoloških razloga”. Naime, time se pažnju usmjerava na Boga, a ne na faraona.
No bez obzira na to, kritičari i dalje odbijaju priznati da se velika seoba Židova iz Egipta ikad zbila. Učenjak Homer W. Smith ističe kako bi migracija takvih razmjera “nesumnjivo ostavila dubok trag u povijesti Egipta ili Sirije. (...) Puno je vjerojatnije da se radi o legendi koja je nastala na temelju iskrivljenog izvještaja o odlasku relativno malog broja Izraelaca iz Egipta u Palestinu.”
Točno je da ne postoji nijedan egipatski zapis koji spominje taj događaj. No Egipćani se sigurno nisu ustezali iskriviti povijesne činjenice ukoliko im istina nije bila po volji ili nije išla u prilog njihovim političkim interesima. Tako je Tutmozis III, nakon što je došao na vlast, pokušao izbrisati svaki trag koji bi podsjećao na njegovu prethodnicu Hatšepsut. Egiptolog John Ray kaže: “Njeni su natpisi bili uklonjeni, obelisci opasani zidom, a njeni spomenici zaboravljeni. Njeno se ime ne spominje u kasnijim analima.” Sličnih pokušaja da se iskrivi ili prikrije neugodnu istinu bilo je i u suvremeno doba.
Vidiš li i ti nevidljivog Boga?
FARAON je bio jedan od najmoćnijih vladara na svijetu. Za Egipćane je on bio bog u ljudskom obličju. U jednoj knjizi koja govori o egipatskoj povijesti piše da su Egipćani smatrali kako faraon “po mudrosti i moći nadmašuje sva zemaljska stvorenja” (When Egypt Ruled the East). Da bi svojim podanicima ulio strah u kosti, faraon je na glavi nosio krunu s likom kobre koja je spremna za napad — što je njegovim neprijateljima bilo upozorenje da će ih ubrzo snaći uništenje. Imajući sve to u mislima, pokušaj si predočiti kako se Mojsije osjećao kad mu je Jehova rekao: “Šaljem te faraonu da izvedeš narod moj, sinove Izraelove, iz Egipta!” (2. Mojs. 3:10).
w93 15. 7. 3 odl. 4 – 4 odl. 4
Tko je Jehova?
Kad je faraon prkosno upitao tko je Jehova, nije očekivao da će to imati posljedice kakve je doživio. Sam Jehova mu je odgovorio, nanijevši deset nevolja na Egipat. Te nevolje nisu bile samo udarci naciji. Bili su to udarci egipatskim bogovima.
Te su nevolje prikazale Jehovinu nadmoć u odnosu na egipatska božanstva (2. Mojsijeva 12:12; 4. Mojsijeva 33:4). Zamisli kakva je vika nastala kad je Jehova rijeku Nil i sve vode Egipta pretvorio u krv! To je čudo pokazalo faraonu i njegovom narodu da je Jehova uzvišen nad Hapijem, bogom Nila. Pomor riba u Nilu bio je i udarac egipatskoj religiji, jer su se neke vrste riba obožavale (2. Mojsijeva 7:19-21).
Zatim je Jehova na Egipat naveo nevolju sa žabama. To je diskreditiralo egipatsku božicu-žabu Heket (2. Mojsijeva 8:5-14). Treća je nevolja posramila svećenike koji su prakticirali magiju, jer nisu mogli oponašati Jehovino čudo pretvaranja prašine u komarce. Uzviknuli su: “Ovo je prst Božji” (2. Mojsijeva 8:16-19). Egipatski bog Thoth, kome se pripisivao izum čarobne moći, nije mogao pomoći tim šarlatanima.
Faraon je upoznavao tko je Jehova. Jehova je Bog koji je bio u stanju najaviti svoj naum preko Mojsija a zatim ga izvršiti nanijevši čudesne nevolje Egipćanima. Jehova je bio također u stanju po svojoj volji započeti i okončati te nevolje. Međutim, ta spoznaja nije navela Faraona na to da se podloži Jehovi. Oholi je vladar Egipta umjesto toga svojeglavo nastavio protiviti se Jehovi.
Tijekom četvrte nevolje obadi su pustošili zemlju, prodirali u kuće i vjerojatno su vrvjeli zrakom, koji je sam po sebi bio predmet obožavanja personificiran u bogu Šuu ili božici Izidi, kraljici neba. Hebrejska riječ za tog kukca prevodi se “obad”, “pasja muha” i “kornjaš” (New World Translation; Septuaginta; Young). Ako se radilo o kornjašu skarabeju, tada su Egipćanima nevolju nanijeli kukci koje su smatrali svetima, a ljudi nisu mogli hodati a da ih ne gaze. Faraon je pomoću te nevolje u svakom slučaju naučio nešto novo o Jehovi. Dok egipatska božanstva nisu mogla zaštititi svoje obožavatelje pred obadima, Jehova je bio u stanju sačuvati svoj narod. Ova i sve naredne nevolje pogodile su Egipćane, ali ne i Izraelce (2. Mojsijeva 8:20-24).
Peta je nevolja bila pošast koja je napala egipatsku stoku. Taj je udarac obeščastio božicu Hator, boga Apisa i božicu neba Nut, prikazanu kao kravu (2. Mojsijeva 9:1-7). Šesta je nevolja donijela čireve na ljude i životinje, ponizujući božanstva Thotha, Izidu i Ptaha, kojima su se lažno pripisivale sposobnosti liječenja (2. Mojsijeva 9:8-11).
Sedma nevolja bila je snažna tuča s vatrom koja je treperila među zrnima tuče. Taj je udarac osramotio boga Rešpua, tobožnjeg gospodara munja, i Thotha, koji je navodno upravljao kišom i gromom (2. Mojsijeva 9:22-26). Osmi udarac, nevolja sa skakavcima, pokazao je Jehovinu nadmoć u odnosu na boga plodnosti Mina, tobožnjeg zaštitnika usjeva (2. Mojsijeva 10:12-15). Deveti udarac, trodnevna tama nad Egiptom, izvrgnuo je preziru egipatska božanstva kao, primjerice, bogove Sunca Raa i Horusa (2. Mojsijeva 10:21-23).
I pored devet razarajućih nevolja, faraon još uvijek nije htio pustiti Izraelce. Egipat je vrlo skupo platio okorjelost njegovog srca kad je Bog nanio desetu i posljednju nevolju — smrt prvorođenaca od ljudi i životinja. Umro je čak i prvorođeni sin faraona, iako ga se smatralo bogom. Tako je Jehova ‘sudio svim bogovima Egipatskim’ (2. Mojsijeva 12:12, 29).
it “Izlazak iz Egipta” odl. 46–51
Izlazak iz Egipta
Širina prolaza i dubina vode na mjestu prelaska Crvenog mora. Izraelci su prešli Crveno more u jednoj noći, pa se može zaključiti da vode koje su se razdvojile nisu napravile uzak prolaz. Naprotiv, moguće da je taj prolaz bio širok 1 kilometar ili više. Izraelci su išli u bojnim redovima, blizu jedni drugima, a sa sobom su imali kola, prtljagu i stoku. Čak i da su se jako zbili, čitav narod možda bi zauzeo površinu od 8 ili više kvadratnih kilometara. Izgleda da je prolaz koji se otvorio pred Izraelcima bio prilično širok. Ako je taj prolaz bio širok oko 1,5 kilometar, tada je izraelska kolona vjerojatno bila duga oko 5 ili više kilometara. A ako je bio širok oko 2,5 kilometra, tada je kolona vjerojatno bila duga oko 3 ili više kilometara. Tolikoj grupi trebalo bi nekoliko sati da prijeđe preko morskog dna na drugu stranu. Izraelci nisu panično bježali, nego su ostali u bojnim redovima. Ali nesumnjivo su se prilično brzo kretali.
Da između Egipćana i Izraelca nije bio oblak, Egipćani bi ih vrlo lako svladali i pobili mnoge (Izl 15:9). Kad su Izraelci zakoračili na suho morsko dno, oblak koji je stajao iza njih premjestio se ispred njih. Egipćani su ih tada ugledali i krenuli u potjeru za njima. Iz toga se također može zaključiti da je prolaz kroz Crveno more trebao biti poprilično širok i dug jer je faraonova vojska bila ogromna. S ciljem da ponovno pokore i uhvate svoje nekadašnje robove, cijela je vojska nahrupila u Crveno more. A onda, tijekom jutarnje straže, koja je trajala od 2 do 6 sati, Jehova je pogledao iz oblaka i stvorio pomutnju u egipatskoj vojsci tako što je poskidao kotače s njihovih kola (Izl 14:24, 25).
Izraelci su prije svitanja prešli na drugu stranu Crvenog mora. Jehova je zatim zapovjedio Mojsiju neka ispruži ruku nad morem da se “vode vrate na Egipćane”. Tada se more počelo vraćati na svoje mjesto, a Egipćani su se dali u bijeg. Taj detalj također pokazuje da je prolaz bio širok. U suprotnom bi ih more odmah preplavilo. Egipćani su bježali pred vodenim valom prema zapadnoj obali, ali vode su nadirale sve dok nisu potopile sva bojna kola i konjanike faraonove vojske. Nitko od njih nije preživio.
Egipatska vojska sigurno se ne bi utopila u plitkoj vodi. Osim toga, plitka voda ne bi izbacila mrtva tijela na obalu, a upravo se to dogodilo jer Biblija kaže: “Izraelci su vidjeli mrtve Egipćane na morskoj obali” (Izl 14:22–31).
Vode su se “stvrdnule”. Prema biblijskom opisu, uzburkane vode Crvenog mora stvrdnule su se kako bi Izraelci mogli prijeći na drugu stranu (Izl 15:8). Izraz “stvrdnuti se” koristi se u biblijskom prijevodu American Standard Version i King James Version te u izdanjima koje su preveli Darby, Leeser, Knox i Rotherham. U rječniku Webster’s Third New International Dictionary (1981) piše da “stvrdnuti se” znači “prijeći iz tekućeg u kruto stanje djelovanjem hladnoće (...); smrznuti se (...); postati želatinast; zgrušati se, koagulirati”. Hebrejska riječ koja je tu prevedena sa “stvrdnuti se” koristi se i u Jobu 10:10, a odnosi se na zgrušavanje mlijeka. Dakle, ne mora značiti da su vode postale potpuno krute poput leda, nego da su možda imale konzistenciju nalik želatini. Dok su prelazili Crveno more, Izraelci nisu mogli vidjeti da išta drži vode na mjestu. One su izgledale kao da su se zgusnule, stvrdnule, postale krute. Zahvaljujući tome mogle su stajati “poput zida” i nisu potopile Izraelce dok su prolazili između njih. Na taj je način Mojsije opisao vode nakon što je snažan istočni vjetar razdijelio more i osušio morsko dno tako da ono nije bilo ni blatnjavo ni smrznuto. Zbog toga je mnoštvo Izraelaca moglo lako prijeći na drugu stranu.
Prolaz kroz Crveno more bio je dovoljno širok tako da su svi Izraelci, kojih je moguće bilo tri milijuna, mogli do jutra prijeći na istočnu obalu. Nakon toga stvrdnute vode počele su se vraćati na svoje mjesto te su u silovitom naletu potopile Egipćane. Izraelci su stajali na istočnoj obali i razmišljali o tome kako ih je Jehova na veličanstven način izbavio od najjače sile tog vremena. Tada su shvatili da su se u doslovnom smislu ispunile Mojsijeve riječi: “Egipćane koje danas vidite nikad više nećete vidjeti” (Izl 14:13).
Upoznati Jehovin način postupanja
“Pokaži mi put svoj, da te poznam” (2. MOJSIJEVA 33:13).
MOJSIJE je odrastao na faraonovom dvoru i bio je poučen mudrosti koju su egipatski dostojanstvenici visoko cijenili. Pa ipak, Mojsije je znao da nije Egipćanin. Njegovi su roditelji bili Hebreji. U svojoj 40. godini otišao je obići svoju braću Izraelce. Kad je vidio kako neki Egipćanin loše postupa s jednim Hebrejom, Mojsije nije bio ravnodušan. Ubio je Egipćanina. Odlučio je stati na stranu Jehovinog naroda i mislio je kako ga Bog koristi da oslobodi svoju braću (Djela apostolska 7:21-25; Hebrejima 11:24, 25). Kad se saznalo za taj događaj, Mojsije je u očima egipatskog dvora postao odmetnik, pa je morao pobjeći jer mu je život bio u opasnosti (2. Mojsijeva 2:11-15). Da bi Bog mogao koristiti Mojsija, on se najprije morao bolje upoznati s Jehovinim putevima, odnosno načinom postupanja. Je li se Mojsije dao poučiti? (Psalam 25:9).
2 Narednih 40 godina Mojsije je živio u izgnanstvu i bio je pastir. Nije postao ogorčen zbog toga što ga njegova braća Hebreji nisu cijenila, već je prihvatio ono što je Bog dopustio da ga snađe. Iako mnogo godina drugi nisu cijenili ono što je Mojsije učinio, dozvolio je Jehovi da ga oblikuje. Ne iznoseći vlastito mišljenje o sebi, već pod utjecajem Božjeg svetog duha, kasnije je napisao: “Mojsije bješe čovjek vrlo krotak mimo sve ljude na zemlji” (4. Mojsijeva 12:3). Jehova je koristio Mojsija na izuzetne načine. Jehova će i nas blagosloviti ako budemo tražili krotkost (Sofonija 2:3).
Zadatak koji je dobio
3 Anđeo koji je predstavljao Jehovu jednog se dana obratio Mojsiju blizu gore Horeba na Sinajskom poluotoku, rekavši: “Dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Egiptu, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nastojnici, jer poznah muku njegovu. I siđoh da ga izbavim iz ruku Egipatskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teče” (2. Mojsijeva 3:2, 7, 8). Jehova Bog je radi toga Mojsiju povjerio zadatak koji je morao izvršiti onako kako mu on kaže.
4 Jehovin je anđeo dalje rekao: “Sada hajde da te pošaljem k Faraonu, da izvedeš narod moj, sinove Izraelove, iz Egipta.” Mojsije je oklijevao. Smatrao je da nije sposoban za to, a i ne bi bio da se oslanjao samo na sebe. Međutim, Jehova je zajamčio Mojsiju: “Ja ću biti s tobom” (2. Mojsijeva 3:10-12). Opunomoćio ga je da čini čuda koja su služila kao potvrda da ga je doista Bog poslao. S Mojsijem je išao njegov brat Aron, koji je bio njegov govornik. Jehova ih je poučio što će reći i učiniti (2. Mojsijeva 4:1-17). Je li Mojsije vjerno izvršio taj zadatak?
5 Izraelski starješine isprva su vjerovali Mojsiju i Aronu (2. Mojsijeva 4:29-31). No uskoro su “upravitelji sinova Izraelovih” počeli kriviti Mojsija i njegovog brata jer su ‘postali mrski’ faraonu i njegovim slugama (2. Mojsijeva 5:19-21; 6:9). Nakon što su otišli iz Egipta, Izraelci su vidjeli da za njima idu Egipćani u bojnim kolima i to ih je uplašilo. Pred njima je bilo Crveno more, a iza njih bojna kola, pa su imali osjećaj da su uhvaćeni u zamku, za što su krivili Mojsija. Kako bi ti reagirao u toj situaciji? Premda Izraelci nisu imali čamce, Mojsije je na Jehovinu zapovijed rekao narodu da se spremi za polazak. Bog je potom razdvojio vode Crvenog mora i morsko je dno postalo suho tlo, tako da su Izraelci mogli proći (2. Mojsijeva 14:1-22).
Nešto važnije od izbavljenja
6 Kad je Jehova Mojsiju dao zadatak, naglasio je važnost svog imena. Poštovanje prema tom imenu i osobi koju ono predstavlja bilo je prijeko potrebno. Na Mojsijevo pitanje kako glasi njegovo ime, Jehova je rekao: “Ja sam onaj što jest.” Osim toga, Mojsije je Izraelcima trebao reći: “Jehova Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev posla me k vama.” Jehova je dodao: “To je ime moje dovijeka, i to je spomen moj od koljena na koljeno” (2. Mojsijeva 3:13-15). Bog je diljem svijeta svojim slugama i danas poznat po imenu Jehova (Izaija 12:4, 5; 43:10-12).
7 Stigavši pred faraona, Mojsije i Aron u Jehovino su ime prenijeli poruku koju su dobili. No faraon je osorno rekao: “Tko je Jehova da poslušam glas njegov i pustim Izraela? Ne znam Jehovu, niti ću pustiti Izraela” (2. Mojsijeva 5:1, 2). Premda je faraon bio tvrda srca i podmukao, Jehova je poticao Mojsija da mu uvijek iznova prenosi poruke (2. Mojsijeva 7:14-16, 20-23; 8:1, 2, 20). Mojsije je vidio da je to faraona razgnjevilo. Je li imalo ikakvog smisla ponovno doći pred njega? Izrael je žarko trebao izbavljenje, a faraon nije popuštao. Što bi učinio da si bio na Mojsijevom mjestu?
8 Mojsije je prenio još jednu poruku: “Ovako veli Jehova Bog Hebrejski: pusti narod moj da mi posluži.” Bog je također rekao: “Sada kad pružih ruku svoju, mogah i tebe i narod tvoj udariti pomorom, pa te ne bi više bilo na zemlji; ali te ostavih da pokažem na tebi silu svoju, i da se pripovijeda ime moje po svoj zemlji” (2. Mojsijeva 9:13-16). Onim što je poduzeo protiv nemilosrdnog faraona Jehova je želio pokazati svoju moć i uputiti opomenu svima koji mu prkose. Među njih spada i Sotona Đavo, kojeg je Isus Krist kasnije nazvao ‘vladarem svijeta’ (Ivan 14:30; Rimljanima 9:17-24). Kao što je bilo prorečeno, Jehovino se ime objavljivalo diljem Zemlje. Zahvaljujući njegovoj dugotrpljivosti Izraelci i veliko mnoštvo drugih ljudi koji su im se pridružili u obožavanju Jehove bili su sačuvani (2. Mojsijeva 9:20, 21; 12:37, 38). Otada pa do danas objavljivanje Jehovinog imena dovelo je do toga da su još milijuni počeli služiti pravom Bogu.
Težak narod
9 Hebreji su znali Božje ime. Mojsije je koristio to ime kad im se obraćao, ali oni nisu uvijek pokazivali dolično poštovanje prema osobi kojoj pripada to ime. Što se dogodilo kad Izraelci, nedugo nakon što ih je Jehova čudom izbavio iz Egipta, nisu brzo našli pitku vodu? Gunđali su protiv Mojsija. Nakon toga su se žalili na hranu. Mojsije ih je upozorio da njihovo gunđanje nije upućeno samo protiv njega i Arona nego i protiv Jehove (2. Mojsijeva 15:22-24; 16:2-12). Na gori Sinaju Jehova je Izraelcima dao Zakon i popratio to nadnaravnim zbivanjima. Narod je unatoč tome bio neposlušan te napravio zlatno tele koje je obožavao, tvrdeći da je to “praznik Jehovin” (2. Mojsijeva 32:1-9).
10 Kako je Mojsije mogao izaći na kraj s narodom za koji je sam Jehova rekao da je tvrdoglav? Mojsije je molio Jehovu: “Ako sam dakle našao milost pred tobom, pokaži mi put svoj, da te poznam i nađem milost pred tobom” (2. Mojsijeva 33:13). Kršćanski nadglednici koji se brinu za današnje Jehovine svjedoke služe kao pastiri daleko poniznijem stadu. Unatoč tome, i oni se mole: “Pokaži mi, Jehova, putove svoje, nauči me hoditi stazama tvojim” (Psalam 25:4). Poznavajući Jehovin način postupanja, nadglednici svaku situaciju nastoje riješiti u skladu s Božjom Riječi i oponašajući njegovu osobnost.
Što Jehova očekuje od svog naroda
11 Ono što je Jehova očekivao od svog naroda usmeno mu je bilo preneseno kod gore Sinaja. Mojsije je kasnije dobio dvije ploče na kojima je bilo zapisano Deset zapovijedi. Kad je sišao s gore, vidio je Izraelce kako obožavaju lijevano tele, razgnjevio se i bacio ploče te ih razbio. Kasnije je isklesao druge kamene ploče na koje je Jehova ponovno napisao Deset zapovijedi (2. Mojsijeva 32:19; 34:1). Te su zapovijedi bile iste kao i one prve. Mojsije je trebao postupati u skladu s njima. Jehova mu je također naglasio kakva je osoba i tako mu pokazao kako se treba vladati kao njegov predstavnik. Iako kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, ono što je Jehova rekao Mojsiju sadrži mnoga temeljna načela koja se nisu promijenila te i dalje vrijede za sve koji obožavaju Jehovu (Rimljanima 6:14; 13:8-10). Razmotrimo neka od njih.
12 Odanost iskazivati isključivo Jehovi. Izraelski narod bio je prisutan kad je Jehova rekao da zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu (2. Mojsijeva 20:2-5). Izraelci su vidjeli obilje dokaza da je Jehova pravi Bog (5. Mojsijeva 4:33-35). Jehova je jasno rekao da, bez obzira na to što su drugi narodi činili, među svojim narodom ne dozvoljava nijedan oblik idolopoklonstva ni spiritizma. Njihova odanost Bogu nije smjela biti puka formalnost. Svi su trebali voljeti Jehovu svim svojim srcem, svom dušom i svom snagom (5. Mojsijeva 6:5, 6). To je uključivalo njihov govor i postupanje — svako područje života (3. Mojsijeva 20:27; 24:15, 16; 26:1). Isus Krist je jasno rekao da Jehova zahtijeva da budemo odani isključivo njemu (Marko 12:28-30; Luka 4:8).
13 Slušati sve Jehovine zapovijedi. Izraelski narod trebalo je podsjetiti da su se, stupivši u savez s Jehovom, zavjetovali da će ga slušati u svemu. Imali su veliku slobodu, no u stvarima za koje im je Jehova dao zapovijedi, morali su ga vjerno slušati. Tako bi dokazali svoju ljubav prema Bogu, a imali bi koristi i oni i njihovi potomci jer su svi Jehovini zahtjevi bili za njihovo dobro (2. Mojsijeva 19:5-8; 5. Mojsijeva 5:27-33; 11:22, 23).
14 Duhovne stvari stavljati na prvo mjesto. Izraelski narod nije smio zbrinjavanje fizičkih potreba stavljati ispred duhovnih aktivnosti. Izraelci život nisu smjeli posvetiti isključivo svakodnevnim poslovima. Jehova je u svakom tjednu odredio dan koji se trebalo smatrati svetim i koji je bio namijenjen isključivo obožavanju pravog Boga (2. Mojsijeva 35:1-3; 4. Mojsijeva 15:32-36). Pored toga, svake godine trebalo je odvojiti vrijeme i za točno određene svete zborove (3. Mojsijeva 23:4-44). Na njima su imali priliku razgovarati o Jehovinim moćnim djelima, podsjetiti se na njegov način postupanja i izraziti mu zahvalnost na svoj njegovoj dobroti. Kad je narod pokazivao da je odan Jehovi, rastao je njihov strah pred njim i ljubav prema njemu te su mogli oponašati njegov način postupanja (5. Mojsijeva 10:12, 13). Korisna načela sadržana u tim uputama vrijedna su i za današnje Jehovine sluge (Hebrejima 10:24, 25).
Cijeniti Jehovine osobine
15 Mojsiju je i cijenjenje Jehovinih osobina pomoglo u ophođenju s Izraelcima. U 2. Mojsijevoj 34:5-7 kaže se da je Bog prošao ispred Mojsija i rekao: “Jehova, Jehova, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otačke na sinovima i na unucima do trećega i četvrtoga koljena.” Razmisli o tim riječima. Upitaj se: ‘Što svaka osobina znači? Kako ju je Jehova pokazao? Kako kršćanski nadglednici mogu pokazivati tu osobinu? Kako pojedina osobina treba utjecati na ponašanje svakog od nas?’ Obrati pažnju na samo neke primjere.
16 Jehova je ‘Bog milosrdan i milostiv’. Ako priručnik Uvid u Sveto pismo imaš na jeziku koji razumiješ, zašto ne bi pročitao što piše pod “Milosrđe”? Osim toga, taj pojam možeš istražiti pomoću Indeksa publikacija ili kompjuterskog programa Biblioteka publikacija Jehovinih svjedoka (CD-ROM). Posluži se i konkordancijom da pronađeš biblijske retke koji govore o milosrđu. To može biti Opsežna konkordancija Zajednice (ako postoji na jeziku koji razumiješ), konkordancija nekog drugog izdavača ili konkordancija u prijevodu Novi svijet. Vidjet ćeš da Jehovino milosrđe, osim što ga ponekad potakne da smanji kaznu, uključuje i duboku samilost. Ono ga navodi da nešto poduzme kako bi izbavio svoj narod. Dokaz toga je zbrinjavanje fizičkih i duhovnih potreba Izraelaca tokom njihovog putovanja u Obećanu zemlju (5. Mojsijeva 1:30-33; 8:4). Jehova im je milosrdno opraštao kad su činili greške. Bio je milosrdan prema svom drevnom narodu. Koliko bi tek njegovi današnji sluge trebali pokazivati samilost jedni prema drugima! (Matej 9:13; 18:21-35).
17 Jehovino milosrđe povezano je s tim da je milostiv. Ako imaš rječnik, pročitaj što piše pod “milostiv”. Usporedi to s biblijskim recima koji govore o tome da je Jehova milostiv. Biblija pokazuje da Jehova, budući da je milostiv, pokazuje brigu punu ljubavi prema pripadnicima svog naroda koji su u nevolji (2. Mojsijeva 22:26, 27). U svakoj se zemlji stranci, a i ostali, mogu naći u nevolji. Kad je učio svoj narod da bude nepristran i da pokazuje dobrotu prema takvim osobama, Jehova ih je podsjetio da su i oni bili stranci u Egiptu (5. Mojsijeva 24:17-22). Što to znači za nas, današnji Božji narod? Ako smo milostivi, to nam pomaže da budemo ujedinjeni i privlači druge obožavanju Jehove (Djela apostolska 10:34, 35; Otkrivenje 7:9, 10).
18 Međutim, suosjećanje prema ljudima iz drugih naroda Izraelcima nije smjelo biti važnije od ljubavi prema Jehovi i njegovim moralnim mjerilima. Stoga im je rečeno da ne postupaju poput okolnih naroda te da ne usvajaju njihove vjerske običaje i nemoralan način života (2. Mojsijeva 34:11-16; 5. Mojsijeva 7:1-4). Isto vrijedi i za nas danas. Mi trebamo biti svet narod, jer je svet i naš Bog, Jehova (1. Petrova 1:15, 16).
19 Da bi Mojsije još bolje razumio Jehovin način postupanja, on mu je jasno rekao da ne odobrava grijeh, ali da je ipak spor na gnjev. On ljudima daje vremena da upoznaju njegove zahtjeve i udovolje im. Kad se pokaju, Jehova im oprašta grijeh, ali ih ne oslobađa od zaslužene kazne za ozbiljne prijestupe. On je upozorio Mojsija da će postupci Izraelaca utjecati na buduće naraštaje, bilo pozitivno bilo negativno. Ukoliko cijeni Jehovin način postupanja, njegov ga narod neće kriviti za probleme koje su sami stvorili niti će zaključiti da je spor.
20 Ako želiš povećati svoje znanje o Jehovi i njegovom načinu postupanja, proučavaj i razmišljaj o onome što čitaš u Bibliji. Razmatraj različita zanimljiva obilježja Jehovine osobnosti. Moli se i razmišljaj kako možeš oponašati Boga te svoj život još više uskladi s njegovim naumom. To će ti pomoći da izbjegavaš zamke koje stoje pred tobom, da se ispravno ophodiš sa suvjernicima i da pomažeš drugima da upoznaju i zavole našeg divnog Boga.
POGLAVLJE 12
Ostao je vjeran svom Bogu
“Pobrini se za lozu ovu”
DVANAEST uhoda obišlo je cijelu Obećanu zemlju. Mojsije im je rekao da promotre njene stanovnike te da donesu plodove te zemlje. Koji je plod naročito privukao njihovu pažnju? Nedaleko od Hebrona naišli su na vinograd čije je grožđe bilo toliko veliko da su dvojica morala nositi samo jedan grozd. To ih se toliko dojmilo da su tu plodnu dolinu nazvali Eshol, što u prijevodu s hebrejskog znači “grozd” (4. Mojsijeva 13:21-24).
Jedan čovjek koji je u 19. stoljeću posjetio Palestinu rekao je: “Eshol, odnosno dolina grožđa, (...) još je uvijek bogat vinovom lozom, a njegovo je grožđe među najboljim i najvećim u Palestini.” Iako se vinova loza iz doline Eshol naročito isticala, u biblijska je vremena ta biljka izvrsno napredovala u čitavoj Palestini. Egipatski povijesni zapisi ukazuju na to da su faraoni vino uvozili iz Kanaana.
“Zemlja u kojoj teče med i mlijeko”
KAD je Jehova Bog izbavio Izraelce iz Egipta, obećao je da će ih odvesti “u zemlju dobru i prostranu, u zemlju u kojoj teče med i mlijeko” (2. Mojsijeva 3:8).
Kad su se Izraelci doselili u Obećanu zemlju, počeli su uzgajati krave, ovce i koze, što znači da su mlijeka imali u izobilju. No što je s medom? Neki vjeruju da se izraz koji se prevodi s “med” odnosi na slatki sirup od datulja, smokava ili grožđa. Osim toga med koji se spominje u Bibliji većinom se odnosi na divlji med, a ne na proizvod dobiven uzgojem pčela (Suci 14:8, 9; 1. Samuelova 14:27; Matej 3:1, 4). Je li u Obećanoj zemlji doista “tekao med”?
Jedno nedavno arheološko otkriće u Tel Rehovu u Izraelu daje nam odgovor na to pitanje. Hebrejsko sveučilište o tom je otkriću dalo sljedeće priopćenje za tisak: “‘Riječ je o najstarijem dosad poznatom pčelinjaku pronađenom na Bliskom istoku’, rekao je prof. Mazar. Pčelinjak potječe iz 10. ili 9. stoljeća pr. n. e.”
Arheolozi su pronašli više od 30 košnica raspoređenih u tri reda, a procijenili su da se pčelinjak prvobitno sastojao od stotinjak košnica. Njihovom analizom pronađeni su ostaci pčela i molekule pčelinjeg voska. Stručnjaci procjenjuju da se iz tih košnica “moglo godišnje izvaditi pola tone meda”.
U drevno su doba med i ostali pčelinji proizvodi bili u širokoj upotrebi. Naprimjer med se upotrebljavao u prehrani, a pčelinji vosak koristio se u obradi metala i kože. Osim toga njime se premazivala površina drvenih pločica za pisanje. Ono što je bilo napisano na pločici lako se dalo izbrisati — vosak bi se rastopio, a zaglađena površina mogla se ponovno koristiti za pisanje. Do kojeg su zaključka arheolozi došli na temelju tog otkrića?
U priopćenju dalje stoji: “Iako Biblija ne spominje da su se ljudi u starom Izraelu bavili pčelarstvom, otkriće u Tel Rehovu pokazalo je da su uzgoj pčela te proizvodnja meda i saća bili veoma rašireni još od vremena prvog hrama [koji je sagradio Salamun]. Stoga je moguće da se med koji se spominje u Bibliji doista odnosi na pčelinji med.”
‘Prođi tu zemlju’
11 U kartama s biblijskim zemljama može se naći lokacije određenih mjesta, no mogu li karte otkriti o čemu ljudi razmišljaju? Uzmimo za primjer Izraelce koji su išli od gore Sinaja prema Obećanoj zemlji. Nekoliko su se puta zaustavili, a na koncu su došli do Kadeša (odnosno Kadeš-Barnee). U 5. Mojsijevoj 1:2 kaže se da je to putovanje trajalo 11 dana, a prešli su oko 270 kilometara. Mojsije je odatle poslao 12 uhoda u Obećanu zemlju (4. Mojsijeva 10:12, 33; 11:34, 35; 12:16; 13:1-3, 25, 26). Uhode su otišle na sjever do Negeba. Vjerojatno su prošli Beer-Šebu, pa Hebron i došli do najsjevernijih granica Obećane zemlje (4. Mojsijeva 13:21-24, St). Zato što su povjerovali negativnom izvještaju desetorice uhoda, Izraelci su 40 godina lutali pustinjom (4. Mojsijeva 14:1-34). Što to otkriva o njihovoj vjeri i povjerenju u Jehovu? (5. Mojsijeva 1:19-33; Psalam 78:22, 32-43; Juda 5).
12 Razmislimo o tome uzimajući u obzir zemljopisne informacije. Da su Izraelci pokazali vjeru i poslušali savjet Jozue i Kaleba, bi li morali dugo putovati da dođu do Obećane zemlje? Kadeš je bio oko 16 kilometara udaljen od Beer-Lahaj-Roja, blizu kojeg su živjeli Izak i Rebeka. A od Beer-Šebe, koju se navodi kao grad na samom jugu Obećane zemlje, Kadeš je bio udaljen manje od 95 kilometara (1. Mojsijeva 24:62; 25:11; St; 2. Samuelova 3:10). Kad su iz Egipta otišli do gore Sinaja i potom prešli 270 kilometara te stigli do Kadeša, bili su takoreći na pragu Obećane zemlje. I mi smo na samom ulazu u obećani zemaljski Raj. Što iz svega ovoga učimo? Apostol Pavao je u povezanosti sa situacijom u kojoj su se našli Izraelci dao ovaj savjet: “Dajmo dakle sve od sebe da uđemo u taj počinak, da ne bi tko pao po onom istom primjeru neposlušnosti” (Hebrejima 3:16–4:11).
