Izvori za knjigu Hrabro se drži Jehove—3. dio
POGLAVLJE 41
Bili su pravedni u Božjim očima
Raduj se Jehovinoj pravednosti
Kad se u Bibliji za čovjeka kaže da je “pravedan”, time se ne misli da je bezgrešan ili savršen. Umjesto toga, smisao je da on ispunjava svoje obaveze koje ima pred Bogom i ljudima. Naprimjer, za Nou je rečeno da je bio “čovjek pravedan” i “neporočan u svom vremenu” zato što je ‘izvršio sve kako mu je Bog naredio’ (1. Mojsijeva 6:9, 22, St; Malahija 3:18). Zaharija i Elizabeta, roditelji Ivana Krstitelja, “bili [su] pravedni pred Bogom jer su hodili besprijekorno u skladu sa svim Jehovinim zapovijedima i zakonskim zahtjevima” (Luka 1:6). A i jedan ne-Izraelac, stotnik Italske čete imenom Kornelije, opisan je kao “pravedan čovjek koji se boji Boga” (Djela apostolska 10:22).
it “Gabrijel” odl. 2–3
Gabrijel
Mihael i Gabrijel jedina su dva anđela čije se ime spominje u Bibliji. Gabrijel je jedini anđeo koji je otkrio kako se zove dok je bio materijaliziran. On se dvaput pojavio Danijelu. Prvi put pojavio mu se kod rijeke Ulaja “treće godine kraljevanja kralja Belšasara” kako bi mu objasnio viziju o ovnu i jarcu (Da 8:1, 15–26), a drugi put “prve godine vladavine Darija”, koji je bio Medijac, kako bi mu objavio proročanstvo o 70 tjedana (Da 9:1, 20–27). Svećeniku Zahariji Gabrijel je prenio dobru vijest da će on i njegova žena Elizabeta, koja je već bila u godinama, dobiti sina – Ivana Krstitelja (Lk 1:11–20). Djevicu Mariju, koja je bila zaručena za Josipa, Gabrijel je pozdravio riječima: “Zdravo, milošću obdarena, Jehova je s tobom.” Zatim joj je rekao da će roditi sina, Isusa, te dodao: “On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Jehova Bog dat će mu prijestolje njegovog oca Davida (...) i njegovoj vlasti neće biti kraja” (Lk 1:26–38).
Iz Biblije saznajemo da Gabrijel “stoji pred Bogom”, što znači da ima visok položaj na nebu, u blizini Jehovinog prijestolja, da je upravo njega Bog slao da prenese posebne poruke njegovim slugama na Zemlji (Lk 1:19, 26) te da je, kad se materijalizirao, “izgledao kao čovjek” (Da 8:15).
it “Ivan” odl. 1
Ivan
[Hebrejsko ime prevedeno “Ivan” znači “Jehova pokazuje naklonost; Jehova je milostiv”.]
Pouke iz Evanđelja po Luki
1:62 — Je li Zaharija bio i nijem i gluh? Nije. Bio je samo nijem. Drugi su ga “znakovima” pitali kako bi htio da mu se sin zove, ali ne zato što je bio gluh. Najvjerojatnije je čuo svoju ženu kad je rekla kako im se treba zvati sin. Možda su ga drugi pitali za to tako što su učinili neku gestu. To što mu je vraćena samo sposobnost govora pokazuje da je Zaharija mogao čuti (Luka 1:13, 18-20, 60-64).
“On će vas ojačati”
10 Jehova se može poslužiti našom braćom i sestrama da nas ojača. Oni nam mogu pružiti “veliku utjehu” kad doživljavamo neku kušnju ili kad nam je teško izvršiti neki zahtjevan zadatak (Kol. 4:10, 11). Prijatelje naročito trebamo kad se nađemo u nevolji (Izr. 17:17). Kad smo slabi, naši nam suvjernici mogu pomoći tako da se pobrinu za naše fizičke, emocionalne i duhovne potrebe. Razmotrimo kako su Isusovu majku Mariju drugi ojačali i pružili joj potrebnu snagu.
11 Mariji je trebala snaga da izvrši Jehovinu volju. Zamisli samo koliko je ona bila uplašena i zabrinuta kad joj je anđeo Gabrijel prenio vijest o tome da joj je Bog povjerio težak zadatak. Još nije bila udana, a trebala je zatrudnjeti. Još nije bila majka i nije imala nikakvog iskustva u odgajanju djece, a trebala se brinuti o dječaku koji će postati Mesija. Budući da nikad nije imala spolne odnose, kako će sve to objasniti svom zaručniku Josipu? (Luka 1:26–33).
12 Kako je Marija dobila snagu koja joj je bila potrebna da izvrši taj neobičan i težak zadatak? Tražila je pomoć od drugih. Naprimjer, pitala je Gabrijela da joj kaže nešto više o njenom zadatku (Luka 1:34). Ubrzo nakon toga Marija je otputovala u judejska brda kako bi posjetila svoju rođakinju Elizabetu. Trud joj se stvarno isplatio. Elizabeta je pohvalila Mariju i Jehova ju je nadahnuo da kaže ohrabrujuće proročanstvo o njenom nerođenom sinu. (Pročitaj Luku 1:39–45.) Marija je rekla da je Jehova svojom “rukom učinio moćna djela” (Luka 1:46–51). Jehova je preko Gabrijela i Elizabete doista ojačao Mariju.
13 I tebe, kao i Mariju, mogu ojačati tvoji suvjernici. Našoj sestri Dasuri iz Bolivije bila je potrebna upravo takva pomoć. Njen se otac teško razbolio od jedne neizlječive bolesti. Kad je završio u bolnici, Dasuri je spremno preuzela na sebe odgovornost da se brine za njega (1. Tim. 5:4). To joj nije uvijek bilo lako. Ona kaže: “Puno puta imala sam osjećaj da sam na rubu snaga i da ne mogu dalje.” Je li zatražila pomoć? U početku nije. Dasuri kaže: “Nisam htjela opterećivati braću. Razmišljala sam: ‘Jehova će mi pružiti potrebnu pomoć.’ A onda sam shvatila da se na taj način zapravo osamljujem i da pokušavam sama riješiti svoje probleme” (Izr. 18:1). Dasuri je odlučila napisati par riječi svojim prijateljima i objasniti im u kojoj se situaciji nalazi. Ona kaže: “Teško mi je riječima opisati koliko su me ojačala moja draga braća i sestre. Donosili su hranu u bolnicu i čitali mi utješne biblijske retke. Divno je znati da nismo sami. Mi smo dio Jehovine velike obitelji – obitelji koja će ti priskočiti u pomoć, plakati s tobom kad ti je teško i pomoći ti da se othrvaš problemima.”
14 Jehova nam daje snagu i preko naših starješina. To su ljudi koje nam je on dao na dar kako bi nas jačao i hrabrio (Iza. 32:1, 2). Zato kad si tjeskoban, podijeli svoje brige sa starješinama. Kad ti ponude pomoć, prihvati je sa zahvalnošću. Jehova te preko njih može ojačati.
POGLAVLJE 42
Hrabro je prihvatila poseban zadatak
Knjiga kojoj možete vjerovati — 6. dio
U biblijskim izvještajima spominju se i neke važne naredbe koje su izdali rimski vladari. Tako u vezi s Isusovim rođenjem Biblija kaže: “A u one dane izašla je naredba cara Augusta da se popiše sve stanovništvo. Bio je to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad” (Luka 2:1-3).
Rimski povjesničar Tacit i židovski povjesničar Josip Flavije, koji su živjeli u 1. stoljeću, spominju Kvirinija u svojim zapisima. Proglas koji je izdao jedan rimski upravitelj svjedoči o tome da su se takvi popisi doista provodili. U tom dokumentu koji se čuva u Britanskoj knjižnici stoji: “Budući da je došlo vrijeme da se od kuće do kuće popiše stanovništvo, potrebno je primorati sve one koji iz bilo kojih razloga ne borave u svom kraju da se vrate svojim domovima.”
Čuvala je sve te riječi u srcu svojemu
4 Nisu samo Josip i Marija krenuli na put. Budući da je car August izdao naredbu da se popiše stanovništvo, svi su morali otputovati u mjesto iz kojeg potječe njihova obitelj. Josip je, naravno, postupio po carevoj odredbi. U Bibliji stoji: “Tako je i Josip otišao iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u grad Davidov, koji se zove Betlehem, jer je bio iz Davidova doma i obitelji” (Luka 2:1-4).
5 Car nije slučajno izdao naredbu o popisu stanovništva baš u to vrijeme. Prema jednom proročanstvu zapisanom otprilike sedamsto godina ranije, Mesija se trebao roditi u Betlehemu. U Izraelu su postojala dva grada tog imena, a jedan od njih nalazio se samo 11 kilometara od Nazareta, nedaleko od Josipovog i Marijinog doma. Međutim u proročanstvu je bilo jasno rečeno da će se Mesija roditi u Betlehemu Efrati, koji je bio na jugu Izraela. (Pročitaj Miheja 5:2.) Tko bi se iz Nazareta uputio u taj Betlehem morao je prijeći otprilike 130 kilometara kroz brdovito područje Samarije. Josip i Marija krenuli su na dalek put jer je iz Betlehema bila obitelj kralja Davida, iz koje su oboje potjecali.
6 Je li Marija negodovala zbog Josipove odluke da odu u Betlehem? Mogla je pretpostaviti da će to putovanje za nju biti vrlo naporno. Prije svega, krenuli su u ne baš najbolje vrijeme, u ranu jesen, kad završava sušno razdoblje i počinju kiše. Osim toga na kraju višednevnog putovanja čekao ih je prilično težak uspon jer se Betlehem nalazio na nadmorskoj visini od preko 760 metara. Njihovo je putovanje vjerojatno trajalo duže nego što je bilo uobičajeno jer su se zbog Marije trebali češće odmarati. Mlada žena koja je pred porodom trebala bi biti kod kuće okružena članovima obitelji i prijateljima spremnima da joj priskoče u pomoć u času kad počnu trudovi, a ne na leđima magarca usred pustoši. Nema sumnje da je Mariji trebalo puno hrabrosti da se odvaži na taj put.
7 U svom evanđelju Luka ističe jedan detalj koji je zacijelo veoma utjecao na Marijinu odluku da, unatoč poodmakloj trudnoći, bez odlaganja pođe s Josipom u Betlehem. U Luki 2:4, 5 stoji da se Josip zaputio u grad Davidov “da se upiše s Marijom, koja se dotad već udala za njega”. Marija je bila svjesna da je Bog Josipu povjerio ulogu glave obitelji. Budući da je poštovala bračno uređenje i da je svome mužu željela biti dobra pomoćnica, odnosno nadopuna, spremno je poduprla njegovu odluku i tako pokazala snažnu vjeru.