Vjera i strah pred Bogom daju hrabrost
11 Takva vjera ne stagnira. Ona raste dok živimo u skladu s istinom, kada okusimo blagoslove, prepoznamo odgovore na svoje molitve i na druge načine osjetimo Jehovino vodstvo u svom životu (Psalam 34:8; 1. Ivanova 5:14, 15). Možemo biti sigurni da je vjera Jošue i Kaleba postajala sve veća kako su se uvjeravali u Božju dobrotu (Jošua 23:14). Razmisli o sljedećem: Preživjeli su 40 godina lutanja pustinjom, baš kao što im je Bog i obećao (4. Mojsijeva 14:27-30; 32:11, 12). Odigrali su važnu ulogu u šestogodišnjem osvajanju Kanaana. I na koncu su dugo živjeli i imali dobro zdravlje te je čak svatko od njih dobio dio zemlje u nasljedstvo. Jehova doista bogato blagoslivlja one koji mu služe vjerno i hrabro! (Jošua 14:6, 9-14; 19:49, 50; 24:29).
Vjera i strah pred Bogom daju hrabrost
GODINE 1473. pr. n. e. izraelski narod nalazio se na pragu Obećane zemlje. Mojsije ih je podsjetio na to koje ih poteškoće čekaju: “Danas prelaziš preko Jordana da uđeš u tu zemlju i osvojiš narode veće i moćnije od sebe, gradove velike i do neba utvrđene, velik narod visoka rasta, sinove Anakove, (...) za koje si čuo da se o njima govori: ‘Tko može odoljeti sinovima Anakovim?’” (5. Mojsijeva 9:1, 2). Da, ti su divovski ratnici bili nadaleko poznati. Osim toga, neki su Kanaanci imali dobro opremljenu vojsku, s konjima i kolima na čijim su kotačima bile željezne oštrice (Suci 4:13).
2 S druge strane, Izraelci su bili robovi koji su proteklih 40 godina proveli u pustinji. Dakle, s ljudskog gledišta šanse da će pobijediti Kanaance bile su vrlo male. Unatoč tome, Mojsije je imao vjeru i ‘vidio’ je da ih Jehova vodi (Hebrejima 11:27). “Jehova, Bog tvoj, ide pred tobom”, rekao je narodu. “Istrijebit će ih i pred tobom ih pokoriti” (5. Mojsijeva 9:3; Psalam 33:16, 17). Nakon Mojsijeve smrti Jehova je zajamčio Jošui da će imati njegovu podršku kad je rekao: “Ustani, prijeđi preko ovoga Jordana, ti i sav ovaj narod, u zemlju koju dajem njima, sinovima Izraelovim! Nitko se neće moći održati pred tobom u sve dane života tvojega. Ja ću biti s tobom kao što sam bio s Mojsijem” (Jošua 1:2, 5).
3 Da bi imao Jehovinu podršku i vodstvo, Jošua je morao čitati njegov Zakon, razmišljati o njemu i primjenjivati ga u životu. “Tada ćeš biti uspješan na putu svojemu i tada ćeš postupati mudro!” rekao je Jehova. “Opet ti zapovijedam: Budi hrabar i jak! Ne boj se i ne plaši se, jer s tobom je Jehova, Bog tvoj, kamo god da pođeš!” (Jošua 1:8, 9). Zato što je slušao Boga, Jošua je bio hrabar, jak i imao je uspjeha u svemu što je činio. Međutim, većina Izraelaca njegove dobi nije slušala Boga. Zbog toga njihov život nije imao sretan kraj, već su umrli u pustinji.
Narod koji nije imao vjere, a ni hrabrosti
4 Četrdeset godina prije toga, kad su Izraelci prvi put došli u blizinu Kanaana, Mojsije je poslao 12 uhoda da izvide tu zemlju. Kad su se vratili, desetorica su bila uplašena. “Sav narod što smo ga u njoj vidjeli ljudi su neobično krupna stasa”, rekli su. “Ondje smo vidjeli divove, sinove Anakove, roda divovskoga. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci.” Je li doista “sav narod”, a ne samo sinovi Anakovi, bio divovskog rasta? Nije. Jesu li Anakovci zaista bili “roda divovskoga”, odnosno potomci nefila koji su živjeli na Zemlji prije potopa? Naravno da nisu! Pa ipak, zbog takvih preuveličanih izjava taborom je zavladao strah. Narod se čak želio vratiti u Egipat, zemlju u kojoj su služili kao robovi! (4. Mojsijeva 13:31–14:4).
5 Međutim, dvojica uhoda, Jošua i Kaleb, željeli su ići u Obećanu zemlju. Za Kanaance su rekli: ‘Možemo ih pojesti kao kruh! Zaklon je njihov odstupio od njih, a s nama je Jehova. Ne bojte ih se!’ (4. Mojsijeva 14:9). Jesu li Jošua i Kaleb bili lakomisleni i pretjerano optimistični? Nipošto! Oni su, baš kao i ostali narod, vidjeli kako je Jehova ponizio moćni Egipat i njegove bogove prouzročivši deset nevolja. Potom su vidjeli kako Jehova uništava faraona i njegovu vojsku u Crvenom moru (Psalam 136:15). Dakle, strah koji je obuzeo desetoricu uhoda i one koji su im povjerovali bio je posve neutemeljen. “Dokle mi neće vjerovati usprkos svim čudima koja sam učinio među njima?” upitao je Jehova, pokazujući koliku mu bol time nanose (4. Mojsijeva 14:11).
6 Jehova je ukazao na sam korijen problema — narod se kukavički ponio zato što nije imao vjere. Da, vjera i hrabrost usko su povezane, i to toliko da je apostol Ivan o kršćanskoj skupštini i njenom duhovnom ratu mogao reći: “Ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera” (1. Ivanova 5:4). Danas više od šest milijuna Jehovinih svjedoka propovijeda dobru vijest o Kraljevstvu diljem svijeta, i to zato što imaju vjeru poput Jošue i Kaleba. Neki od njih su mladi, a neki stari; jedni su tjelesno snažni, a drugi slabi. Nijedan neprijatelj nije uspio ušutkati tu moćnu, hrabru vojsku (Rimljanima 8:31).
Nemojmo ‘uzmicati’
7 Današnji Jehovini sluge hrabro propovijedaju dobru vijest jer imaju isti stav kao apostol Pavao, koji je napisao: “Mi nismo od onih koji uzmiču te odlaze u propast, nego od onih koji vjeruju te spašavaju svoj život” (Hebrejima 10:39). Grčki izraz preveden ‘uzmicati’ koji je Pavao upotrijebio ne znači uzmaknuti samo iz straha koji nakratko osjetimo, jer su mnogi vjerni Božji sluge ponekad osjećali strah (1. Samuelova 21:12; 1. Kraljevima 19:1-4). Umjesto toga, prema jednom biblijskom rječniku to znači “povlačiti se, odstupati”, “olako shvaćati istinu”. U njemu također stoji da taj grčki izraz može biti metafora koja se odnosi na “spuštanje jedra koje dovodi do usporavanja”. Naravno, oni koji imaju jaku vjeru ne razmišljaju o tome da ‘uspore’ u Božjoj službi kad se pojave poteškoće — bez obzira na to je li riječ o progonstvu, lošem zdravlju ili nekoj drugoj kušnji. Umjesto toga, oni nastavljaju služiti Jehovi, svjesni da se on iskreno brine za njih i da zna njihova ograničenja (Psalam 55:22; 103:14). Imaš li takvu vjeru?
8 Apostoli su u jednom trenutku uvidjeli da nemaju dovoljno jaku vjeru, pa su rekli Isusu: “Daj nam više vjere!” (Luka 17:5). Njihova je iskrena molba bila uslišena, naročito na Pedesetnicu (Pentekost) 33. n. e., kad je sveti duh koji im je Isus obećao dati izliven na učenike i pomogao im da bolje razumiju Božju Riječ i njegove naume (Ivan 14:26; Djela apostolska 2:1-4). Njihova je vjera ojačala, pa su počeli s propovijedanjem, a dobra se vijest unatoč protivljenju prenosila “svim stvorenjima pod nebom” (Kološanima 1:23; Djela apostolska 1:8; 28:22).
9 Da bismo ojačali vjeru i ustrajali u službi, i mi moramo proučavati Bibliju, razmišljati o njoj i moliti se za sveti duh. Samo ako istinu o Bogu usadimo u svoj um i srce — kao što su to učinili Jošua, Kaleb i prvi kršćani — imat ćemo vjeru koja će nam dati hrabrost bez koje ne možemo izdržati u duhovnom ratu i izaći kao pobjednici (Rimljanima 10:17).
Nije dovoljno vjerovati da Bog postoji
10 Kao što se vidi iz primjera osoba koje su ostale vjerne Bogu u staro doba, vjera koja daje hrabrost i ustrajnost uključuje više nego samo vjerovati da Bog postoji (Jakov 2:19). Za takvu vjeru potrebno je upoznati Jehovu kao osobu i imati potpuno povjerenje u njega (Psalam 78:5-8; Mudre izreke 3:5, 6). Mi trebamo svim srcem vjerovati da je poslušnost Božjim zakonima i načelima za naše dobro (Izaija 48:17, 18). Isto tako, trebamo biti potpuno uvjereni da će Jehova ispuniti sva svoja obećanja i da će ‘nagraditi one koji ga revno traže’ (Hebrejima 11:1, 6; Izaija 55:11).
11 Takva vjera ne stagnira. Ona raste dok živimo u skladu s istinom, kada okusimo blagoslove, prepoznamo odgovore na svoje molitve i na druge načine osjetimo Jehovino vodstvo u svom životu (Psalam 34:8; 1. Ivanova 5:14, 15). Možemo biti sigurni da je vjera Jošue i Kaleba postajala sve veća kako su se uvjeravali u Božju dobrotu (Jošua 23:14). Razmisli o sljedećem: Preživjeli su 40 godina lutanja pustinjom, baš kao što im je Bog i obećao (4. Mojsijeva 14:27-30; 32:11, 12). Odigrali su važnu ulogu u šestogodišnjem osvajanju Kanaana. I na koncu su dugo živjeli i imali dobro zdravlje te je čak svatko od njih dobio dio zemlje u nasljedstvo. Jehova doista bogato blagoslivlja one koji mu služe vjerno i hrabro! (Jošua 14:6, 9-14; 19:49, 50; 24:29).
12 Božja vjerna ljubav prema Jošui i Kalebu podsjeća nas na psalmistove riječi: “Riječ si svoju uzveličao iznad svega imena svojega” (Psalam 138:2). Kad Jehova svojim imenom zajamči ispunjenje nekog obećanja, to se ispunjenje ‘uzveliča’ u tom smislu što premaši sva očekivanja (Efežanima 3:20). Da, Jehova nikada neće razočarati one koji su radosni što mu služe (Psalam 37:3, 4).
Slijediš li Jehovu u potpunosti?
“PRAVEDNIK se osjeća sigurnim kao mlad lav” (Priče 28:1, Ša). On iskazuje vjeru, ima sigurno pouzdanje u Božju riječ i neustrašivo napreduje u Jehovinoj službi unatoč svim opasnostima.
Dok su se Izraelci nalazili u Sinaju, nakon što ih je Bog u 16. stoljeću pr. n. e. oslobodio iz egipatskog ropstva, pokazala su se posebno dva muškarca sigurnima kao lavovi. Vjernost prema Jehovi ispoljili su i pod nepovoljnim okolnostima. Jedan od njih bio je Efraimac Jozua, koji je bio Mojsijev sluga i koji je kasnije imenovan za njegovog nasljednika (2. Mojsijeva 33:11; 4. Mojsijeva 13:9, 17; 5. Mojsijeva 34:9; Jozua 1:1, 2). Drugi je bio Kaleb, sin Jefonijin od plemena Judina (4. Mojsijeva 13:7; 32:12).
Kaleb je lojalno i revno vršio Jehovinu volju. Budući da je tijekom svog dugog života vjerno služio Bogu, mogao je reći da je ‘u potpunosti slijedio Jehovu’ (Jošua 14:8, NW). “Bio sam sasvim lojalan GOSPODINU, svom Bogu”, navodi The New American Bible. Kaleb je “vjerno poslušao”, ili “lojalno izvršio naum” Jehove Boga (Today’s English Version; The New English Bible). Drugim riječima, Kaleb je izjavio: “Slijedio sam GOSPODINA svog Boga cijelim srcem” (New International Version). A kako je s tobom? Slijediš li i ti Jehovu u potpunosti?
Uhođenje zemlje
Zamisli da se nalaziš među Izraelcima, nedugo nakon što ih je Jehova oslobodio od robovanja Egipćanima. Pogledaj kako Mojsije vjerno slijedi upute koje mu daje Bog. Da, i zapazi kako je Kaleb siguran da je Jehova sa Svojim narodom.
Druga je godina nakon izlaska iz Egipta, i Izraelci su utaboreni kod Kadeš Barnee u paranskoj pustinji. Pripravni su na granici Obećane zemlje. Mojsije se na Božju zapovijed sprema poslati 12 uhoda u Kanaan. On kaže: “Idite gore u Negeb, onda se popnite na brdo. Razgledajte zemlju kakva je. Je li narod koji u njoj živi jak ili slab, malobrojan ili mnogobrojan? Kakva je zemlja u kojoj živi: dobra ili rđava? Kakvi su gradovi u kojima borave: otvoreni ili utvrđeni? Kakvo je tlo: plodno ili mršavo? Ima li po njemu drveća ili nema? Odvažni budite i ponesite plodova te zemlje” (Brojevi 13:17-20, St).
Dvanaestorica polaze na svoj opasan put. Njihova ekspedicija traje 40 dana. U Hebronu vide visoke ljude. U dolini Eškol zapažaju da je zemlja plodna te se odlučuju ponijeti nešto od njenog ploda. Jedan je grozd tako težak da ga moraju udvoje nositi na motki! (4. Mojsijeva 13:21-25).
Po povratku u izraelsko taborište uhode izvještavaju: “Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kra[j]u: Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana” (Brojevi 13:26-29, St). Deset uhoda nisu spremni slijediti Božju naredbu i ući u Obećanu zemlju.
“S nama je Jehova”
Međutim, s pouzdanjem u Jehovu Boga neustrašivi ih uhoda Kaleb bodri: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” No, desetorica uhoda se ne slažu, kažu kako su stanovnici Kanaana jači od Izraelaca. Prestrašenim uhodama kojima nedostaje vjere čini se da su prema njima kao skakavci (Brojevi 13:30-33, St).
“S nama je Jahve [“Jehova”, NW]! Ne bojte ih se!” bodre ih Kaleb i Jozua. Njihove riječi nailaze na gluhe uši. Kad ljudi govore o tome da će ih zasuti kamenjem, Bog intervenira i proglašava kaznu nad gunđačima: “Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A vašu djecu (...) njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli. (...) Vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina (...) dok vam ne ispropadaju tjelesa u ovoj pustinji. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju — dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu — ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina” (Brojevi 14:9, 30-34, St).
Godinama kasnije još uvijek vjerni
Četrdestogodišnja kazna teče svojim tokom, a smrt kosi čitavu generaciju gunđača. No, Kaleb i Jozua još uvijek su vjerni Bogu. Na moapskim ravnicama Mojsije i prvosvećenik Eleazar prebrojavaju muškarce za vojsku od 20 godina nadalje. Bog imenuje iz svakog izraelskog plemena jednog čovjeka kojemu se povjerava podjela Obećane zemlje. Kaleb, Jozua i Eleazar su među njima (4. Mojsijeva 34:17-29). Iako je Kaleb sada već 79 godina star, još je uvijek snažan, lojalan i hrabar.
Kad su Mojsije i Aron prebrojali narod u Sinaju, nedugo prije no što je narod odbio ući u zemlju Kanaan, broj izraelskih boraca bio je 603 550. Nakon četiri desetljeća u pustinji imaju manju vojsku od 601 730 njih (4. Mojsijeva 1:44-46; 26:51). No, s Jozuom koji ih predvodi i vjernim Kalebom u svojim redovima, Izraelci ulaze u Obećanu zemlju i ostvaruju jednu pobjedu za drugom. Kao što su Jozua i Kaleb uvijek očekivali, Jehova dobiva bitke za svoj narod.
Po prelasku rijeke Jordan s izraelskim borcima, vremešni Jozua i Kaleb preuzimaju svoju odgovornost u narednim bitkama. Međutim, nakon šest godina ratovanja, treba još uvijek osvojiti mnogo zemlje. Jehova će istjerati tamošnje žitelje, no sada određuje da se zemlja ždrijebom razdijeli među izraelskim plemenima (Jozua 13:1-7).
Slijedio je Jehovu u potpunosti
Kao veteran mnogih bitaka, Kaleb stoji pred Jozuom i kaže: “Bilo mi je četrdeset godina kad me posla Mojsije, sluga Jahvin, iz Kadeš Barnee da uhodim zemlju. I donio sam mu izvješće kako sam najbolje znao. Braća koja su pošla sa mnom uplašila su srce naroda, ali sam ja vršio volju Jahve [‘u potpunosti slijedio Jehovu’, NW], Boga svojega” (Jošua 14:6-8, St). Da, Kaleb je u potpunosti slijedio Jehovu, lojalno vršeći Božju volju.
“Onoga se dana”, nastavlja Kaleb, “zakle Mojsije: ‘Zemlja kojom je stupala noga tvoja pripast će tebi i sinovima tvojim u vječnu baštinu, jer si vršio volju Jahve [‘u potpunosti slijedio Jehovu’, NW], Boga mojega.’ I vidiš, Jahve me sačuvao u životu, kao što je rekao. Već je prošlo četrdeset i pet godina kako je Jahve to obećao Mojsiju, dok je Izrael još išao pustinjom; sada mi je osamdeset i pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onoga dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim. Daj mi sada ovo gorje, koje mi je Jahve obećao onoga dana. Sam si čuo onoga dana. Ondje su Anakovci, a i gradovi su im veliki i tvrdi. Ako je Jahve sa mnom, protjerat ću ih, kako je to obećao Jahve.” Kaleb sada dobiva Hebron kao nasljedstvo (Jošua 14:9-15, St).
Ostarjeli Kaleb dobiva zadatak s kojim je najteže izaći na kraj — područje puno neobično gorostasnih ljudi. No, to nije preteški zadatak za tog 85-godišnjeg ratnika. S vremenom su nasilnici koji stanuju u Hebronu nadvladani. Otonijel, sin Kalebovog mlađeg brata i sudac u Izraelu, osvaja Debir. U oba grada stanuju kasnije Leviti, a Hebron postaje grad-utočište za nenamjerne ubojice (Jozua 15:13-19; 21:3, 11-16; Sudije 1:9-15, 20).
Uvijek slijediti Jehovu u potpunosti
Kaleb i Jozua bili su nesavršeni ljudi. Ipak su vjerno vršili Jehovinu volju. Njihova vjera nije oslabila tijekom 40 godina patnji u pustinji, do čega je došlo zbog Izraelove neposlušnosti Bogu. Slično njima, Jehovini suvremeni sluge ne dozvoljavaju da išta ometa njihovu službu na hvalu Bogu. Svjesni činjenice da se vodi borba između Božje organizacije i organizacije Sotone Đavla, postojani su, stalno nastojeći da u svemu ugode svom nebeskom Ocu.
Mnogi pripadnici Jehovinog naroda izlažu se, primjerice, opasnosti da se s njima okrutno postupa ili da budu čak ubijeni kako bi proslavili Gospodinovu večeru, odnosno Spomen-svečanost obilježavanja smrti Isusa Krista (1. Korinćanima 11:23-26). U vezi s tim izvještava jedna kršćanka koja je za drugog svjetskog rata bila zatočena u nacističkom koncentracionom logoru:
“Svakome je bilo rečeno neka u 23 sata bude u praoni. Okupili smo se točno u 23 sata, bilo nas je 105. Stajali smo u krugu jedan do drugoga, u sredini [na nekoj] klupici za noge koja je bila pokrivena bijelim stolnjakom nalazili su se simboli. Prostoriju je osvjetljavala svijeća, jer nas je električno svjetlo moglo izdati. Osjećali smo se kao rani kršćani u katakombama. Slavlje je bilo dostojno. Ponovno smo izrazili svoja svesrdna svečana obećanja našem Ocu, da ćemo koristiti svu svoju snagu za opravdanje Njegovog svetog imena i vjerno stajati za Teokraciju.”
Unatoč iskušenjima koje imamo kao Jehovini proganjani sluge, možemo se uzdati u silu koju daje Bog da mu hrabro služimo i donosimo čast njegovom svetom imenu (Filipljanima 4:13). Dok nastojimo ugoditi Jehovi, dobro je da se sjetimo Kaleba. Njegov primjer slijeđenja Jehove u potpunosti ostavio je priličan dojam na jednog mladića koji je 1921. počeo s punovremenom službom propovijedanja. On je pisao:
“Iako je odluka da postanem pionir značila da napustim udobno radno mjesto u modernoj tiskari u Coventryu (Engleska), nije mi bilo žao. Svojim sam predanjem već odlučio o tome; moj je život bio predan Bogu. Sjetio sam se Kaleba, koji je s Jozuom ušao u Obećanu zemlju, i o kome je rečeno: ‘U potpunosti je slijedio Jehovu’ (Još. 14:8, NW). Smatrao sam da je to poželjan stav. Znao sam da će služenje Bogu ‘u potpunosti‘učiniti moj predani život značajnijim; pružat će mi se više prilika da razvijam plod koji obilježava kršćanina.”
Kaleb je sigurno bio blagoslovljen zbog toga što je lojalno u potpunosti slijedio Jehovu, uvijek nastojeći vršiti božansku volju. Poput njega imaju i drugi mnogo radosti i bogate blagoslove u Božjoj službi. Neka to bude i tvoje iskustvo kao osobe koja stalno u potpunosti slijedi Jehovu.
POGLAVLJE 13
Poslušao je neobične upute
w09 1. 12. 17 odl. 4, bilješka
On želi da budemo “uspješni na putu svojemu”
Jošua je mogao crpsti hrabrost i snagu iz svetih spisa koji su bili napisani pod Božjim nadahnućem. “Savjesno čini sve što ti je zapovjeđeno u zakonu koji ti je dao sluga moj Mojsije”, rekao je Jehova (redak 7). U to je vrijeme Jošua vjerojatno imao tek nekoliko biblijskih knjiga u pisanom obliku. No da bi bio “uspješan na putu svojemu”, nije bilo dovoljno da samo posjeduje Božju Riječ. Ako je želio da mu ona uistinu koristi, Jošua je morao učiniti sljedeće.
[Bilješka]
Jošui je vjerojatno bilo dostupno pet Mojsijevih knjiga, knjiga o Jobu te jedan ili dva psalma.
Imajmo povjerenja u svog Vođu — Krista
5 Ubrzo nakon što su Izraelci prešli Jordan Jošua je doživio nešto neobično. Blizu Jerihona susreo je nepoznatog čovjeka koji je nosio isukani mač. Jošua ga je upitao: “Jesi li na našoj strani ili na strani neprijatelja naših?” Iznenadio se kad mu je taj ratnik otkrio da je “knez vojske Jehovine”, anđeo koji je spreman braniti Božji narod. (Pročitaj Jošuu 5:13-15.) Iako neki drugi biblijski izvještaji kažu da se Jošui obraćao Jehova, on je nesumnjivo govorio preko anđela, kao što je to često činio i u drugim prilikama (2. Mojs. 3:2-4; Još. 4:1, 15; 5:2, 9; Djela 7:38; Gal. 3:19).
6 Jošua je od anđela dobio jasne upute kako osvojiti Jerihon. Neke od tih uputa na prvi pogled nisu izgledale kao dobra strategija. Naprimjer, Jehova je zapovjedio da se svi muškarci obrežu, što je značilo da se nekoliko dana neće moći boriti. Je li to doista bio najbolji trenutak da se vojnici obrežu? (1. Mojs. 34:24, 25; Još. 5:2, 8).
7 Vojnici su se sigurno pitali kako će zaštititi svoje obitelji ako neprijatelji napadnu njihov tabor. No onda su čuli neočekivanu vijest! Stanovnici Jerihona toliko su se prepali da ih nisu napali, nego su se zatvorili u grad. Biblija kaže: “Jerihon se zatvorio i utvrdio zbog sinova Izraelovih” (Još. 6:1). Takav neočekivan obrat događaja sigurno je ojačao povjerenje Izraelaca u Božje vodstvo!
Pitanja čitatelja
Postoje li kakvi dokazi da opsada drevnog grada Jerihona nije dugo trajala?
▪ Prema izvještaju iz Jošue 6:10-15, 20, izraelska je vojska šest dana zaredom jednom dnevno obišla Jerihon. Sedmog dana Izraelci su obišli Jerihon sedam puta, a Bog je prouzročio da se sruše velebne zidine što su okruživale grad. Izraelci su potom ušli u Jerihon i osvojili ga. Potvrđuju li arheološki nalazi da je opsada Jerihona trajala toliko kratko kao što to kaže Biblija?
U drevno doba bilo je uobičajeno da vojska opsjeda utvrđeni grad prije nego što ga osvoji. Ako je opsada dugo trajala, stanovnici grada potrošili bi većinu zaliha hrane. Kad bi osvajači najzad prodrli u grad, opljačkali bi ga, pri čemu bi odnijeli i svu hranu koja je preostala stanovnicima. No u ruševinama Jerihona arheolozi su pronašli velike zalihe hrane. U jednom arheološkom časopisu piše: “Izuzev lončarije, u gradu je nakon razorenja najviše ostalo žita. (...) U Palestini nikad prije i nikad poslije nije bilo otkriveno ništa slično. Arheolozi su znali pronaći jedan ili dva ćupa puna žita, no pronaći toliku količinu žita uistinu je nešto posebno” (Biblical Archaeology Review).
Biblija otkriva da Izraelci s dobrim razlogom nisu iz Jerihona odnijeli zalihe žita. Jehova im je zabranio da to učine (Još. 6:17, 18). Izraelci su napali Jerihon u proljeće, odmah nakon žetve, kad je u gradu bilo obilje žita (Još. 3:15-17; 5:10). Činjenica da je u Jerihonu ostalo puno žita pokazuje da je opsada tog grada kratko trajala, kao što to i piše u Bibliji.
Je li Bog za tebe stvaran?
Naprimjer, pročitaj proročanstvo o kazni za obnovu Jerihona, a zatim razmotri njegovo ispunjenje. Jozua 6:26 kaže: “U to vrijeme prokle Jozua govoreći: proklet da je pred Gospodinom čovjek koji bi ustao da gradi ovaj grad Jeriho! na prvencu svom osnovao ga, i na m[ezim]cu svom postavio mu vrata!” To se proročanstvo ispunilo nekih 500 godina kasnije, jer u 1. Carevima 16:34 čitamo: “Za (...) vremena [kralja Ahaba] Hijel Beteljanin sazida Jeriho. Na Abiramu prvencu svojemu osnova ga, a na Segubu m[ezim]cu svojem metnu mu vrata po riječi Gospodinovoj, koju reče preko Jozue sina Nunova.” Jedino stvarni Bog može nadahnuti takva proročanstva i pobrinuti se za njihovo ispunjenje.
Čega se Jozua sjećao
“MOJSIJE sluga moj umrije”, rekao je Jehova, “zato sada ustani, prijeđi preko toga Jordana ti i sav taj narod u zemlju koju [im] ja dajem” (Jozua 1:2). Kakav je samo zadatak stajao pred Jozuom! Gotovo 40 godina bio je Mojsijev pomoćnik. A sad je dobio nalog da zauzme mjesto svog gospodara i povede često svojeglave Izraelce u Obećanu zemlju.
Dok je Jozua razmišljao o onome što je ležalo pred njim, možda se prisjećao kušnji koje je već bio doživio i svladao. Ono čega se Jozua sjećao bilo mu je nesumnjivo od neprocjenjive pomoći u tom trenutku, a može biti i kršćanima danas.
Od roba do vođe
Jozua se, između ostalog, sjećao mnogih godina života provedenih u ropstvu (2. Mojsijeva 1:13, 14; 2:23). Što je Jozua konkretno doživio tokom tog perioda možemo samo pretpostavljati, budući da Biblija ne govori mnogo o tome. Možda je Jozua služeći u Egiptu kao rob stekao organizatorske sposobnosti i kasnije pomagao u organiziranju izlaska Hebreja i ‘mnogo drugih ljudi’ iz te zemlje (2. Mojsijeva 12:38).
Jozua je pripadao jednoj obitelji iz Efraimovog plemena. Njegov djed Elizama bio je poglavar tog plemena i izgleda da je zapovijedao grupom od 108 100 naoružanih ljudi, pripadnika triju izraelskih plemena (4. Mojsijeva 1:4, 10, 16; 2:18-24; 1. Dnevnika 7:20, 26, 27). Pa ipak, kad su Amalečani napali Izraelce nedugo nakon što su Izraelci izašli iz Egipta, Mojsije je rekao Jozui da organizira obranu (2. Mojsijeva 17:8, 9a). Zašto baš Jozui, a ne, primjerice, njegovom djedu ili ocu? Prema jednom izvoru razlog je mogao biti sljedeći: “Budući da je [Jozua] bio poglavar jednog istaknutog plemena, Efraima, i već dobro poznat po svojim organizatorskim sposobnostima te da je uživao potpuno povjerenje naroda, Mojsije ga je smatrao vođom koji je bio najprikladniji da odabere i rasporedi vojnike.”
Bilo kako bilo, kad je bio izabran, Jozua je izvršio upravo ono što je Mojsije zapovjedio. Premda su Izraelci bili potpuno neiskusni u ratovanju, Jozua je bio uvjeren da će im Bog pružiti pomoć. Zato kad mu je Mojsije rekao: “Ja ću sutra stati navrh brda sa štapom Božjim u ruci”, njega nije bilo potrebno dodatno uvjeravati. Jozua se sigurno prisjetio da je Jehova upravo bio uništio najveću vojnu silu tog vremena. Sutradan, kad je Mojsije podigao ruke i tako ih držao do zalaska sunca, nijedan neprijatelj nije mogao opstati pred Izraelom, i Amalečani su pretrpjeli poraz. Tada je Jehova zapovjedio Mojsiju da zapiše u knjigu i ‘kaže Jozui’ odluku koju je On donio: “Sasvim [ću] istrijebiti spomen Amalekov ispod neba” (2. Mojsijeva 17:9b-14). Da, Jehova je pouzdano izvršio svoju presudu.
Kao Mojsijev pomoćnik
Iskustvo s Amalečanima nesumnjivo je učvrstilo odnos između Jozue i Mojsija. Jozua je imao čast biti Mojsijev osobni pomoćnik, ili njegov ‘sluga’, “od svoje mladosti” do Mojsijeve smrti, što je period od otprilike 40 godina (4. Mojsijeva 11:28, St).
Ta služba povlačila je za sobom kako ugled tako i odgovornosti. Naprimjer, kad su se Mojsije, Aron, Aronovi sinovi i 70 izraelskih starješina popeli na goru Sinaj i vidjeli viziju Jehovine slave, Jozua je vjerojatno bio među njima. Kao Mojsijev pomoćnik, pratio ga je dok se on još više penjao na goru i očito se držao podalje od mjesta gdje je Mojsije ušao u oblak koji je simbolizirao Jehovinu prisutnost. Vrijedno je zapaziti da je Jozua, po svemu sudeći, ostao na gori 40 dana i 40 noći. Vjerno je čekao da se njegov gospodar vrati jer, kad se Mojsije počeo spuštati niz goru noseći ploče Svjedočanstva, Jozua je bio tamo da ga dočeka (2. Mojsijeva 24:1, 2, 9-18; 32:15-17).
Nakon nemilog događaja sa zlatnim teletom, kad se Izrael upleo u idolopoklonstvo, Jozua je i dalje pomagao Mojsiju u šatoru sastanka, koji se nalazio izvan tabora. Tamo je Jehova razgovarao s Mojsijem licem u lice. No kad bi se Mojsije vratio u tabor, Jozua se ‘ne bi micao iz šatora’. Možda je bilo nužno da tamo ostane kako bi spriječio Izraelce da nečisti uđu u šator. Kako je samo Jozua ozbiljno shvatio taj zadatak! (2. Mojsijeva 33:7, 11, St).
Druženje s Mojsijem, koji je, prema povjesničaru Josipu Flaviju, bio 35 godina stariji od Jozue, sigurno je silno ojačalo Jozuinu vjeru. Njihov odnos, koji je nazvan “spoj zrelosti i mladosti, veza učitelja i učenika”, rezultirao je time da je Jozua postao “odlučan i pouzdan čovjek”. U našoj sredini danas nema proroka poput Mojsija, no u skupštinama Jehovinog naroda ima starijih osoba koje su zbog svog iskustva i duhovnosti pravi izvor snage i ohrabrenja. Cijeniš li ih? Koristi li ti druženje s njima?
Uhoda u Kanaanu
Važna epizoda Jozuinog života uslijedila je nedugo nakon što je Izrael dobio Zakon. Jozua je bio odabran da kao predstavnik svog plemena tajno izvidi situaciju u Obećanoj zemlji. Taj je povijesni izvještaj dobro poznat. Svih 12 uhoda složilo se s tim da u zemlji doista “teče mlijeko i med”, da je upravo onako kako je Jehova i obećao. Međutim, desetorica njih koji nisu imali vjere uplašili su se da Izrael neće biti u stanju istjerati stanovnike te zemlje. Jedino su Jozua i Kaleb poticali narod da zbog straha ne dižu pobunu, jer su znali da će Jehova sigurno biti s njima. U tom trenutku sav je zbor negodovao i govorio da će njih dvojicu zasuti kamenjem. Možda bi to i učinili da se Jehova nije umiješao pokazavši svoju slavu. Zbog toga što nisu imali vjere Bog je odlučio da nijedan od popisanih Izraelaca od 20 godina naviše neće doživjeti ulazak u Kanaan. Od tih osoba to su dočekali samo Jozua, Kaleb i Leviti (4. Mojsijeva 13:1-16, 25-29; 14:6-10, 26-30).
Nije li sav narod vidio Jehovina moćna djela u Egiptu? Što je onda pomoglo Jozui da sačuva vjeru u to da će im Bog pružiti pomoć kad je s druge strane većina sumnjala u to? Mora da je Jozua jasno imao u mislima sve što je Jehova obećao i učinio te je o tome duboko razmišljao. Mnogo godina nakon toga mogao je reći da ‘nije izostalo ništa od svega dobra što je Jehova obećao Izraelu, sve se navršilo’ (Jozua 23:14). Prema tome, Jozua je vjerovao da će se i sva obećanja koja je Jehova dao u pogledu budućnosti nesumnjivo ispuniti (Hebrejima 11:6). To bi nas trebalo potaknuti da se upitamo: ‘Kako je sa mnom? Jesam li se ulažući trud u proučavanje Jehovinih obećanja i razmišljanje o njima uvjerio u njihovu pouzdanost? Vjerujem li da me Bog može zaštititi tokom velike nevolje zajedno sa svojim narodom?’
Jozua nije samo pokazao vjeru nego je imao i hrabrosti postupiti ispravno. Samo su on i Kaleb zauzeli stav za Jehovu, a sav zbor govorio je da ih se kamenuje. Kako bi se ti osjećao u toj situaciji? Bi li se prestrašio? To se ne može reći za Jozuu. On i Kaleb odlučno su zastupali ono što su vjerovali. Vjernost Jehovi možda će i od nas zahtijevati da jednog dana učinimo isto.
Iz izvještaja o uhodama saznajemo i to da je Jozuino ime bilo promijenjeno. Mojsije je njegovom pravom imenu, Hošea, koje znači “spasenje”, dodao slog koji označava Božje ime i nazvao ga je Jehošua, ili Jozua — “Jehova je spasenje”. Septuaginta prevodi njegovo ime s “Isus” (4. Mojsijeva 13:8, 16, St). U skladu s tim velikim imenom Jozua je neustrašivo dokazao da od Jehove dolazi spasenje. Promjena Jozuinog imena nije uslijedila tek tako. Ona je pokazala da je Mojsije cijenio Jozuu kao osobu te je bila u skladu s važnom ulogom koju je Jozua trebao odigrati, odvesti novi naraštaj u Obećanu zemlju.
Izraelci su lutali pustinjom 40 zamornih godina, sve dok njihovi očevi nisu pomrli. Iz tog perioda ne postoje nikakve informacije o Jozui. Međutim, sigurno je tokom njega naučio mnoge stvari. Vjerojatno je bio svjedok izvršenja Božje kazne nad buntovnicima Korejem, Datanom i Abironom te njihovim pristašama, a i nad onima koji su sudjelovali u odvratnom obožavanju Baala peorskog. Nema sumnje da je Jozua bio jako žalostan kad je saznao da ni Mojsije neće ući u Obećanu zemlju, i to zbog toga što nije proslavio Jehovu kod meripskih voda (4. Mojsijeva 16:1-50; 20:9-13; 25:1-9).
Imenovan za Mojsijevog nasljednika
Kad se približio smrti, Mojsije je zamolio Boga da imenuje njegovog nasljednika kako Izrael ne bi bio “kao ovce koje nemaju pastira”. Što je Jehova odgovorio? Jozua, ‘čovjek u kom je duh’, trebao je biti imenovan pred svim zborom. Narod ga je morao slušati. Kakve li preporuke! Jehova je uočio Jozuinu vjeru i sposobnosti. Zadatak vođenja izraelskog naroda nije mogao biti povjeren sposobnijem čovjeku (4. Mojsijeva 27:15-20). Pa ipak, Mojsije je znao da Jozuu čekaju ogromni izazovi. Zato je Mojsije poticao svog nasljednika da bude “slobodan i hrabar”, a pritom je znao da će Jehova biti uz njega (5. Mojsijeva 31:7, 8).
Sam Bog ponovio je Jozui te iste ohrabrujuće riječi i dodao: “[Drži i tvori] sve po zakonu koji ti je zapovjedio Mojsije sluga moj, ne odstupaj od njega ni na desno ni na lijevo, da bi napredovao kuda god pođeš. Neka se ne rastavlja od usta tvojih knjiga ovoga zakona, nego razmišljaj o njemu dan i noć, da držiš i tvoriš sve kako je u njemu napisano; jer ćeš tada biti sretan na putovima svojim i tada ćeš napredovati. Nisam li ti zapovjedio: budi slobodan i hrabar? ne boj se i ne plaši se; jer je s tobom Jehova Bog tvoj kuda god ideš” (Jozua 1:7-9).
S Jehovinim riječima koje su mu odzvanjale u ušima i iskustvom koje je već stekao, kako se Jozua i mogao pokolebati? Osvajanje zemlje bilo je zajamčeno. Dakako, na poteškoće se moralo računati, a već na samom početku naišli su na jedan od većih izazova — prijeći nabujalu rijeku Jordan. Međutim, sam je Jehova zapovjedio: “Prijeđi preko toga Jordana.” Prema tome, je li postojao problem koji se nije mogao nadvladati? (Jozua 1:2).
Događaji u kojima je Jozua potom sudjelovao — osvajanje Jerihona, postepeno pokoravanje neprijatelja i raspodjela zemlje — pokazuju da on nikada nije izgubio iz vida Božja obećanja. Pretkraj svog života, kad je Jehova umirio Izrael od njegovih neprijatelja, Jozua je okupio pripadnike svog naroda kako bi se prisjetili načina na koji je Bog postupao s njima i kako bi ih potaknuo da služe Bogu cijelim srcem. Kao rezultat toga, Izrael je svečano obnovio svoj savez s Jehovom i, nesumnjivo potaknut primjerom svog vođe, ‘služio je Jehovi svega vijeka Jozuina’ (Jozua 24:16, 31).
Jozua nam pruža odličan primjer. Kršćani se danas suočavaju s brojnim ispitima vjere. Uspješno suočavanje s njima od presudne je važnosti kako bi se sačuvalo Jehovino priznanje i konačno dočekalo ostvarenje njegovih obećanja. Za Jozuin uspjeh u tome bila je zaslužna njegova jaka vjera. Istina, mi nismo, za razliku od Jozue, vidjeli Božja moćna djela, no ako bi se kod nekoga pojavila sumnja, biblijska knjiga koja nosi Jozuino ime pruža svjedočanstvo iz prve ruke da je sve što Jehova kaže pouzdano. Nama se, kao i Jozui onda, jamči da ćemo biti mudri i uspješni budemo li svakodnevno čitali Božju Riječ i nastojali je primjenjivati u praksi.
Povrijede li te ponekad postupci sukršćana? Sjeti se Jozuine ustrajnosti u periodu od 40 godina tokom kojeg je morao, premda ne svojom krivnjom, lutati pustinjom u društvu ljudi koji nisu imali vjere. Smatraš li izazovom braniti ono što vjeruješ? Sjeti se što su učinili Jozua i Kaleb. Za svoju vjeru i poslušnost primili su divnu nagradu. Da, Jozua je čvrsto vjerovao da će Jehova ispuniti sva svoja obećanja. I mi bismo trebali imati takvu čvrstu vjeru (Jozua 23:14).
“Kartice s biblijskim ličnostima”, jw.org
Jošua
BIBLIJSKA KARTICA 1
SKUPLJAJMO I UČIMO
JOŠUA
Sin Nunov. Bio je Mojsijev pomoćnik, a kasnije je postao vođa izraelskog naroda (2. Mojsijeva 33:11; 5. Mojsijeva 34:9; Jošua 1:1, 2). Jošua je neustrašivo odveo Božji narod u Obećanu zemlju. Vjerovao je da će Jehova ispuniti svoja obećanja, slušao je njegove upute i vjerno mu služio.
PITANJA
A. Što su Jošua i njegova vojska morali učiniti da bi pale zidine Jerihona?
B. Dovrši Jošuine riječi: “A ja i dom moj...”
C. Kako se još zvao Jošua?
ODGOVORI
A. Trebali su poslušati Boga i obilaziti oko grada (Jošua 6:1-27).
B. “...služit ćemo Jehovi” (Jošua 24:15).
C. Hošea i Jehošua (4. Mojsijeva 13:8, 16, bilješka).
[Lenta vremena]
4026. pr. n. e. stvoren Adam
živio je u 16. i 15. stoljeću pr. n. e.
1. n. e.
98. n. e. završeno pisanje Biblije
[Karta]
Otišao iz Egipta u Obećanu zemlju
EGIPAT
OBEĆANA ZEMLJA
POGLAVLJE 14
Stala je na Jehovinu stranu
w13 1. 11. 12 odl. 4 – 13 odl. 1
Zbog svojih je djela bila proglašena pravednom
Rahaba je bila bludnica. Neki bibličari u prošlosti nikako se nisu mogli pomiriti s time, te su tvrdili da je ona zapravo bila vlasnica konačišta. No Biblija ne uljepšava istinu i stoga bez uvijanja otkriva čime se Rahaba bavila (Jošua 2:1; Hebrejima 11:31; Jakov 2:25). U kanaanskoj kulturi prostitucija se, po svemu sudeći, nije smatrala sablažnjivom. Iako društvo možda nije osuđivalo Rahabu zbog njenog načina života, to ne znači da joj je savjest — unutarnji osjećaj za dobro i zlo, kojim je Bog obdario svako ljudsko biće — bila mirna (Rimljanima 2:14, 15). Ta se žena možda sramila onoga što je činila, ali je, poput mnogih koji se nalaze u sličnoj situaciji, vjerojatno razmišljala da su joj ruke vezane i da nema drugog izbora ako želi prehraniti obitelj.
Rahaba je nedvojbeno žudjela za ljepšim životom. Kako i ne bi kad je živjela među ljudima koji su bili ogrezli u nasilju i nemoralu, koji su tako nisko pali da im, nažalost, ni incest ni spolno općenje sa životinjama nisu bili strani (3. Mojsijeva 18:3, 6, 21-24). Religija kanaanskih naroda bila je uvelike odgovorna za takvu izopačenost. U hramovima se prakticirala obredna prostitucija, a djecu se živu spaljivalo na žrtvenicima nemilosrdnih bogova Baala i Moleka.
Jehova nije zatvarao oči pred grijesima koje su činili Kanaanci. Svoje gledište o njihovim postupcima otkrio je rekavši: “Zato je zemlja nečista, pa ću na nju svaliti kaznu za prijestupe njezine, i zemlja će izbljuvati svoje stanovnike” (3. Mojsijeva 18:25). Kako je Jehova namjeravao kazniti kanaansku zemlju “za prijestupe njezine”? On je na to područje odlučio dovesti svoj narod. Svoju je nakanu obznanio Izraelcima kad je rekao: “Jehova, Bog tvoj, tjerat će te narode pred tobom malo-pomalo” (5. Mojsijeva 7:22). Nekoliko stoljeća ranije Jehova je obećao dati kanaansku zemlju Abrahamovim potomcima. Budući da on ne može lagati, Izraelci su mogli biti sigurni da će vidjeti ispunjenje tog obećanja (1. Mojsijeva 12:7; Titu 1:2).
Osim toga, Jehova je kazao da će neki kanaanski narodi biti istrijebljeni (5. Mojsijeva 7:1, 2). Je li ta presuda bila nepravedna? Sa sigurnošću možemo reći da nije. Jehova je pravedni “Sudac cijele zemlje”, koji zna što je u srcu čovjeka. On je vidio da se Kanaanci ne namjeravaju pokajati za svoju zloću i iskvarenost (1. Mojsijeva 18:25; 1. Ljetopisa 28:9). Kako je Rahabi bilo živjeti u gradu koji je Bog osudio na uništenje? Po svoj prilici, nije bila ravnodušna kad je čula da Izraelci dolaze napasti Jerihon. Bilo joj je poznato da je Jehova izbavio svoj narod iz ropstva u Egiptu i izvojevao veličanstvenu pobjedu protiv te svjetske sile, s čijom se moći u ono doba nitko nije mogao mjeriti. A njeni sugrađani? Mada su znali da izraelska vojska napreduje prema njihovom gradu, nije im padalo na pamet da se promijene i prestanu činiti zlo. Nije čudo što ih Biblija naziva nepokornima (Hebrejima 11:31).
Rahaba — proglašena pravednom djelima vjere
Izraelski uhode živjeli su u skladu s Božjim zakonom tako da nisu odsjeli u Rahabinoj kući iz nemoralnih razloga. Možda su to učinili zato što njihov boravak u kući bludnice ne bi izazvao tolike sumnje. A položaj kuće na gradskom zidu olakšao bi i bijeg. Jehova ih je očito vodio do grešnice na čije su srce tako povoljno djelovali izvještaji o Božjim postupcima s Izraelcima da se pokajala i promijenila svoje puteve. Božja izjava da će Izrael istrijebiti Kanaance zbog njihovih nemoralnih postupaka i činjenica da je blagoslovio i Rahabu i osvajanje Jerihona jasno pokazuju da uhode nisu počinili nemoral (3. Mojsijeva 18:24-30).
it “Lan” odl. 2–4
Lan
Biljka koja se uzgaja još od davnina i od čijih se vlakana najčešće proizvodi istoimeno platno. Lan (Linum usitatissimum) može narasti od 0,3 do 1,2 metra. Ima tanku stabljiku i uske svijetlozelene listove, a pri vrhu stabljike se grana. Svaka grančica na vrhu ima tamnoplavi ili svijetloplavi (rijetko i bijeli) cvijet s pet latica (SLIKA, vol. 1, str. 544).
Kad je lan bio “u cvatu”, to je bio znak da je vrijeme za žetvu (Izl 9:31), koja se obavljala čupanjem biljke. Lan se zatim sušio. Stabljike lana vjerojatno su upravo iz tog razloga bile prostrte na krovu Rahabine kuće u Jerihonu (Jš 2:6).
Metoda koju su Hebreji primjenjivali u obradi lana vjerojatno odgovara metodi koju je opisao Plinije Stariji iz 1. stoljeća u svom djelu Prirodoslovlje (XIX, III, 17, 18) te onome što je prikazano na zidnim slikama i reljefima pronađenima u egipatskom naselju Beni Hasanu. Najprije bi se uklonili tobolci u kojima se nalazi sjeme, a stabljike bi se potom potopile pod vodu. Na njih se stavljalo kamenje kako ne bi isplivale na površinu. Namakanjem u vodi, drvenasti sloj stabljike lana počeo bi trunuti i oslobađati vlakna. Kad bi vanjski dio stabljike omekšao, lan bi se izvadio iz vode i ostavio na suncu dok se potpuno ne osuši. Lan se zatim mlatio maljevima ili kamenom da bi se izdvojila vlakna, koja su se potom razdvajala i čistila češljanjem. Manje kvalitetna vanjska vlakna koristila su se kao stijenj (usporedi Iza 42:3; 43:17; Mt 12:20), dok su se unutarnja vlakna, koja su bila svjetlija i kvalitetnija, sukala u pređu. Što bi se više tim vlaknima udaralo o kamen, to bi pređa bila finija.
Pouke iz Jozuine knjige
2:4, 5 — Zašto je Rahaba krivo uputila kraljeve ljude koji su tražili uhode? Rahaba je riskirala život i zaštitila uhode zato što je razvila vjeru u Jehovu. Zbog toga onima koji su željeli nauditi Božjem narodu nije bila obavezna otkriti gdje se nalaze uhode (Matej 7:6; 21:23-27; Ivan 7:3-10). Rahaba je zapravo “djelima bila proglašena pravednom”, a u ta se djela ubraja i krivo upućivanje kraljevih izaslanika (Jakov 2:24-26).
Gdje bi ti trebao biti kad dođe kraj?
ŠTO će biti s čestitim ljudima kad Jehova bude u Harmagedonu uništavao ovaj zli svijet? Riječi iz Mudrih izreka 2:21, 22 odgovaraju na to pitanje: “Čestiti će živjeti na zemlji i neporočni će ostati na njoj. A zli će biti istrijebljeni sa zemlje i oni koji nevjerno postupaju bit će iščupani iz nje.”
Kako će ‘neporočni ostati na zemlji’, odnosno preživjeti uništenje? Hoće li negdje postojati nekakvo utočište u koje će se moći skloniti? Gdje bi pravedni ljudi trebali biti kad dođe kraj? Na ta pitanja odgovorit ćemo pomoću četiri biblijska izvještaja koja govore o izbavljenju pravednika.
Situacije u kojima je bilo važno gdje se netko nalazi
O izbavljenju patrijarha Noe i Lota čitamo u 2. Petrovoj 2:5-7 sljedeće: “[Bog] nije poštedio drevni svijet, ali je sačuvao Nou, propovjednika pravednosti, sa sedmero drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnički. I osudio je gradove Sodomu i Gomoru i pretvorio ih u pepeo, postavivši ih bezbožnicima za primjer onoga što treba doći, a izbavio je pravednog Lota, koji je patio zbog besramnih djela tih drskih bezakonika.”
Kako je Noa preživio potop? Bog mu je rekao: “Vidim da je došlo vrijeme da učinim kraj svakome stvorenju, jer su zemlju ispunili nasiljem; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi arku od smolastog drveta” (1. Mojs. 6:13, 14). Noa je sagradio arku upravo onako kako mu je Jehova zapovjedio. Sedam dana prije početka potopa Jehova mu je rekao da u arku uvede životinje i da uđe u nju s cijelom svojom obitelji. Sedmog dana Jehova je zatvorio vrata arke i “kiša je pljuštala na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći” (1. Mojs. 7:1-4, 11, 12, 16). Noa i njegova obitelj “spasili su se prošavši kroz vodu” (1. Petr. 3:20). Da bi preživjeli, morali su biti u arci. Nigdje drugdje na Zemlji nisu mogli pronaći utočište (1. Mojs. 7:19, 20).
Lot je dobio nešto drugačije upute. Dva anđela upozorila su ga gdje ne smije biti. Rekli su mu: “Sve koji su tvoji u ovome gradu [Sodomi] izvedi iz ovoga mjesta! Jer mi ćemo uništiti mjesto ovo.” Morali su “bježati u brda” (1. Mojs. 19:12, 13, 17).
Noino i Lotovo iskustvo pokazuje da “Jehova zna kako ljude koji su mu odani izbaviti iz kušnje, a nepravedne čuvati za dan suda” (2. Petr. 2:9). U oba je slučaja za preživljavanje bilo presudno gdje su se nalazili. Noa je morao ući u arku, a Lot je morao izaći iz Sodome. No je li uvijek tako? Može li Jehova spasiti pravedne ljude bez obzira na to gdje se nalaze, a da se ne moraju nekamo premjestiti? Da bismo odgovorili na to pitanje, pogledajmo još dva biblijska izvještaja o izbavljenju.
Je li uvijek važno gdje se netko nalazi?
Prije nego što je Jehova u Mojsijevo vrijeme poharao Egipat desetom nevoljom, zapovjedio je Izraelcima da krvlju pashalne žrtve poprskaju nadvratnik i oba dovratnika kuća u kojima su živjeli. Zašto su to morali učiniti? Izvještaj kaže: “Jehova će prolaziti da udari nevoljom Egipćane. Kad vidi krv na nadvratniku ulaznih vrata i na oba dovratnika, Jehova će proći mimo tih vrata i neće dopustiti da pogubljenje uđe u kuće vaše i udari na vas.” Te noći “Jehova je pogubio sve prvorođence u zemlji egipatskoj, od prvorođenca faraona koji je sjedio na prijestolju do prvorođenca zatvorenika u zatvoru, a i sve prvorođeno od životinja”. Izraelski prvorođenci bili su spašeni ondje gdje su se nalazili, nisu se trebali nekamo premjestiti (2. Mojs. 12:22, 23, 29).
Prisjetimo se i Rahabe, bludnice koja je živjela u Jerihonu. Izraelci su upravo krenuli u osvajanje Obećane zemlje. Kad je Rahaba saznala da je Jerihon osuđen na propast, rekla je dvojici izraelskih uhoda da su svi stanovnici u velikom strahu zbog Izraelaca koji su napredovali prema gradu. Sakrila je uhode i zamolila ih da joj se zakunu da će poštedjeti nju i njenu obitelj kad Jerihon bude osvojen. Uhode su joj rekle da sakupi cijelu obitelj u svoju kuću koja se nalazila na gradskom zidu. Ako bi tko izašao iz kuće, bio bi pogubljen s ostalim stanovnicima (Još. 2:8-13, 15, 18, 19). No Jehova je kasnije rekao Jošui da će se “gradski zidovi do temelja srušiti” (Još. 6:5). Mjesto koje su uhode odredile za utočište sada se činilo ugroženim. Kako su Rahaba i njena obitelj bili spašeni?
Kad je došlo vrijeme da Izraelci osvoje Jerihon, svećenici su zapuhali u rogove, a narod je glasno povikao. U Jošui 6:20 stoji: “Kad je narod začuo zvuk roga i oglasio se snažnim ratnim poklikom, zidine su se počele rušiti.” Nijedan čovjek nije mogao kontrolirati to rušenje. No zidine su se čudom prestale rušiti upravo na mjestu gdje je bila Rahabina kuća. Jošua je naredio dvojici uhoda: “Idite u kuću one žene bludnice i izvedite odande ženu i sve njezine kako ste joj se zakleli!” (Još. 6:22). Svi u Rahabinoj kući bili su spašeni.
Što je bilo najvažnije?
Što možemo naučiti iz izvještaja o izbavljenju Noe, Lota, Izraelaca u Mojsijevo vrijeme te Rahabe? Kako na temelju tih izvještaja možemo utvrditi gdje bismo trebali biti kad dođe kraj ovog zlog svijeta?
Istina, Noa je bio spašen jer se nalazio u arci. No zašto je bio ondje? Zato što je vjerovao Bogu i bio mu poslušan. U Bibliji stoji: “Noa je sve učinio kako mu je Bog zapovjedio. Upravo je tako učinio” (1. Mojs. 6:22; Hebr. 11:7). A kako je s nama? Činimo li i mi sve što nam je Bog zapovjedio? Noa je usto bio “propovjednik pravednosti” (2. Petr. 2:5). Propovijedamo li i mi revno čak i ako nas ljudi na području ne žele slušati?
Lot se spasio pobjegavši iz Sodome. Preživio je zato što ga je Bog smatrao pravednim i zato što je patio zbog besramnih djela bezakonih ljudi u Sodomi i Gomori. Uznemiravaju li i nas besramni postupci koji su danas toliko rašireni? Jesmo li se možda toliko naviknuli na njih da nam više ne smetaju? Činimo li sve što možemo kako bismo ostali “neuprljani i neokaljani i u miru”? (2. Petr. 3:14).
Izraelci u Egiptu i Rahaba u Jerihonu bili su spašeni jer su ostali u svojim kućama. Za to je bila potrebna vjera i poslušnost (Hebr. 11:28, 30, 31). Možemo li uopće zamisliti s kolikom je strepnjom svaka izraelska obitelj promatrala svog prvorođenca dok je slušala “veliku viku među Egipćanima”? (2. Mojs. 12:30). Možemo li zamisliti Rahabu koja se sigurno stisnula uz članove svoje obitelji dok je osluškivala sve jaču tutnjavu zidina koje su se rušile? Doista je trebala imati jaku vjeru da bi poslušala uhode i ostala u kući!
Uskoro će doći kraj Sotoninom zlom svijetu. Još ne znamo kako će Jehova u tom strašnom ‘danu svog gnjeva’ zaštititi svoje sluge (Sef. 2:3). Bez obzira na to gdje ćemo se tada zateći i kakve će biti naše okolnosti, možemo biti sigurni da će naše preživljavanje ovisiti o tome hoćemo li biti vjerni i poslušni Jehovi. U međuvremenu trebamo razvijati ispravan stav prema “sobama svojim gdje ćemo biti na sigurnom”, kako je to rekao Izaija u svom proročanstvu.
“Uđi u sobe svoje”
U Izaiji 26:20 stoji: “Hajde, narode moj, uđi u sobe svoje gdje ćeš biti na sigurnom i zatvori vrata za sobom! Sakrij se načas dok gnjev ne prođe!” To se proročanstvo po svoj prilici prvi put ispunilo 539. prije nove ere, kad su Medijci i Perzijanci osvojili Babilon. Kad je Kir Perzijanac ušao u Babilon, vjerojatno je svima zapovjedio da ostanu u kućama jer su njegovi vojnici dobili naredbu da ubiju svakoga tko bi se našao vani.
U naše bi vrijeme “sobe” iz tog proročanstva mogle predočavati više od 100 000 skupština Jehovinih svjedoka koje postoje po cijelom svijetu. Te skupštine imaju vrlo važnu ulogu u našem životu. To se neće promijeniti ni tijekom “velike nevolje” (Otkr. 7:14). Božji narod dobio je zapovijed da uđe u “sobe svoje gdje će biti na sigurnom” i sakrije se “dok gnjev ne prođe”. Od presudne je važnosti da razvijemo i zadržimo ispravan stav prema skupštini i da čvrsto odlučimo ostati uz nju. Trebamo poslušati Pavlov savjet: “Razmišljajmo jedni o drugima, kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela, i ne propuštajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego hrabrimo jedni druge, tim više što vidimo da se približava dan” (Hebr. 10:24, 25).
Rahaba je bila poslušna
BIBLIJA U STRIPU
JOŠUA, 2. i 6. POGLAVLJE
[Scena 1]
[Naracija:] JOŠUA JE POSLAO DVOJICU UHODA DA IZVIDE JERIHON, JEDAN OD GRADOVA ZA KOJE JE JEHOVA REKAO IZRAELCIMA DA IH OSVOJE.
[Rahabina majka:] KĆERI, SVI U GRADU PRIČAJU O IZRAELCIMA. ONI BI NAS MOGLI NAPASTI SVAKI ČAS!
[Rahaba:] NE BRINI SE, MAJKO. SVE ĆE BITI U REDU. BAR SE NADAM...
[Scena 2]
[Naracija:] DVOJICA IZRAELSKIH UHODA DOŠLA SU U RAHABINU KUĆU.
[Uhoda 1:] HVALA TI ŠTO SI NAS NAHRANILA. OTIĆI ĆEMO SUTRA RANO UJUTRO.
[Naoružani čovjek 1:] RAHABO!
IZVEDI LJUDE KOJI SU DOŠLI K TEBI! ONI SU UHODE U NAŠOJ ZEMLJI.
[Scena 3]
[Scena 4]
[Rahaba:] POĐITE ZA MNOM.
[Scena 5]
[Naracija:] RAHABA JE ODVELA UHODE NA KROV I SAKRILA IH POD STABLJIKE LANA.
[Rahaba:] ISTINA JE, TI SU LJUDI DOŠLI K MENI, ALI OTIŠLI SU. NE ZNAM KAMO SU KRENULI.
[Rahaba:] BRZO IDITE ZA NJIMA! JOŠ IH MOŽETE STIĆI.
[Scena 6]
[Rahaba:] OTIŠLI SU.
[Scena 7]
[Rahaba:] JEHOVA, BOG VAŠ, BOG JE GORE NA NEBU I DOLJE NA ZEMLJI.
[Rahaba:] STOGA VAS SAD MOLIM, ZAKUNITE MI SE JEHOVOM DA ĆETE SPASITI MENE I MOJU OBITELJ KAD NAPADNETE JERIHON.
[Uhoda 2:] AKO NIKOME NE KAŽEŠ ZA OVAJ NAŠ DOGOVOR, SPASIT ĆEMO TEBE I TVOJU OBITELJ.
[Uhoda 1:] DA BISTE PREŽIVJELI, MORATE OSTATI U OVOJ KUĆI I NA PROZOR PRIVEZATI SKERLETNU VRPCU.
[Scena 8]
[Naracija:] IZRAELCI SU ŠEST DANA OBILAZILI OKO JERIHONA, A SEDMOG SU DANA OBIŠLI GRAD SEDAM PUTA.
[Naracija:] KAD SU SVEĆENICI ZAPUHALI U ROGOVE I KAD JE NAROD POVIKAO, ZIDINE SU SE POČELE RUŠITI. IZRAELCI SU OSVOJILI JERIHON.
[Scena 9]
[Uhoda 1:] RAHABO, POSLUŠALA SI NAS!
[Rahaba:] HVALA JEHOVI ŠTO SMO PREŽIVJELI!
[Naracija:] RAHABA JE POSTALA PRETKINJA ISUSA KRISTA. (VIDI MATEJA 1:1, 5.) U SLJEDEĆEM STRIPU PROČITAJTE NEŠTO VIŠE O JOŠ JEDNOJ VJERNOJ ŽENI KOJA JE POSTALA ISUSOVA PRETKINJA.
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
KOJE JE UPUTE RAHABA TREBALA POSLUŠATI DA BI SE SPASILA?
POMOĆ: JOŠUA 2:14, 18-20.
ZAŠTO JE RAHABI TREBALO HRABROSTI DA POSTUPI PO TIM UPUTAMA?
POMOĆ: JOŠUA 2:3, 22.
ŠTO MISLIŠ, ZAŠTO JE VAŽNO DA I TI SLUŠAŠ SVE ŠTO TI BOG KAŽE?
POMOĆ: 5. MOJSIJEVA 5:29; MUDRE IZREKE 3:1, 2.
POGLAVLJE 15
Pomogle su jedna drugoj prebroditi tragediju
ia 39 odl. 23, bilješka
“Kamo ti ideš, idem i ja”
23 Ruta i Naomi započele su novi život u Betlehemu. Ruta je razmišljala što može učiniti kako bi prehranila sebe i svoju svekrvu. Saznala je da zakon što ga je Jehova dao Izraelcima sadrži odredbu koja je štitila siromašne. Zakon je nalagao zemljoradnicima da rubove svojih polja ostave nepožnjevenima tako da siromašni mogu pabirčiti ono što preostane od žetve (3. Mojs. 19:9, 10; 5. Mojs. 24:19-21).
[Bilješka]
Odredba o pabirčenju bila je ispred svog vremena. Ruta vjerojatno nikad nije čula ništa slično. Na Bliskom istoku u drevno doba s udovicama se loše postupalo. Jedan biblijski priručnik kaže: “Nakon muževe smrti za udovicu su se trebali brinuti njeni sinovi. No ako nije imala sinova, po svoj je prilici bila primorana prodati se u ropstvo ili pribjeći prostituciji.”
“Uzorna žena”
17 “Tko si ti?” upitao je Boaz začuđeno, a Ruta mu je pomalo prestrašeno odgovorila: “Ja sam Ruta, robinja tvoja. Raširi skut svoj na robinju svoju, jer si ti otkupitelj” (Ruta 3:9). Neki današnji izučavatelji Biblije smatraju da se u tim Rutinim riječima nazire aluzija na spolni odnos. Dvije važne činjenice pokazuju da to mišljenje nije točno. Kao prvo, Ruta je postupila u skladu s ondašnjim običajima, od kojih su mnogi nama posve nepoznati. Bilo bi potpuno pogrešno gledati njene postupke kroz prizmu današnje općeprisutne moralne izopačenosti. Kao drugo, reakcija bogobojaznog Boaza jasno pokazuje da je Rutin postupak smatrao čestitim i hvalevrijednim.
18 Boaz je Rutu umirio obzirnim riječima: “Jehova te blagoslovio, kćeri moja! Dobrota koju ovim pokazuješ veća je od one prve, jer nisi išla za mladićima, bili oni siromašni ili bogati” (Ruta 3:10). Što joj je time želio reći? Dao joj je do znanja da je, došavši k njemu, pokazala veću dobrotu od one koja je došla do izražaja kad se s Naomi vratila u Izrael kako bi se brinula za nju. Kao što je i sam primijetio, Ruta se mogla udati za nekog mlađeg. Ipak, ona je donijela drugačiju odluku zato što je htjela učiniti nešto za Naomi, ali i za njenog pokojnog muža kako bi se sačuvala njegova obiteljska loza. Nije nikakvo čudo što je Boaz bio zadivljen Rutinom nesebičnošću.
Riječ koja je dirala srca
Da bi je umirio, on joj je blago rekao: “Budi hrabra, kćeri!” (Mat. 9:22). Bibličari kažu da se hebrejska i grčka riječ koja se prevodi kao “kći” može koristiti u prenesenom smislu da bi se nekome pokazalo “obzirnost i naklonost”. Isus je ženu dodatno ohrabrio rekavši joj: “Vjera te tvoja ozdravila. Idi u miru i budi zdrava od mučne bolesti svoje!” (Mar. 5:34).
Imućni Izraelac po imenu Boaz također je upotrijebio izraz “kćeri” kad se obratio Ruti Moapki. I ona je imala razloga osjećati se nesigurno — pabirčila je ječam na polju nepoznatog muškarca. “Slušaj, kćeri moja!” rekao joj je Boaz. Zatim joj je savjetovao da nastavi pabirčiti na njegovim poljima. Ruta je nato pala ničice pred njega i upitala ga zašto je toliko milosrdan prema njoj koja je tuđinka. On ju je ponovno umirio rekavši: “Čuo sam sve što si učinila za svekrvu svoju [udovicu Naomi]. (...) Neka Jehova nagradi djela tvoja” (Ruta 2:8-12).