Pouke iz Evanđelja po Luki
2:35 — U kom smislu je “mač” probio Marijinu dušu? To se odnosi na bol koju je osjetila kad je vidjela da većina ljudi odbacuje Isusa kao Mesiju i na tugu koja ju je obuzela zbog njegove bolne smrti (Ivan 19:25).
Čije priznanje nastojiš steći?
14 A kako je s Marijom? Je li Jehova i dalje pokazivao da je cijeni zato što se vjerno brinula za njegovog Sina i odgajala ga? Naravno! Pobrinuo se da njene riječi i djela budu zabilježeni u Bibliji. Marija, po svemu sudeći, nije mogla putovati s Isusom tijekom njegove troipolgodišnje službe. Možda je kao udovica morala ostati u Nazaretu. Zbog toga je propustila mnoga lijepa iskustva koja su drugi doživjeli. Međutim, bila je uz Isusa kad je umro (Ivan 19:26). Kasnije je bila u Jeruzalemu s drugim Isusovim učenicima u periodu prije Pedesetnice, kad je izliven sveti duh (Djela 1:13, 14). Vjerojatno je bila pomazana zajedno s ostalim učenicima. Ako je tako, dobila je priliku u svu vječnost biti s Isusom na nebu. Zar to nije divna nagrada za njenu vjernu službu?
Što možemo naučiti od Marije?
Izuzmu li se izvještaji o Isusovom rođenju i djetinjstvu, o Mariji se u evanđeljima ne govori mnogo. Međutim znamo da su Marija i Josip imali još najmanje šestero djece. Možda vam to zvuči neobično. No obratite pažnju na ono što stoji u evanđeljima.
Josip je izuzetno cijenio to što je Mariji bila ukazana posebna čast da rodi Božjeg Sina. Zato s njom nije imao spolne odnose sve dok se nije rodio Isus. U Evanđelju po Mateju 1:25 stoji da Josip “nije imao odnose s njom dok nije rodila sina”. Riječ “dok” koja se nalazi u ovom retku ukazuje na to da su nakon Isusovog rođenja Josip i Marija imali spolne odnose. Evanđelja kažu da je Marija imala s Josipom sinove i kćeri. Isusova polubraća zvala su se Jakov, Josip, Šimun i Juda. Marija je rodila i najmanje dvije kćeri (Matej 13:55, 56). No ta su djeca bila začeta spolnim odnosom između Josipa i Marije.
Marija je izuzetno cijenila svoj odnos s Bogom. Iako u odredbama Mojsijevog zakona nije stajalo da žene moraju prisustvovati Pashi, Marija je imala običaj ići s Josipom u Jeruzalem na proslavu tog blagdana, koji se održavao jednom godišnje (Luka 2:41). To je značilo da su svake godine u oba smjera proputovali gotovo 300 kilometara, što nije bilo nimalo lako jer im se obitelj povećavala. No cijela se obitelj nesumnjivo radovala tim putovanjima.
U današnje vrijeme mnoge žene oponašaju Marijin dobar primjer. Rade marljivo i nesebično kako bi ispunile ono što Biblija traži od njih. Te odane supruge i dobre majke često trebaju biti jako strpljive, ustrajne i ponizne. Razmišljanje o Marijinoj osobnosti i načinu postupanja pomaže im da služenje Bogu smatraju važnijim od vlastite udobnosti i užitaka. Poput Marije, i one znaju da će njihova obitelj biti jača i složnija ako zajedno s mužem i djecom služe Bogu.
POGLAVLJE 43
Bio je dobar otac
Pitanja čitatelja
Osim toga, ta dva evanđelista navode različita rodoslovlja. Matej navodi Josipove pretke i ističe da je Isus kao njegov posinak zakoniti nasljednik Davidovog kraljevskog prijestolja. Naime, Josip je bio potomak kralja Davida preko njegovog sina Salamuna (Mat. 1:6, 16). Međutim, Luka očito navodi Marijino porijeklo i ističe da Isus i “po tijelu”, odnosno po svom porijeklu, ima pravo biti nasljednik Davidovog prijestolja (Rim. 1:3). Naime, Marija je bila potomak kralja Davida preko njegovog sina Natana (Luka 3:31). No zašto Luka u svom rodoslovnom popisu ne navodi Mariju kao kćer njenog oca Elija? Zato što su službena rodoslovlja obično pratila mušku liniju potomaka. Stoga, kad je Josip naveden kao Elijev sin, podrazumijevalo se da mu je zet (Luka 3:23).
Što učimo od Isusove zemaljske obitelji
Josip nije imao spolne odnose s Marijom sve dok nije rodila Isusa (Matej 1:25). Za tek vjenčani par uzdržavanje od spolnih odnosa moglo je predstavljati izazov, no oni su očito htjeli izbjeći bilo kakvu sumnju u identitet djetetovog Oca. Kakav divan primjer samosvladavanja! Josip je duhovne vrijednosti stavljao ispred svojih prirodnih želja.
Dobar otac i vjeran Božji sluga
15 Josip i njegova obitelj živjeli su skromno, a on je naporno radio kako bi im priuštio ono što je potrebno za život. Tesarski posao kojim se bavio bio je fizički zahtjevan. Nije bilo lako sjeći stabla i dopremati ih iz šume. Jednako je teško bilo i pripremati materijal za gradnju kuća, brodova i mostova te za izradu kola, jarmova i drugih naprava koje su koristili zemljoradnici (Mat. 13:55). U biblijsko doba tesari su obično radili u blizini svojih kuća, pod vedrim nebom ili u malim radionicama.
16 Tesarski alat najčešće se prenosio s oca na sina, u čemu Josip, bez sumnje, nije bio izuzetak. U njegovoj je radionici vjerojatno bilo svakojakog alata, primjerice kutomjer, visak, kreda, sjekirica, pila, bradva, čekić, bat, dlijeto i svrdlo s lukom, ljepilo, pa i čavli, koji u ono vrijeme nisu bili jeftini.
17 Isus je nesumnjivo često promatrao Josipa kako radi u svojoj radionici. Možemo ga zamisliti kako razrogačenih očiju gleda dok se neugledan komad drva u snažnim i spretnim rukama njegovog poočima pretvara u prekrasan komad namještaja ili željno očekivanu igračku. Josip je Isusa odmalena poučavao jednostavnim poslovima obrade drva te ga naučio kako izgleda divlja smokva, hrast, maslina i drugo drveće.
18 Ipak, on nije smatrao da se briga za obitelj svodi samo na pružanje materijalne sigurnosti. Premda je nakon cjelodnevnog rada sigurno spadao s nogu od umora, djeca bi mu, čim bi ga vidjela na vratima kuće, pohrlila u zagrljaj. Isus je nedvojbeno upamtio da je njegov poočim njima i njihovoj majci uvijek poklanjao vrijeme, ljubav i pažnju. Josip je znao da njegova sve veća obitelj zahtijeva puno odricanja. Budući da su on i Marija s vremenom dobili još barem šestero djece, trebao je naporno raditi da bi ih prehranio (Mat. 13:55, 56).
w17.07 13 odl. 8, bilješka
“Plačite s onima koji plaču!”
8 Dok je bio mlad, vjerojatno je izgubio neke članove obitelji i prijatelje. Njegov poočim Josip po svoj je prilici umro dok je on imao tek dvadesetak godina. Isus je bio vrlo osjećajan i stoga ga je Josipova smrt sigurno jako pogodila. Zamisli samo koliko mu je bilo teško gledati svoju majku, braću i sestre kako pate.
[Bilješka]
Biblija pokazuje da je Josip bio živ dok je Isus imao 12 godina. No kad je Isus učinio svoje prvo čudo, odnosno kad je pretvorio vodu u vino, Josip se više ne spominje. O njemu se ne govori ni tada, a ni u bilo kojoj kasnijoj prilici. Kad je Isus umirao na mučeničkom stupu, brigu o svojoj majci Mariji povjerio je apostolu Ivanu, što vjerojatno ne bi učinio da je Josip još uvijek bio živ (Ivan 19:26, 27).
Jesi li spreman poslušati?
9 Mnogi ljudi priznaju da su nam potrebne državne vlasti i da trebamo slušati barem neke zakone koje su postavile te vlasti (Rim. 13:1). Ali ti isti ljudi možda neće poštovati neki zakon koji im se čini nepravedan ili prezahtjevan. Uzmimo za primjer plaćanje poreza. Anketa provedena u jednoj europskoj zemlji pokazala je da četvrtina ispitanika smatra kako je sasvim u redu ne plaćati porez ako misliš da je on nepravedan. Stoga i ne čudi što stanovnici te zemlje plaćaju samo oko 65 posto poreza koje su dužni dati državi.
10 Biblija jasno pokazuje da ljudske vlasti uzrokuju patnju, da su pod Sotoninom vlašću i da će uskoro biti uništene (Psal. 110:5, 6; Prop. 8:9; Luka 4:5, 6). Ona isto tako kaže: “Tko se suprotstavlja vlasti, protivi se Božjem uređenju.” Jehova zasad dopušta svjetovnim vlastima da postoje kako bi održavale red u društvu i od nas očekuje da im budemo podložni. Zbog toga moramo dati “svakome ono što mu pripada”, uključujući porez, poštovanje i poslušnost (Rim. 13:1–7). Možda smatramo da je neki zakon nepravedan, da nam ga je teško slušati ili da nas to previše košta. Ali mi smo poslušni Jehovi, a on nam kaže da trebamo slušati vlasti dokle god one od nas ne traže da kršimo njegove zapovijedi (Djela 5:29).
11 Možemo puno toga naučiti od Josipa i Marije, koji su spremno poslušali vlasti čak i kad im to nije bilo nimalo lako. (Pročitaj Luku 2:1–6.) Kad je Marija bila u devetom mjesecu trudnoće, ona i Josip trebali su učiniti nešto što je za njih bio pravi ispit poslušnosti. Car August izdao je naredbu da se na području cijelog Rimskog Carstva provede popis stanovništva. Zbog toga su Josip i Marija morali otputovati u Betlehem. Trebali su prijeći 150 kilometara putem koji je vodio kroz brdovite predjele. Znali su da će to biti naporno putovanje, naročito za Mariju. Možda su bili zabrinuti za sigurnost Marije i njihovog nerođenog djeteta. Što ako je negdje na putu uhvate trudovi? Ona je trebala roditi budućeg Mesiju. Je li to bio razlog da ne učine ono što su vlasti tražile od njih?