Isus i Boaz doista su predivan primjer starješinama. Ponekad se dvojica starješina trebaju sastati s kršćankom koja treba pomoć i ohrabrenje na temelju Biblije. Nakon što u molitvi zatraže vodstvo od Jehove i pažljivo saslušaju što im njihova sestra u vjeri ima reći, starješine će joj lakše pružiti ohrabrenje i utjehu iz Božje Riječi (Rim. 15:4).
Pitanja čitatelja
Zašto je čovjek koji je bio u najbližem srodstvu s Naominim mužem rekao da bi rasuo svoje nasljedstvo ako bi se oženio Rutom? (Ruta 4:1, 6)
Kad bi u biblijsko doba umro oženjeni muškarac koji nije imao djece, je li to značilo da će njegova obiteljska loza zauvijek nestati? Kome je trebala pripasti njegova zemlja? Mojsijev zakon pružao je smjernice i za takve situacije.
Što je bilo sa zemljom čovjeka koji je umro ili je osiromašio, pa je bio prisiljen prodati zemlju? Njegov brat ili bliski rođak imao je pravo otkupiti tu zemlju. Tako je zemlja mogla ostati u vlasništvu te obitelji (Lev. 25:23–28; Broj. 27:8–11).
Kako je sačuvana pokojnikova rodoslovna linija? Putem djeverskog (leviratskog) braka, kao što je to bilo u Rutinom slučaju. Muškarac koji bi stupio u takav brak oženio bi se bratovom udovicom kako bi mu podigao potomstvo i sačuvao njegovo ime. Njihov potomak nastavio bi lozu umrlog brata i naslijedio njegovu zemlju. Taj zakon bio je odraz ljubavi jer je pružao zaštitu i samoj udovici (Pnz. 25:5–7; Mat. 22:23–28).
Uzmimo za primjer Naomi, koja je bila udana za čovjeka po imenu Elimelek. Kad su on i njihova dva sina umrli, ona je ostala bez muških članova obitelji koji bi se brinuli za nju (Ruta 1:1–5). Kad se vratila u Judu, Naomi je svojoj snahi Ruti rekla da zamoli Boaza da otkupi njihovu zemlju. Boaz je bio bliski rođak Naominog muža Elimeleka (Ruta 2:1, 19, 20; 3:1–4). Ali on je znao da postoji otkupitelj koji je u bližem srodstvu s Naominim pokojnim mužem. Zato je taj rođak prvi imao pravo odlučiti hoće li biti otkupitelj (Ruta 3:9, 12, 13).
Čovjek je isprva rekao da je spreman biti otkupitelj (Ruta 4:1–4). Znao je da će to podrazumijevati određene troškove, ali i da je Naomi prestara da bi rodila dijete koje bi naslijedilo Elimelekovu zemlju. Drugim riječima, pružala mu se prilika da dođe do zemlje koja bi postala dio njegovog nasljedstva, pa mu se to vjerojatno činilo kao dobra investicija.
No kad je shvatio da bi se trebao oženiti Rutom, predomislio se. Govoreći o komadu zemlje koji je trebao otkupiti, rekao je: “Ne mogu ga ja otkupiti da ne raspem svoje nasljedstvo” (Ruta 4:5, 6). Zašto je to rekao?
Da se taj čovjek ili netko drugi oženio Rutom i da je ona rodila sina, taj bi sin naslijedio Elimelekovu zemlju. U kom bi se smislu zbog toga rasulo nasljedstvo otkupitelja? Biblija ne govori o tome, ali postoji nekoliko mogućih objašnjenja.
• Kao prvo, novac koji bi potrošio na kupovinu zemlje u neku bi ruku propao jer Elimelekova zemlja na kraju ne bi pripala njemu, nego Rutinom sinu.
• Kao drugo, trebao bi hraniti i brinuti se za Naomi i Rutu.
• Kao treće, ako bi mu Ruta rodila još djece, ta bi djeca dijelila nasljedstvo s djecom koju on već ima.
• Kao četvrto, ako on nije imao djece, tada bi sin kojeg bi mu Ruta rodila imao pravo i na njegovu i na Elimelekovu zemlju. Dakle, nakon njegove smrti zemlja bi pripala djetetu koje nosi Elimelekovo ime, a ne njegovo. A taj čovjek nije bio spreman riskirati da izgubi svoje nasljedstvo kako bi pomogao Naomi. Bilo mu je draže da ulogu otkupitelja preuzme sljedeći najbliži srodnik, Boaz. Na kraju je Boaz to i učinio jer je želio da “nasljedstvo umrloga ostane u njegovoj obitelji” (Ruta 4:10).
Čovjeku koji je prvi imao pravo otkupa očito je više bilo stalo do toga da sačuva svoje ime i nasljedstvo. Odluku je, po svemu sudeći, donio iz sebičnih motiva. Međutim, iako je želio sačuvati svoje ime, danas više nitko ne zna kako se on zvao. Isto tako, propustio je nešto posebno – priliku da postane predak Mesije, Isusa Krista. Ta je čast na kraju pripala Boazu. Doista je prava šteta što je taj čovjek zbog sebičnosti propustio priliku da pomogne nekome tko je trebao njegovu pomoć (Mat. 1:5; Luka 3:23, 32).
ČLANAK ZA RAZMATRANJE 45
Nastavimo jedni drugima pokazivati vjernu ljubav
Pokazujte jedni drugima vjernu ljubav i milosrđe! (ZAH. 7:9)
SAŽETAK
Jehova želi da pokazujemo vjernu ljubav svojoj braći i sestrama u skupštini. Da bismo još bolje razumjeli što je vjerna ljubav, razmotrit ćemo kako su neki Božji sluge u prošlosti pokazivali tu osobinu. U ovom članku vidjet ćemo što možemo naučiti od Rute, Naomi i Boaza.
DOISTA imamo puno razloga pokazivati vjernu ljubav jedni drugima. Koji su neki od njih? Zapazi kako sljedeće nadahnute izreke odgovaraju na to pitanje: “Nikad nemoj izgubiti vjernu ljubav (...), pa ćeš steći naklonost Boga i ljudi.” “Čovjek koji pokazuje vjernu ljubav čini dobro samom sebi.” “Tko teži za pravednošću i vjernom ljubavi, naći će život” (Izr. 3:3, 4, bilješka; 11:17, bilješka; 21:21).
2 U tim izrekama navode se tri razloga zašto trebamo pokazivati vjernu ljubav. Kao prvo, ako drugima pokazujemo vjernu ljubav, stječemo Božju naklonost. Kao drugo, ako pokazujemo vjernu ljubav, činimo dobro samima sebi. Naprimjer, na taj način gradimo trajna prijateljstva s drugima. Kao treće, ako pokazujemo vjernu ljubav, u budućnosti ćemo dobiti prekrasne blagoslove, između ostalog i vječni život. Doista imamo razloga postupati po Jehovinim riječima: “Pokazujte jedni drugima vjernu ljubav i milosrđe!” (Zah. 7:9).
3 U ovom članku razmotrit ćemo odgovore na četiri pitanja: Kome trebamo pokazivati vjernu ljubav? Što o pokazivanju vjerne ljubavi možemo naučiti iz Knjige o Ruti? Kako mi danas možemo pokazivati vjernu ljubav? Koje blagoslove dobivaju oni koji pokazuju vjernu ljubav?
KOME TREBAMO POKAZIVATI VJERNU LJUBAV?
4 Kao što smo vidjeli u prethodnom članku, Jehova pokazuje vjernu ljubav – svoju postojanu i duboku privrženost – samo onima koji ga vole i služe mu (Dan. 9:4). Mi se trebamo ugledati “na Boga, kao njegova voljena djeca” (Efež. 5:1). Stoga se i mi trudimo prema svojoj duhovnoj braći i sestrama razviti istu takvu postojanu ljubav i duboku privrženost. (Pročitaj Marka 10:29, 30.)
5 Što bolje razumijemo što je vjerna ljubav, to ćemo je bolje moći pokazivati svojoj braći i sestrama. Da bismo jasnije razumjeli što je vjerna ljubav, pogledajmo kako se ona razlikuje od onog na što ljudi obično misle kad govore o vjernosti. Navedimo jedan primjer.
6 Za nekoga tko već godinama radi za istu tvrtku mogli bismo reći da je vjeran zaposlenik. No tijekom svih tih godina on možda nikad nije upoznao nekog od direktora te tvrtke. Isto tako, taj se čovjek možda ne slaže uvijek s odlukama koje oni donose. On zapravo ne voli tvrtku u kojoj radi, ali je sretan što ima posao i što svaki mjesec uredno dobiva plaću. Nastavit će raditi ondje sve do mirovine, osim ako mu netko ne ponudi neki bolji posao.
7 Razlika između vjernosti o kakvoj smo govorili u 6. odlomku i vjerne ljubavi krije se u motivima iz kojih netko pokazuje te osobine. Što je poticalo Božje sluge iz drevnog doba da pokazuju vjernu ljubav? Oni nisu to činili zato što su morali, nego zato što su to iskreno željeli. Uzmimo za primjer Davida. Njega je srce poticalo da pokazuje vjernu ljubav svom dragom prijatelju Jonatanu iako ga je Jonatanov otac htio ubiti. Čak i godinama nakon Jonatanove smrti David je iskazivao vjernu ljubav njegovom sinu Mefibošetu (1. Sam. 20:9, 14, 15; 2. Sam. 4:4; 8:15; 9:1, 6, 7).
8 O vjernoj ljubavi možemo puno naučiti tako da razmotrimo neke retke iz biblijske knjige o Ruti. Što o vjernoj ljubavi možemo naučiti od osoba koje se spominju u toj knjizi? Kako te pouke možemo primijeniti u svojoj skupštini?
ŠTO O POKAZIVANJU VJERNE LJUBAVI MOŽEMO NAUČITI IZ KNJIGE O RUTI?
9 U Knjizi o Ruti čitamo o Naomi, njenoj snahi Ruti i bogobojaznom čovjeku Boazu, koji je bio rođak Naominog muža. Zbog gladi koja je zavladala u Izraelu Naomi, njen muž i dvojica njihovih sinova otišli su živjeti u Moab. Dok su bili ondje, Naomin je muž umro. Njena su se dva sina oženila, no nažalost, i oni su umrli (Ruta 1:3–5; 2:1). Zbog tog strašnog gubitka Naomi je sve dublje tonula u očaj. Postala je toliko obeshrabrena da je zaključila da joj se sve to događa zato što Jehova ima nešto protiv nje. Rekla je: “Jehova [se] okrenuo protiv mene.” “Svemogući [mi je] jako zagorčao život.” A potom je dodala da joj se “Jehova suprotstavio” i da joj je “Svemogući nanio nevolju” (Ruta 1:13, 20, 21).
10 Kako je Jehova reagirao na Naomine riječi pune gorčine? On se nije naljutio na svoju sluškinju koja je bila izbezumljena od tuge. Naprotiv, pokazao joj je veliko suosjećanje. Jehova zna da “tlačenje može navesti mudroga da postupi ludo” (Prop. 7:7). No Naomi je trebala pomoć da bi vidjela da je Jehova nije ostavio. Kako joj je Jehova pomogao? (1. Sam. 2:8). Potaknuo je Rutu da joj pruži podršku i pokaže vjernu ljubav. Ruta je spremno i obzirno pomogla svojoj svekrvi da ne bude potištena i da shvati da je Jehova još uvijek voli. Što učimo iz Rutinog primjera?
11 Vjerna ljubav potiče nas da pomažemo onima koji su potišteni. Kao što je Ruta pružala podršku Naomi, tako i danas brižna braća i sestre spremno pružaju podršku onima u skupštini koji su potišteni ili obeshrabreni. Oni vole svoje suvjernike i rado će učiniti što god je potrebno da bi im pomogli (Izr. 12:25, bilješka; 24:10). To je u skladu s riječima apostola Pavla: “Potičemo [vas], braćo, da (...) tješite potištene, pomažete slabima i budete strpljivi sa svima” (1. Sol. 5:14).
12 Obeshrabrenom suvjerniku obično najbolje možemo pomoći tako da ga saslušamo i damo mu do znanja da ga volimo. Jehova jako cijeni kad na taj način pomažemo njegovim voljenim slugama (Psal. 41:1). U Mudrim izrekama 19:17 piše: “Tko je milostiv onima koji su u nevolji, posuđuje Jehovi, i on će mu uzvratiti za njegova djela.”
13 Da bismo još bolje razumjeli što je vjerna ljubav, razmotrimo što se dogodilo s Naomi nakon što su joj umrli muž i njena dva sina. Kad je saznala da se “Jehova smilovao svom narodu i dao mu hrane”, odlučila se vratiti kući (Ruta 1:6). S njom su pošle i obje njene snahe. Dok su išle putem, Naomi ih je tri puta nagovarala da se vrate u Moab. I što su one učinile? Biblija kaže: “Orpa je zatim poljubila svoju svekrvu i otišla, ali Ruta je nije htjela napustiti” (Ruta 1:7–14). Orpa je učinila ono što je bilo za očekivati – poslušala je Naomi i vratila se kući. No Ruta je otišla korak dalje. I ona se mogla vratiti kući, ali je zbog vjerne ljubavi prema Naomi odlučila ostati s njom (Ruta 1:16, 17). Ruta nije htjela napustiti Naomi. No ona nije ostala uz nju zato što je morala, nego zato što je to željela. Na taj joj je način pokazala vjernu ljubav. Što učimo iz tog izvještaja?
14 Vjerna ljubav potiče nas da činimo i više nego što se od nas očekuje. I danas mnoga naša braća i sestre pokazuju vjernu ljubav svojim suvjernicima, pa čak i onima koje osobno ne poznaju. Naprimjer, kad saznaju da se dogodila neka prirodna katastrofa, oni odmah pitaju kako mogu pomoći. Kad netko u skupštini ima financijskih problema, trude se saznati što je toj osobi potrebno i pružiti joj praktičnu pomoć. Poput Makedonaca u 1. stoljeću, oni čine i više nego što se od njih očekuje. Velikodušno žrtvuju svoje vrijeme i materijalna sredstva, ponekad čak “i preko svojih mogućnosti”, kako bi pomogli svojoj braći koja su se našla u nekoj nevolji (2. Kor. 8:3). Jehova je jako sretan kad vidi da oni pokazuju takvu ljubav! (Pročitaj Hebrejima 13:16.)
KAKO MI DANAS MOŽEMO POKAZIVATI VJERNU LJUBAV?
15 Iz izvještaja o tome kako je Ruta pomogla Naomi možemo izvući vrijedne pouke. Razmotrimo neke od njih.
16 Nemoj brzo odustati. Kad je Ruta rekla svojoj svekrvi da će se s njom vratiti u Judu, Naomi ju je u početku pokušala odgovoriti od toga. No Ruta nije odustala od svoje namjere. Kako je njena svekrva reagirala na to? “Kad je Naomi vidjela da je Ruta čvrsto odlučila ići s njom, više je nije nagovarala da se vrati” (Ruta 1:15–18).
17 Primjena: Potrebno je puno strpljenja da bismo pomagali onima koji su potišteni, no nemojmo dignuti ruke od njih. Naprimjer, neka bi sestra isprva mogla odbiti našu pomoć iako joj je ona potrebna. No vjerna ljubav potaknut će nas da dajemo sve od sebe kako bismo bili uz nju i pružali joj podršku (Gal. 6:2). Nadamo se da će ona s vremenom prihvatiti našu pomoć i dopustiti nam da je utješimo.
18 Nemoj previše uzeti k srcu ono što ti osoba kaže. Kad su Naomi i Ruta stigle u Betlehem, Naomi je srela svoje bivše susjede. Rekla im je: “Kad sam otišla, imala sam sve, a Jehova me vratio bez ikoga i ičega” (Ruta 1:21). Zamisli samo kako se Ruta osjećala kad je čula te riječi! Ona se toliko trudila pomoći Naomi. Plakala je s njom, tješila je i danima hodala s njom do Betlehema. Unatoč svemu tome Naomi je rekla: “Jehova me vratio bez ikoga i ičega.” To je zvučalo kao da nimalo ne cijeni sve što je njena snaha učinila za nju. Naomine su riječi sigurno jako zaboljele Rutu, koja je u tom trenutku stajala pored nje. Ipak, ona je odlučila ostati uz Naomi.
19 Primjena: Neka sestra koja je obeshrabrena mogla bi nas povrijediti svojim riječima, iako mi dajemo sve od sebe da joj pomognemo. No mi se trudimo da njene riječi ne uzmemo previše k srcu. I dalje pružamo podršku toj sestri kojoj je teško i molimo Jehovu da nam pomogne pronaći pravi način da je utješimo (Izr. 17:17).
20 Ohrabri suvjernika kad vidiš da je potišten. Ruta je Naomi pokazala vjernu ljubav, no sada je i njoj samoj trebalo ohrabrenje. Jehova je potaknuo Boaza da je ohrabri. On joj je rekao: “Neka te Jehova nagradi za tvoja djela i neka ti potpunu plaću da Jehova, Izraelov Bog, pod čijim si krilima došla potražiti utočište!” Te su prekrasne riječi jako dirnule Rutu. Ona je rekla Boazu: “Utješio [si me] i svojim si riječima umirio svoju sluškinju” (Ruta 2:12, 13). Boaz je utješio Rutu baš onda kad joj je to bilo potrebno. Njegove riječi dale su joj snage da nastavi ustrajno pomagati Naomi.
21 Primjena: Oni koji drugima pokazuju vjernu ljubav ponekad i sami trebaju ohrabrenje. Boaz je pohvalio Rutu kad je vidio koliko je ona dobra prema Naomi. Slično tome starješine se trude pohvaliti braću i sestre u skupštini kad vide da oni s ljubavlju pomažu drugima. Takve srdačne riječi izrečene u pravom trenutku dat će braći i sestrama snagu koja im je potrebna da i dalje pružaju podršku drugima. (Pročitaj Izaiju 32:1, 2.)
KOJE BLAGOSLOVE DOBIVAJU ONI KOJI POKAZUJU VJERNU LJUBAV?
22 Nakon nekog vremena Boaz se velikodušno pobrinuo da Ruta i Naomi dobiju hranu koja im je bila potrebna (Ruta 2:14–18). Kako je Naomi reagirala kad im je Boaz na taj način iskazao dobrotu? Rekla je: “Neka ga blagoslovi Jehova, koji nije uskratio svoju vjernu ljubav ni živima ni umrlima!” (Ruta 2:20a). Do kakve je samo promjene došlo u Naominom načinu razmišljanja! Ranije je sva očajna rekla: “Jehova [mi se] suprotstavio”, a sada je radosno uzviknula: “Jehova (...) nije uskratio svoju vjernu ljubav ni živima ni umrlima!” Kako to da se njezin stav toliko promijenio?
23 Naomi je shvatila da je Jehova nikad nije napustio. Pomogao joj je preko Rute, koja je bila spremna krenuti s njom na put do Jude (Ruta 1:16). Isto tako, pomogao je njoj i njenoj snahi preko Boaza, jednog od njihovih otkupitelja, koji im je s ljubavlju pružio pomoć kad su se našle u oskudici (Ruta 2:19, 20b). Naomi je vjerojatno pomislila: “Sada shvaćam da me Jehova nikad nije napustio. Cijelo je vrijeme bio uz mene.” (Pročitaj Psalam 136:23, 26.) Mora da je bila jako zahvalna Ruti i Boazu što nisu digli ruke od nje. Njih troje sigurno su se radovali što je na kraju sve dobro završilo.
24 Što smo o vjernoj ljubavi naučili iz Knjige o Ruti? Vjerna ljubav pomaže nam da ne dignemo ruke od braće i sestara koji su potišteni ili obeshrabreni. Ona nas potiče i da dajemo sve od sebe kako bismo im pomogli. Starješine trebaju s ljubavlju hrabriti one koji drugima pokazuju vjernu ljubav. Kad vidimo kako naši suvjernici koji su klonuli duhom dobivaju novu duhovnu snagu, osjećamo duboku radost (Djela 20:35). No koji je najvažniji razlog zbog kojeg i dalje trebamo pokazivati vjernu ljubav? To činimo zato što želimo oponašati i obradovati Jehovu, koji je “pun vjerne ljubavi” (Izl. 34:6; Psal. 33:22).
Ruta je bila pravi prijatelj
BIBLIJA U STRIPU
RUTA, 1–4. POGLAVLJE
[Scena 1]
[Naracija:] NAOMI, UDOVICA KOJA JE ŽIVJELA U MOABU, ODLUČILA JE VRATITI SE U SVOJU ZEMLJU, IZRAEL. S NJOM SU NA PUT KRENULE I NJENE DVIJE SNAHE, RUTA I ORPA, KOJE SU BILE MOAPKE.
[Scena 2]
[Scena 3]
[Scena 4]
[Scena 5]
[Naracija:] NAKON ŠTO SU PREŠLE DIO PUTA, NAOMI SE ZAUSTAVILA TE SE OBRATILA RUTI I ORPI.
[Naomi:] KĆERI MOJE, MUŽEVI SU VAM UMRLI. VRATITE SE U SVOJU ZEMLJU, MOAB, I PONOVNO SE UDAJTE. VRATITE SE SVAKA U DOM SVOJE MAJKE.
[Scena 6]
[Orpa:] NE ŽELIM VAS OSTAVITI, ALI NAOMI JE U PRAVU.
[Scena 7]
[Orpa:] MOAB JE NAŠ DOM! ONDJE SU NAŠE MAJKE, NAŠE OBITELJI I NAŠI PRIJATELJI. JA SE VRAĆAM KUĆI.
[Ruta:] ALI I NAOMI JE NAŠA OBITELJ. A JEHOVA, BOG KOJEM ONA SLUŽI, MILOSRDAN JE I DOBROSTIV. MOAPSKI BOGOVI JAKO SU OKRUTNI.
[Scena 8]
[Naomi:] POGLEDAJ, ORPA SE VRAĆA SVOM NARODU I SVOJIM BOGOVIMA. POĐI I TI S NJOM.
[Scena 9]
[Ruta:] NE, NEĆU TE OSTAVITI.
[Scena 10]
[Ruta:] KAMO TI IDEŠ, IDEM I JA.
[Scena 11]
[Ruta:] TVOJ ĆE NAROD BITI MOJ NAROD.
[Scena 12]
[Ruta:] I TVOJ ĆE BOG BITI MOJ BOG.
[Scena 13]
[Naracija:] RUTA JE U IZRAELU PABIRČILA JEČAM NA POLJIMA KOJA SU PRIPADALA BOAZU I TAKO JE PREHRANJIVALA SEBE I NAOMI.
[Scena 14]
[Boaz:] TKO JE TA MLADA ŽENA?
[Nadglednik žetelaca:] DOŠLA JE S NAOMI IZ MOABA. NA NOGAMA JE OD JUTRA.
[Scena 15]
[Boaz:] NEKA TE JEHOVA BSVATKO U GRADU ZNA DA SI UZORNA ŽENA.
[Scena 16]
[Naracija:] BOAZ JE UZEO RUTU ZA ŽENU I ONI SU DOBILI SINA KOJEM SU DALI IME OBED. OBEDOV UNUK BIO JE POZNATI IZRAELSKI KRALJ. ZNAŠ LI O KOME JE RIJEČ? (PROČITAJ RUTU 4:22.)
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
KAKO JE RUTA POKAZALA VJERNU LJUBAV NAOMI?
POMOĆ: RUTA 1:14, 16, 17; 2:11, 12.
KAKO JE JEHOVA POKAZAO VJERNU LJUBAV RUTI I NAOMI?
POMOĆ: RUTA 4:13-15.
KAKO TI MOŽEŠ POKAZATI VJERNU LJUBAV SVOJIM PRIJATELJIMA?
POMOĆ: MUDRE IZREKE 17:17; 18:24.
POGLAVLJE 16
“Ići ću s tobom!”
w15 1. 8. 12 odl. 6, bilješka
Ustala sam kao majka u Izraelu
Sisera! I sam spomen njegovog imena izazivao je među Izraelcima strah i paniku. Kanaanska religija i običaji bili su okrutni — Kanaanci su žrtvovali djecu i prakticirali hramsku prostituciju. Kako je bilo živjeti u zemlji kojom su vladali kanaanski vojskovođa i njegova vojska? Iz Deborine pjesme saznajemo da je u to vrijeme bilo praktički nemoguće putovati zemljom i da su sela bila gotovo pusta (Suci 5:6, 7). Izraelci su se krili u šumama i brdima, bojali su se obrađivati zemlju i boraviti u neutvrđenim selima, a nisu se usudili ni putovati glavnim putevima jer su se plašili da bi ih netko mogao napasti, oteti im djecu ili im silovati žene.
[Bilješka]
Deborina pjesma pokazuje da se Sisera često vraćao iz vojnih pohoda s plijenom, koji je uključivao i djevojke. Vojnici su ponekad oteli toliko djevojaka da je svaki od njih dobio i po dvije (Suci 5:30). Izvorna riječ koja je u tom retku prevedena s “djevojka” doslovno znači “maternica”. Takav način izražavanja ukazuje na to da su uzimali te žene uglavnom zato da im rađaju djecu. Silovanje je, po svoj prilici, bilo sasvim uobičajeno.
Pitanja čitalaca
◼ Koliko je ukupno bilo sudaca, kao što su bili Samson i Gedeon?
Kad brojimo suce, onda dolazimo do broja koji ovisi o tome kako gledamo na određene Izraelce. No, ipak se sa sigurnošću može reći da je 12 ljudi služilo u svojstvu sudaca između Jozue i Samuela.
U vrijeme Mojsija i Jozue su neki stariji muževi u skupštini bili suci u smislu što su bili izabrani da saslušaju i donesu odluku u pravnim slučajevima (2. Mojsijeva 18:21, 22; Jozua 8:33; 23:2). Nakon Jozuine smrti je Izrael otpao od pravog obožavanja i na njega su počeli utjecati drugi narodi. Knjiga o sudijama 2:16, NS, kaže: “I Jehova im je podizao suce, i oni su ih izbavljali iz ruku njihovih pljenitelja”. Jehova je prvo kao suca, ili ‘izbavitelja’, podigao čovjeka po imenu Otonijel (Sudije 3:9). Nakon njega došli su Ehud, Šamigar, Barak, Gedeon, Tola, Jair, Jefta, Ibzan, Elan, Abdan i Samson.
Uz ovu dvanaestoricu, Biblija spominje u vezi suđenja i Deboru, Helija i Samuela (Sudije 4:4; 1. Samuelova 4:16-18; 7:15, 16). Međutim, Deboru se naziva prvom proročicom i ona je povezana sa sucem Barakom, koji je naročito preuzeo vodstvo u oslobađanju naroda od pritiska. Slično tome, Helije je u prvom redu bio prvosvećenik, a ne ‘spasitelj’ koji je kroz bitku vodio Izrael u slobodu (Nehemija 9:27). Stoga, premda su Debora i Helije imali ulogu sudaca u Izraelu, postoje razlozi da ih se ne uvrsti na popis sudaca zajedno s dvanaestoricom muževa koji su bili u prvom redu i s posebnom namjerom ‘podignuti’ kao suci. U Djelima apostolskim 13:20 stoji da su suci ‘dati do Samuela proroka’. Tu je postavljena granica onoga što bi se moglo nazvati razdobljem sudaca i to pokazuje zašto se Samuela i njegove sinove obično ne ubraja među suce (1. Samuelova 8:1).
Ustala sam kao majka u Izraelu
To je ugnjetavanje trajalo 20 godina, sve dok Jehova nije vidio da je njegov svojeglav narod spreman promijeniti se. Deborina i Barakova pjesma ukazuje na to da se situacija promijenila kad je Debora “ustala kao majka u Izraelu”. Ne znamo je li Debora, koja je bila udana za Lapidota, uistinu bila majka, ali znamo da se izraz “majka” u toj pjesmi koristi u prenesenom smislu. Jehova je zapravo Debori povjerio zadatak da pruži narodu majčinsku zaštitu. Naložio joj je da pozove suca Baraka, kojeg je krasila snažna vjera, i da mu prenese zapovijed da napadne Siseru (Suci 4:3, 6, 7; 5:7).
Pouke iz Knjige o sucima
5:20 — Kako su se zvijezde borile s neba pomažući Baraku? Biblija ne govori je li to uključivalo pomoć anđela, meteorsku kišu koju su Sizarini mudraci protumačili kao zlokoban znak ili možda astrološka predviđanja koja su Sizari trebala pomoći, a ustvari su se pokazala lažnima. Sve u svemu, nema sumnje da se radilo o nekom obliku Božje intervencije.
Stavi se na raspolaganje i budi na hvalu Jehovi!
Dragovoljno se narod odazvao. Blagoslivljajte stoga Jehovu! (SUCI 5:2)
“IMA li Bog kakve koristi od čovjeka? Ima li on kakve koristi od čovjeka razborita? Zar se Svemogući raduje što si pravedan i zar mu je dobit što živiš čestito?” (Job 22:1-3). Jesi li si ikad postavio takva pitanja? Kad ih je Elifaz Temanac postavio Jobu, očito je smatrao da je odgovor negativan. Njegov prijatelj Bildad Šuahovac čak je tvrdio da ljudi naprosto ne mogu biti pravedni pred Bogom. (Pročitaj Joba 25:4.)
2 Ti lažni Jobovi prijatelji, koji su ga došli “utješiti”, smatrali su da Jehova nema nikakve koristi od naše vjerne službe i da u njegovim očima nismo vredniji od moljca ili crva (Job 4:19; 25:6). Na prvi pogled možda se čini da su Elifaz i Bildad imali takav stav zato što su bili ponizni (Job 22:29). Uostalom, kad se gleda s vrha visoke planine ili kroz prozor aviona, sve što ljudi rade izgleda sitno i beznačajno. No da li Jehova, koji je visoko na nebesima, tako gleda na trud koji ulažemo u njegovoj službi? On je jasno pokazao što misli o tome kad je ukorio Elifaza, Bildada i Sofara zato što su govorili laži o njemu. A Joba je pohvalio i nazvao ga svojim slugom (Job 42:7, 8). Da, Bog ima koristi od službe nesavršenih ljudi.
“ŠTO MU DAJEŠ?”
3 Razgovor između Joba i njegovih lažnih prijatelja slušao je i Elihu. On je u jednom trenutku upitao: “Ako si pravedan, što [Bogu] daješ time i što on prima iz ruke tvoje?” (Job 35:7). Jehova ga nije prekorio zbog tog pitanja. Elihu time nije htio reći da naš trud nema nikakvu vrijednost, nego je jednostavno istaknuo da Jehova ne ovisi o našoj službi. On je potpun sam po sebi. Mi ga ne možemo učiniti bogatijim ili moćnijim. Naprotiv, sve svoje dobre osobine, talente i sposobnosti dobili smo od njega, a njemu je važno kako ih koristimo.
4 Kad nekom Jehovinom sluzi pokažemo vjernu ljubav, Jehova to shvaća osobno, kao da smo dobro djelo učinili njemu samome. Mudre izreke 19:17 kažu: “Tko je milostiv siromahu, posuđuje Jehovi, i On će mu platiti za djela njegova.” Znači li to da Jehova zapaža baš svako dobro djelo koje učinimo onome tko je u nevolji? Da li Stvoritelj svega što postoji doista sebe smatra dužnikom smrtnim ljudima i želi ih obilno blagosloviti kako bi im se odužio? Da! To je potvrdio i sam Božji Sin. (Pročitaj Luku 14:13, 14.)
5 Jehova je pozvao proroka Izaiju da kao njegov zastupnik govori u njegovo ime. Time je pokazao da rado vjernim ljudima pruža priliku da sudjeluju u ispunjenju njegovog nauma (Iza. 6:8-10). Izaija je odmah prihvatio Jehovin poziv, rekavši: “Evo me, mene pošalji!” Poput njega, danas tisuće kršćana spremno izvršavaju vrlo zahtjevne zadatke u Jehovinoj službi. Ipak, netko bi se mogao pitati: “Je li moj doprinos doista važan? Istina, Jehova mi je milosrdno pružio priliku da mu se stavim na raspolaganje. Ali zar se on ionako neće pobrinuti da se njegova Riječ ispuni bez obzira na to koliko ja činim u njegovoj službi?” Razmotrimo događaje koji su se odigrali u vrijeme proročice Debore i suca Baraka kako bismo dobili odgovore na ta pitanja.
BOG IM JE POMOGAO DA ODAGNAJU STRAH
6 Kanaanski kralj Jabin 20 godina “okrutno je tlačio” Izraelce. Njegovi su vojnici bili toliko bešćutni da su se seljani od straha skrivali pred njima. Strateški gledano, Izraelci su bili u vrlo lošoj poziciji jer su bili praktički goloruki — nisu imali oružje ni za napad ni za obranu. Za razliku od njih, neprijatelji su imali 900 bojnih kola sa željeznim oštricama (Suci 4:1-3, 13; 5:6-8).
7 Usprkos tome Jehova je preko proročice Debore Baraku jasno zapovjedio: “Idi i raširi se na gori Taboru, a sa sobom uzmi deset tisuća ljudi od sinova Naftalijevih i od sinova Zebulunovih, a ja ću k tebi u dolinu Kišona dovesti Siseru, zapovjednika Jabinove vojske, bojna kola njegova i mnoštvo njegovo, i predat ću ga tebi u ruke” (Suci 4:4-7).