12 Iako su Josip i Marija imali razloga za brigu, spremno su poslušali carevu naredbu. Jehova je blagoslovio njihovu poslušnost. Marija je stigla u Betlehem, rodila zdravog dječaka i čak doprinijela ispunjenju biblijskog proročanstva (Mih. 5:2).
13 Kad smo poslušni vlastima, to koristi i nama i drugima. Kako to? Između ostalog, pošteđeni smo loših posljedica koje snalaze one koji krše zakon (Rim. 13:4). Naša poslušnost može utjecati i na to kakvu sliku vlasti imaju o Jehovinim svjedocima. Uzmimo za primjer nešto što se prije mnogo godina dogodilo u Nigeriji. Vojnici su za vrijeme sastanka upali u našu dvoranu jer su tražili pobunjenike koji su protestirali protiv plaćanja poreza. No zapovjednik je naredio vojnicima da napuste dvoranu i rekao: “Jehovini svjedoci ne potiču ljude da se bune protiv plaćanja poreza.” Svaki put kad si poslušan zakonu, pomažeš drugima da imaju dobru sliku o Jehovinom narodu, a to bi jednog dana moglo zaštititi tvoje suvjernike (Mat. 5:16).
14 Pa ipak, možda nismo uvijek skloni slušati vlasti. Naša sestra Joanna iz SAD-a priznaje: “Bilo mi je jako teško pokazivati poslušnost vlastima jer su one nekim članovima moje obitelji nanijele veliku nepravdu.” No Joanna je dala sve od sebe da promijeni svoj način razmišljanja. Kao prvo, prestala je na društvenim mrežama čitati objave koje su u njoj izazivale negativne osjećaje prema vlastima (Izr. 20:3). Kao drugo, molila je Jehovu da joj pomogne da se uzda u njega, a ne u to da će stvari krenuti nabolje kad na vlast dođe netko drugi (Psal. 9:9, 10). Kao treće, u našim je publikacijama čitala članke o neutralnosti (Ivan 17:16). Joanna sada kaže da zbog toga što poštuje vlasti i što im je poslušna osjeća “mir koji se ne može riječima opisati”.
POGLAVLJE 44
“Nitko nije veći”
Znate li?
U kakvom su srodstvu bili Isus i Ivan Krstitelj?
▪ Neki smatraju da su njih dvojica bili bratići u drugom koljenu. To se vjerovanje temelji na nepreciznom prijevodu Luke 1:36. Neki prijevodi, naprimjer internetsko hrvatsko izdanje Novog zavjeta, čiji je izdavač International Bible Society, kažu da su Ivanova majka Elizabeta i Isusova majka Marija bile sestrične.
No u izvornom grčkom tekstu u ovom se retku ne koristi riječ tako specifičnog značenja. Ona samo ukazuje na to da su te dvije žene bile u srodstvu, ali ne bezuvjetno sestrične. U jednom priručniku stoji: “Taj je izraz preširok da bi se na temelju njega moglo točno odrediti njihovo srodstvo” (The Interpreter’s Dictionary of the Bible). Odakle onda potječe mišljenje da su Isus i Ivan bratići? Odgovor daje The Catholic Encyclopedia: “Sve što znamo o (...) Marijinim roditeljima (...) potječe iz apokrifne literature.”
Dakle Isus i Ivan u najmanju su ruku bili daleki rođaci, no ne bezuvjetno i bratići u drugom koljenu.
Je li Ivan Krstitelj doista postojao?
U evanđeljima se spominje Ivan Krstitelj, koji je ljudima u Judeji govorio o Božjem Kraljevstvu. Je li biblijski izvještaj o tom čovjeku točan?
● Biblija kaže: “U one dane pojavio se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: ‘Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!’” (Matej 3:1, 2). Potvrđuju li svjetovni izvori istinitost tog navoda? Potvrđuju.
Povjesničar Josip Flavije, koji je živio u 1. stoljeću, spominje “Ivana, prezimenom Krstitelja”, koji je “poticao Židove da vode ispravan život”, da pokazuju “odanost prema Bogu” i da se krste (Židovske starine, XVIII).
● Biblija kaže da je Ivan prekorio Heroda Antipu, koji je vladao Galilejom i Perejom. Herod se izjašnjavao kao židov i tvrdio je da se drži Mojsijevog zakona. No oženio je Herodijadu, ženu svog polubrata, zbog čega ga je Ivan osudio (Marko 6:18). Izvanbiblijski izvori potvrđuju i tu pojedinost.
Josip Flavije napisao je da se Herod Antipa “zaljubio u Herodijadu” i “besramno joj ponudio brak”. Herodijada je pristala, otišla od svog muža i udala se za Heroda Antipu.
● U Bibliji piše: “Tada su k [Ivanu] dolazili ljudi iz Jeruzalema, iz cijele Judeje i iz cijele okolice jordanske i on ih je krštavao u rijeci Jordanu” (Matej 3:5, 6).
Josip Flavije podupire istinitost i tog izvještaja. On je napisao da su ljudi “u velikom broju” dolazili k Ivanu i da su “bili u silnom zanosu kad su čuli njegove propovijedi”.
Josip Flavije očito je smatrao da je Ivan Krstitelj doista postojao. Stoga nemamo razloga sumnjati u to.
it “Duh” odl. 60
Duh
Taj izraz, između ostalog, prenosi misao o unutarnjoj sili koja potiče čovjeka da govori i postupa na određeni način. U tom je smislu upotrijebljen kad se Jošuu opisuje kao “čovjeka koji ima duha” (Br 27:18, bilješka) i kad se za Kaleba kaže da je “pokazao drugačiji duh” od većine Izraelaca koji su se obeshrabrili kad su čuli loš izvještaj desetorice uhoda (Br 14:24). Ilija je s puno žara i revnosti služio Bogu. Kad je Elizej trebao postati prorok umjesto njega, zatražio je dvostruki dio Ilijinog duha (2Kr 2:9, 15). Ivan Krstitelj pokazivao je isti žar i revnost kao Ilija. Zahvaljujući tome njegove riječi snažno su djelovale na one koji su ga slušali. Zato se za njega moglo reći da je “pun duha i snage kao Ilija” (Lk 1:17). Za razliku od toga Salamunovo bogatstvo i mudrost toliko je oduševilo i zapanjilo kraljicu od Sabe da joj je “zastao (...) dah”, odnosno “u njoj više nije bilo duha” (1Kr 10:4, 5).
Tko je bio Ivan Krstitelj?
Ivanova služba i nada u budućnost: Isus je rekao: “Nije se pojavio nitko veći od Ivana Krstitelja, ali i najmanji u nebeskom kraljevstvu veći je od njega” (Matej 11:11). Ivan nije bio samo prorok nego i prorečeni glasnik. Zbog toga nijedan Božji sluga koji je živio prije njega nije bio veći od njega. No Isusove riječi pokazuju da Ivan neće biti u nebeskom kraljevstvu. Taj vjerni prorok umro je prije nego što je Krist omogućio da ljudi žive na nebu (Hebrejima 10:19, 20). Međutim, Ivan će dobiti priliku da živi vječno u raju na Zemlji kao podanik Božjeg kraljevstva (Psalam 37:29; Luka 23:43).
Ivan Krstitelj — sačuvao je radost i u teškim okolnostima
BI LI volio u skupštini imati neko zaduženje koje je trenutno izvan tvojih mogućnosti i sada ga izvršava netko drugi? Je li ti žao što više ne možeš biti u punovremenoj službi? Možda zbog poodmakle dobi, lošeg zdravlja, financijskih problema ili obiteljskih odgovornosti više ne možeš činiti ono što si prije mogao. A možda je došlo do nekih organizacijskih promjena, pa si se morao odreći nekog teokratskog zaduženja koje si godinama obavljao. Bilo kako bilo, možda imaš osjećaj da u službi Bogu ne daješ onoliko koliko bi volio. Sasvim je razumljivo ako si zbog toga ponekad razočaran. No što ti može pomoći da pobijediš negativne osjećaje — obeshrabrenje, ogorčenost ili ljutnju — kako ne bi pustili korijen u tvom srcu? Kako možeš sačuvati radost?
O tome puno možemo naučiti od Ivana Krstitelja. On je imao čast izvršavati poseban zadatak i vjerojatno nije očekivao da će mu se u službi Jehovi dogoditi ono što se dogodilo. Sigurno nije ni slutio da će završiti u zatvoru i da će njegov boravak ondje potrajati dulje od njegove službe. Ipak, Ivan je ostao pozitivan i sačuvao je radost do kraja svog života. Što mu je pomoglo u tome? I kako mi možemo sačuvati radost čak i kad se suočimo s razočaranjima?
ZADATAK KOJI MU JE DONIO VELIKU RADOST
Ivan je svoju službu započeo u proljeće 29. godine. Njegov zadatak bio je pripremiti narod za dolazak Mesije. Stoga je Židovima objavljivao: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mat. 3:2; Luka 1:12-17). Mnogi su pozitivno reagirali. Ustvari, ljudi su izdaleka dolazili da ga čuju i mnogi su se pokajali i krstili. Ivan je ujedno odvažno upozoravao samopravedne vjerske vođe da ih čeka kazna ako se ne promijene (Mat. 3:5-12). Vrhunac njegove službe nastupio je u jesen 29. godine kada je krstio Isusa. Otada nadalje Ivan je poticao ljude da slijede Isusa, obećanog Mesiju (Ivan 1:32-37).
Budući da je Ivan imao uistinu posebnu ulogu, Isus je o njemu rekao: “Među rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja” (Mat. 11:11). Ivan se nesumnjivo radovao blagoslovima koje je dobio. I u današnje vrijeme mnogi Božji sluge koji cijelim srcem služe Jehovi dobivaju brojne blagoslove. Uzmimo za primjer brata Terryja. On i njegova žena Sandra u punovremenoj su službi već preko 50 godina. Terry kaže: “Izvršavao sam mnoge zanimljive zadatke. Služio sam kao pionir, betelski radnik, specijalni pionir, pokrajinski nadglednik, oblasni nadglednik i sad opet služim kao specijalni pionir.” Velika je radost dobiti neko teokratsko zaduženje. No, kao što ističe Ivanovo iskustvo, potrebno je uložiti trud da bismo ostali radosni kad nam se okolnosti promijene.