8 Glas o tome proširio se među narodom. Dobrovoljci su se okupili na gori Taboru. Barak je bez odlaganja postupio po Jehovinim uputama. (Pročitaj Suce 4:14-16.) Dok se u Taanaku vodila odlučujuća bitka, iznenada je počela padati tako jaka kiša da se tlo ubrzo pretvorilo u blato, pa su zastrašujuća bojna kola izraelskih neprijatelja postala posve beskorisna. Barak je Siserinu vojsku progonio sve do Harošeta, koji je od poprišta bitke bio udaljen oko 25 kilometara. No Sisera je u nekom trenutku ostavio svoja kola i pješice pobjegao u Saananim, blizu Kedeša. Utočište je potražio u šatoru Jaele, žene Kenijca Hebera, koja ga je srdačno primila. Iscrpljen od bitke, Sisera je utonuo u san. Znajući da joj dok spava ne može pružiti otpor, Jaela je iskoristila priliku i pogubila ga. Bila je doista hrabra! (Suci 4:17-21). Tako su izraelski neprijatelji bili poraženi!
NISU SE SVI ODAZVALI
9 Četvrto i peto poglavlje Knjige o sucima dobro je razmotriti zajedno jer govore o istom događaju, ali navode različite pojedinosti. Naprimjer, u Sucima 5:20, 21 stoji: “S neba su se zvijezde borile, sa staza su se svojih protiv Sisere borile. Potok Kišon sve ih je otplavio.” Znače li te riječi da su Izraelcima u pomoć priskočili anđeli ili da se pojavilo nešto kao kiša meteorita? Biblija ne kaže izravno da se radilo o božanskoj intervenciji. No čemu bi se drugom mogla pripisati kiša koja je pala na točno određenom mjestu i baš u pravom trenutku, i to tako snažna da je otplavila 900 bojnih kola? U Sucima 4:14, 15 zasluga za pobjedu čak se tri puta pripisuje Jehovi. Nijedan od 10 000 izraelskih dobrovoljaca nije mogao reći da je zaslužan za taj uspjeh.
10 Debora i Barak zapjevali su pjesmu kojom su hvalili Jehovu za čudesnu pobjedu koju im je podario. No usred pjesme spomenuli su i jedan neobičan detalj: “‘Proklinjite Meroz!’ rekao je anđeo Jehovin. ‘Proklinjite stanovnike njegove, jer nisu Jehovi u pomoć pritekli, Jehovi u pomoć sa silnicima!’” (Suci 5:23).
11 Kletva protiv Meroza očito je bila toliko učinkovita da se danas ne zna na koju se točno lokaciju odnosi to ime. Možda se radilo o gradu čiji se stanovnici nisu odazvali na Jehovin poziv da pođu u bitku. Teško je vjerovati da vijest o tome nije doprla do njih ako se čak deset tisuća ljudi iz njihovog kraja skupilo i krenulo u rat. S druge strane, možda je to bio grad kroz koji je Sisera prolazio dok je bježao od Izraelaca, pa su ga njegovi stanovnici imali priliku uhvatiti, ali to nisu učinili. Možda su vidjeli tog okrutnog vojskovođu kako sam i očajan trči ulicama njihovog grada. Bila bi to izvanredna prilika da daju svoj doprinos ostvarenju Jehovinog nauma i dobiju njegov blagoslov. No u ključnom trenutku, kad su mogli nešto poduzeti, oni su očito ostali samo pasivni promatrači. Bili su sušta suprotnost Jaeli, o čijoj se hrabrosti govori u nastavku pobjedničke pjesme (Suci 5:24-27).
12 U Sucima 5:9, 10 ističe se razlika između onih koji su se spremno pridružili Baraku i onih koji su se oglušili na poziv. Debora i Barak pohvalili su izraelske zapovjednike koji su se “dragovoljno javili među narodom”. No neki su bili previše ponosni da bi sudjelovali u bici i radije su uživali u raskoši i lagodnom životu. Njih se opisuje kako “jašu na riđim magaricama” i “sjede na raskošnim sagovima”. Oni se nisu željeli boriti na stjenovitim obroncima Tabora i u blatnjavoj dolini Kišona, nego su radije “išli putevima”, odnosno izabrali ono što im je bilo lakše. U pjesmi se sve njih poziva da dobro razmisle! Da, trebali su se zamisliti nad sobom jer su propustili priliku da daju svoj doprinos ispunjenju Jehovinog nauma. A to isto trebali bi učiniti i svi koji se u današnje vrijeme štede u službi Bogu.
13 Dobrovoljci koji su pošli u bitku svojim su očima vidjeli Jehovu, Vrhovnog Vladara, na djelu! Sigurno su rado drugima opisivali “pravedna djela Jehovina” kojih su bili očevici (Suci 5:11). No Rubenovo, Danovo i Ašerovo pleme poimence se spominje u Sucima 5:15-17 zato što im je više bilo stalo do materijalnih interesa — njihovih stada, brodova i pristaništa — nego do zadatka koji su dobili od Jehove. Za razliku od njih, pripadnici Zebulunovog i Naftalijevog plemena izložili su svoj život opasnosti da bi podržali Deboru i Baraka (Suci 5:18). Dakle, nisu svi Božji sluge bili jednako spremni staviti se na raspolaganje. To je doista važna pouka za sve nas.
BUDIMO NA HVALU JEHOVI!
14 Mi danas ne moramo sudjelovati u doslovnom ratu, ali imamo priliku pokazati hrabrost revnim propovijedanjem. Danas su Jehovinoj organizaciji požrtvovni dobrovoljci potrebniji nego ikada prije. Milijuni braće i sestara stupili su u punovremenu službu te služe kao pioniri, betelski radnici i članovi graditeljskih timova. Mnogi objavitelji, i stari i mladi, služe kao volonteri na pokrajinskim sastancima i kongresima. Sjetimo se i starješina koji su članovi Odbora za kontaktiranje s bolnicama ili sudjeluju u organiziranju kongresa, što su vrlo odgovorni zadaci. Budi siguran da Jehova iskreno cijeni tvoju spremnost da se staviš na raspolaganje te da je neće zaboraviti! (Hebr. 6:10).
15 Svatko od nas trebao bi se pitati: Da li olako prepuštam drugima da nose većinu tereta? Pridajem li previše pažnje materijalnim stvarima, pa zato nisam spreman staviti se na raspolaganje Jehovi? Jesam li spreman upotrijebiti svoju snagu, vrijeme i materijalna sredstva kako bih izvršio jasnu Jehovinu zapovijed, kao što su to s puno hrabrosti i vjere učinili Barak, Debora, Jaela i 10 000 izraelskih dobrovoljaca? Ako razmišljam o preseljenju u drugi grad ili zemlju zato što smatram da ću ondje imati bolji standard, jesam li pod molitvom razmislio kako će se taj korak odraziti na moju obitelj i skupštinu?
16 Jehova nam iskazuje čast time što nam pruža priliku da podupremo njegovu vlast. Đavo od samog početka pokušava pridobiti ljude na svoju stranu. Ako podržiš Jehovinu vlast, Sotoni jasno i glasno daješ do znanja na čijoj si strani. Jehova je sretan kad vidi da te vjera i odanost potiču da mu se spremno staviš na raspolaganje (Izr. 23:15, 16). Svojom podrškom pružaš mu priliku da odgovori Sotoni koji mu se ruga (Izr. 27:11). Dakle, kad si vjeran i poslušan Jehovi, daješ mu nešto što on smatra dragocjenim i što ga jako raduje.
17 Uskoro će na Zemlji živjeti samo oni koji su uvjereni da je Jehovina vlast bolja od svih drugih. Jedva čekamo da taj dan dođe! I mi želimo da se ostvare riječi Deborine i Barakove pjesme: “Neka tako propadnu svi neprijatelji tvoji, Jehova! A oni koji te ljube neka budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj!” (Suci 5:31). Jehova će uslišiti tu molbu kad okonča Sotonin zli svijet. Kad započne harmagedonska bitka, neće biti potrebni dobrovoljci za borbu s neprijateljima. Tada će se ispuniti riječi: “Stojte i gledajte kako će vas spasiti Jehova!” (2. Ljet. 20:17). No dok to vrijeme ne dođe, imamo mnogo prilika hrabro i revno davati svoj doprinos ispunjenju Jehovinog nauma.
18 “Dragovoljno se narod odazvao, blagoslivljajte stoga Jehovu!” Tim su riječima Debora i Barak započeli svoju pjesmu o pobjedi. Nisu dali hvalu ljudima, nego Svevišnjem Bogu (Suci 5:1, 2). Budemo li se i mi stavili na raspolaganje i činili sve što Jehova traži od nas, naša će spremnost potaknuti druge da hvale našeg Boga!
Barak je pomoću vjere porazio moćnu vojsku
ZAMISLI da se nalaziš licem u lice s gomilom neprijateljskih vojnika. Opremljeni su najmodernijim oružjem i spremni su upotrijebiti ga. Pred njima ste ti i tvoji vojnici praktički goloruki.
Barak, Debora i 10 000 drugih Izraelaca koji su živjeli u vrijeme izraelskih sudaca bili su upravo u takvoj situaciji. Neprijatelji su im bili Kanaanci koje je predvodio njihov vojni zapovjednik Sizara. Od naoružanja su posjedovali, između ostalog, kola koja su na kotačima imala ubojite željezne srpove. Poprište bitke bila je gora Tabor i dolina rijeke Cizona. Ono što se tamo odigralo pokazuje da je Barak bio čovjek snažne vjere koja je vrijedna oponašanja. Osvrni se na događaje koji su doveli do te bitke.
Izraelci vape Jehovi za pomoć
Knjiga Sudaca izvještava o tome kako su Izraelci stalno okretali leđa pravom Bogu i o katastrofalnim posljedicama takvog postupanja. Kratko rečeno, izgledalo je to ovako: Izraelci iskreno traže Božje milosrđe, Bog im daje izbavitelja, narod je zatim slobodan, ali onda se opet buni. U skladu s time, izvještaj kaže da “po smrti Aodovoj [suca koji ih je oslobodio moapskog tlačenja] opet sinovi Izraelovi činiše što je zlo pred Jehovom”. Ustvari, Izrael “izabra nove bogove”. S kojim rezultatom? “Jehova ih dade u ruke Jabinu kralju Kanaanskom, koji vladaše u Azoru, a vojsci njegovoj bješe vojvoda Sizara (...). I sinovi Izraelovi vapiše k Jehovi; jer [Sizara] imaše devet stotina željeznih kola, i veoma pritješnjavaše sinove Izraelove dvadeset godina” (Suci 4:1-3; 5:8).
S obzirom na tadašnje stanje u Izraelu, Biblija kaže: “Nesta putova, i koji iđahu stazama, iđahu krivim putovima. Nesta sela u Izraelu” (Suci 5:6, 7). Ljudi su se strahovito bojali pljačkaša koji su vozili bojna kola. “Javnim životom u Izraelu upravljao je strah”, kaže jedan učenjak. “Izgledalo je kao da je cijela zajednica paralizirana i bespomoćna.” Izraelci su zato, kao i puno puta prije toga, u očaju zavapili Jehovi za pomoć.
Jehova imenuje vođu
Kanaansko ugnjetavanje dovelo je cijeli izraelski narod u vrlo tešku situaciju. Bog je izabrao proročicu Deboru da objavljuje njegove presude i zapovijedi. Jehova joj je time ukazao čast da na simboličan način bude Izraelu majka (Suci 4:4; 5:7).
Debora je poslala po Baraka i zatim mu rekla: “Nije li zapovjedio Jehova Bog Izraelov: idi, skupi narod na goru Tabor, i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između sinova Neftalijevih i sinova Zabulonovih? Jer ću dovesti k tebi na potok Cizon Sizaru vojvodu Jabinova i kola njegova i ljudstvo njegovo, i predaću ga tebi u ruke” (Suci 4:6, 7). Riječima: ‘Nije li zapovjedio Jehova?’ Debora je jasno pokazala da ona ne pokušava biti iznad Baraka. Ona se jednostavno ponašala kao netko tko prenosi Božje zapovijedi. Kako je Barak reagirao?
“Ako ćeš ti ići sa mnom, ići ću; ako li nećeš ići sa mnom, neću ići”, rekao je Barak (Suci 4:8). Zašto Barak nije htio prihvatiti odgovornost koju mu je Bog želio povjeriti? Znači li to da je bio plašljivac? Je li mu nedostajalo vjere u Božja obećanja? Ne, Barak nije odbio izvršiti zadatak niti je bio neposlušan Jehovi. Umjesto toga, njegov odgovor otkriva da se osjećao nedoraslim da sam izvrši Božju naredbu. Prisutnost Božjeg predstavnika osigurala bi Baraku i njegovim ljudima božansko vodstvo te bi ih ohrabrila. Dakle, Barakov uvjet nije bio znak slabosti, već pokazatelj snažne vjere.
Barakovu reakciju može se usporediti s reakcijom Mojsija, Gedeona i Jeremije. I oni su sumnjali u to hoće li moći izvršiti Božje naloge. No zbog toga ih se ne smatra manje vjernima (2. Mojsijeva 3:11–4:17; 33:12-17; Suci 6:11-22, 36-40; Jeremija 1:4-10). A što se može reći o stavu Debore? Ona nije pokušavala preuzeti stvari u svoje ruke. Naprotiv, postupala je kao Jehovina ponizna sluškinja. “Ja ću ići s tobom”, rekla je Baraku (Suci 4:9). Bila je spremna odreći se veće sigurnosti koju je imala u svome domu i pridružiti se Baraku u predstojećoj bici. I Debora služi kao primjer u pogledu vjere i hrabrosti.
Vjera im je pomogla da slijede Baraka
Zborno mjesto izraelskih snaga bila je gora Tabor, koja se izdiže nad okolnom ravnicom. Pozicija je bila dobro odabrana. Zbog svog geografskog položaja predstavljala je idealno mjesto okupljanja za obližnja plemena Neftalije i Zabulon. I tako se, prema Božjem nalogu, deset tisuća dobrovoljaca — uključujući i Deboru — uputilo s Barakom na tu goru.
Svi koji su pošli s Barakom trebali su imati vjeru. Jehova je Baraku obećao pobjedu nad Kanaancima, no kakvo su oružje Izraelci imali? U Sucima 5:8 (Šarić) stoji da se “nije vidio štit ni koplje među četrdeset tisuća u Izraelu”. Dakle, Izraelci su bili vrlo slabo naoružani. No čak i ta koplja i štitovi sigurno ne bi mnogo značili u usporedbi s bojnim kolima koja su opremljena željeznim srpovima. Kad je Sizara čuo da je Barak na gori Taboru, odmah je sva kola i svu vojsku sakupio u dolini Cizona (Suci 4:12, 13). Sizara očito nije shvatio da će se boriti protiv Svemogućeg Boga.
Barak nanosi težak poraz Sizarinoj vojsci
Kad je stigao trenutak sučeljavanja, Debora je rekla Baraku: “Ustani, jer je ovo dan, u koji ti dade Jehova Sizaru u ruke. Ne ide li Jehova pred tobom?” Barak i njegovi ljudi trebali su se spustiti s gore Tabora u dolinu, ali na ravnici bi Sizarina bojna kola imala stratešku prednost. Kako bi se ti osjećao da si bio u Barakovoj vojsci? Bi li spremno slušao zapovijedi, znajući da dolaze od Jehove? Barak i njegovih deset tisuća ljudi bili su poslušni. “I Jehova smete Sizaru i sva kola njegova i svu vojsku oštrim mačem pred Barakom” (Suci 4:14, 15).
Uz Jehovinu pomoć Barak je porazio Sizarinu vojsku. Doduše, izvještaj o bici ne govori o svemu što se tada desilo. Međutim, pobjednička pjesma Baraka i Debore kaže da su ‘nebesa i oblaci kapali vodom’. Po svemu sudeći, veliki pljusak prouzročio je da bojna kola Sizarine vojske zaglibe u blatu, čime se situacija preokrenula u Barakovu korist. Tako je kanaansko glavno oružje za napad postalo njihova slaba točka. O leševima Sizarinih vojnika pjesma kaže: “Potok Cizon odnese ih” (Suci 5:4, 21).
Je li ovakav rasplet događaja vjerojatan? Dolina Cizona zapravo je vadi, odnosno riječno korito kojim u normalnim okolnostima protječe vrlo malo vode. Nakon oluja ili dugotrajnih kiša takve rječice obično iznenada nabujaju te se pretvore u brze i opasne bujice. To što je tijekom Prvog svjetskog rata u istom području kiša padala na ilovasto tlo samo 15 minuta navodno je ugrozilo uspješnost svih konjičkih manevara. Zapisi o bici koja se 16. travnja 1799. zametnula kod gore Tabora između Napoleona i Turaka kažu da su se “mnogi od ovih potonjih utopili dok su pokušavali pobjeći preko jednog dijela doline koji je preplavio nabujali Kišon”.
Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da se u vrijeme susreta Sizarinih i Barakovih trupa “s neba spustila velika oluja, silni pljusak i tuča, a vjetar je nosio kišu Kanaancima u lice i toliko ih zaslijepio da nisu mogli bacati strijele ni vitlati praćkom”.
“S neba se vojeva, zvijezde s mjesta svojih vojevaše na Sizaru”, stoji u Sucima 5:20. Kako su se zvijezde borile protiv Sizare? Neki smatraju da ova izjava ukazuje na Božju intervenciju. Drugi pak pretpostavljaju da se ukazuje na pomoć anđela, meteorsku kišu ili Sizarino pouzdanje u astrološka predviđanja koja su se pokazala lažnima. Budući da Biblija ne objašnjava kako su se to zvijezde borile u ovoj bici, čini se razumnim prihvatiti mišljenje da ta izjava govori o nekom obliku Božje intervencije u korist izraelske vojske. U svakom slučaju, Izraelci su u potpunosti iskoristili obrat situacije. “Barak potjera kola (...) i pade sva vojska Sizarina od oštroga mača, ne osta ni jedan” (Suci 4:16). No što se dogodilo s vojnim zapovjednikom Sizarom?
Okrutni neprijatelj pada “ženi u ruku”
Biblija za Sizaru kaže da, nakon što je napustio bitku, “uteče pješice do šatora Jahele žene Habera Cinejina; jer bijaše mir među Jabinom kraljem Azorskim i domom Habera Cinejina”. Jahela je izmorenog Sizaru pozvala u svoj šator, dala mu mlijeka i pokrila ga, a on je onda zaspao. Jahela tada “uze kolac od šatora, i uze malj u ruku”, stvari kojima se redovno služio svatko tko je živio pod šatorom. Nakon toga “pristupi k njemu polako, i satjera mu kolac kroz sljepoočnice, te prođe u zemlju, kad spavaše tvrdo umoran, i umrije” (Suci 4:17-21).
Jahela je zatim pošla Baraku u susret i rekla mu: “Hodi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš.” U izvještaju dalje stoji: “I uđe k njoj, i gle, Sizara ležaše mrtav, i kolac mu u sljepoočnicama.” Mora da je to jako ojačalo Barakovu vjeru! Proročica Debora ranije mu je rekla: “Nećeš imati slave na putu kojim ćeš ići; jer će ženi u ruku dati Jehova Sizaru” (Suci 4:9, 22).
Je li Jahela postupila izdajnički? Jehova na njen postupak nije tako gledao. “Mimo žene u šatorima da je blagoslovljena”, pobjedničkim tonom pjevaju Barak i Debora. Njihova nam pjesma pomaže da Sizarinu smrt sagledamo u pravom svjetlu. Pjesma opisuje njegovu majku kako zabrinuto čeka da joj se sin vrati iz bitke. “Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova?” pita se majka. “Najmudrije između dvorkinja njezinih” nastoje otkloniti njene strahove govoreći da on sada sigurno dijeli plijen — lijepo vezene haljine i djevojke za ratnike. Dvorkinje pitaju: “Ne dijele li plijen? po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga. Plijen šaren Sizari (...) šaren vezen s obje strane, oko vrata onima koji zaplijeniše” (Suci 5:24, 28-30).
Pouke za nas
Iz izvještaja o Baraku izvlačimo neke važne pouke. Problemi i razočaranje zadavat će bol svima koji odbace Jehovu. No oni koji se pokajnički obrate Bogu i pokažu vjeru u njega mogu se osloboditi mnogih pritisaka. Osim toga, zar se ne bismo trebali učiti poslušnosti? Čak i kad Božji zahtjevi s ljudskog gledišta ne djeluju logično, možemo biti sigurni da su njegova uputstva uvijek za našu trajnu dobrobit (Izaija 48:17, 18). Barak je samo zato što je vjerovao u Jehovu i slušao njegove upute mogao ‘rastjerati vojsku tuđinaca’ (Hebrejima 11:32-34).
Pjesma Debore i Baraka ima snažan završetak: “Da izginu svi neprijatelji tvoji, Jehova; a koji te ljube da budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj” (Suci 5:31). To će se zaista i dogoditi kad Jehova učini kraj Sotoninom zlom svijetu!
POGLAVLJE 17
“Blagoslovljena više od svih žena”
Harmagedon je dobra vijest!
3 Pročitaj Otkrivenje 16:14, 16. Izraz “Harmagedon” u Bibliji se spominje samo jednom, a potječe od hebrejske riječi koja znači “brdo megidsko” (Otkr. 16:16, bilješka). Megido je bio grad u drevnom Izraelu (Još. 17:11). No Harmagedon nije neko doslovno mjesto na Zemlji. Strogo uzevši, taj se izraz odnosi na situaciju koja će zavladati na Zemlji kad se “kraljevi svega svijeta” udruže kako bi napali Božji narod (Otkr. 16:14). No u širem smislu taj se izraz koristi i za rat koji će izbiti neposredno nakon što se ti kraljevi udruže. Kako znamo da je Harmagedon simbolično mjesto? Kao prvo, ne postoji doslovno megidsko brdo. Kao drugo, područje oko Megida nije ni izdaleka dovoljno veliko da bi se ondje mogli okupiti “kraljevi svega svijeta” te njihove vojske i vojna mašinerija. Kao treće, kao što ćemo vidjeti kasnije u članku, Harmagedon će započeti kad ti “kraljevi” napadnu Božje sluge, a njih ima po čitavoj Zemlji.
4 Zašto je onda Jehova svoj veliki završni rat nazvao po Megidu? Megido i obližnja Jizreelska dolina bili su poprište mnogih bitaka. U nekima od njih Jehova je direktno intervenirao i dao pobjedu svom narodu. Naprimjer, “kod voda megidskih” Bog je pomogao izraelskom sucu Baraku da porazi kanaansku vojsku pod Siserinim zapovjedništvom. Barak i proročica Debora zahvaljivali su Jehovi na toj veličanstvenoj pobjedi. Pjevali su: “S neba su se zvijezde borile, sa staza su se svojih protiv Sisere borile. Potok Kišon sve ih je otplavio” (Suci 5:19-21).
5 Barak i Debora svoju su pjesmu zaključili riječima: “Neka tako propadnu svi neprijatelji tvoji, Jehova! A oni koji te ljube neka budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj!” (Suci 5:31). I u harmagedonskoj bici Božji će neprijatelji propasti, a oni koji vole Boga bit će spašeni. No postoji jedna važna razlika između ta dva sukoba. U Harmagedonu se Božji narod neće boriti, čak neće biti ni naoružan! Božji sluge sačuvat će “mir i pouzdanje” u Jehovu i njegovu nebesku vojsku, i “to će biti [njihova] snaga” (Iza. 30:15; Otkr. 19:11-15).
6 Kako će Bog poraziti svoje neprijatelje u Harmagedonu? Mogao bi se poslužiti raznim sredstvima, naprimjer potresima, tučom i munjama (Job 38:22, 23; Ezek. 38:19-22). Možda će čak navesti svoje neprijatelje da se okrenu jedni protiv drugih (2. Ljet. 20:17, 22, 23). Isto tako, možda će poslati svoje anđele da pogube zle ljude (Iza. 37:36). Koja god da sredstva upotrijebi, Bog će svakako izvojevati pobjedu. Svi ljudi koji mu se protive bit će uništeni, a svi pravednici ostat će na životu (Izr. 3:25, 26).
it “Heber” br. 2
Heber
2. Heber je bio Kenijac, a žena mu se zvala Jaela (ona je ubila Siseru, vojskovođu Jabinove vojske). Osim toga, bio je potomak “Mojsijevog tasta Hobaba”. Po svemu sudeći, Heber se odvojio od ostatka Kenijaca i bio je u miru s hasorskim kraljem Jabinom (Su 4:11, 17, 21; 5:24).
Jehovin odgovor na usrdnu molitvu
12 Vrijedi zapaziti da je psalmist čvrsto vjerovao da je Jehova u stanju osujetiti planove neprijateljskih naroda. Osvrnuo se na dvije važne pobjede Izraela nad njegovim neprijateljima izvojevane blizu drevnoga grada Megida, koji se nalazio iznad istoimene ravnice. Tijekom ljeta korito rijeke Kišona koje vijuga kroz ravnicu posve je suho. Nakon što počnu obilne zimske kiše, nastane bujica koja poplavljuje ravnicu. Možda se iz tog razloga ta rijeka naziva i “vode megidske” (Suci 4:13; 5:19).
13 Na drugoj strani ravnice, petnaestak kilometara od Megida, nalazi se brdo More, kod kojega su se u vrijeme suca Gideona skupile združene snage Midjanaca, Amalečana i svih naroda s Istoka s namjerom da krenu u rat (Suci 7:1, 12). Gideonova mala vojska na koncu je brojila svega 300 ljudi, no uz Jehovinu pomoć porazila je ogromnu neprijateljsku vojsku. Kako? Po Božjim uputama, noću su okružili neprijateljski tabor, držeći u ruci ćupove unutar kojih su gorjele baklje. Na Gideonov znak, njegovi su ljudi razbili ćupove i iznenada su se ukazale skrivene baklje. Istovremeno su zatrubili u rogove i povikali: “Mač Jehovin i Gideonov!” Među neprijateljima je zavladala zbrka, pa su se počeli međusobno ubijati, a oni koji su preživjeli pobjegli su preko rijeke Jordana. U međuvremenu se potjeri za neprijateljima pridružilo još Izraelaca. Sve u svemu, bilo je pobijeno 120 000 neprijateljskih vojnika (Suci 7:19-25; 8:10).
14 Otprilike šest kilometara iza brda Morea, na drugoj strani megidske doline, nalazi se gora Tabor. Ondje je sudac Barak okupio 10 000 Izraelaca da bi se suprotstavio vojsci Jabina, kanaanskog kralja grada Hasora, kojom je zapovijedao Sisera. Ta je kanaanska vojska imala 900 bojnih kola sa željeznim oštricama koje su se okretale zajedno s kotačima. Nakon što se slabo opremljena izraelska vojska okupila na gori Taboru, Siserinu je vojsku namamila u dolinu. Tada je “Jehova smeo Siseru, sva bojna kola njegova i svu vojsku njegovu”. Očito je došlo do proloma oblaka zbog kojega se izlila rijeka Kišon, a bojna su kola zaglibila u blatu. Izraelci su tada pobili cijelu tu vojsku (Suci 4:13-16; 5:19-21).
15 Psalmist je molio Jehovu da nešto slično učini i narodima koji su u njegovo vrijeme prijetili opstanku Izraela. U molitvi je rekao: “Učini im onako kao Midjanu, kao Siseri, kao Jabinu u dolini Kišona! Istrijebljeni su bili kod En-Dora, pognojili su zemlju” (Psal. 83:9, 10). Znakovito je da se završni Božji rat protiv Sotoninog svijeta naziva Harmagedon ili Armagedon (što znači “brdo megidsko”). To nas ime podsjeća na presudne bitke koje su se vodile u blizini Megida. Jehovine pobjede u tim davnim ratovima jamče nam da će on pobijediti i u harmagedonskoj bici (Otkr. 16:13-16).
Ustala sam kao majka u Izraelu
Nešto kasnije pojavio se Barak, koji je tragao za odbjeglim neprijateljem. Kad mu je Jaela pokazala mrtvog Siseru, s klinom u sljepoočnicama, odmah je znao da se Deborino proročanstvo ispunilo. Moćnog ratnika Siseru ubila je žena! Neki suvremeni kritičari Biblije i oni koji sumnjaju da je Biblija nadahnuta od Boga osuđuju Jaelu zbog onog što je učinila. No Barak i Debora imali su sasvim drugačije mišljenje o njoj. Oni su pod Božjim nadahnućem ispjevali pjesmu u kojoj su hvalili Jaelu kao onu koja je “blagoslovljena (...) više od svih žena” (Suci 4:22; 5:24). Te riječi otkrivaju koliko je Debora bila velikodušna. Nije zavidjela Jaeli što joj je pripala tolika slava. Naprotiv, njoj je jedino bilo važno da se Jehovina riječ ispunila.
Što učimo od žena koje se spominju u Bibliji?
Što kaže Biblija:
Biblija govori o ženama od kojih možemo puno naučiti (Rimljanima 15:4; 2. Timoteju 3:16, 17). U ovom članku spominju se neke od njih. Mnoge su nam dobar primjer, a od nekih učimo što u životu trebamo izbjegavati (1. Korinćanima 10:11; Hebrejima 6:12).
Abigajila
Tko je bila Abigajila? Ona je bila žena bogatog, ali grubog čovjeka imenom Nabal. No Abigajila nije nimalo nalikovala svom mužu. Bila je lijepa, razborita i ponizna te su je krasile osobine koje su bile ugodne Bogu (1. Samuelova 25:3).
Po čemu je ostala zapamćena? Abigajila je jednom prilikom postupila mudro i razborito te tako spriječila veliku tragediju. Ona i Nabal živjeli su u području gdje se David, budući izraelski kralj, skrivao dok je bio u bijegu pred Šaulom. David i njegovi ljudi štitili su Nabalove ovce od pljačkaša. No kad su Davidovi glasnici od Nabala zatražili malo hrane, on je to drsko odbio. David se jako razljutio! Zato je sa svojim ljudima krenuo na Nabalov dom u namjeri da ubije i njega i sve njegove ukućane (1. Samuelova 25:10-12, 22).
Kad je Abigajila čula što je učinio njen muž, nije sjedila skrštenih ruku. Svojim je slugama dala hrane da je odnesu Davidu i njegovim ljudima te je krenula za njima kako bi Davida molila za milost (1. Samuelova 25:14-19, 24-31). David je vidio što je Abigajila sve poslala njemu i njegovim ljudima te je uvidio koliko je ponizna. Osim toga, kad je čuo njene mudre riječi, shvatio je da je Bog preko nje spriječio krvoproliće (1. Samuelova 25:32, 33). Ubrzo nakon toga Nabal je umro, a Abigajila je postala Davidova žena (1. Samuelova 25:37-41).
Što učimo od Abigajile? Iako je bila lijepa i bogata, Abigajila nije bila umišljena. Da bi sačuvala mir, bila je spremna ispričati se za nešto što nije bila njena krivnja. Napetu situaciju riješila je mirno, taktično, hrabro i domišljato.
▸ Nešto više o Abigajili možete pročitati u članku “Postupila je razborito”.
Dalila
Tko je bila Dalila? Ona je bila žena u koju se zaljubio izraelski sudac Samson (Suci 16:4, 5).
Po čemu je ostala zapamćena? Uzela je novac od filistejskih knezova kako bi izdala Samsona, preko kojeg je Bog izbavljao Izraelce od Filistejaca. Filistejci nikako nisu mogli pobijediti Samsona jer mu je Bog dao nadljudsku snagu (Suci 13:5). Zato su zatražili Dalilinu pomoć.
Filistejci su podmitili Dalilu da sazna otkud Samsonu tolika snaga. Ona je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja na koncu ipak uspjela saznati Samsonovu tajnu (Suci 16:15-17). Otkrila ju je Filistejcima, a oni su Samsona zarobili i bacili ga u zatvor (Suci 16:18-21).
Što učimo od Dalile? Dalila nije primjer na koji bismo se trebali ugledati. Svladala ju je pohlepa i sebičnost, pa je prevarila i iznevjerila Samsona, slugu Jehove Boga.
Debora
Tko je bila Debora? Ona je bila proročica preko koje je izraelski Bog Jehova otkrivao svom narodu što traži od njega. Bog je preko nje ujedno pomagao Izraelcima da rješavaju svoje probleme (Suci 4:4, 5).
Po čemu je ostala zapamćena? Proročica Debora hrabro je podupirala Božje sluge. Poslušala je Božju zapovijed i kazala Baraku da povede izraelsku vojsku u rat protiv Kanaanaca, koji su okrutno ugnjetavali Izraelce (Suci 4:6, 7). Kad joj je Barak rekao da ide s njim u rat, ona nije ustuknula od straha, nego je spremno udovoljila njegovom zahtjevu (Suci 4:8, 9).
Nakon što je Bog Izraelcima omogućio da odnesu važnu pobjedu, Debora je sastavila dio pjesme koju su ona i Barak otpjevali u sjećanje na taj događaj. U toj je pjesmi spomenula Jaelu, još jednu neustrašivu ženu, te rekla koju je ulogu ona odigrala u borbi protiv Kanaanaca (Suci, 5. poglavlje).
Što učimo od Debore? Debora je bila samopožrtvovna i hrabra. Poticala je druge da čine ono što je ispravno u Božjim očima. Kad su Izraelci slušali Boga, ona ih je rado i iskreno hvalila zbog toga.
▸ Nešto više o Debori možete pročitati u članku “Ustala je kao majka u Izraelu”.
Estera
Tko je bila Estera? Ona je bila Židovka koju je perzijski kralj Ahasver uzeo za ženu, te je tako postala kraljica.
Po čemu je ostala zapamćena? Kraljica Estera iskoristila je svoj utjecaj kako bi spriječila genocid vlastitog naroda. Saznala je da je izdana službena odredba po kojoj su svi Židovi koji su živjeli u Perzijskom Carstvu trebali biti ubijeni točno određenog dana. Tu zlobnu spletku smislio je Haman, upravitelj čitavog Perzijskog Carstva (Estera 3:13-15; 4:1, 5). Uz pomoć svog rođaka Mordokaja Estera je pred svojim mužem, kraljem Ahasverom, razotkrila Hamanovu podlu zamisao. Za to joj je trebalo puno hrabrosti jer je tim činom stavila svoj život na kocku (Estera 4:10-16; 7:1-10). Ahasver je potom omogućio Esteri i Mordokaju da izdaju novu odredbu, koja je Židovima omogućila da se brane. Židovi su izvojevali veliku pobjedu nad svojim neprijateljima (Estera 8:5-11; 9:16, 17).
Što učimo od Estere? Kraljicu Esteru krasile su hrabrost, poniznost i skromnost. Ona nam je u tome izvrstan primjer (Psalam 31:24; Filipljanima 2:3). Bila je lijepa žena na visokom položaju, ali nije se oslanjala na sebe, nego je tražila savjet i pomoć drugih. S mužem je razgovarala taktično i s poštovanjem, ali i odlučno. A kad su Židovi bili u najvećoj opasnosti, hrabro je i otvoreno rekla da pripada tom narodu.
▸ Nešto više o Esteri možete pročitati u člancima “Hrabro se zauzela za Božji narod” i “Mudra, hrabra i požrtvovna žena”.
Eva
Tko je bila Eva? Ona je bila prva žena koju je Bog stvorio i prva žena koja se spominje u Bibliji.
Po čemu je ostala zapamćena? Eva nije poslušala jasnu Božju zapovijed. Poput svog muža Adama, bila je stvorena savršena i imala je slobodnu volju te sposobnost da razvija osobine koje Bog cijeni, primjerice ljubav i mudrost (1. Mojsijeva 1:27). Eva je znala da je Bog Adamu rekao da će oboje umrijeti ako budu jeli s jednog drveta. No povjerovala je Sotoni koji je tvrdio da neće umrijeti. Ustvari, povjerovala je da će joj biti bolje ako prestane slušati Boga. Zato je okusila zabranjeni plod i navela muža da učini isto (1. Mojsijeva 3:1-6; 1. Timoteju 2:14).
Što učimo od Eve? Evin primjer služi nam kao upozorenje jer pokazuje što se događa ako neprestano razmišljamo o neispravnim željama. Eva je, suprotno Božjoj jasnoj zapovijedi, razvila snažnu želju da uzme ono što joj ne pripada (1. Mojsijeva 3:6; 1. Ivanova 2:16).
Hana
Tko je bila Hana? Ona je bila žena Elkane i majka Samuela, koji je postao istaknuti prorok u starom Izraelu (1. Samuelova 1:1, 2, 4-7).
Po čemu je ostala zapamćena? Dugo nakon udaje Hana nije mogla imati djece. Kad joj je bilo teško, tražila je utjehu od Boga. Njen je muž imao još jednu ženu, Peninu, koja je imala djece. Ona je bila okrutna prema Hani i rugala joj se, ali Hana je u molitvi tražila utjehu od Boga. Zavjetovala mu se i rekla da će, ako je Bog usliši i omogući joj da rodi sina, to dijete dati da služi u svetom šatoru, koji su Izraelci koristili za štovanje Boga (1. Samuelova 1:11).
Bog je uslišio njenu molitvu i ona je rodila Samuela. Hana je održala riječ i dala je svog sina da služi u svetom šatoru dok je još bio dječak (1. Samuelova 1:27, 28). Iz godine u godinu šivala mu je tuniku i nosila mu je u sveti šator. Bog je s vremenom blagoslovio Hanu s petero djece – dobila je još tri sina i dvije kćeri (1. Samuelova 2:18-21).
Što učimo od Hane? Hana se usrdno molila Bogu i to joj je pomoglo da izdrži teške kušnje. Njena zahvalna molitva zapisana u 1. Samuelovoj 2:1-10 otkriva koliko je bila čvrsta njena vjera u Boga.
▸ Nešto više o Hani možete pročitati u članku “Otvorila je svoje srce Bogu u molitvi”.
▸ Odgovor na pitanje zašto je Bog neko vrijeme dopuštao poligamiju među pripadnicima svog drevnog naroda možete pronaći u članku “Odobrava li Bog poligamiju?”
Izebela
Tko je bila Izebela? Ona je bila žena izraelskog kralja Ahaba. Nije bila Izraelka i nije štovala Jehovu, nego kanaanskog boga Baala.
Po čemu je ostala zapamćena? Kraljica Izebela bila je častohlepna, okrutna i nasilna. Promicala je štovanje Baala i spolni nemoral koji je bio dio vjerskih obreda. Ujedno je nastojala iskorijeniti štovanje pravog Boga, Jehove (1. Kraljevima 18:4, 13; 19:1-3).
Izebela je pribjegla lažima i ubojstvu kako bi ostvarila svoje sebične hirove (1. Kraljevima 21:8-16). Kao što je Bog i prorekao, umrla je nasilnom smrću, a njeno tijelo nije bilo pokopano (1. Kraljevima 21:23; 2. Kraljevima 9:10, 32-37).
Što učimo od Izebele? Izebelino ponašanje svakako treba izbjegavati. Ona je bila toliko moralno iskvarena i beskrupulozna da je njeno ime postalo sinonim za besramnu, nemoralnu i samovoljnu ženu.
Jaela
Tko je bila Jaela? Ona je bila žena ne-Izraelca Hebera. Jaela se neustrašivo zauzela za Božji narod.
Po čemu je ostala zapamćena? Jaela je odlučno reagirala kad je Sisera, vojskovođa kanaanske vojske, došao u njen šator. Sisera je upravo izgubio bitku s Izraelom pa je kod nje zatražio zaklon i zaštitu. Jaela ga je pozvala u svoj šator da se sakrije i odmori. Ubila ga je dok je spavao (Suci 4:17-21).
Jaela je time ispunila proročanstvo koje je izrekla Debora: “Ženi [će] u ruke Jehova predati Siseru” (Suci 4:9). Zbog njene važne uloge Biblija za Jaelu kaže da je bila blagoslovljena više od svih žena (Suci 5:24).
Što učimo od Jaele? Jaela je bila poduzetna i hrabra. Iz njenog primjera učimo da Bog može voditi događaje tako da ispuni svoja proročanstva.
Lea
Tko je bila Lea? Ona je bila prva žena patrijarha Jakova. Njena mlađa sestra, Rahela, bila je njegova druga žena (1. Mojsijeva 29:20-29).
Po čemu je ostala zapamćena? Lea je bila majka šestorice Jakovljevih sinova (Ruta 4:11). Jakov se želio oženiti Rahelom, a ne Leom. No njihov otac Laban pobrinuo se da Lea postane prva Jakovljeva žena. Kad je Jakov shvatio da mu je Laban na prijevaru dao Leu za ženu, suočio se s njim. Laban mu je kazao da u njihovom mjestu nije uobičajeno da se mlađa kći uda prije starije. Tjedan dana kasnije Jakov je dobio Rahelu za ženu (1. Mojsijeva 29:26-28).
Jakov je Rahelu volio više nego Leu (1. Mojsijeva 29:30). Zbog toga je Lea bila ljubomorna na svoju sestru i stalno je pokušavala pridobiti Jakovljevu ljubav i pažnju. Bog je vidio kako se Lea osjeća i blagoslovio ju je sa sedmero djece – rodila je šest sinova i jednu kćer (1. Mojsijeva 29:31).
Što učimo od Lee? Lea se oslanjala na Boga u molitvi i nije dopustila da zbog svoje teške obiteljske situacije izgubi iz vida činjenicu da ima Božju podršku (1. Mojsijeva 29:32-35; 30:20). Izvještaj o njenom životu realno opisuje ružnu stranu poligamije, koju je Bog neko vrijeme dopuštao. No Bog je od početka zamislio da muž i žena imaju samo jednog bračnog partnera (Matej 19:4-6).
▸ Nešto više o Lei možete pročitati u članku “Nesretne sestre koje su ‘podigle dom Izraelov’”.
▸ Odgovor na pitanje zašto je Bog neko vrijeme dopuštao poligamiju među pripadnicima svog drevnog naroda možete pronaći u članku “Odobrava li Bog poligamiju?”
Lotova žena
Tko je bila Lotova žena? Biblija ne otkriva njeno ime. No kaže nam da je ona imala dvije kćeri te da su ona i njena obitelj živjeli u gradu Sodomi (1. Mojsijeva 19:1, 15).
Po čemu je ostala zapamćena? Lotova žena nije poslušala Božju zapovijed. Bog je odlučio uništiti Sodomu i okolne gradove zbog strašnog spolnog nemorala. No budući da je volio pravednog Lota i njegovu obitelj, koji su živjeli u Sodomi, Bog je poslao dva anđela da ih odvedu na sigurno (1. Mojsijeva 18:20; 19:1, 12, 13).
Anđeli su Lotu i njegovoj obitelji rekli da pobjegnu iz Sodome i da se ne osvrću za sobom jer će inače umrijeti (1. Mojsijeva 19:17). No Lotova se žena “obazrela, i pretvorila se u stup soli” (1. Mojsijeva 19:26).
Što učimo od Lotove žene? Njena životna priča ističe koliko je opasno voljeti materijalne stvari i zbog njih postati neposlušan Bogu. Isus ju je spomenuo kao negativan primjer kad je rekao: “Sjetite se žene Lotove!” (Luka 17:32).
Marija (Isusova majka)
Tko je bila Marija? Ona je bila mlada Židovka. Kad je rodila Isusa, bila je djevica, što znači da je Božji sin začet na čudesan način.
Po čemu je ostala zapamćena? Marija je ponizno vršila Božju volju. Bila je zaručena za Josipa kad joj se pojavio anđeo i rekao joj da će zatrudnjeti i roditi Mesiju, kojeg su Židovi dugo čekali (Luka 1:26-33). Spremno je prihvatila svoju ulogu. Nakon Isusa Marija i Josip imali su još četiri sina i najmanje dvije kćeri. Dakle, Marija nije cijeli život bila djevica (Matej 13:55, 56). Iako je imala jedinstvenu ulogu, ni tijekom Isusove službe ni u vrijeme prve kršćanske skupštine nije tražila da je drugi uzvisuju niti je to itko činio.
Što učimo od Isusove majke Marije? Marija je bila vjerna Bogu i spremno je prihvatila veliku odgovornost. Jako je dobro poznavala svete spise. Prema jednoj procjeni, oko 20 puta je aludirala na ono što stoji u svetim spisima kad je izrekla riječi zapisane u Luki 1:46-55.
▸ Nešto više o Mariji možete pročitati u članku “Što možemo naučiti od Marije”.
Marija Magdalena
Tko je bila Marija Magdalena? Ona je bila odana Isusova učenica.
Po čemu je ostala zapamćena? Marija Magdalena bila je jedna od nekoliko žena koje su putovale s Isusom i njegovim učenicima. Svoja je sredstva velikodušno koristila za zbrinjavanje njihovih potreba (Luka 8:1-3). Pratila je Isusa sve do kraja njegove službe i bila uz njega kad je bio ubijen. Bila je među prvima koji su vidjeli Isusa nakon što je uskrsnuo (Ivan 20:11-18).
Što učimo od Marije Magdalene? Marija Magdalena velikodušno je podupirala Isusovu službu i ostala je njegova odana učenica.
Marija (sestra Marte i Lazara)
Tko je bila Marija? Ona, njen brat Lazar i njena sestra Marta bili su Isusovi dobri prijatelji.
Po čemu je ostala zapamćena? Marija je mnogo puta pokazala da cijeni Isusa kao Božjeg Sina. Kazala je da vjeruje da je Isus mogao spriječiti smrt njenog brata Lazara i bila je prisutna kad ga je Isus uskrsnuo. Njena sestra Marta prekorila ju je zato što je slušala Isusa, a nije joj pomogla oko kućanskih poslova. No Isus je pohvalio Mariju zato što je dala prednost duhovnim stvarima (Luka 10:38-42).
Jednom drugom prilikom Marija je izrazila izuzetnu velikodušnost kad je Isusu izlila skupocjeno mirisno ulje na glavu i noge (Matej 26:6, 7). Drugi su je optužili da je rastrošna. No Isus je stao na njenu stranu i rekao: “Gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest [o Božjem Kraljevstvu], po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju” (Matej 24:14; 26:8-13).
Što učimo od Lazarove i Martine sestre Marije? Marija je razvila jaku vjeru. Štovanje Boga bilo joj je važnije od svjetovnih stvari. Ponizno je iskazala čast Isusu, iako je za to morala potrošiti mnogo novca.
Marta
Tko je bila Marta? Ona je bila sestra Lazara i Marije. Njih troje živjeli su u Betaniji, selu u blizini Jeruzalema.
Po čemu je ostala zapamćena? Marta je bila dobra prijateljica s Isusom, koji je “ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara” (Ivan 11:5). Marta je bila jako gostoljubiva. Kad im je Isus jednom došao u goste, Marija je slušala njegove pouke, a Marta se brinula za kućanske poslove. Tom se prilikom Marta požalila Isusu da joj Marija ne želi pomoći, ali on je obzirno dao savjet i pomogao da ispravi svoj način razmišljanja (Luka 10:38-42).
Kad se Lazar razbolio, Marta i njena sestra poslale su po Isusa jer su bile uvjerene da on može izliječiti njihovog brata (Ivan 11:3, 21). No Lazar je umro. Iz Martinog razgovora s Isusom vidi se da je vjerovala biblijskom obećanju o uskrsnuću te da Isus ima moć vratiti njenog brata u život (Ivan 11:20-27).
Što učimo od Marte? Marta je bila vrlo gostoljubiva. Spremno je prihvatila Isusov savjet. Otvoreno je govorila o svojim osjećajima i svojoj vjeri
▸ Nešto više o Marti možete pročitati u članku “Ja vjerujem”.
Mirjam
Tko je bila Mirjam? Ona je bila Mojsijeva i Aronova sestra. Mirjam je prva žena koja se u Bibliji naziva proročicom.
Po čemu je ostala zapamćena? Kao proročica, ljudima je prenosila Božje objave. Imala je važnu i uglednu ulogu u Izraelu te je s muškarcima pjevala pobjedničku pjesmu nakon što je Bog uništio egipatsku vojsku u Crvenom moru (2. Mojsijeva 15:1, 20, 21).
Nakon nekog vremena Mirjam i Aron počeli su kritizirati Mojsija. Nesumnjivo ih je na to naveo njihov ponos i ljubomora. Bog “je to slušao” i strogo je prekorio Mirjam i Arona (4. Mojsijeva 12:1-9). Bog je potom Mirjam kaznio gubom, očito zato što je ona pokrenula tu pobunu protiv Mojsija. Kad se Mojsije zauzeo za nju pred Bogom, Bog ju je izliječio. Sedam je dana bila odvojena od naroda, a nakon toga mogla se vratiti u izraelski tabor (4. Mojsijeva 12:10-15).
Biblija pokazuje da je Mirjam prihvatila ukor. Stoljećima kasnije Bog se osvrnuo na njenu jedinstvenu ulogu kad je podsjetio Izraelce: “Poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjam” (Mihej 6:4).
Što učimo od Mirjam? Njena životna priča otkriva da Bog zapaža što njegovi sluge govore jedni drugima, ali i što govore jedni o drugima. Iz njenog života učimo još nešto: Da bismo ugodili Bogu, moramo izbjegavati ponos i ljubomoru – osobine koje nas mogu navesti na to da ocrnjujemo druge i dovodimo ih na loš glas.
Rahaba
Tko je bila Rahaba? Ona je bila bludnica koja je živjela u kanaanskom gradu Jerihonu. S vremenom je počela služiti Jehovi Bogu.
Po čemu je ostala zapamćena? Rahaba je sakrila dvojicu uhoda koji su došli izvidjeti kanaansku zemlju. Učinila je to zato što je čula kako je izraelski Bog, Jehova, izbavio svoj narod iz Egipta, a kasnije i od Amorejaca.
Rahaba je pomogla izraelskim uhodama i molila ih je da poštede život njoj i njenoj obitelji kad Izraelci dođu uništiti Jerihon. Oni su pristali na to, ali pod određenim uvjetima. Naime, Rahaba nikome nije smjela reći da su došli izvidjeti zemlju. Osim toga, ona i njena obitelj morali su ostati u kući kad Izraelci napadnu Jerihon i morala je vezati crvenu vrpcu na svoj prozor da vojska zna koja je njena kuća. Rahaba je poslušala sve te upute, pa su ona i njena obitelj ostali na životu kad su Izraelci osvojili Jerihon.
Rahaba se kasnije udala za jednog Izraelca i postala pretkinja kralja Davida i Isusa Krista (Jošua 2:1-24; 6:25; Matej 1:5, 6, 16).
Što učimo od Rahabe? Biblija prikazuje Rahabu kao osobu koja je imala snažnu vjeru u Boga (Hebrejima 11:30, 31; Jakov 2:25). Njena životna priča pokazuje da Bog oprašta i da je nepristran te da blagoslivlja one koji se uzdaju u njega, bez obzira na to iz kojeg su naroda ili zemlje.
▸ Nešto više o Rahabi možete pročitati u članku “Zbog svojih je djela bila proglašena pravednom”.
Rahela
Tko je bila Rahela? Ona je bila Labanova kći i voljena žena patrijarha Jakova.
Po čemu je ostala zapamćena? Rahela se udala za Jakova i rodila dva sina. Od njih dvojice i ostalih deset Jakovljevih sinova poteklo je 12 plemena drevnog Izraela. Rahela je svog muža upoznala dok je čuvala očevo stado ovaca (1. Mojsijeva 29:9, 10). Za razliku od svoje starije sestre Lee, Rahela je bila “lijepa stasa” (1. Mojsijeva 29:17).
Jakov se zaljubio u Rahelu i pristao je raditi kod njenog oca sedam godina da bi je mogao dobiti za ženu (1. Mojsijeva 29:18). No Laban ga je prevario i najprije mu je dao Leu za ženu, pa mu je tek onda dopustio da oženi Rahelu (1. Mojsijeva 29:25-27).
Jakov je volio Rahelu i njena dva sina više nego Leu i njenu djecu (1. Mojsijeva 37:3; 44:20, 27-29). Zbog toga je između Rahele i Lee došlo do suparništva (1. Mojsijeva 29:30; 30:1, 15).
Što učimo od Rahele? Iako je ona podnosila tešku obiteljsku situaciju, nije gubila nadu da će Bog uslišiti njene molitve (1. Mojsijeva 30:22-24). Njen život pokazuje koliko problema i boli poligamija uzrokuje u obitelji. Iz Rahelinog primjera jasno se vidi koliko je mudra odredba koju je na samom početku ljudske povijesti Bog dao o braku. Naime, muž može imati samo jednu ženu (Matej 19:4-6).
▸ Nešto više o Raheli možete pročitati u članku “Nesretne sestre koje su ‘podigle dom Izraelov’”.
▸ Odgovor na pitanje zašto je Bog neko vrijeme dopuštao poligamiju među pripadnicima svog drevnog naroda možete pronaći u članku “Odobrava li Bog poligamiju?”
Rebeka
Tko je bila Rebeka? Ona je bila Izakova žena i majka Jakova i Ezava.
Po čemu je ostala zapamćena? Rebeka je vršila Božju volju, čak i kad joj je to bilo teško. Kad je jednom uzimala vodu sa zdenca, jedan ju je čovjek zamolio da mu da piti. Ona mu je odmah dala vode i rekla da će napojiti i njegove deve (1. Mojsijeva 24:15-20). Taj čovjek bio je Abrahamov sluga. Prešao je dalek put da bi našao ženu za njegovog sina Izaka (1. Mojsijeva 24:2-4). Znao je da je dobio težak zadatak, pa je molio Boga za pomoć. Kad je vidio koliko je Rebeka marljiva i gostoljubiva, shvatio je da je Bog uslišio njegove molitve i da je ona prava žena za Izaka (1. Mojsijeva 24:10-14, 21, 27).
Nakon što je Rebeka saznala zašto je Abrahamov sluga došao, pristala je poći s njim i postati Izakova žena (1. Mojsijeva 24:57-59). Rebeka je rodila blizance. Bog joj je otkrio da će stariji sin, Ezav, služiti mlađem, Jakovu (1. Mojsijeva 25:23). Kad je Izak odlučio Ezavu dati blagoslov koji je namijenjen prvorođencu, Rebeka se pobrinula da blagoslov dobije Jakov, jer je znala što je Božja volja (1. Mojsijeva 27:1-17).
Što učimo od Rebeke? Rebeka je bila skromna, marljiva i gostoljubiva – imala je osobine koje su joj omogućile da bude dobra žena, majka i sluga pravog Boga.
▸ Nešto više o Rebeki možete pročitati u članku “Spremno je krenula na put u nepoznato”.
Ruta
Tko je bila Ruta? Ona je bila Moapka. Napustila je svoje bogove i svoju domovinu kako bi služila Jehovi u Izraelu.
Po čemu je ostala zapamćena? Ruta je pokazala jako veliku ljubav svojoj svekrvi Naomi. Kad je u Izraelu zavladala glad, Naomi je sa svojim mužem i dvojicom sinova otišla u Moab. Njeni su se sinovi ondje oženili, a žene su im se zvale Ruta i Orpa. No s vremenom je Naomi izgubila muža i oba sina, tako da su te tri žene ostale udovice.
Kad je u Izraelu prestala suša, Naomi je odlučila vratiti se u domovinu. Ruta i Orpa su krenule s njom. No Naomi im je rekla neka se vrate svojim obiteljima, što je Orpa i poslušala (Ruta 1:1-6, 15). Međutim, Ruta nije željela napustiti svoju svekrvu. Voljela ju je i željela je obožavati njenog Boga, Jehovu (Ruta 1:16, 17; 2:11).
Budući da je bila marljiva i privržena svojoj svekrvi Naomi, Ruta je ubrzo došla na dobar glas u Naominom rodnom gradu, Betlehemu. Ruta je ostavila dubok dojam na bogatog Boaza, pa se on velikodušno pobrinuo da ona i njena svekrva imaju što jesti (Ruta 2:5-7, 20). Ruta se kasnije udala za Boaza i postala pretkinja kralja Davida i Isusa Krista (Matej 1:5, 6, 16).
Što učimo od Rute? Iz ljubavi prema Naomi i Jehovi Ruta je spremno napustila svoj dom. Bila je marljiva, privržena i lojalna, čak i u najtežim danima.
▸ Nešto više o Ruti možete pročitati u člancima “Kamo ti ideš, idem i ja” i “Uzorna žena”.
Sara
Tko je bila Sara? Ona je bila Abrahamova žena i Izakova majka.
Po čemu je ostala zapamćena? Sara je napustila lagodan život u bogatom gradu Uru jer je vjerovala obećanjima koja je Bog dao njenom mužu Abrahamu. Bog je Abrahamu rekao da napusti Ur i ode u zemlju Kanaan. Obećao mu je da će ga blagosloviti i od njega načiniti velik narod (1. Mojsijeva 12:1-5). Sara je u to vrijeme imala oko 60 godina. Ona i njen muž počeli su živjeti pod šatorima i neprestano su se selili.
Iako je zbog takvog života bila u opasnosti, Sara je podupirala svog muža jer je on slijedio Božje vodstvo (1. Mojsijeva 12:10, 15). Godinama nije mogla imati djece i zbog toga je bila jako žalosna. No Bog je obećao da će blagosloviti Abrahamovo potomstvo (1. Mojsijeva 12:7; 13:15; 15:18; 16:1, 2, 15). S vremenom je Bog kazao da će Sara roditi dijete Abrahamu. To se zaista i dogodilo. Dobila je dijete u dobi kad žene inače više ne mogu rađati. Imala je 90 godina, a njen muž 100 (1. Mojsijeva 17:17; 21:2-5). Svom su sinu dali ime Izak.
Što učimo od Sare? Od Sare učimo da uvijek možemo vjerovati da će Bog ispuniti svoja obećanja, čak i ona za koja mislimo da se nikad neće ispuniti! (Hebrejima 11:11). Sarin život ujedno pokazuje koliko je u braku važno poštovanje (1. Petrova 3:5, 6).
▸ Nešto više o Sari možete pročitati u člancima “Lijepa u svakom pogledu!” i “U Božjim očima bila je prava kneginja!”
Sulamka
Tko je bila Sulamka? Ona je bila lijepa djevojka, koja je živjela na selu, i bila je glavni lik u biblijskoj knjizi Pjesma nad pjesmama. Biblija ne otkriva njeno ime.
Po čemu je ostala zapamćena? Sulamka je ostala vjerna pastiru kojeg je voljela (Pjesma nad pjesmama 2:16). Zbog svoje iznimne ljepote zapela je za oko bogatom kralju Salamunu, koji ju je pokušao osvojiti (Pjesma nad pjesmama 7:6). Iako su je drugi nagovarali da prihvati Salamunovo udvaranje, ona je to odbila. Voljela je svog skromnog pastira i ostala mu privržena (Pjesma nad pjesmama 3:5; 7:10; 8:6).
Što učimo od Sulamke? Iako je bila lijepa i privukla je kraljevu pažnju, Sulamka nije imala previsoko mišljenje o sebi. Nije dopustila da na njene osjećaje utječu okolina ni kraljeva obećanja o bogatstvu i ugledu. Svoje je osjećaje držala pod kontrolom i ostala je čestita.
Kada su živjele...
Eva
Potop (2370. pr. n. e.)
Sara
Lotova žena
Rebeka
Lea
Rahela
Izlazak iz Egipta (1513. pr. n. e.)
Mirjam
Rahaba
Ruta
Debora
Jaela
Dalila
Hana
Pomazan prvi izraelski kralj (1117. pr. n. e.)
Abigajila
Sulamka
Izebela
Estera
Marija (Isusova majka)
Isusovo krštenje (29. n. e.)
Marta
Marija (sestra Marte i Lazara)
Marija Magdalena
Isusova smrt (33. n. e.)
POGLAVLJE 18
Hrabar i oprezan
it “Ječam” odl. 7
Ječam
Ječam je bio obična i skromna namirnica. Neki kažu da je upravo zbog tih karakteristika ječmena pogača, koju je jedan Midjanac vidio u snu, dobar simbol za Gideonovu skromnu, malobrojnu vojsku (Su 7:13, 14).
it “Rog” odl. 3
Rog
Rog (hebrejski šofar) uglavnom se koristio kao signalni instrument. Zvuk roga Izraelcima je bio znak za okupljanje. Ponekad se njime oglašavao napad na neki grad ili određeni manevar u ratu (Su 3:27; 6:34; 2Sa 2:28; Jl 2:1; Sf 1:16). Kad bi Izraelcima prijetio napad neprijatelja, puhanjem u rog davalo se upozorenje (Ne 4:18–20). Budući da se u ratu rog koristio kao signalni instrument, zvuk 300 rogova obično bi značio da dolazi prilično velika vojska. Dakle, kad su Midjanci čuli zvuk rogova u koje je puhalo Gideonovih 300 ljudi, “u taboru su se svi ustrčali te su počeli vikati i bježati” jer ih je uhvatio velik strah (Su 7:15–22).
‘Prođi tu zemlju’
9 Gedeonova pobjeda nad Madijancima još je jedan izvještaj koji pokazuje koliko je dobro poznavati udaljenost između određenih mjesta. Većina onih koji čitaju Bibliju zna da su sudac Gedeon i njegovih 300 vojnika pobijedili udruženu vojsku od 135 000 vojnika, koju su činili Madijanci, Amalečani i drugi narodi koji su bili utaboreni u Jezreelskoj dolini, blizu brda Mora. Gedeonovi ljudi zapuhali su u rogove, razbili ćupove, uhvatili baklje i uzviknuli: “Mač Jehovin i Gedeonov.” To je zbunilo i uplašilo neprijatelje, pa su počeli napadati jedni druge (Suci 6:33; 7:1-22). Je li taj brzi napad pod okriljem noći bio sve što je učinio? Pročitaj daljnje retke 7. i 8. poglavlja knjige o Sucima. Vidjet ćeš da je Gedeon nastavio s borbom. Od mnogih spomenutih mjesta, lokaciju nekih ne može se odrediti po mjestima za koja danas znamo, pa se možda ne pojavljuju na biblijskim kartama. Ipak, znamo gdje se nalazi dovoljan broj njih, pa možemo pratiti Gedeonove pothvate.
10 U potjeri za preostalim vojnicima tih udruženih snaga Gedeon je stigao do Bet-Šite, a potom otišao na jug do Abel-Mehole, koja je bila blizu Jordana (Suci 7:22-25). U izvještaju stoji: ‘Gedeon je došao na Jordan i prešao ga, on i tri stotine ljudi s njim. Bili su umorni, ali nastavili su s potjerom.’ Kad su prešli tu rijeku, Izraelci su progonili svoje neprijatelje prema jugu do Sukota i Penuela, blizu rijeke Jaboka, a onda uzbrdo do Jogbehe (u blizini današnjeg Ammana, u Jordanu). To znači da su tokom potjere i borbe prešli oko 80 kilometara. Gedeon je zarobio i pogubio dva madijanska kralja, a potom se vratio u svoj grad Ofru, blizu mjesta gdje je počela borba (Suci 8:4-12, NS; 21-27). Očito je da je Gedeonov pothvat uključivao puno više od par minuta puhanja u rogove, mahanja bakljama i uzvikivanja. A razmisli kako sljedeće riječi o vjernim ljudima poprimaju veće značenje: ‘Ponestat će mi vremena ako počnem pričati o Gedeonu i ostalim ljudima koji su u slabosti dobili snagu, postali smioni u ratu’ (Hebrejima 11:32-34). I kršćani se mogu fizički umoriti, no nije li unatoč tome važno nastaviti vršiti Božju volju? (2. Korinćanima 4:1, 16; Galaćanima 6:9).
Biblijska povijest — koliko je točna?
U SVOJOJ knjizi Battles of the Bible Chaim Herzog, nekadašnji predsjednik Države Izrael, i Mordechai Gichon, umirovljeni profesor arheologije sveučilišta u Tel Avivu, kažu:
“Biblijski opis ratnih taktika (...) ne može se objasniti pukom domišljatošću. Dovoljno je, naprimjer, usporediti bitku koju je Gedeon vodio protiv Madijanaca i njihovih saveznika, opisanu u 6. do 8. poglavlju Knjige o sucima, s bitkama u Trojanskom ratu, koje je opisao Homer u Ilijadi. Za ove potonje prikladna je svaka zemljopisna lokacija blizu morske obale i utvrđenog grada. (...) No to nije slučaj s biblijskim izvještajem o Gedeonovoj bici. Detaljni opisi taktičkih manevara vojski te sukoba, što je bilo uvjetovano specifičnim topografskim obilježjima i ratnim djelovanjima obiju strana — i to na poprištu borbi dugačkom oko šezdeset kilometara — jednostavno ne odgovaraju bilo kojem lokalitetu. (...) Tako smo praktički prisiljeni priznati da su biblijski opisi vojnih taktika vjerodostojni.”
Probaj istražiti Gedeonov pothvat pomoću karte na 18. i 19. stranici brošure Upoznaj “dobru zemlju”. Priča počinje ovim riječima: “Svi Madijani i Amaleci i istočni narod bijahu se skupili i prešavši preko Jordana bijahu stali u tabor u dolini Jezraelu.” Gedeon je zatim obližnja plemena pozvao u pomoć. Radnja se seli od izvora Harada prema gori Morehu, a potom niže prema dolini Jordana. Progoneći neprijatelje Gedeon prelazi rijeku Jordan i na koncu ih pobjeđuje (Suci 6:33–8:12).
Navedena karta iz brošure Upoznaj “dobru zemlju” prikazuje glavna mjesta koja se spominju, kao i reljef tog područja. Jedna druga karta (na 15. stranici) označava granice izraelskih plemena. Istražujući te dvije karte možeš se uvjeriti u točnost tog biblijskog izvještaja.
Koliko su karte korisne vidljivo je i iz zapažanja pokojnog profesora Yohanana Aharonija: “U domovini Biblije geografija i povijest toliko su povezane da se jedna bez druge ne može u potpunosti razumjeti.”
‘U skromnih je mudrost’
11 Gedeon, smion mladić iz Manasijinog plemena, živio je tokom burnog perioda izraelske povijesti. Sedam je godina Božji narod trpio ugnjetavanje Madijanaca. No onda je došlo vrijeme da Jehova spasi svoj narod. Zbog toga se pred Gedeonom pojavio anđeo i rekao: “Jehova je s tobom, hrabri junače!” Gedeon je bio skroman, pa nije uživao u časti koju mu je donio taj neočekivani kompliment. Umjesto toga, s poštovanjem je rekao anđelu: “O gospodaru moj! kad je Jehova s nama, zašto nas snađe sve ovo?” Anđeo je Gedeonu razjasnio stvari i rekao: “Izbavićeš Izraela iz ruku Madijanskih.” Kako je Gedeon reagirao? On nije pohlepno prigrabio taj zadatak, smatrajući ga dobrom prilikom za to da postane narodni heroj, već je odgovorio: “O Jehova, čim ću izbaviti Izraela? eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega.” Kakva skromnost! (Suci 6:11-15).