SAČUVAJ ZAHVALNOST
Ivan Krstitelj nikad nije prestao cijeniti zadatak koji je izvršavao i to je bio ključan razlog zašto je sačuvao radost. Spomenimo jedan primjer. Nakon Isusovog krštenja Ivanova služba počela je gubiti na važnosti, dok je Isus imao sve više sljedbenika. To je zabrinulo Ivanove učenike, pa su došli k njemu i rekli mu: “Eno, on krsti i svi idu k njemu” (Ivan 3:26). Ivan im je nato odvratio: “Tko ima nevjestu, mladoženja je. A prijatelj mladoženjin, kad stoji i sluša ga, silno se raduje zbog glasa mladoženjina. Tako se i ja radujem i radost je moja potpuna” (Ivan 3:29). Ivan se nije natjecao s Isusom niti je smatrao da je njegov doprinos bezvrijedan zato što je Isus dobio važniji zadatak. Naprotiv, ostao je radostan zato što je cijenio svoju ulogu — bio je “prijatelj mladoženjin”.
Takav stav pomogao je Ivanu da ostane zadovoljan, iako njegov zadatak nije bio nimalo lak. Naprimjer, od rođenja je bio nazirej, zbog čega nije smio piti vino (Luka 1:15). Isus je rekao da on “nije ni jeo ni pio”, čime je ukazao na to da je Ivanov život bio pun odricanja. S druge strane, Isus i njegovi učenici nisu imali takva ograničenja i živjeli su kao i svi drugi ljudi (Mat. 11:18, 19). Osim toga, Ivan nije činio čuda, no znao je da su Isusovi učenici, od kojih su neki prvobitno slijedili njega, dobili tu moć (Mat. 10:1; Ivan 10:41). Ipak, Ivan se nije uspoređivao s njima, nego je revno izvršavao zadatak koji je Jehova njemu povjerio.
I mi možemo sačuvati radost ako cijenimo zadatak koji trenutno imamo. Terry, kojeg smo ranije spomenuli, rekao je: “Posvetio sam se svakom zadatku koji sam dobio.” Razmišljajući o životu koji je proveo u punovremenoj službi, on kaže: “Ne žalim ni zbog čega. Imam samo divne uspomene.”
Da bismo osjećali još veću radost u Božjoj službi, važno je da razmišljamo o tome što daje pravu vrijednost bilo kojem teokratskom zaduženju. Kad ga izvršavamo, imamo čast biti “Božji suradnici” (1. Kor. 3:9). Neki vrijedan predmet koji je dio obiteljske baštine sačuvat će svoju vrijednost i sjaj samo ako obitelj vodi brigu o njemu. Slično tome naša će služba u našim očima sačuvati svoj sjaj budemo li razmišljali o tome kolika je čast surađivati s Jehovom. Tada nećemo žrtve koje mi činimo uspoređivati sa žrtvama koje čine drugi. Nećemo zaključiti da su zaduženja koja je Jehova povjerio nama manje vrijedna od onih koje je povjerio drugima (Gal. 6:4).
USREDOTOČI SE NA SLUŽBU JEHOVI
Ivan je možda bio svjestan da njegova služba neće dugo trajati, ali vjerojatno nije ni slutio da će se tako naglo prekinuti (Ivan 3:30). Već 30. godine, šest mjeseci nakon što je krstio Isusa, kralj Herod bacio ga je u zatvor. No čak i u tim okolnostima Ivan je činio ono što je mogao kako bi i dalje svjedočio (Mar. 6:17-20). Što mu je pomoglo da unatoč svemu ostane radostan? Bio je usredotočen na svoju službu Jehovi.
Dok se Ivan nalazio u zatvoru, učenici su mu donosili vijesti o Isusovoj sve opsežnijoj službi (Mat. 11:2; Luka 7:18). Bio je uvjeren da je Isus Mesija, no možda se pitao kako će Isus ispuniti sve ono što je u svetim spisima bilo prorečeno o njemu. Lako je moguće da se pitao: “Hoće li Isus uskoro postati kralj budući da je prorečeno da će Mesija dobiti kraljevsku vlast? Znači li to da ću biti izbavljen iz zatvora?” U silnoj želji da bolje razumije Isusovu ulogu Ivan je poslao dvojicu učenika da Isusa pitaju: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga?” (Luka 7:19). Kad su se učenici vratili, Ivan je sigurno napeto slušao dok su mu pričali kako je Isus izvršio čudesna izlječenja i potom ih poslao da mu poruče: “Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se objavljuje dobra vijest!” (Luka 7:20-22).
To ga je sigurno jako ohrabrilo. Bila je to potvrda da Isus doista ispunjava mesijanska proročanstva. Iako ga Isus nije izbavio iz zatvora, Ivan je znao da njegova služba nije bila uzaludna. Bez obzira na situaciju u kojoj se nalazio, imao je razloga biti sretan.
Poput Ivana, i mi ćemo moći strpljivo ustrajati te biti radosni ako se usredotočimo na službu Jehovi (Kol. 1:9-11). U tome će nam pomoći čitanje Biblije i razmišljanje o njoj, jer ona nas podsjeća da naš trud u Božjoj službi nikad nije uzaludan (1. Kor. 15:58). Sandra kaže: “Svaki dan pročitam jedno poglavlje iz Biblije. To mi pomaže da budem bliskija s Jehovom i podsjeti me da se usredotočim na njega, a ne na sebe.” Dobro je da poklonimo pažnju i izvještajima o tome što naša braća i sestre postižu u djelu propovijedanja, jer će nam to pomoći da ne mislimo samo na sebe i svoje okolnosti, nego na sve ono što Jehova postiže. Sandra dodaje: “Mjesečne emisije na našoj internetskoj televiziji zbližavaju nas s organizacijom i pomažu nam da i dalje radosno obavljamo svoj zadatak.”
Služba Ivana Krstitelja trajala je kratko, no on ju je izvršavao zdušno i revno. Bio je “pun duha i snage kao Ilija”, iako je, kao i on, “bio čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Luka 1:17; Jak. 5:17, bilješka). Budemo li poput njega ostali zahvalni i usredotočeni na svoju službu, i mi ćemo sačuvati radost što god da nas snađe u životu.
POGLAVLJE 45
“Ja sam grešan čovjek”
it “Lov i ribolov” odl. 6–7
Lov i ribolov
Ribolov. Ribarenje je za Hebreje bio posao od kojeg su živjeli. Nigdje se ne spominje da su to radili za zabavu. Ribari su koristili mreže, osti, ribarska koplja i udicu (Job 41:1, 7; Eze 26:5, 14; Hb 1:15, 17; Mt 17:27). U ribolov se najčešće išlo noću. Ribari bi spustili mreže u more, a zatim bi ih vukli prema obali ili bi ih izvukli na brod kad bi se napunile ribom. Nakon toga razvrstali bi ribe. Ostavili bi one koje su prema Zakonu smjeli jesti, a ostale bi bacili (Mt 13:47, 48; Lk 5:5–7; Iv 21:6, 8, 11). Ribari su lovili ribe i tako što su bacali manje mreže stojeći u plićaku ili na obali.
Ribarenje je bio fizički naporan posao, koji je zahtjevao puno snage. Nije bilo nimalo lako iz mora izvlačiti pune mreže (Iv 21:6, 11) ili veslati protiv vjetra (Mk 6:47, 48). Ribari su ponekad cijelu noć proveli na moru a da ništa nisu ulovili (Lk 5:5; Iv 21:3). Nakon ribolova mreže je trebalo osušiti i zakrpati (Eze 47:10; Mt 4:21).
Uzdaj se u Jehovu, svoju Stijenu!
Dosad smo razmotrili neke Jehovine osobine zbog kojih na njega možemo gledati kao na našu Stijenu, naš čvrsti oslonac u životu. Pogledajmo sada kako se možemo ugledati na Jehovu i pokazivati te osobine. Što se više trudimo tako postupati, to ćemo više moći izgrađivati skupštinu. Naprimjer, Isus je Šimunu dao ime Kefa, odnosno Petar, što znači “kamen” (Ivan 1:42). Time je htio reći da će Petar jačati i učvršćivati skupštinu te da će svojim sukršćanima biti izvor utjehe. Biblija za skupštinske starješine kaže da su “kao sjena velike stijene” (Iza. 32:2). To znači da oni štite braću i sestre u skupštini. Naravno, svi mi možemo hrabriti jedni druge ako pokazujemo osobine kakve Jehova ima (Efež. 5:1).
Ivan Krstitelj — sačuvao je radost i u teškim okolnostima
3 Jesu li Isusovi učenici trebali biti pasivni i čekati da ljudi dođu k njima? Nipošto! Nakon svog uskrsnuća obratio se stotinama svojih učenika i rekao im: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih (...), učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!” (Mat. 28:19, 20). Dakle, Isus je naveo četiri radnje koje bi njegovi učenici trebali izvršavati. Zapovjedio je da moramo činiti učenike, krstiti ih i poučavati, no najprije je rekao: “Idite!” U vezi s tom zapovijedi jedan je bibličar napisao: “Svaki vjernik ima zadatak ‘ići’ k ljudima, bilo na drugu stranu ulice bilo na drugu stranu oceana” (Mat. 10:7; Luka 10:3).
4 Je li Isus htio reći da njegovi sljedbenici trebaju propovijedati dobru vijest neovisno jedni o drugima ili da to trebaju činiti organizirano? Budući da jedna osoba ne može propovijedati svim narodima, Isusovi sljedbenici trebaju biti organizirani kao skupina. Isus je ukazao na to kad je svoje učenike potaknuo da postanu “ribarima ljudi”. (Pročitaj Mateja 4:18-22.) Ribarenje o kojem je Isus govorio ne odnosi se na pecanje pomoću štapa, pri kojem ribiči samo sjede i čekaju da riba zagrize udicu. Isus je govorio o lovljenju riba pomoću mreže, što je naporan posao koji podrazumijeva dobru organiziranost i suradnju većeg broja ljudi (Luka 5:1-11).
“Ljubiš li me više od ovih?”
Nakon što im je pripremio doručak, Isus se obratio Šimunu Petru i upitao ga: “Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više od ovih?” Na što je Isus time mislio? Petar je jako volio ribarenje. Zato je logično zaključiti da ga je Isus zapravo pitao do čega mu je više stalo — do ribarenja ili pak do njega i istina koje je on naučavao? Petar mu je odgovorio: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim” (Ivan 21:15). To nisu bile samo prazne riječi. Petar je djelima dokazao da ljubi Krista time što se otada nadalje posvetio propovijedanju te je postao jedan od stupova prve kršćanske skupštine.