12 Prije nego što je poslao Gedeona u bitku, Jehova ga je stavio na ispit. Kako? Gedeonu je rečeno da uništi žrtvenik koji je njegov otac napravio Baalu i da sruši sveti stup koji je stajao pored žrtvenika. Taj je zadatak iziskivao hrabrost, no Gedeon je ujedno pokazao skromnost i taktičnost u načinu na koji ga je izvršio. Gedeon nije napravio javnu predstavu od toga, već je radio pod okriljem noći jer je tada postojala najmanja vjerojatnost da će ga ljudi opaziti. Osim toga, Gedeon je svom zadatku pristupio s odgovarajućim oprezom. Poveo je deset slugu — možda zato da bi neki mogli čuvati stražu dok bi mu drugi pomagali da uništi žrtvenik i sveti stup. Bilo kako bilo, Gedeon je uz Jehovin blagoslov izvršio svoj zadatak i Bog ga je kasnije upotrijebio da oslobodi Izrael od Madijanaca (Suci 6:25-27).
Pokazivati skromnost i taktičnost
13 Iz Gedeonove skromnosti možemo štošta naučiti. Naprimjer, kako reagiramo kad dobijemo neku prednost službe? Da li prvo pomislimo na istaknutost ili ugled koji će uslijediti? Ili skromno i u molitvi razmislimo možemo li udovoljiti zahtjevima tog zadatka? Brat A. H. Macmillan, koji je svoj zemaljski put završio 1966, ostavio je dobar primjer u tom pogledu. C. T. Russell, prvi predsjednik Društva Watch Tower, jednom je upitao brata Macmillana što misli tko bi mogao nadgledati posao dok on bude odsutan. U razgovoru koji je uslijedio brat Macmillan nijednom nije preporučio sebe, iako je to vrlo lako mogao učiniti. Na kraju je brat Russell rekao bratu Macmillanu da razmisli o prihvaćanju tog zadatka. “Ostao sam bez riječi”, napisao je brat Macmillan godinama kasnije. “Zbilja sam razmislio o tome, i to vrlo ozbiljno, te sam se dosta dugo molio u vezi s time prije nego što sam mu konačno rekao da ću rado učiniti sve što mogu da bih mu pomogao.”
14 Nedugo nakon toga brat Russell je preminuo, a mjesto predsjednika Društva Watch Tower ostalo je prazno. Budući da je brat Macmillan nadgledao poslove tokom zadnjeg propovjedničkog putovanja brata Russella, jedan mu je brat rekao: “Mac, imaš veliku šansu da postaneš predsjednik. Bio si poseban predstavnik brata Russella dok ga nije bilo i svima nam je rekao da radimo onako kako ti kažeš. Eto, on je otišao i više se nije vratio. Izgleda da si ti čovjek koji će nastaviti tamo gdje je on stao.” Brat Macmillan je odgovorio: “Brate, ne treba tako gledati na ovu stvar. Ovo je Gospodinovo djelo i jedino mjesto koje ćeš dobiti u Gospodinovoj organizaciji je ono koje on smatra prikladnim za tebe; a ja sam uvjeren da nisam prava osoba za taj posao.” Nakon toga je brat Macmillan preporučio nekoga drugoga za to zaduženje. On je, poput Gedeona, imao skromno mišljenje o sebi — mišljenje koje bismo i mi trebali usvojiti.
15 I mi bismo trebali sa skromnošću izvršavati zadatak koji imamo. Gedeon je bio taktičan i nastojao je ne razljutiti bespotrebno svoje protivnike. Slično tome, dok propovijedamo drugima, trebali bismo govoriti skromno i taktično. Istina, mi sudjelujemo u duhovnom ratu kojim se ruši ‘snažno utvrđene stvari’ i “razmišljanja” (2. Korinćanima 10:4, 5). No ne bismo smjeli s drugima razgovarati s prezirom niti im dati bilo koji opravdani razlog da bi se našli uvrijeđeni našom porukom. Umjesto toga, trebali bismo poštovati njihove stavove, istaknuti ono što nam je zajedničko i onda se usredotočiti na pozitivne aspekte naše poruke (Djela apostolska 22:1-3; 1. Korinćanima 9:22; Otkrivenje 21:4).
Jehova hrabri Gideona
BIBLIJA U STRIPU
SUCI, 6. I 7. POGLAVLJE
[Scena 1]
[Naracija:] IZRAELCIMA ŽIVOT NIJE BIO LAK. MIDJANCI IM NISU DALI MIRA. TLAČILI SU IH, NAPADALI I UNIŠTAVALI IM UROD.
[Naracija:] IZRAELCI SU PRIZVALI JEHOVU U POMOĆ.
[Scena 2]
[Gideon:] JEHOVA, MOLIM TE, SPASI NAS!
[Naracija:] BOG JE GIDEONU POSLAO ANĐELA.
[Anđeo:] JEHOVA JE S TOBOM, HRABRI JUNAČE! TI ĆEŠ IZBAVITI IZRAELCE.
[Gideon:] JA? JA SAM NITKO I NIŠTA. KAKO ĆU IZBAVITI NAROD?
[Anđeo:] JEHOVA ĆE TI POMOĆI.
[Scena 3]
[Naracija:] JEHOVA JE ŽELIO VIDJETI UZDA LI SE GIDEON U NJEGA SVIM SRCEM, PA MU JE DAO JEDAN ZADATAK. GIDEON JE TREBAO UNIŠTITI ŽRTVENIK LAŽNOG BOGA.
[Naracija:] GIDEON JE S DESETORICOM SVOJIH LJUDI PO NOĆI UNIŠTIO ŽRTVENIK.
[Scena 4]
[Naracija:] NO IZRAELCI SU I DALJE BILI U OPASNOSTI. MIDJANCI I DRUGI NARODI PREŠLI SU IZRAELSKU GRANICU I UTABORILI SE U JIZREELSKOJ DOLINI.
[Midjanac 1:] UŠLI SMO U NJIHOVU ZEMLJU. VIŠE NAS NIŠTA NE MOŽE ZAUSTAVITI!
[Midjanac 2:] NIŠTA NAM NE MOGU!
[Scena 5]
[Naracija:] GIDEON JE ŽELIO BITI SIGURAN DA ĆE MU JEHOVA POMOĆI, PA JE OD NJEGA ZATRAŽIO ZNAK. JEHOVA JE UČINIO DVA ČUDA. (PROČITAJ SUCE 6:36-40.)
[Scena 6]
[Naracija:] GIDEON I NJEGOVI VOJNICI PRIPREMILI SU SE ZA BITKU S MIDJANCIMA.
[Gideon:] BUDEMO LI SLUŠALI JEHOVU, ON ĆE NAM POMOĆI DA POBIJEDIMO NEPRIJATELJE!
[Naracija:] JEHOVA SE OBRATIO GIDEONU...
[Jehova:] POVEDI U BITKU SAMO 300 NAJHRABRIJIH VOJNIKA. TAKO ĆEŠ ZNATI DA JA IZBAVIO NAROD.
[Izraelac 1:] KAKO ĆEMO IH NAPASTI?
[Izraelac 2:] SVI ĆEMO UZETI PO ROG, ĆUP I BAKLJU.
[Izraelac 3:] RADIT ĆEMO ISTO ŠTO I GIDEON.
[Scena 7]
[Gideon:] JEHOVA JE S NAMA! KAD JA ZAPUŠEM U ROG, I VI ZAPUŠITE U ROGOVE, RAZBIJTE ĆUPOVE I UZVIKNITE...
[Scena 8]
[Svi vojnici:] MAČ JEHOVIN I GIDEONOV!
[Midjanac 1:] ŠTO SE TO DOGAĐA?
[Midjanac 2:] IZRAELCI NAS NAPADAJU!
[Naracija:] MIDJANCI SU SE RAZBJEŽALI, A IZRAELCI SU KRENULI ZA NJIMA. IAKO JE MIDJANACA BILO 450 PUTA VIŠE OD IZRAELACA, JEHOVA JE POMOGAO SVOM NARODU DA POBIJEDI U BICI.
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
ZAŠTO SE GIDEON BOJAO MIDJANACA?
POMOĆ: SUCI 6:2-6, 15.
ŠTO JE GIDEON UČINIO KAKO BI SKUPIO HRABROSTI?
POMOĆ: SUCI 6:27a, 36-40.
KAKO SE TI MOŽEŠ OHRABRITI KAD TE UHVATI STRAH?
POMOĆ: PSALAM 138:3, 8; MUDRE IZREKE 17:17; HEBREJIMA 13:6.
POGLAVLJE 19
Ispunili su težak zavjet
it “Jiftah” odl. 6
Jiftah
Amonci napadaju Izraelce. Amonci su 18 godina ugnjetavali i tlačili Božji narod. Bog je to dopustio jer su mu Izraelci okrenuli leđa i služili bogovima drugih naroda. No Izraelci su se urazumili, pokajali se za svoje nerazumne postupke i obratili Jehovi za pomoć. Uklonili su kipove drugih bogova i počeli služiti Jehovi. Upravo su se u tom periodu Amonci okupili u Gileadu kako bi krenuli u rat protiv njih (Su 10:7–17; 11:4). Ta činjenica pokazuje da je zapravo nevidljivi Božji neprijatelj, Sotona Đavo, poticao okolne narode da napadaju Izraelce, a glavni razlog za to bio je spriječiti ih da štuju pravog Boga. (Usporedi Ot 12:9; Ps 96:5; 1Ko 10:20.)
it “Jiftah” odl. 11
Jiftah
Jiftahov zavjet. Jiftah je shvatio da je sukob s Amoncima Božja volja. Na njega je došao Jehovin duh, pa je poveo svoju vojsku u rat. Jiftah je dao zavjet Jehovi, slično kao što je to učinio Jakov otprilike 600 godina prije njega. Time je pokazao kako svim srcem želi da ga Jehova vodi i da zaslugu za sve što postigne želi pripisati njemu (Su 11:30, 31; Pos 28:20–22). Jehovi je njegov zavjet bio po volji, pa mu je predao Amonce u ruke (Su 11:32, 33).
“Što si zavjetovao, to izvrši”
6 Da bi izvršila očev zavjet, Jiftahova kći morala se potpuno posvetiti Jehovinoj službi u svetom šatoru. Je li Jiftah svoj zavjet dao nepromišljeno? Nije. On je znao da bi mu u susret lako mogla izaći upravo njegova kći. Ipak, u emocionalnom pogledu bila je to vrlo teška situacija i za njega i za nju. Oboje su morali učiniti veliku žrtvu. Kad je Jiftah ugledao svoju kćer, “razderao je haljine svoje” i rekao je da mu se slama srce. A ona je “oplakivala (...) djevičanstvo svoje”. Zašto ih je to toliko pogodilo? Jiftah nije imao sina, a njegova kći jedinica znala je da se nikad neće udati i roditi mu unučad. To je značilo da nitko neće moći produžiti njegovu lozu i naslijediti obiteljsku imovinu. No za njih to nije bilo najvažnije. Jiftah je rekao: “Zavjetovao [sam se] Jehovi i ne mogu poreći što sam zavjetovao.” A kći mu je nato odvratila: “Učini sa mnom prema zavjetu svojemu” (Suci 11:35-39). Oboje su bili vjerni Božji sluge i bilo im je nezamislivo prekršiti zavjet dan Svevišnjem Bogu, koliko god ih to skupo koštalo. (Pročitaj 5. Mojsijevu 23:21, 23; Psalam 15:4.)
it “Jiftah” odl. 2
Jiftah
Sudac u Izraelu iz Manašeovog plemena (Br 26:29; Su 11:1). Šest godina sudio je na području Gileada, možda u vrijeme velikog svećenika Elija dok je Samuel bio još mlad (Su 12:7). Jiftah je spomenuo da Izraelci već 300 godina imaju kontrolu nad područjem istočno od Jordana. Na temelju toga možemo zaključiti da je on počeo suditi u Izraelu otprilike 1173. pr. n. e. (Su 11:26).
Pokazivanje vjere donosi Božje priznanje
“Ugledajte se na one koji zbog svoje vjere i strpljivosti nasljeđuju ono što je obećano (HEBR. 6:12).
KAD je djevojka ugledala svog oca, pao joj je kamen sa srca! Bila je presretna zbog toga što se živ vratio iz bitke te mu je pohitala u susret udarajući u def i plešući kako bi proslavila njegovu veličanstvenu pobjedu. No umjesto da joj se pridruži u slavlju, on je razderao svoje haljine i uzviknuo: “Jao, kćeri moja! Doista si me u tugu bacila.” Zatim joj je rekao da je Jehovi dao zavjet koji će joj trajno promijeniti život jer se, prema tom zavjetu, treba odreći svojih želja i snova o obiteljskom životu. No ona je bez oklijevanja potaknula svog oca da ispuni obećanje koje je dao Jehovi. Njene dirljive riječi pokazale su da ima snažnu vjeru. Ta je djevojka bila uvjerena u to da će sve što Jehova zatraži od nje biti na njenu dobrobit (Suci 11:34-37). Njen je otac bio ponosan na nju jer je znao da će Jehova biti sretan zbog toga što je spremno poduprla njegovu odluku.
2 Jiftah i njegova bogobojazna kći pokazali su potpuno pouzdanje u Jehovu, čak i kad im to nije bilo lako. Bili su uvjereni u to da je Božje priznanje vrijedno svake žrtve.
3 Znamo da nije uvijek lako pokazati vjeru u Jehovu. Moramo se snažno boriti da bismo ostali u vjeri (Juda 3). U tome nam može pomoći razmatranje izvještaja o Jiftahu i njegovoj kćeri. Kako su oni prebrodili probleme i izazove s kojima su se suočili? Što im je pomoglo da pokažu vjeru u Jehovu?
POKAZALI SU VJERU U BOGA I ODUPRLI SE UTJECAJU SVIJETA
4 Jiftah i njegova kći svaki su dan mogli vidjeti koliko je pogubno biti neposlušan Jehovi. Gotovo 300 godina ranije njihovim je precima Jehova zapovjedio da istrijebe sve štovatelje lažnih bogova kada dođu u Obećanu zemlju (5. Mojs. 7:1-4). No Izraelci nisu poslušali Boga i zato su mnogi od njih počeli činiti iste grijehe kao i Kanaanci — štovali su lažne bogove i upuštali se u nemoralne, izopačene spolne odnose. (Pročitaj Psalam 106:34-39.)
5 Budući da su se time pobunili protiv Jehove, izazvali su njegov gnjev, pa im je on uskratio zaštitu od neprijatelja (Suci 2:1-3, 11-15; Psal. 106:40-43). U tim teškim vremenima bogobojaznim je obiteljima nesumnjivo bilo jako teško ostati vjernima Jehovi. No Biblija otkriva da su neki, poput Jiftaha i njegove kćeri te Elkane, Hane i Samuela, ipak pokazivali vjeru u Boga i trudili se steći njegovo priznanje (1. Sam. 1:20-28; 2:26).
6 U svijetu u kojem živimo ljudi razmišljaju slično kao drevni Kanaanci i ponašaju se poput njih — veličaju spolne odnose i nasilje te zagovaraju materijalizam. Jehova nas, kao i nekad Izraelce, jasno upozorava da se trebamo čuvati lošeg utjecaja takvih ljudi. Hoćemo li izvući pouku iz grešaka koje su učinili Izraelci? (1. Kor. 10:6-11). Moramo se istinski truditi da iz svog uma odstranimo i najmanji trag svjetovnog načina razmišljanja (Rim. 12:2). Dajemo li sve od sebe kako bismo se oduprli utjecaju ovog svijeta?
POKAZAO JE VJERU U BOGA UNATOČ RAZOČARANJIMA
7 U Jiftahovo doba Izraelci su bili neposlušni Bogu, pa ih je on predao u ruke Filistejcima i Amoncima, koji su ih tlačili (Suci 10:7, 8). No Jiftahu nisu samo neprijateljski narodi stvarali probleme. To su činila i njegova polubraća i izraelski vođe. Potaknuti ljubomorom i mržnjom otjerali su ga i nezakonito mu uskratili nasljedstvo koje mu je pripadalo kao prvorođencu (Suci 11:1-3). Jiftah nije dopustio da njihova okrutnost utječe na njegov način razmišljanja. Kad su ga narodni starješine zamolili za pomoć, on ih nije prkosno odbio, nego im je pomogao (Suci 11:4-11). Što je Jiftaha možda potaknulo na to da reagira kao duhovno zrela osoba?
8 Jiftah je bio silan ratnik, ali ujedno je proučavao svete spise i duboko razmišljao o tome kako se Bog ophodio sa svojim narodom. On je dobro poznavao izraelsku povijest i to mu je pomoglo da stekne jasnu sliku o tome što Jehova smatra dobrim, a što zlim (Suci 11:12-27). Božja načela na kojima se temeljio Mojsijev zakon oblikovala su Jiftahov način razmišljanja i utjecala na njegovo srce. Jiftah je znao da Jehovi nisu dragi oni koji se ljute na svoje bližnje i žele im se osvetiti. Znao je da Bog želi da njegovi sluge vole jedni druge. Osim toga, u Mojsijevom zakonu pisalo je da čovjek ne smije okrenuti leđa onima kojima je potrebna pomoć, čak ni ako ga oni mrze. (Pročitaj 2. Mojsijevu 23:5; 3. Mojsijevu 19:17, 18.)
9 Na Jiftahovu reakciju možda su utjecala i životna iskustva drugih vjernih Božjih slugu — naprimjer Josipa, koji je bio milostiv prema svojoj braći iako su ga ona mrzila (1. Mojs. 37:4; 45:4, 5). Razmišljanje o takvim iskustvima moglo je pomoći Jiftahu da učini ono što je Jehovi po volji. Ono što su mu braća učinila sigurno ga je duboko povrijedilo, no on nije zbog toga prestao služiti Jehovi i njegovom narodu (Suci 11:9). Jiftahu je važnije bilo obraniti Jehovino ime nego istjerivati pravdu. Čvrsto je odlučio pokazati vjeru u Jehovu, što je donijelo blagoslove i njemu i drugima (Hebr. 11:32, 33).
10 Što možemo naučiti od Jiftaha? Možda smo i mi doživjeli neko razočaranje u životu ili su se neka braća u vjeri ružno ponijela prema nama. Ako nam se takvo što dogodilo, ne smijemo dopustiti da nas povrijeđeni osjećaji navedu na to da prestanemo ići na kršćanske sastanke ili da prestanemo u punoj mjeri služiti Jehovi i provoditi vrijeme sa suvjernicima iz skupštine. Budemo li poput Jiftaha razmišljali o Jehovinim načelima, to će nam pomoći da prebrodimo teške situacije i da svojim vladanjem pozitivno utječemo na druge (Rim. 12:20, 21; Kol. 3:13).
VJERA SE POKAZUJE DRAGOVOLJNIM ŽRTVAMA
11 Jiftah je uvidio da mu je potrebna Božja pomoć kako bi Izraelce oslobodio od Amonaca. Obećao je Jehovi da će mu, ako se vrati iz bitke kao pobjednik, “prinijeti kao žrtvu paljenicu” onoga tko mu prvi izađe u susret iz njegove kuće (Suci 11:30, 31). Što je ta žrtva podrazumijevala?
12 Prinošenje ljudskih žrtava odvratno je Jehovi. Dakle, jasno je da Jiftah nije namjeravao nikoga doslovno prinijeti kao žrtvu (5. Mojs. 18:9, 10). Prema Mojsijevom zakonu, žrtva paljenica prinosila se Jehovi cijela. Dakle, Jiftah je očito mislio nekoga u potpunosti posvetiti službi Bogu. Njegovo je obećanje podrazumijevalo stalnu službu u svetom šatoru. Jehova je prihvatio Jiftahov zavjet i podario mu izvanrednu pobjedu — Jiftah je potpuno porazio neprijatelje i pokorio ih (Suci 11:32, 33). No tko je bio “žrtva paljenica” koju je obećao dati Bogu?
13 Prisjetimo se događaja koji je opisan u uvodu. Kad se Jiftah vratio iz bitke, u susret mu je došla njegova voljena kći jedinica! U tom trenu Jiftah se našao na kušnji. Trebao je odlučiti hoće li održati svoju riječ i dati da njegova kći služi u svetom šatoru do kraja života.
14 Razmišljanje o Božjim načelima sigurno je i u toj prilici pomoglo Jiftahu da donese ispravnu odluku. Možda se sjetio zapovijedi iz 2. Mojsijeve 23:19, koja je pripadnicima Božjeg naroda nalagala da budu spremni dati Jehovi najbolje što imaju. Osim toga, prema Mojsijevom zakonu, čovjek koji je nešto zavjetovao Jehovi bio je dužan izvršiti zavjet. U Zakonu je pisalo: “Ako se koji čovjek zavjetuje Jehovi (...), ne smije prekršiti svoju riječ. Neka učini sve što izađe iz usta njegovih” (4. Mojs. 30:2). Poput vjerne Hane, koja je vjerojatno živjela u isto vrijeme, Jiftah je morao postupiti u skladu sa svojim zavjetom iako je znao što to znači za njega i za njegovu kćer. Ona mu je bila jedino dijete, dakle samo je preko nje mogao dobiti potomka koji bi nastavio njegovu lozu i zadržao njegovo nasljedstvo u Izraelu (Suci 11:34). Unatoč tome Jiftah je rekao: “Zavjetovao [sam se] Jehovi i ne mogu poreći što sam zavjetovao” (Suci 11:35). Budući da je pokazao vjeru u Boga i ispunio svoje obećanje makar je zbog toga morao učiniti veliku žrtvu, stekao je Jehovino priznanje i dobio njegov blagoslov. Bi li i ti postupio poput njega?
15 Kad smo svoj život predali Jehovi, zavjetovali smo se da ćemo bezuvjetno vršiti njegovu volju. Znali smo da ćemo morati biti samopožrtvovni kako bismo živjeli u skladu s tim obećanjem. No naša spremnost da služimo Bogu naročito se može naći na kušnji kad se od nas traži da učinimo nešto što nam se isprva ne sviđa. Kad učinimo takve žrtve i spremno poslušamo Boga čak i ako nam to možda teško pada, pokazujemo da imamo čvrstu vjeru. Blagoslovi koje dobivamo od Jehove uvijek nadmašuju sve žrtve koje možda moramo učiniti, ma koliko one bile bolne (Mal. 3:10). No kako je Jiftahova kći reagirala kad je saznala za očev zavjet?
16 Jiftahovoj kćeri sigurno nije bilo lako prihvatiti promjene koje je podrazumijevao očev zavjet. Ta je situacija bila drugačija nego kad se Hana zavjetovala da će svog sina Samuela posvetiti da služi u svetom šatoru kao nazirej (1. Sam. 1:11). Nazireji su mogli stupiti u brak i imati djecu. No Jiftahova je kći trebala biti “žrtva paljenica”, što je značilo da se mora odreći braka i djece (Suci 11:37-40). Budući da je njen otac bio izraelski vođa i slavom ovjenčani ratnik, vjerojatno bi imala priliku udati se za najuglednijeg čovjeka u cijeloj zemlji. No umjesto toga trebala je postati skromna sluškinja u svetom šatoru. Kako je reagirala u toj situaciji? Pokazala je da joj je služba Jehovi na prvom mjestu u životu, rekavši: “Oče moj, ako si se zavjetovao Jehovi, učini sa mnom prema zavjetu svojemu” (Suci 11:36). Žrtvovala je svoju prirodnu želju za mužem i djecom kako bi podupirala pravu religiju. Kako možemo biti samopožrtvovni poput nje?
17 Tisuće mladih kršćana dragovoljno su učinile žrtvu odlučivši ne stupiti u brak ili nemati djece — barem zasad — kako bi mogli u punoj mjeri služiti Jehovi. I stariji kršćani mogu učiniti žrtvu tako da vrijeme koje bi inače provodili sa svojom djecom i unucima posvete službi Bogu. Naprimjer, neki pomažu pri gradnji dvorana i drugih objekata u kojima se slavi Boga ili pohađaju Tečaj za objavitelje Kraljevstva te služe u područjima u kojima je potrebno više propovjednika. Drugi se odriču nekih svojih planova kako bi u razdoblju oko obilježavanja Kristove smrti mogli više ići u službu propovijedanja. Time što svim srcem služe Jehovi donose veliku radost svom Stvoritelju, a on nikad neće zaboraviti njihov trud i ljubav koju su mu iskazali. (Pročitaj Hebrejima 6:10-12.) Možeš li ti učiniti neke dodatne žrtve kako bi u većoj mjeri služio Jehovi?
ŠTO SMO NAUČILI?
18 Iako se Jiftah u svom životu suočio s mnogim izazovima i problemima, uvijek se trudio razmišljati poput Jehove i to ga je vodilo pri donošenju odluka. Uspio se oduprijeti utjecaju svijeta u kojem je živio. Gorka razočaranja koja je doživio zbog loših postupaka drugih nisu oslabila njegovu želju da ostane vjeran Bogu. Dragovoljne žrtve Jiftaha i njegove kćeri donijele su im blagoslove jer ih je Jehova oboje upotrijebio za promicanje prave religije. Iako se drugi Izraelci u to vrijeme više nisu držali Božjih načela, Jiftah i njegova kći bili su poslušni Jehovi.
19 Biblija nas potiče da se ugledamo na “one koji zbog svoje vjere i strpljivosti nasljeđuju ono što je obećano” (Hebr. 6:12). Stoga se ugledajmo na Jiftaha i njegovu kćer te uvijek imajmo na umu da oni koji pokazuju vjeru u Jehovu stječu njegovo priznanje.
POGLAVLJE 20
Pokazao je hrabrost i kad je bio slab
w05 15. 1. 30 odl. 1 – 31 odl. 1
Pitanja čitalaca
Kako to da je Samson smio dodirnuti mrtva tijela ljudi koje je ubio, a ipak ostati nazirej?
U starom Izraelu osoba je mogla svojevoljno učiniti zavjet i na određeno vrijeme postati nazirej. Jedno od ograničenja za nazireja bilo je sljedeće: “Za sve vrijeme svoga zavjeta Jahvi neka se ne primiče nikakvu mrtvacu. Neka se ne onečišćuje ni zbog svoga oca, ni zbog svoje majke, svoga brata ili svoje sestre ako bi umrli.” Što ako bi ‘umro tko nenadanom smrću pokraj njega’? I takvim bi slučajnim dodirivanjem mrtvaca okaljao svoje nazirejstvo. Zato je rečeno: “Prijašnje vrijeme neka se ne računa.” Morao je proći obred čišćenja i iznova započeti nazirejstvo (4. Mojsijeva 6:6-12, St).
No Samson je bio nazirej u jednom drugom smislu. Prije njegovog rođenja Jehovin je anđeo njegovoj majci rekao: “Gle, zatrudnjećeš, i rodićeš sina, i britva da ne prijeđe po njegovoj glavi, jer će dijete biti nazirej Božji od utrobe majčine, i on će početi izbavljati Izraela iz ruku Filistejskih” (Suci 13:5). Samson nije sam učinio nazirejski zavjet. Bog je bio taj koji je odredio da on bude nazirej, i to do kraja života. Zabrana o dodirivanju mrtvaca za njega nije vrijedila. Jer da jest i da je on slučajno dodirnuo mrtvaca, kako bi mogao obnoviti nazirejstvo koje traje cijeli život, a počelo je njegovim rođenjem? Dakle, očito je da su se neki zahtjevi za one koji su trebali biti nazireji cijeli život razlikovali od zahtjeva za one koji su svojevoljno postali nazireji.
Obrati pažnju na Jehovine zapovijedi trima osobama spomenutim u Bibliji čije je nazirejstvo bilo za čitav život — Samsonu, Samuelu i Ivanu Krstitelju. Kao što smo već rekli, Samson se nije smio šišati. Ana se u vezi sa svojim djetetom Samuelom, koje još nije bila zanijela, zavjetovala: ‘Dat ću ga Jehovi dokle je god živ, i britva neće prijeći preko glave njegove’ (1. Samuelova 1:11). A o Ivanu Krstitelju Jehovin anđeo je rekao: “Nipošto ne smije piti vina ni opojnog pića” (Luka 1:15). Osim toga, ‘Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožni pojas oko svojih bokova; a hrana su mu bili skakavci i divlji med’ (Matej 3:4). Nijedna od te tri osobe nije dobila zapovijed da se ne približava mrtvacu.
Iako je bio nazirej, Samson je bio jedan od sudaca koje je Jehova postavio da izbave Izraelce iz ruku onih koji su ih pljačkali (Suci 2:16). Izvršavajući taj zadatak morao je dodirivati mrtva tijela. Jednom prilikom ubio je 30 Filistejaca i skinuo im odjeću. Kasnije je pobio ostale neprijatelje “uzduž i poprijeko i žestoko ih porazi”. Također je uzeo svježu magareću čeljust i njome ubio tisuću ljudi (Suci 14:19; 15:8, 15, St). Samson je sve to učinio uz Jehovino odobravanje i podršku. Biblija o njemu govori kao o čovjeku uzorne vjere (Hebrejima 11:32; 12:1).
‘Prođi tu zemlju’
7 U Sucima 16:2 piše da je sudac Samson bio u gradu Gazi. Budući da se Gazu danas često spominje u vijestima, možda otprilike znaš gdje se Samson tada nalazio — na području Filisteje, blizu obale Sredozemnog mora. Pogledaj što stoji u Sucima 16:3: “Samson spavavši do ponoći usta u ponoći, i ščepa vrata gradska s oba dovratka i iščupa ih s prijevornicom zajedno, i metnu ih na ramena i odnese navrh gore koja je prema Hebronu.”
8 Vrata i dovratnici utvrde kakva je bila Gaza sigurno su bili veliki i teški. Zamisli da ih probaš nositi! Samson ih je zaista nosio. No kamo ih je odnio i kakav je bio taj put? Gaza je smještena blizu obale, otprilike u razini mora [15]. Međutim, Hebron se nalazi na istoku, na nadmorskoj visini od 900 metara. Kakav je to samo bio uspon! Iako nam nije poznata točna lokacija “gore koja je prema Hebronu”, on je od Gaze udaljen oko 60 kilometara i usto se nalazi na brdu! Sad kad znamo koliku je udaljenost Samson prošao, zar njegov pothvat ne dobiva još više na važnosti? Osim toga, prisjeti se da je Samson uspio učiniti takvo što jer “duh Jehovin siđe na nj” (Suci 14:6, 19; 15:14). Kao kršćani, mi danas ne očekujemo da nam Božji duh da izvanrednu fizičku snagu. Pa ipak, isti taj moćni duh može nam pomoći da steknemo veće razumijevanje dubokih duhovnih stvari i da ‘ojačamo svog unutarnjeg čovjeka’ (1. Korinćanima 2:10-16; 13:8; Efežanima 3:16; Kološanima 1:9, 10). Da, bolje razumijevanje izvještaja o Samsonu pomaže nam da se još više uvjerimo u to da nam Božji duh može pomoći.
Samsonove pobjede Jehovinom snagom
Ako se radilo o srebrnim šekelima, ponuđenih 5 500 šekela bilo je ogromno mito. Abraham je za polje na kojem je sahranio ženu platio 400 šekela, dok je cijena za roba iznosila 30 šekela (1. Mojsijeva 23:14-20; 2. Mojsijeva 21:32). Knezovi-saveznici, koji su vladali nad pet filistejskih gradova, pokušali su pridobiti Dalilu apelirajući na njenu pohlepu, a ne na odanost svom narodu, na temelju čega se može zaključiti da je Dalila možda bila Izraelka. Kako bilo da bilo, prihvatila je njihovu ponudu.
it “Samson” odl. 10
Samson
Dok je Samson bio u zatvoru, Filistejci su priredili veliku svečanost u čast svom bogu Dagonu, kojem su pripisivali zaslugu za to što su uhvatili Samsona. Veliko mnoštvo ljudi, među kojima su bili i filistejski vladari, okupilo se u Dagonovom hramu. Samo na krovu bilo je 3000 muškaraca i žena. Među Filistejcima je vladalo veselo ozračje pa su doveli Samsona iz zatvora u hram da ih zabavlja. Samson, kojem je u međuvremenu narasla kosa, rekao je dječaku koji ga je vodio neka ga pusti da opipa stupove na kojima je stajao hram. Zatim se pomolio Jehovi: “Svevišnji Gospodine Jehova, sjeti me se, molim te! Daj mi snage samo još ovaj put, molim te, Bože, i daj da se osvetim Filistejcima za jedno od svoja dva oka!” (Su 16:22–28). Zašto se molio da se osveti za samo jedno od svoja dva oka? Možda zato što je shvaćao da je djelomično sam kriv za ono što mu se dogodilo. A možda je smatrao da se ne može u potpunosti osvetiti za svu sramotu koju su mu nanijeli kao Jehovinom predstavniku.
Sveti duh daje snage Samsonu
BIBLIJA U STRIPU
SUCI, 13-16 POGLAVLJE
[Scena 1]
[Naracija:] JEDNOG SE DANA BOŽJI ANĐEO UKAZAO MANOAHU I NJEGOVOJ ŽENI. REKAO IM JE DA ĆE DOBITI SINA KOJI ĆE SE ZVATI SAMSON TE DA TREBAJU JAKO PAZITI NA NJEGA.
[Naracija:] SAMSON ĆE BITI NAZIREJ.
[Scena 2]
[Naracija:] DOK GOD SAMSON NIJE ŠIŠAO KOSU, JEHOVIN SVETI DUH POMAGAO MU JE DA ČINI JUNAČKA DJELA TE POBIJEDI FILISTEJCE, KOJI SU BILI BOŽJI NEPRIJATELJI.
[Naracija:] PROČITAJ SUCE 14:5, 6.
[Naracija:] PROČITAJ SUCE 15:13, 14.
[Naracija:] PROČITAJ SUCE 15:15.
[Scena 3]
[Naracija:] PROČITAJ SUCE 16:3.
[Naracija:] ŠTO JE VIŠE SAMSON POBJEĐIVAO FILISTEJCE, TO SU GA ONI VIŠE MRZILI. ZATO SU SE SASTALI DA SMISLE KAKO DA GA NADVLADAJU.