Ostao je vjeran u kušnjama
22. POGLAVLJE
PETAR je pomalo zabrinuto promatrao ljude koji su se okupili u sinagogi u Kafarnaumu kako bi poslušali što im Isus ima reći. U tom gradu, smještenom na sjevernoj obali Galilejskog mora, Petar je živio sa svojom obitelji i bavio se ribarenjem. Vjerojatno se obradovao kad je vidio da je mnoštvo, u kojem je zacijelo bilo njegovih prijatelja, rođaka i ljudi s kojima je radio, došlo čuti njegovog Učitelja. Nesumnjivo je želio da njegovi sugrađani uvide da je Isus obećani Mesija te osjete koliko je prekrasno učiti o Božjem Kraljevstvu od najvećeg učitelja koji je ikad živio. No njegova se nadanja, nažalost, nisu ostvarila.
2 Mnogi su burno reagirali na Isusove riječi. Naglas su prigovarali jer se nisu mogli pomiriti s onim što im on govori. Međutim Petra je više uznemirila reakcija nekih Isusovih učenika. Još jučer bili su oduševljeni istinom koju im je Isus prenio, ali preko noći sve se promijenilo. Po njihovim je licima bilo vidljivo da su uznemireni, čak ogorčeni. Neki od njih Isusov su govor javno proglasili sablažnjivim. Nisu ga više htjeli slušati, napustili su sinagogu i prestali ga slijediti. (Pročitaj Ivana 6:60, 66.)
3 Ni Petar ni ostali apostoli nisu u potpunosti razumjeli Isusove riječi. Petru je bilo jasno da one na prvi pogled mogu djelovati sablažnjivo. No što je on učinio? Je li ostao uz svog Učitelja ili ga je napustio kao što su to učinili mnogi drugi? Njegova vjernost Isusu očito se našla na kušnji. Kako je vjera pomogla Petru da odano slijedi Isusa i ne dopusti da ga išta pokoleba u tome? U ovom poglavlju dobit ćemo odgovor na to pitanje.
Nije se pokolebao ni kad su mnogi napustili Isusa
4 Petar je mnogo puta bio iznenađen postupcima i riječima svog Učitelja jer je on često postupao suprotno očekivanjima okoline. Samo dan prije nego što su mnogi prestali slijediti Isusa, narod ga je pokušao proglasiti kraljem nakon što je on čudom nahranio tisuće ljudi. Mnogi bi objeručke prihvatili takvu čast, ali Isusu to nije bilo ni na kraj pameti. Na iznenađenje mnoštva, on se povukao u goru, rekavši učenicima da otplove prema Kafarnaumu. Dok su se učenici pokušavali probiti kroz oluju koja se podignula na Galilejskom moru, svjedočili su još jednom Isusovom čudu — on je hodajući po uzburkanoj vodi došao do njihove lađe. Tom je prilikom Petru pokazao koliko je vjera važna.
5 Čim je svanulo jutro, učenici su shvatili da su mnogi došli za njima tražeći Isusa. Ali ti ih ljudi nisu slijedili zato što su htjeli slušati Isusa, nego zato što su željeli da im on ponovno na čudesan način pribavi hranu. Očigledno nisu gledali dalje od svojih tjelesnih potreba. Razočaran njihovim stavom, Isus ih je prekorio (Ivan 6:25-27). Kasnije je nastavio poučavati mnoštvo koje se okupilo u kafarnaumskoj sinagogi, u želji da im prenese jednu važnu pouku. Međutim njegove su riječi izazvale opće negodovanje.
6 Isus nije želio da ljudi u njemu vide čudotvorca koji će im dati hranu kad god požele. Naprotiv, htio je da shvate kako im on može pružiti nešto puno vrednije jer ga je Bog poslao na Zemlju da svojim životom i smrću omogući vječni život svima koji vjeruju u njega. Stoga nije neobično što je sebe nazvao “kruh života”, uspoređujući se s manom, koju su Izraelci u Mojsijevo vrijeme čudom dobili od Boga. Kad su se Židovi počeli prepirati oko njegovih riječi, Isus im je dao vrlo upečatljivu pouku — život može dobiti samo onaj tko jede njegovo tijelo i pije njegovu krv. Ta je izjava zaprepastila mnoge te su uznemireno rekli: “Ovo su sablažnjive riječi! Tko ga može slušati?” Nakon toga mnogi su učenici prestali ići za Isusom (Ivan 6:48-60, 66).
7 A što je učinio Petar? I njega su Isusove riječi zasigurno začudile jer tada još nije shvaćao da Isus mora umrijeti kako bi izvršio Božju volju. Ali Petar nije bio poput prevrtljivih ljudi koji su Isusa jedan dan obasipali hvalama, a drugi mu dan okrenuli leđa. Njemu nije ni došlo na um da napusti svog Učitelja, što je u razgovoru s njim i dokazao.
8 Isus je apostole upitao: “Hoćete li i vi otići?” (Ivan 6:67). Obratio se svoj dvanaestorici, no kao i obično odgovorio mu je Petar, koji je možda bio najstariji među njima. U svakom slučaju, bio je najotvoreniji i rijetko se kad ustručavao reći što misli. Isusu je odgovorio riječima u kojima se zrcali odanost koju je osjećao prema njemu. Kazao mu je: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života” (Ivan 6:68).
9 Petrove riječi uistinu su dojmljive. Vjera u Isusa pomogla je tom apostolu da razvije odanost, prekrasnu osobinu koju Bog i njegov Sin izuzetno cijene. Petru je bilo jasno da je Isus jedini Spasitelj i da ljudi mogu postići spasenje samo ako prihvate dobru vijest koju je on propovijedao i svoj život usklade s njegovim učenjima. Istina, neke izjave njegovog Učitelja i njega su zbunjivale, ali znao je da mora ostati uz njega ako želi da mu Bog milostivo podari vječni život.
10 Jesmo li mi, poput Petra, uvjereni da Isus ima “riječi vječnog života”? Nažalost, u današnje vrijeme mnogi tvrde da ljube Isusa, ali njihova djela govore suprotno. Ako želimo biti istinski odani Kristu, na njegova učenja trebamo gledati jednako kao što je gledao Petar. Trebamo ih upoznati, shvatiti i živjeti u skladu s njima, čak i kad su potpuno drugačija od naših očekivanja ili od onog što se nama osobno sviđa. Isus želi da dobijemo vječni život, a to možemo jedino ako smo mu vjerni. (Pročitaj Psalam 97:10.)
Ostao je vjeran i kad ga je Isus ukorio
11 Neko vrijeme nakon događaja koji su se zbili u Kafarnaumu, Isus je s apostolima i još nekim učenicima krenuo na dugo putovanje prema gori Hermonu. Snijegom pokriven vrh te gore, koja se nalazila na krajnjem sjeveru Obećane zemlje, za lijepog se vremena ponekad mogao vidjeti čak s obala Galilejskog mora. Dok su se Isus i učenici uspinjali prema selima u blizini Cezareje Filipove, promatrali su veličanstveni Hermon. Odande je pogled pucao na velik dio Obećane zemlje, koja se protezala prema jugu. U tom je prekrasnom okruženju Isus svojim suputnicima postavio jedno važno pitanje.
12 “Što govore ljudi, tko sam ja?” pronicljivo je upitao Isus. Petar je pogledao svog Učitelja u oči, možda naslućujući da se u tom pitanju krije važna pouka, da u svojoj dobroti želi proniknuti u njihovo srce. Isus je želio znati do kojeg su zaključka došli ljudi koji su slušali njegove propovijedi i vidjeli njegova djela. Navodeći ono što su čuli, učenici su Isusu otkrili da mnogi ljudi zapravo ne znaju tko je on. Iako je Isus mogao vidjeti što je kome u srcu, htio je čuti što njegovi učenici misle o njemu. Zato ih je pitao: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Luka 9:18-20).
13 Tko je odgovorio na Isusovo pitanje? A tko drugi nego Petar! Jasno je i odlučno izrazio mišljenje ostalih Isusovih učenika kad je rekao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Bi li Petru možda bilo dovoljno da je Isus osmijehom pokazao koliko ga je njegov odgovor obradovao? Možda i bi, ali Isus je bio svjestan važnosti riječi koje je Petar upravo izgovorio. Srdačno ga je pohvalio tako što mu je rekao da mu je sam Jehova to otkrio. Zahvaljujući čvrstoj vjeri u Boga Petar je shvatio jednu od najvažnijih istina — da pred njim stoji davno prorečeni Mesija, Krist. (Pročitaj Mateja 16:16, 17.)
14 Na Krista se odnosilo drevno proročanstvo: “Kamen koji su graditelji odbacili postao je kamen ugaoni” (Psal. 118:22; Luka 20:17). Imajući na umu to proročanstvo i neka slična, Isus je za sebe rekao da je stijena na kojoj će Jehova osnovati kršćansku skupštinu, odnosno da će on biti glava skupštine. Potom je Petru povjerio vrlo važna zaduženja u skupštini. Nije ga postavio iznad drugih apostola, kao što neki misle, nego mu je obećao dati “ključeve kraljevstva”, što je značilo da će vršiti važnu službu (Mat. 16:18, 19). I doista, upravo je Petar imao čast da najprije Židovima, zatim Samarićanima i na kraju neznabošcima, to jest ne-Židovima, objavi kako imaju priliku ući u Božje Kraljevstvo.
15 Isus je kasnije rekao da će se od onih kojima je mnogo dano mnogo i tražiti, a Petrov primjer potvrđuje istinitost tih riječi (Luka 12:48). Isus je nastavio poučavati učenike o važnoj ulozi koju on kao Mesija ima, pa im je tako rekao i što mu se sprema u Jeruzalemu — patnje, a na koncu i smrt. Kad je Petar to čuo, jako se uznemirio. Pozvao je Isusa na stranu i prekorio ga: “Budi milostiv prema sebi, Gospodine! Ne, tebi se to neće dogoditi!” (Mat. 16:21, 22).
16 Petar je nedvojbeno imao dobre namjere, pa ga je Isusova reakcija zacijelo zaprepastila. Isus mu je okrenuo leđa, pogledao druge učenike, čije se mišljenje vjerojatno nije puno razlikovalo od Petrovog, i prekorio Petra, rekavši: “Odlazi od mene, Sotono! Ti si mi kamen spoticanja, jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske” (Mat. 16:23; Mar. 8:32, 33). Isusove riječi upozorenje su svima nama. Vrlo se lako može dogoditi da i naše misli ne budu “Božje, nego ljudske”. Ako bismo upali u tu zamku, čak bi i naše dobre namjere mogle ići na ruku Sotoni te bismo nehotice mogli napraviti više štete nego koristi. No kako je Petar reagirao na Isusov ukor?