[Filistejac 1:] SAMSON JE NEPOBJEDIV!
[Filistejac 2:] MA, SIGURNO POSTOJI NEKI NAČIN...
[Scena 4]
[Naracija:] FILISTEJCI SU SMISLILI OPAK PLAN. PLATILI SU DALILI, ŽENI KOJU JE SAMSON VOLIO, DA NA PRIJEVARU OD NJEGA SAZNA ODAKLE MU TOLIKA SNAGA.
[Dalila:] KAKO TO DA SI TOLIKO SNAŽAN?
[Dalila:] NEMOJ MI VIŠE LAGATI. RECI MI ZAŠTO SI TAKO SNAŽAN.
[Dalila:] DA ME STVARNO VOLIŠ, REKAO BI MI.
[Samson:] TAJNA JE U MOJOJ KOSI.
NIKAD SE NISAM ŠIŠAO.
[Scena 5]
[Naracija:] DALILA JE POMOGLA FILISTEJCIMA DA SE OSVETE.
[Naracija:] KAD JE SAMSON ZASPAO, JEDAN MU JE ČOVJEK ODREZAO KOSU. ZATIM SU GA FILISTEJCI OSLIJEPILI I ODVELI U GAZU.
[Scena 6]
[Naracija:] U ZATVORU JE POŽALIO ŠTO SE POVJERIO DALILI.
[Samson:] NISAM JOJ TREBAO ODATI SVOJU TAJNU.
[Samson:] JEHOVA, MOLIM TE, OPROSTI MI. JAKO MI JE ŽAO.
[Scena 7]
[Naracija:] FILISTEJCI SU PRIREDILI VELIKO SLAVLJE U ČAST BOGU DAGONU. DOVELI SU SAMSONA DA MU SE RUGAJU.
[Filistejac 1:] GDJE TI JE SAD SNAGA, SAMSONE?
[Filistejac 2:] DAGON JE MOĆNIJI OD SAMSONOVOG BOGA!
[Scena 8]
[Naracija:] FILISTEJCI SU NASTAVILI VRIJEĐATI SAMSONA I JEHOVU. NISU NI PRIMIJETILI DA JE SAMSONU POČELA RASTI KOSA.
[Samson:] SVEVIŠNJI GOSPODINE JEHOVA, SJETI ME SE, MOLIM TE, I DAJ MI SNAGE SAMO JOŠ OVAJ PUT.
[Scena 9]
[Naracija:] SAMSON JE UHVATIO DVA STUPA NA KOJIMA JE STAJALO ZDANJE I GURNUO IH SVOM SNAGOM.
[Naracija:] JEHOVA GA JE ISPUNIO SVETIM DUHOM TE JE PONOVNO POSTAO SNAŽAN.
[Naracija:] TAKO JE SAMSON POBIO MNOGO FILISTEJACA KOJI SU DUGO TLAČILI IZRAELCE.
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
ŠTO JE SAMSONU DALO IZNIMNU SNAGU?
POMOĆ: SUCI 13:25.
KAKO JE SAMSON PONOVNO POSTAO SNAŽAN?
POMOĆ: SUCI 16:28.
KAKO TI MOŽEŠ DOBITI BOŽJI SVETI DUH?
POMOĆ: LUKA 11:13.
ČLANAK ZA RAZMATRANJE 37
Uzdaj se u Jehovu poput Samsona
Svevišnji Gospodine Jehova, sjeti me se, molim te! Daj mi snage (SUCI 16:28)
SAŽETAK
Samson, o kojem se govori u Bibliji, poznat je mnogim ljudima, pa čak i onima koji ne znaju puno o Božjoj Riječi. O njegovom životu govore kazališne predstave, opere, pjesme i filmovi. No izvještaj o Samsonu nije samo neka zanimljiva priča. Mi možemo puno naučiti od tog čovjeka koji je imao veliku vjeru.
ČEGA se prvo sjetiš kad čuješ ime Samson? Vjerojatno pomisliš na to da je bio izuzetno snažan. I to je točno, on je stvarno bio jako snažan. No Samson je donio jednu lošu odluku zbog koje je puno patio. Pa ipak, Jehova se usredotočio na sve ono što je Samson činio kako bi mu vjerno služio. Osim toga, izvještaj o Samsonu dao je zapisati u Bibliji da mi iz njega možemo izvući pouku.
2 Jehova je preko Samsona na nevjerojatne načine pomagao svom izabranom narodu, Izraelu. Stoljećima nakon Samsonove smrti Jehova je nadahnuo apostola Pavla da spomene Samsona kad je govorio o ljudima koji su imali izuzetno jaku vjeru (Hebr. 11:32–34). Samsonov primjer može nas itekako ohrabriti. On se uzdao u Jehovu čak i kad se nalazio u jako teškim okolnostima. U ovom članku vidjet ćemo što možemo naučiti od Samsona i kako nas njegov primjer može ohrabriti.
SAMSON SE UZDAO U JEHOVU
3 Kad se Samson rodio, Filistejci su vladali Izraelcima i tlačili ih (Suci 13:1). Bili su okrutni prema Izraelcima, pa su oni jako patili. Jehova je izabrao Samsona da preko njega pomogne svom narodu. Rekao je: “On će izbavljati Izraelce iz ruku Filistejaca” (Suci 13:5). To nije bilo nimalo lako. Da bi izvršio taj težak zadatak, Samson se trebao uzdati u Jehovu.
4 Razmotrimo jedan primjer koji pokazuje koliko se Samson uzdao u Jehovu i kako mu je on pomogao. Jednom prilikom filistejska vojska došla je u Lehi, koji se vjerojatno nalazio u Judi, kako bi uhvatila Samsona. Judejci su se uplašili, pa su ga odlučili predati svojim neprijateljima. Samsona su njegovi sunarodnjaci čvrsto vezali s dva nova užeta i odveli Filistejcima (Suci 15:9–13). No tada je “Jehovin duh došao” na Samsona i on se oslobodio užadi. Nakon toga je “spazio magareću čeljust”, uzeo je i njome pobio 1000 Filistejaca. (Pročitaj Suce 15:14–16.)
5 Zašto je Samson koristio magareću čeljust? Bilo je to skroz neuobičajeno oružje. Samson je nesumnjivo znao da njegov uspjeh ovisi o Jehovi, a ne o tome koje oružje koristi. Taj je vjerni Božji sluga upotrijebio ono što mu se našlo pri ruci kako bi izvršio Jehovinu volju. Samson je porazio Filistejce, a taj je izvanredan uspjeh očito ostvario zato što se uzdao u Jehovu.
6 Jehova i nama može dati snage da izvršimo svoje zadatke, čak i one koji nam se čine preteški. Bog nam može pomoći na neke nevjerojatne načine. Budi uvjeren da će ti Jehova, kao i Samsonu, dati snage da vršiš njegovu volju dok god se uzdaš u njegovu pomoć (Izr. 16:3).
7 Mnoga braća i sestre koji sudjeluju u našim građevinskim projektima pokazuju da se uzdaju u Jehovu. U prošlosti su braća u većini slučajeva projektirala i gradila nove dvorane za sastanke i druge objekte. No kako je Jehovina organizacija sve više rasla, postalo je očito da treba uvesti neke promjene. Odgovorna braća molila su se Jehovi za vodstvo i odlučila isprobati neke nove metode. Naprimjer, počeli su kupovati već izgrađene objekte i zatim ih renovirati. “U početku nekima nije bilo lako prihvatiti tu promjenu”, kaže Robert, koji je posljednjih godina sudjelovao u mnogim našim građevinskim projektima diljem svijeta. “Prije toga godinama smo radili potpuno drugačije. No braća su bila spremna prilagoditi se i postalo je očito da Jehova blagoslivlja te promjene.” To je samo jedan od mnogih primjera koji pokazuju kako Jehova vodi svoj narod i pomaže mu da izvršava njegovu volju. Dobro je da se s vremena na vrijeme svatko od nas upita: Tražim li Jehovino vodstvo i jesam li spreman činiti promjene kako bih mu služio na najbolji mogući način?
SAMSON JE ISKORISTIO POMOĆ KOJU MU JE JEHOVA PRUŽIO
8 Možda se sjećaš još nekih nevjerojatnih Samsonovih pothvata. Naprimjer, jednom je golim rukama rastrgao lava, a kasnije je pobio 30 ljudi u filistejskom gradu Aškelonu (Suci 14:5, 6, 19). Samson je znao da bez Jehovine pomoći nikad ne bi mogao učiniti tako nešto. To je jasno došlo do izražaja kad je jako ožednio nakon što je pobio 1000 Filistejaca. Što je tada učinio? Nije se oslonio na sebe i pokušao sam pronaći vodu, nego je zamolio Jehovu za pomoć (Suci 15:18).
9 Jehova je uslišio Samsona – učinio je čudo i stvorio izvor vode. Kad se Samson napio vode, “vratila mu se snaga te je živnuo”. (Pročitaj Suce 15:19.) Taj je izvor vode očito postojao još godinama kasnije, kad je prorok Samuel pod nadahnućem napisao Knjigu o sucima. Kad bi Izraelci vidjeli vodu kako teče iz tog izvora, to ih je moglo podsjetiti da se mogu uzdati u Jehovu i vjerovati da će on pomoći svojim vjernim slugama kad se nađu u nevolji.
10 I mi se, poput Samsona, trebamo uzdati u Jehovu. Bez obzira na to koje talente i sposobnosti možda imamo i što smo već postigli u službi Jehovi, trebamo se oslanjati na njegovu pomoć. Trebamo biti skromni i priznati da svaki zadatak koji nam Jehova povjeri možemo uspješno obaviti samo ako se oslanjamo na njega. Kao što je Samson dobio snagu kad je pio vodu koju mu je Jehova dao, tako ćemo i mi dobiti duhovnu snagu ako prihvatimo svu pomoć koju nam Jehova daje kako bismo mu ostali vjerni (Mat. 11:28).
11 Razmotrimo primjer našeg brata Alekseja iz Rusije, koji podnosi žestok progon. Što mu u tim teškim okolnostima pomaže da ostane duhovno jak? On i njegova žena imaju dobre duhovne navike. Aleksej kaže: “Trudim se redovito proučavati i svaki dan čitati Bibliju. To mi pomaže da ostanem blizak s Jehovom. Svakog jutra moja žena i ja zajedno razmatramo dnevni citat i molimo se Jehovi.” Što iz toga učimo? Umjesto da se oslanjamo na sebe, trebamo se uzdati u Jehovu. Kako to možemo? Tako da jačamo svoju vjeru redovito proučavajući Bibliju i sudjelujući u svim teokratskim aktivnostima. Jehova će bogato blagosloviti naš trud. On je ojačao Samsona, a sigurno može i nas.
SAMSON NIJE ODUSTAO
12 Samson je bio nesavršen kao i mi, pa je ponekad donosio loše odluke. Jedna od tih odluka dovela je do tragičnih posljedica. Nakon što je Samson neko vrijeme služio kao sudac, “zaljubio se u ženu iz doline Soreka, koja se zvala Dalila” (Suci 16:4). Prije toga Samson je bio zaručen s jednom Filistejkom, ali Jehova ga je potaknuo da se zbliži s tom ženom jer je tražio “priliku za sukob s Filistejcima”. Kasnije je Samson došao u kuću jedne bludnice u filistejskom gradu Gazi. Tom je prilikom Bog Samsonu dao snage da odnese gradska vrata i tako oslabi obranu grada (Suci 14:1–4; 16:1–3). No s Dalilom je možda bilo drugačije jer ona vjerojatno nije bila Filistejka, nego Izraelka, i Samson se u vezu s njom upustio na svoju ruku.
13 Dalila je pristala izdati Samsona za veliku svotu novca koju su joj ponudili Filistejci. Je li on bio toliko naivan – toliko zaslijepljen svojom ljubavlju prema njoj – da nije shvatio što ona smjera? Što god da je bilo u pitanju, Dalila je stalno nagovarala Samsona da joj otkrije odakle mu tako velika snaga i on je na koncu popustio i sve joj rekao. Nažalost, Samson je zbog te greške na neko vrijeme izgubio svoju snagu i Jehovinu naklonost (Suci 16:16–20).
14 Samson je skupo platio to što je vjerovao Dalili, a ne Jehovi. Filistejci su ga uhvatili i oslijepili. Bacili su ga u zatvor u Gazi, čije je stanovnike on ranije ponizio kad im je iščupao gradska vrata. Tako je Samson postao rob i morao je okretati mlin. Zatim su ga Filistejci još više ponizili kad su se okupili na jednoj proslavi. Prinijeli su veliku žrtvu svom bogu Dagonu, kao da im je taj lažni bog predao Samsona u ruke. A onda su doveli Samsona iz zatvora da ih zabavlja i da ga ismijavaju (Suci 16:21–25).
15 Samson je učinio veliku grešku, ali nije se predao, nego je nastavio služiti Jehovi. Tražio je priliku da izvrši zadatak koji je dobio od Boga i bori se protiv Filistejaca. (Pročitaj Suce 16:28–30.) Usrdno je molio Jehovu: “Daj da se osvetim Filistejcima.” Pravi Bog uslišio je Samsonovu molitvu i ponovno mu dao izvanrednu snagu. Zbog toga je Samson taj put pobio više Filistejaca nego ikad prije.
16 Iako je Samson puno propatio zbog svoje greške, nije prestao davati sve od sebe da vrši Jehovinu volju. Ako i mi učinimo grešku, pa zbog toga dobijemo malo stroži savjet ili izgubimo neko teokratsko zaduženje, nemojmo dići ruke od svega i prestati služiti Jehovi. Imajmo na umu da Jehova ne diže ruke od nas (Psal. 103:8–10). Unatoč našim greškama mi i dalje možemo biti korisni Jehovi, kao što je bio i Samson.
17 Razmotrimo primjer našeg mladog brata Michaela. On je služio kao sluga pomoćnik i stalni pionir i bio je jako zaokupljen teokratskim aktivnostima. No nažalost, zbog greške koju je učinio izgubio je svoja zaduženja u skupštini. On kaže: “Dotad sam davao sve od sebe u službi Jehovi i išao sam punom parom naprijed. A onda kao da sam odjednom naletio na zid. Nikad nisam pomislio da će me Jehova napustiti, ali pitao sam se hoće li moj odnos s njim ikad više biti kao prije i hoću li mu opet moći služiti u skupštini onako kako sam to nekad mogao.”
18 Michael nije odustao, i to je za svaku pohvalu! On kaže: “Usredotočio sam se na to da popravim svoj odnos s Jehovom. Redovito sam se molio, proučavao i duboko razmišljao.” S vremenom je Michael ponovno došao na dobar glas u skupštini. Sada služi kao starješina i stalni pionir. On kaže: “Puno su mi značili podrška i ohrabrenje koje sam dobio od braće, naročito od starješina. To mi je pomoglo da shvatim da me Jehova još uvijek voli. Sada opet mogu čiste savjesti služiti u skupštini. Iz tog iskustva naučio sam da će Jehova oprostiti svakome tko se iskreno pokaje.” Možemo biti sigurni da će Jehova i nas koristiti i blagosloviti čak i ako smo učinili greške – naravno, pod uvjetom da kod sebe ispravimo ono što je krivo i nastavimo se uzdati u njega (Psal. 86:5; Izr. 28:13).
19 U ovom članku razmotrili smo samo neke od izvanrednih događaja iz Samsonovog života. On nije bio savršen, ali nije se predao i prestao služiti Jehovi, čak ni nakon što je učinio grešku i upustio se u vezu s Dalilom. Ni Jehova nije digao ruke od njega. Kasnije se opet poslužio Samsonom da bi učinio jedno čudesno djelo. Jehova ga je i dalje smatrao čovjekom koji ima izvanrednu vjeru te se pobrinuo da se njegovo ime spomene među vjernim Božjim slugama o kojima se govori u 11. poglavlju poslanice Hebrejima. Stvarno nas hrabri to što znamo da služimo divnom nebeskom Ocu koji nas voli i želi nas ojačati, naročito kad smo slabi. Stoga budimo poput Samsona i usrdno se molimo Jehovi: “Sjeti me se, molim te! Daj mi snage” (Suci 16:28).
POGLAVLJE 21
Dječak koji je hrabro prenio Jehovinu poruku
Odlazak u Silo — dobra i zla djeca
Prizori iz Obećane zemlje
KAD pomisliš na gradove, gradiće ili područja Obećane zemlje, padaju li ti na um neki značajni muškarci i žene? Vjerojatno, jer se u većini biblijskih izvještaja radi o odraslima. No, što je s djecom tog vremena? Možeš li ih zamisliti u tim prizorima?
Gornja slika može nam pomoći usredotočiti se na izvještaje u kojima se radi o mladima od kojih su neki bili dobri primjeri za kršćane, dok su drugi bili opominjući. Okrugli brežuljak u sredini očito je mjesto gdje se nalazio Silo.
Vjerojatno se sjećaš da su Izraelci, kad su ušli u Obećanu zemlju, postavili Božji Sveti šator najprije u Galgali, u blizini Jerihona (Jozua 4:19). No, kad je zemlja bila razdijeljena, Sveti šator — središte izraelskog obožavanja — bio je premješten ovamo u Silo (Jozua 18:1). Ono se nalazilo oko 30 kilometara sjeverno od Jeruzalema u brdovitom području Efraima. Muškarci i žene iz cijelog Izraela putovali su u Silo; velike mase ljudi mogle su se okupiti u dolini južno od mjesta gdje se vjerojatno nalazio Sveti šator (Jozua 22:12). Možeš li si predočiti djecu kako dolaze ovamo?
Neka su dolazila. Najistaknutiji primjer koji bi nam trebao biti poznat jest mladi Samuel. Njegovi roditelji, Elkana i Ana, živjeli su u gradu iza brežuljaka prema zapadu. Svake su godine putovali ovamo, možda vodeći sa sobom neku djecu Elkanine druge žene. Konačno je Jehova blagoslovio Anu sinom, koji je dobio ime Samuel. S vremenom su ga roditelji doveli da živi u Silu, tako da je mogao služiti u Svetom šatoru s prvosvećenikom Helijem (1. Samuelova 1:1–2:11).
Dječak je obavljao razne poslove u Božjoj kući i sigurno je imao mnoge prilike obilaziti obližnje brežuljke (1. Samuelova 3:1, 15). Neki od njih su bili terasasti i puni maslinovog drveća, kako se to može vidjeti na stranici 9. Zapazi malu kamenu-kulu stražaru. Usamljeni zemljoradnici ili pastiri mogli su stražariti s takve kule stražare, no možeš si predstaviti kako se i mladi Samuel penje gore da bi gledao unaokolo. (Usporedi 2. Dnevnika 20:24.) To je bio povoljan položaj sa kojeg se moglo paziti na divlje životinje.
Nekad je tamo bilo više drveća nego danas, bilo je čak šuma kojima su tumarale divlje životinje (Jozua 17:15, 18). To znamo iz nemilog slučaja koji se dogodio kad je Elizej postao Božjim glavnim prorokom. Elizej je putovao iz Jerihona za Betel, tako da je bio u tom području, oko 16 kilometara južno od Sila. Kako će ga dočekati stanovnici Betela, koji je postao središte obožavanja zlatnog teleta? (1. Carevima 12:27-33; 2. Carevima 10:29). Izgleda da su odrasli bili neprijateljski raspoloženi prema Jehovinom proroku, a čini se da se njihov stav odrazio i na njihovo potomstvo.
Druga Carevima 2:23, 24 nam kaže da se skupina mladih rugala Božjem proroku: “Hodi, ćelo! hodi, ćelo!” Odgovarajući, Elizej “ih prokle (...) imenom Gospodinovim. Tada izidoše dvije medvjedice iz šume, i rastrgoše četrdeset i dvoje djece”. Takvi mrki medvjedi mogli su biti opasni ako ih se iznenadilo ili ako je izgledalo da im je ugrožena mladunčad (2. Samuelova 17:8; Priče Salamunove 17:12; 28:15). Bog ih je upotrijebio da izvrši božanski sud nad onima koji su teško prezirali njegovog zastupnika a time i samog Jehovu.
Činjenica da je dijete na brežuljcima nedaleko od Sila moglo naići na takvu divlju životinju trebala bi nam pomoći da još više cijenimo vjeru koju su pokazali Samuelovi roditelji kad su ga doveli da služi u Svetom šatoru.
Drugi vjerni obožavatelj, sudac Jefta, pokazao je ranije sličnu vjeru i odanost. Živio je u brdovitoj zemlji Gilead na istočnoj strani Jordana. Revan za Jehovu protiv neprijateljskih Amonaca, Jefta se zavjetovao da će prvo što mu izađe u susret iz njegove kuće biti žrtvovano Jehovi. Pokazalo se da je to bila njegova nevina kći. Zbog toga je svoje jedino dijete doveo u Božje svetište u Silo, gdje je ona mnogo godina živjela i vjerno služila (Sudije 11:30-40).
Vjerna odanost koju su na području Sila pokazali Samuel i Jeftina kći, sigurno je u divnoj oprečnosti negativnom primjeru 42 delinkventa koji su se u istom kraju rugali Jehovinom proroku. (Usporedi 1. Korinćanima 10:6, 11.)
“Rastao je pred Jehovom”
9 Znatiželjan kao i sva djeca, Samuel je vjerojatno često odlazio u brda koja su okruživala Šilo te odande promatrao grad i dolinu iznad koje se grad nalazio. Kad god bi mu pogled pao na Jehovin sveti šator, srce bi mu se ispunilo radošću i ponosom. Nije ni čudo, jer je sveti šator, načinjen gotovo 400 godina ranije prema uputama koje je Jehova dao Mojsiju, bio jedino središte obožavanja pravog Boga u cijelom svijetu. Bi li se itko usudio reći da takvo mjesto nije sveto?
10 Mali je Samuel zavolio sveti šator. U biblijskom izvještaju koji je kasnije sam napisao možemo pročitati: “Dječak Samuel služio je pred Jehovom, opasan lanenom pregačom” (1. Sam. 2:18). Ta jednostavna pregača očito je bila znak da Samuel pomaže svećenicima u njihovim dužnostima. Premda nije bio svećenik, Samuel je imao razna zaduženja, naprimjer svakog je jutra otvarao vrata kroz koja se ulazilo u dvorište svetog šatora te pomagao ostarjelom Eliju. Svoje je zadatke izvršavao radosno, ali s vremenom je počeo primjećivati da se u Jehovinom domu događa nešto loše. Njegovo je čisto, nedužno srce zbog toga postalo uznemireno.
Ostao je neporočan među iskvarenim ljudima
11 Samuel je, nažalost, odmalena bio primoran gledati veliku zloću i pokvarenost. Elijeva dva sina, Hofni i Pinhas, bili su sve samo ne bogobojazni. Samuel je o njima kasnije napisao: “Sinovi Elijevi bili su nevaljali ljudi. Nisu marili za Jehovu” (1. Sam. 2:12). Taj redak otkriva nepobitnu istinu: osobe koje ne poštuju Jehovu lako pogaze granicu između onoga što je ispravno i neispravno. Stoga je jasno zašto se za Hofnija i Pinhasa kaže da su bili “nevaljali ljudi” — odnosno “sinovi bezvrijedni”, kako doslovno stoji u izvorniku. Budući da nisu poštovali Jehovu, prezirali su njegova pravedna mjerila i zahtjeve. Iz takvog neispravnog stava izrodili su se svi njihovi drugi grijesi.
12 Božji zakon jasno je propisivao što su dužnosti svećenika i na koji se način trebaju prinositi žrtve u svetom šatoru. Jehovi nije bilo svejedno kako se prinose žrtve jer su one predočavale sve što on namjerava učiniti kako bi ljude očistio od grijeha te im omogućio da dobiju njegov blagoslov i vodstvo. No Hofni i Pinhas navodili su druge svećenike da se prema žrtvama odnose s prezirom.
13 Samuel je zacijelo bio zaprepašten kad je vidio da takva nedjela prolaze nekažnjeno. Kako mu je bilo kad bi vidio da mnogi ljudi, među kojima su bili siromašni, jadni i nevoljni, dolaze u sveti šator u nadi da će ondje pronaći utjehu i dobiti snagu, a odlaze razočarani, povrijeđeni i poniženi? Kako se osjećao kad je saznao da Hofni i Pinhas preziru Jehovine moralne zakone te imaju spolne odnose sa ženama koje su služile na ulazu u sveti šator? (1. Sam. 2:22). Sigurno mu je bilo teško gledati kako se obezvređuju Jehovina načela i njegov sveti šator. Možda se nadao da Eli sve to vidi i da neće sjediti skrštenih ruku.
“Približite se Bogu”
5 Prema Ivanu 17:3 Isus je rekao: “Ovo znači vječni život: da usvajaju spoznaju o tebi, jedinom pravom Bogu, i o onome koga si poslao, Isusu Kristu.” U mnogim se prijevodima ovaj redak donekle razlikuje od prijevoda Novi svijet. Umjesto da koriste izraz “usvajati spoznaju” o Bogu, oni taj glagol prevode samo s “upoznati” ili “znati” Boga. Međutim, mnogi učenjaci tvrde da riječ koju se koristi u izvornom grčkom uključuje nešto više — ukazuje na trajan proces koji čak može voditi do prisnog poznavanja neke osobe.
6 No nije se tek u Isusovim danima znalo da se može razviti prisan odnos s Bogom. Naprimjer, u Hebrejskim pismima čitamo da Samuel kao dječak ‘još nije poznavao Jehovu’ (1. Samuelova 3:7). Znači li to da je Samuel znao jako malo o svom Bogu? Ne znači. Njegovi roditelji i svećenici sigurno su ga mnogo poučavali. Međutim, jedan izučavatelj kaže da hebrejska riječ upotrijebljena u tom retku može “ukazivati na posve prisno poznanstvo”. Samuel tada još nije bio tako dobro upoznao Jehovu kao što je to kasnije bio slučaj kad je služio kao Jehovin predstavnik. Kad je Samuel odrastao, uistinu je upoznao Jehovu i razvio blizak osobni odnos s njim (1. Samuelova 3:19, 20).
it “Eli, I” odl. 5–7
Eli, I
Eliju je nakon nekog vremena došao Božji prorok s porukom osude. Rekao mu je da će se njegovoj obitelji oduzeti moć i utjecaj i da nitko od njih neće dočekati starost. Osim toga, njegovi će zli sinovi poginuti u isti dan (1Sa 2:27–36). Jehova je tu osudu ponovio preko malog Samuela i tako potvrdio da će se ona sigurno ostvariti (1Sa 3:11–14). Samuel se bojao Eliju prenijeti tu poruku, ali on ga je potaknuo da mu sve ispriča. Eli je tada ponizno rekao: “To je Jehovina volja! Neka učini ono što smatra ispravnim” (1Sa 3:15–18).
Ispunjenje Jehovine osude. Kako je Jehova rekao, tako se i dogodilo. U bitki s Filistejcima poginulo je 4000 Izraelaca. Tada su Izraelci odlučili uzeti kovčeg Jehovinog saveza iz Šila i odnijeti ga u svoj tabor, misleći da će ih to spasiti od neprijatelja. No Filistejci su još jače navalili na Izraelce. Pobili su 30 000 izraelskih vojnika i oteli kovčeg saveza. Poginuli su i Hofni i Pinhas, koji su došli ondje s kovčegom. Jedan Benjaminovac otrčao je s bojnog polja kako bi Eliju javio što se dogodilo. Eli je tada imao 98 godina i bio je slijep i nemoćan. Sjedio je na stolici pokraj puta i čekao da dođe kakva vijest jer mu je “srce strepilo zbog kovčega pravog Boga”. Kad je čuo da je kovčeg otet, pao je unatrag sa stolice, slomio vrat i umro (1Sa 4:2–18).
Jehovina osuda nad Elijevom obitelji nastavila se ispunjavati u vrijeme kralja Šaula. On je nemilosrdno naredio da se pogube svećenici u Nobu, koji su bili Elijevi potomci preko Pinhasovog sina Ahituba (1Sa 14:3; 22:11, 18). To strašno krvoproliće preživio je samo Ahimelekov sin Ebjatar. On je nastavio služiti kao svećenik tijekom Davidove vladavine (1Sa 22:20; 2Sa 19:11). No Salamun je Ebjataru oduzeo svećeničku službu zato što je on stao na stranu buntovnika Adonije, koji se na prijevaru htio domoći prijestolja (1Kr 1:7; 2:26, 27). Tako je Jehovina osuda nad Elijevom obitelji bila izvršena. Njegovi potomci nikad više nisu služili kao veliki svećenici (1Sa 3:13, 14).
Samuel je odlučio služiti Jehovi
BIBLIJA U STRIPU
1 SAMUELOVA, 1-3. POGLAVLJE
[Scena 1]
[Naracija:] SAMUEL JE JOŠ KAO DIJETE POSTAO NAZIREJ. NIKAD NIJE ŠIŠAO KOSU I SLUŽIO JE JEHOVI NA POSEBAN NAČIN.
[Hana:] SAMUELE, JESI LI SPREMAN? ODSAD ĆEŠ ŽIVJETI I SLUŽITI JEHOVI OVDJE, U SVETOM ŠATORU.
[Samuel:] SPREMAN SAM, ALI NEDOSTAJAT ĆEŠ MI!
[Scena 2]
[Hana:] I TI MENI, SINE MOJ! ALI SJEĆAŠ LI SE ZAŠTO SE NIKAD NE TREBAŠ BOJATI?
[Samuel:] ZNAM. AKO BUDEM BLIZU JEHOVE, ON ĆE ME ČUVATI.
[Scena 3]
[Eli:] JA SAM ELI, VELIKI SVEĆENIK. SAMUELE, PAŽLJIVO GLEDAJ ŠTO DRUGI RADE. USKORO BI I TI MOGAO OBAVLJATI OVE POSLOVE!
[Scena 4]
[Naracija:] S VREMENOM JE SAMUEL PRIMIJETIO DA NEKI KOJI SLUŽE U SVETOM ŠATORU ZAPRAVO NE VOLE JEHOVU. ČAK SU I ELIJEVI SINOVI, KOJI SU SLUŽILI KAO SVEĆENICI, ČINILI ZLO DRUGIMA I LOŠE SE PONAŠALI.
[Naracija:] ELIJEVI SINOVI NISU POŠTOVALI JEHOVU, KRALI SU ŽRTVE KOJE SU PRIPADALE JEHOVI I NEMORALNO SU SE PONAŠALI. NO ELI IH NIJE SPRIJEČIO, ČAK NI KAD GA JE JEDAN PROROK UPOZORIO DA ĆE JEHOVA KAZNITI NJEGA I NJEGOVU OBITELJ.
[Scena 5]
[Naracija:] SVAKE GODINE SAMUELA SU POSJETILI NJEGOVI RODITELJI I TADA BI MU DONIJELI NOVU TUNIKU.
[Samuel:] MAJKO! OČE! TAKO STE MI NEDOSTAJALI.
[Scena 6]
[Hana:] ŠTO SE DOGODILO, SAMUELE?
[Scena 7]
[Samuel:] REKLA SI MI DA JE ŠATOR SVETO MJESTO, ALI NEKI LJUDI KOJI OVDJE SLUŽE BOGU RADE JAKO LOŠE STVARI.
[Scena 8]
[Hana:] ALI DOKLE GOD TI POSTUPAŠ ISPRAVNO...
[Scena 9]
[Samuel:] ZNAM, TRUDIM SE.
[Scena 10]
[Hana:] RAZUMIJEM TE, SINE MOJ. I JEHOVA TE RAZUMIJE. ON VIDI SVE.
[Scena 11]
[Hana:] JA SAM NEKAD BILA OGORČENA JER NISAM MOGLA IMATI DJECE.
[Hana:] ALI JEHOVA JE USLIŠIO MOJU MOLITVU — DAO MI JE TEBE! JEHOVA UVIJEK POMAŽE SVOJIM PRIJATELJIMA.
[Hana:] MOLI SE JEHOVI DA TI POMOGNE. A I TVOJ OTAC I JA MOLIT ĆEMO SE ZA TEBE.
[Scena 12]
[Samuel:] IMAŠ PRAVO, MAJKO. HVALA TI.
[Scena 13]
[Naracija:] SAMUEL JE VJERNO SLUŽIO JEHOVI I KAD JE PORASTAO. UZ JEHOVINU POMOĆ OSTAO JE RADOSTAN I KAD SU SE DRUGI LOŠE PONAŠALI.
[Scena 14]
[Naracija:] JEDNOG DANA JEHOVA JE DAO SAMUELU POSEBAN ZADATAK. REKAO MU JE:
[Jehova:] SAMUELE!
[Jehova:] SAMUELE!
[Samuel:] GOVORI, JER SLUŠA SLUGA TVOJ!
[Naracija:] SAMUEL JE SLUŽIO JEHOVI ČAK I KAD SU DRUGI ČINILI LOŠE STVARI. ZATO GA JE JEHOVA POUČAVAO I DAVAO MU MNOGE VAŽNE ZADATKE.
[OKVIR]
PROVJERI ŠTO SI NAUČIO:
ZAŠTO SAMUELU PONEKAD NIJE BILO LAKO SLUŽITI JEHOVI?
POMOĆ: 1. SAMUELOVA 2:12, 17.
ZAŠTO JE JEHOVA POSTAVIO SAMUELA ZA PROROKA?
POMOĆ: 1. SAMUELOVA 2:26.
ŠTO TEBE MOŽE POTAKNUTI DA SLUŽIŠ JEHOVI ČAK I AKO DRUGI LOŠE POSTUPAJU?
POMOĆ: PSALAM 26:9-12.