17 Petar je sigurno bio svjestan da ga Isus ne smatra Sotonom Đavlom. Zanimljivo je zapaziti da se, prema izvornom grčkom tekstu, Isus Petru nije obratio istim riječima kao Sotoni. Sotoni je jednom ranijom prilikom rekao: “Odlazi”, a Petru je uputio riječi koje bi se mogle prevesti izrazom “idi iza mene” (Mat. 4:10). Isus nije odbacio svog apostola, koji je imao mnoge dobre osobine, nego je ispravio njegov pogrešan način razmišljanja. Petru je bilo jasno da treba vjerno slijediti svog Učitelja i podupirati ga, a ne istrčavati se svojim razmišljanjima i biti mu kamen spoticanja.
18 Da li se Petar posvađao s Isusom, razljutio na njega ili možda uvrijedio? Nije, nego je ponizno prihvatio ukor i time još jednom pokazao da je odan Isusu. Svima je nama s vremena na vrijeme potreban savjet, a katkad čak i ukor. Ako želimo slijediti Isusa i izgraditi prisan odnos s njegovim Ocem, moramo ponizno prihvaćati savjete i opomene te se truditi primijeniti ih. (Pročitaj Mudre izreke 4:13.)
Njegova je vjernost bila nagrađena
19 Nedugo nakon što je ukorio Petra, Isus je svojim učenicima rekao: “Zaista, kažem vam, neki od onih koji ovdje stoje neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjeg kako dolazi kao kralj” (Mat. 16:28). Ta intrigantna izjava nesumnjivo je izazvala Petrovu znatiželju. Sigurno je gorio od želje da sazna što ona znači. No budući da je upravo dobio strogi ukor, možda je mislio da se te riječi ne odnose na njega i da se više nema razloga nadati blagoslovima koje mu je Isus ranije obećao.
20 Petar se nije dugo mučio svojim dvojbama jer je otprilike tjedan dana kasnije saznao kako Isus gleda na njega kad ga je, zajedno s Jakovom i Ivanom, poveo “na visoku goru”. To je vjerojatno bila gora Hermon, koja se nalazila nekoliko kilometara dalje. Očito je bila noć jer je trojicu apostola svladao san. No dok se Isus molio, dogodilo se nešto što ih je potpuno razbudilo (Mat. 17:1; Luka 9:28, 29, 32).
21 Isus se preobrazio pred njihovim očima. Lice mu je zasjalo kao sunce, a odjeća postala blistavo bijela. Apostoli su potom, kako Božja Riječ kaže, u viziji ugledali Mojsija i Iliju, koji su s Isusom razgovarali “o njegovu odlasku koji se trebao dogoditi u Jeruzalemu”, odnosno o njegovoj smrti i uskrsnuću. Petar je shvatio da je bio u krivu kad je poricao da će Isus mnogo pretrpjeti i umrijeti (Luka 9:30, 31).
22 Petar je vjerojatno htio da Mojsije i Ilija što duže ostanu s njima. Možda je baš zato, kad je primijetio da odlaze, Isusu rekao: “Učitelju, dobro nam je ovdje. Zato podignimo tri šatora, jedan za tebe, jedan za Mojsija i jedan za Iliju!” Naravno, ti Jehovini sluge, koji su već davno bili umrli, pojavili su se samo u viziji i nisu trebali šatore. Petar očito nije znao što govori, ali njegovo nas oduševljenje i prostodušnost ne mogu ostaviti ravnodušnima (Luka 9:33).
23 Nakon što se Isus preobrazio, Petar, Jakov i Ivan doživjeli su još nešto što su nesumnjivo pamtili cijeloga života. Na gori se stvorio oblak i zasjenio ih, a iz oblaka se začuo glas samog Jehove Boga, koji je rekao: “Ovo je Sin moj, izabranik. Njega slušajte!” Zatim je sve utihnulo i učenici su ponovno ostali sami s Isusom (Luka 9:34-36).
24 Petru je zacijelo puno značilo što je u viziji vidio Isusovo preobraženje. Nekoliko desetljeća nakon toga s dubokim je cijenjenjem govorio o časti koja mu je bila ukazana time što je bio očevidac Isusove veličanstvenosti, to jest što je vidio slavu koju će on imati kao nebeski Kralj. Ta je vizija potvrdila mnoga proročanstva iz Božje Riječi i ojačala Petrovu vjeru te mu dala snage da izdrži sve kušnje koje je kasnije doživio. (Pročitaj 2. Petrovu 1:16-19.) Vizija o Isusovom preobraženju izuzetno je dragocjena i nama danas jer može ojačati našu vjeru, koja nam je neophodna da bismo doživjeli blagoslove koji su nam obećani. I mi, poput Petra, moramo ostati vjerni Isusu, kojeg je Jehova postavio za poglavara kršćanske skupštine, moramo učiti od njega, prihvaćati njegove savjete i ukore te ga ponizno slijediti iz dana u dan.
POGLAVLJE 46
“Vidjela sam Gospodina!”
“Vidjela sam Gospodina!”
Kad je Marija na koncu bila oslobođena, pred njom je praktički bio nov život. Kako je Isusu mogla pokazati zahvalnost? Postala je njegova odana sljedbenica. No otišla je i korak dalje. Isus i njegovi apostoli nisu bili bogati ljudi. Trebala im je hrana, odjeća i mjesto gdje bi mogli prenoćiti. Budući da su se posvetili propovijedanju dobre vijesti i poučavanju ljudi, nisu imali posao. Zato im je trebalo pružati materijalnu pomoć.
Marija i još neke žene preuzele su na sebe tu zadaću. One su im “služile svojom imovinom” (Luka 8:1, 3). Neke od njih možda su bile prilično imućne. Biblija ne kaže jesu li im pripremale jelo, prale odjeću ili pronalazile smještaj dok su oni išli iz sela u selo. No spremno su podupirale Isusa i ostale koji su išli s njim, a bilo ih je možda dvadesetak. Sve što su te žene činile sigurno je Isusu i apostolima omogućilo da se potpuno posvete propovijedanju. Naravno, Marija je znala da Isusu nikad neće moći uzvratiti za ono što je on učinio za nju, ali rado mu je pomagala kako god je mogla.
“Vidjela sam Gospodina!”
Čovjek koji je stajao pred Marijom nije bio vrtlar. Naprotiv, taj je čovjek nekad bio tesar, ali to nije toliko važno. Bio je to njen Gospodin, kojeg je jako voljela i od kojeg je čula mnogo pouka. No ona ga nije prepoznala i htjela je otići od njega. Marija nije mogla ni zamisliti što se zapravo dogodilo – Isus je bio uskrsnut kao moćno duhovno biće. Uzeo je ljudsko tijelo, ali ne ono koje je žrtvovao. U danima nakon njegovog uskrsnuća čak ga ni oni koji su ga dobro poznavali često nisu prepoznali (Luka 24:13-16; Ivan 21:4).
Pouke iz Evanđelja po Ivanu
20:17 — Zašto je Isus rekao Mariji Magdaleni da ga prestane držati? Marija ga je očigledno držala zato što je mislila da će on uzaći na nebo i da ga nikada više neće vidjeti. Da bi je uvjerio da još neće otići, rekao joj je da ga prestane držati i da umjesto toga njegovim učenicima prenese vijest o njegovom uskrsnuću.
Bog cijeni žene
▪ Isus je imao povjerenja u žene. U drevno doba Židovi su smatrali da je svjedočenje žene na sudu ravno svjedočenju roba. Josip Flavije, povjesničar koji je živio u 1. stoljeću, rekao je: “Ženina svjedočanstva ne uzimaj u obzir jer su one ćudljive i nepromišljene.”
No Isus nije dijelio njihovo mišljenje. Nakon što je uskrsnuo, najprije se javio ženama i poslao ih da drugima prenesu vijest o njegovom uskrsnuću (Matej 28:1, 8-10). Apostolima je isprva bilo teško prihvatiti njihovo svjedočanstvo o Isusovom uskrsnuću, iako su te žene slijedile Isusa te su bile prisutne na njegovom pogubljenju i ukopu (Matej 27:55, 56, 61; Luka 24:10, 11). Time što se nakon svog uskrsnuća javio najprije ženama, Krist je pokazao da ih smatra dostojnim zadatka koji je povjerio svim svojim učenicima — da svjedoče za njega (Djela apostolska 1:8, 14).
Tko je bila Marija Magdalena?
Što kaže Biblija:
Marija Magdalena bila je Isusova sljedbenica. Po svemu sudeći, ime Magdalena znači da je bila iz grada Magdale (moguće je da je riječ o Magadanu), koji se nalazio u blizini Galilejskog mora. Marija je možda nekad živjela ondje.
Marija Magdalena bila je jedna od žena koje su putovale s Isusom i njegovim učenicima i podupirale ih svojom imovinom (Luka 8:1–3). Ona je bila očevidac Isusovog pogubljenja i bila je među prvima koji su vidjeli Isusa nakon što je uskrsnuo (Marko 15:40; Ivan 20:11–18).
Je li Marija Magdalena bila prostitutka?
Biblija ne kaže da je Marija Magdalena bila prostitutka. Ona samo kaže da je Isus iz nje istjerao sedam demona prije nego što je postala kršćanka (Luka 8:2).
Zašto mnogi ljudi misle da je ona bila prostitutka? Više stoljeća nakon njene smrti neki su zaključili da je Marija Magdalena ista ona žena (koja se ne spominje po imenu i koja je vjerojatno bila prostitutka) koja je suzama oprala Isusove noge i obrisala ih svojom kosom (Luka 7:36–38). No taj zaključak nema biblijski temelj.
Je li Marija Magdalena bila “apostol apostolima”?
Nije. Katolička crkva Mariju naziva “svetom Marijom Magdalenom” i “apostolom apostolima” jer je ona bila među prvim osobama koje su Isusovim apostolima javile da je on uskrsnuo (Ivan 20:18). Ali to ne znači da je ona bila apostol. Osim toga, nigdje ju se u Bibliji ne naziva tako (Luka 6:12–16).
Pisanje Biblije bilo je završeno krajem 1. stoljeća. No u 6. stoljeću Crkva je uzela slobodu da Mariji Magdaleni da poseban položaj. U zapisima iz 2. i 3. stoljeća – koji ne pripadaju biblijskom kanonu – navodi se da su neki Isusovi apostoli bili ljubomorni na Mariju. No takve izmišljene priče ne temelje se na Bibliji.
Je li Marija Magdalena bila Isusova žena?
Nije. Ustvari, Biblija jasno pokazuje da se Isus nikad nije ženio.
[Okvir]
Koliko se Marija spominje u Bibliji?
U Bibliji se spominje šest žena koje su se zvale Marija.
1. Isusova majka (Matej 1:18).
2. Martina i Lazarova sestra (Ivan 11:1, 2).
3. Marija Magdalena (Luka 8:2).
4. Jakovljeva i Josipova majka (Matej 27:56).
5. Majka Ivana Marka (Djela apostolska 12:12).
6. Kršćanka u Rimu koja je služila u tamošnjoj skupštini (Rimljanima 16:6).
Kršćanske žene zaslužuju čast i poštovanje
3 Isusova nježna samilost prema ljudima odražavala se u načinu na koji je postupao sa ženama. Jednom je prilikom neka žena koja je 12 godina bolovala od tečenja krvi tražila Isusa među mnoštvom. Zbog svoje je bolesti bila ceremonijalno nečista, te zato nije smjela biti tamo (3. Mojsijeva 15:25-27). No ona je bila tako očajna da se potajno došuljala k Isusu. Kad se dotaknula njegove haljine, odmah je ozdravila! Iako je bio na putu prema domu Jaira, čija je kći bila teško bolesna, Isus se zaustavio. Osjetivši da je od njega izašla snaga, okrenuo se kako bi vidio tko ga se dotaknuo. Žena je napokon došla i dršćući pala na koljena pred njim. Da li ju je Isus izgrdio zato što je bila među narodom ili zato što se dotaknula njegove haljine bez njegovog dopuštenja? Naprotiv, bio je vrlo topao i dobrohotan prema njoj. “Kćeri”, rekao je, “vjera tvoja pomogla ti je.” To je bio jedini put da je Isus neku ženu izravno oslovio “kćeri”. Kako ju je samo ta riječ morala utješiti! (Matej 9:18-22; Marko 5:21-34).
4 Isus je gledao dalje od slova Zakona. Vidio je duh koji je stajao iza njega i potrebu za pokazivanjem milosrđa i samilosti. (Usporedi Matej 23:23.) Isus je primijetio očajničko stanje ove boležljive žene i uzeo je u obzir da ju je motivirala vjera. Time je postavio dobar primjer za kršćanske muškarce, naročito za nadglednike. Ako se neka kršćanska sestra suočava s osobnim problemima ili nekom naročito teškom ili iskušavajućom situacijom, starješine bi trebali pokušati gledati dalje od samih riječi ili postupaka te uzeti u obzir okolnosti i motive. Takav uvid može pokazati da je potrebna strpljivost, razumijevanje i samilost, a ne savjet i opomena (Priče Salamunove 10:19; 16:23; 19:11).
5 Ograničene rabinskim tradicijama, žene koje su živjele u vrijeme kad je Isus bio na Zemlji nisu mogle svjedočiti na sudu. Razmotri što se dogodilo ubrzo nakon što je Isus ujutro 16. nisana 33. n. e. uskrsnuo iz mrtvih. Tko je prvi vidio uskrsnulog Isusa i posvjedočio drugim učenicima da je Gospodin uskrsnuo? Bile su to žene koje su sve dok nije umro stajale u vidokrugu mjesta na kojem je bio pribijen na stup (Matej 27:55, 56, 61).
6 Rano ujutro prvog dana u tjednu, Marija Magdalena i druge žene otišle su do groba s mirodijama da pripreme Isusovo tijelo. Nakon što su ustanovile da je grob prazan, Marija je otrčala da to kaže Petru i Ivanu. Druge su žene ostale tamo. Uskoro im se pojavio anđeo i rekao im da je Isus uskrsnuo. “Idite brže te kažite učenicima njegovijem”, uputio ih je anđeo. Dok su ove žene žurile da prenesu tu vijest, pojavio im se sam Isus. “Idite te javite braći mojoj”, rekao im je (Matej 28:1-10; Marko 16:1, 2; Ivan 20:1, 2). Ne znajući za posjet anđela i obuzeta tugom, Marija Magdalena se vratila do praznog groba. Tamo joj se pojavio Isus i, kad ga je napokon prepoznala, rekao joj je: “Idi k braći mojoj, i kaži im: vraćam se k ocu svojemu i ocu vašemu” (Ivan 20:11-18; usporedi Matej 28:9, 10).
7 Isus se mogao najprije pojaviti Petru, Ivanu ili nekom drugom muškom učeniku. Umjesto toga, odlučio je ukazati počast ovim ženama učinivši ih prvim očevicima svog uskrsnuća i opunomoćivši ih da to posvjedoče njegovim muškim učenicima. Kako su ti muškarci na početku reagirali? Izvještaj kaže: “Njima se učiniše njihove riječi kao laž, i ne vjerovaše im” (Luka 24:11). Može li biti da im je bilo teško prihvatiti to svjedočanstvo zato što su ga prenijele žene? Ako je to bilo tako, s vremenom su dobili mnoštvo dokaza da je Isus uskrsnuo iz mrtvih (Luka 24:13-46; 1. Korinćanima 15:3-8). Današnji kršćanski muškarci postupaju mudro ako uzimaju u obzir zapažanja svojih duhovnih sestara. (Usporedi 1. Mojsijeva 21:12.)
8 Doista je dirljivo zapaziti na kakav je način Isus postupao sa ženama. Bio je uvijek samilostan i potpuno uravnotežen u ophođenju prema ženama, nikad ih nije uzdizao niti ih je podcjenjivao (Ivan 2:3-5). On nije priznavao rabinske tradicije koje su lišavale žene njihovog dostojanstva i koje su ukidale Riječ Božju. (Usporedi Matej 15:3-9.) Iskazujući ženama čast i poštovanje, Isus je iz prve ruke pokazao kako Jehova Bog želi da se s njima postupa (Ivan 5:19). Isus je postavio i izvanredan primjer koji trebaju oponašati kršćanski muškarci (1. Petrova 2:21).
POGLAVLJE 47
“Učinila je što je mogla”
“Ja vjerujem”
5 Martina obitelj bila je gostoljubiva, a ona je nedvojbeno bila uvelike zaslužna za ugođaj koji je vladao u njenom domu. Ta je radišna žena često imala pune ruke posla. Tako je bilo i kad je čula da im u posjet dolazi Isus, s kojim su možda bili i neki njegovi učenici. Odmah je stala pripremati bogat i raznolik obrok za svog najdražega gosta. U starom Izraelu gostoljubivost se veoma cijenila. Gosta se dočekivalo poljupcem, a domaćin bi mu izuo sandale, oprao noge i namazao glavu mirisnim uljem. (Pročitaj Luku 7:44-47.) Bio je običaj da se pred gosta iznese najbolja hrana i da mu se ponudi udoban smještaj.
6 Martu i Mariju čekalo je puno posla. Marija, za koju neki kažu da je bila osjećajnija od svoje sestre te da je voljela duboko razmišljati, sigurno je isprva pomagala Marti oko priprema za Isusov posjet. No kad je Isus konačno došao, stvari su se promijenile. On je želio iskoristiti tu priliku da svoje prijatelje pouči dragocjenim istinama koje je propovijedao. Za razliku od vjerskih vođa onog vremena on je poštovao žene i nije ih smatrao nedostojnima vijesti o Božjem Kraljevstvu, koje je bilo okosnica njegove propovjedničke poruke. Kad je Marija vidjela što Isus namjerava, presretna je sjela do njegovih nogu i pažljivo ga slušala.
17 Iako im je bol zbog smrti voljenog brata razdirala dušu, Marta i Marija morale su napraviti potrebne pripreme za pogreb te dočekati mnoge posjetitelje koji su dolazili iz Betanije i okolnih mjesta kako bi im izrazili sućut i oprostili se od Lazara. Vrijeme je prolazilo, a od Isusa nije bilo ni traga ni glasa. Marta se sigurno pitala zašto ga nema. Naposljetku je, četiri dana nakon Lazarove smrti, do nje došla vijest da se Isus približava njihovom domu. Njena je odlučnost došla do izražaja čak i u tom tužnom trenutku. Istog je časa ustala i žurno pošla Isusu u susret, ne rekavši Mariji kamo se uputila. (Pročitaj Ivana 11:18-20.)
Marija izabire “dobri dijel”
ŽIDOVKE koje su živjele u Isusovim danima bile su ograničene rabinskom tradicijom. Zbog te tradicije odvraćalo ih se od proučavanja Zakona. I zaista, jedno mišljenje navedeno u Mišni glasi: “Ako bilo koji čovjek uputi svoju kćer u Zakon, to je isto kao da ju je poučio bludu” (Sota 3:4).
Zbog toga u Judeji prvog stoljeća nije bilo baš puno obrazovanih žena. “Ne postoje nikakvi dokazi da je prije Isusove službe Židovkama ikada bilo dozvoljeno da budu učenice nekog velikog učitelja, a kamoli da putuju s tim učiteljem ili da poučavaju bilo koga osim djece”, navodi se u djelu The Anchor Bible Dictionary. Neki su religiozni vođe još više omalovažili žene tako što su čak postavili pravilo koje je muškarcu zabranjivalo da u javnosti razgovara sa ženskom osobom!
Isus se nije obazirao na takve bezbožne stavove. On je poučavao i muškarce i žene, pa je među njegovim sljedbenicima bilo i jednih i drugih (Luka 8:1-3). Jednom je prilikom Isus bio pozvan u goste kod Marte i Marije (Luka 10:38). Te su dvije žene bile Lazarove sestre, a njih su troje bili Isusovi učenici i njegovi dobri prijatelji (Ivan 11:5). Vjerojatno je to bila jedna ugledna obitelj, što bi se moglo zaključiti po mnoštvu ljudi koje je došlo utješiti Martu i Mariju kad je Lazar umro. U svakom slučaju, ono što se odigralo u njihovom domu kad ih je Isus posjetio pružilo je vrijednu pouku ne samo njima nego i nama.
Slušanje pouke kod Isusovih nogu
Nema sumnje da su Marta i Marija jedva dočekale da za Isusa pripreme raskošnu gozbu, koja je možda bila najbolje što su mu u okviru svojih materijalnih mogućnosti mogle priuštiti. (Usporedi Ivana 12:1-3.) Međutim, kad je njihov gost stigao, Marija je “sjela do Gospodinovih nogu i slušala njegovu riječ” (Luka 10:39, NW). Nema te ljudske tradicije koja bi mogla spriječiti Isusa da poučava iskrenu ženu koja je bila toliko željna pouke! Možemo zamisliti Mariju kako sjedi ispred Isusa poput učenika koji je potpuno zaokupljen slušanjem pouke svog Gospodara. (Usporedi 5. Mojsijevu 33:3; Djela apostolska 22:3.)
Znate li?
Zašto je mirisno ulje koje je Marija upotrijebila bilo skupocjeno?
Nekoliko dana prije Isusove smrti Lazarova sestra Marija “došla je (...) s alabastrenom bočicom skupocjenog mirisnog ulja, pravog narda” i izlila ga na Isusa (Marko 14:3-5; Matej 26:6, 7; Ivan 12:3-5). Marko i Ivan u svojim izvještajima spominju da je to ulje vrijedilo 300 denara — kolika je otprilike bila godišnja zarada nadničara.
Odakle je bilo to skupocjeno mirisno ulje? Smatra se da je nard koji Biblija spominje bila mala mirisna biljka (Nardostachys jatamansi) koju se moglo naći na Himalaji. Skupocjeni nard često se miješao s jeftinijim sastojcima, a kupcima se čak podvaljivalo i imitacije. No, Marko i Ivan spominju “pravi nard”. Budući da je ovo ulje bilo skupo, može se zaključiti da je potjecalo iz daleke Indije.
w10 1. 11. 6 odl. 4, bilješka
Budite zahvalni
Prisjetite se što su drugi učinili za vas kako bi vam pomogli i izrazite im zahvalnost za njihov trud. Isus nam je u tom pogledu pružio izvanredan primjer. Naprimjer kad je njegova prijateljica Marija izlila skupocjeno ulje na njegovu glavu i stopala, neki su upitali: “Čemu to rasipanje mirisnog ulja?” Oni koji su je kritizirali smatrali su da je ulje trebalo prodati i dati novac siromasima. Isus im je odgovorio: “Pustite je! Što ste se okomili na nju?” Potom je dodao: “Učinila je što je mogla” (Marko 14:3-8; Ivan 12:3). Umjesto da se usredotoči na ono što Marija nije učinila, Isus je pokazao cijenjenje za ono što jest učinila.
[Bilješka]
Izlijevanje ulja na glavu gosta bilo je u 1. stoljeću izraz gostoljubivosti, a izlijevanje ulja na stopala bilo je znak poniznosti.
Pokazuješ li se zahvalnim?
Odražavajući na savršen način osobine svog nebeskog Oca, Isus Krist se pokazivao zahvalnim za djela koja su drugi učinili potaknuti vjerom. Razmotrimo što se jednom dogodilo u hramu u Jeruzalemu: “Pogledavši [Isus] pak gore vidje bogate gdje meću priloge svoje u haznu Božiju; a vidje i jednu siromašnu udovicu koja metaše ondje dvije lepte; i reče: zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju: jer svi ovi metnuše u prilog Bogu od suviška svojega, a ona od sirotinje svoje metnu svu hranu svoju što imaše” (Luka 21:1-4).
Ako se na ovaj događaj gleda uzimajući u obzir vrijednost novca, onda je prilog bio neznatan, posebno kad se usporedi s prilozima bogatih ljudi. Mnogi od onih koji su bili tamo udovicu nisu ni primijetili. Međutim, Isus ju je vidio. On je razabrao njene okolnosti. Isus ju je zapazio i pokazao da je cijeni.
Jedan drugi događaj govori o bogatoj ženi, Mariji. Kad je Isus jednom bio za stolom, ona je izlila vrlo skupocjeno mirisno ulje na Isusove noge i na njegovu glavu. Neki su kritizirali njeno djelo, misleći da se ulje moglo prodati, a novac upotrijebiti za pomoć siromašnima. Kako je Isus reagirao? Rekao je: “Ostavite je; šta joj smetate? ona učini dobro djelo na meni. Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda evangjelje ovo po svemu svijetu, kazaće se i to za spomen njezin” (Marko 14:3-6, 9; Ivan 12:3).
Isus se nije kritički žalio što se to skupocjeno ulje nije upotrijebilo za drugu svrhu. On je cijenio velikodušan izraz Marijine ljubavi i vjere. Taj događaj zapisan je u Bibliji kao uspomena na njeno dobro djelo. Ovi, a i drugi izvještaji pokazuju da je Isus bio čovjek koji je pokazivao duboko cijenjenje.
Ako si Božji sluga, možeš biti siguran u to da i Jehova Bog i Isus Krist jako cijene tvoje napore koje ulažeš za unapređivanje čistog obožavanja. To nas saznanje privlači njima i motivira nas da ih oponašamo tako što se pokazujemo zahvalnima.
POGLAVLJE 48
“Pun vjere i svetog duha”
“Moramo se pokoravati Bogu”
17 Tek osnovana skupština ubrzo se suočila s podmuklom opasnošću koja se pojavila unutar nje same. O čemu se radilo? Među onima koji su se krstili bilo je mnogo ljudi koji su u Jeruzalem dolazili iz drugih mjesta te su željeli više saznati o kršćanskim učenjima prije nego što se vrate kući. Učenici koji su živjeli u Jeruzalemu velikodušno su poklanjali novac kako bi se kupila hrana i druge potrepštine za tu braću (Djela 2:44–46; 4:34–37). Tada se pojavio problem koji je trebalo obzirno i taktično riješiti. “Prilikom svakodnevnog dijeljenja hrane” udovice koje su govorile grčki bile su zapostavljene (Djela 6:1). Međutim, udovice koje su govorile hebrejski nije se zapostavljalo. Problem je očito bio u tome što se hrana dijelila pristrano. Takav je problem vrlo lako mogao dovesti do velikog razdora.
18 Apostoli, koji su služili kao vodeće tijelo skupštine koja je sve više rasla, zaključili su: “Nije u redu da mi zanemarimo Božju riječ kako bismo dijelili hranu” (Djela 6:2). Da bi se riješio nastali problem, apostoli su rekli učenicima neka potraže sedam ljudi “koji su puni duha i mudrosti”, kojima će onda oni “povjeriti taj važan zadatak” (Djela 6:3). Ti su ljudi trebali biti sposobni i duhovno zreli jer njihov zadatak vjerojatno nije uključivao samo dijeljenje hrane nego i upravljanje novcem, kupovanje namirnica i vođenje točne evidencije o tome. Svi izabrani muškarci imali su grčka imena, pa je povrijeđenim udovicama zbog toga možda bilo lakše prihvatiti ih. Nakon što su se apostoli pomolili i razmotrili njihove preporuke, povjerili su toj sedmorici “taj važan zadatak”.
bt 48 odl. 13, bilješka
Stjepan – “pun Božje milosti i moći”
13 Mojsijevo doba (Djela 7:17–43). Stjepan je mnogo toga rekao o Mojsiju. To je bilo mudro jer je u Sudbenom vijeću bilo mnogo saduceja, koji su priznavali samo one biblijske knjige koje je napisao Mojsije. Osim toga, treba imati na umu da je Stjepan bio optužen da je hulio na Mojsija. Njegove su riječi bile izravan odgovor na tu optužbu, jer je pokazao da duboko poštuje Mojsija i njegov zakon (Djela 7:38). Istaknuo je da su i Mojsija odbacili ljudi koje je htio spasiti. Najprije su ga odbacili kad je imao 40 godina. A više od 40 godina kasnije u nekoliko su navrata osporili njegovo pravo da bude vođa. Tako je Stjepan svojim govorom istaknuo važnu misao: Božji je narod često odbacivao ljude koje im je Jehova postavio da ih vode.
[Bilješka]
Stjepanov govor sadrži informacije koje se ne mogu naći nigdje drugdje u Bibliji, naprimjer da je Mojsije bio poučen egipatskoj mudrosti, da je imao 40 godina kad je pobjegao iz Egipta te da je 40 godina proveo u Midjanu.
Znate li?
Kako je učenik Stjepan uspio ostati tako smiren kad se našao pred progoniteljima?
STJEPAN se našao pred grupom neprijateljski raspoloženih protivnika. Bili su to jedni od najmoćnijih ljudi u zemlji — članovi Sudbenog vijeća, židovskog vrhovnog suda, koji je imao 71 člana. Okupili su se na poziv velikog svećenika Kajfe, koji je predsjedao tim Vijećem i kad je ono nekoliko mjeseci ranije osudilo Isusa na smrt (Mat. 26:57, 59; Djela 6:8-12). Dok su slušali optužbe lažnih svjedoka, koji su se redali jedan za drugim, primijetili su nešto neobično — Stjepanovo lice bilo je “kao lice anđela” (Djela 6:13-15).
Kako je Stjepan ostao miran i sabran u toj zastrašujućoj situaciji? Prije nego što je bio odveden pred Sudbeno vijeće, Stjepan je bio potpuno zaokupljen svojom službom, koju je obavljao uz pomoć moćnog Božjeg duha (Djela 6:3-7). Za vrijeme suđenja taj isti duh ga je tješio i pomagao mu da se sjeti svega onoga što je dotad naučio (Ivan 14:16, bilješka). Dok je odvažno iznosio svoju obranu, o čemu govori 7. poglavlje Djela apostolskih, sveti duh podsjetio ga je na dvadesetak redaka iz hebrejskih knjiga Biblije (Ivan 14:26). Isto tako, vjeru mu je ojačala vizija u kojoj je vidio Isusa kako stoji zdesna Bogu (Djela 7:54-56, 59, 60).
I mi bismo se jednog dana mogli suočiti s prijetnjama i progonstvom (Ivan 15:20). Ako redovito čitamo Božju Riječ i revno sudjelujemo u službi propovijedanja, dopuštamo Jehovinom duhu da bude i naš pomoćnik. To će nam ujedno dati snage da podnesemo protivljenje i pomoći nam da sačuvamo unutarnji mir (1. Petr. 4:12-14).
Pitanja čitalaca
Da li Stjepanove riječi iz Djela apostolskih 7:59 pokazuju da se trebamo moliti Isusu?
U Djelima apostolskim 7:59 stoji: “Dok su bacali kamenje na Stjepana, on je molio i rekao: ‘Gospodine Isuse, primi moj duh.’” Te su riječi kod nekih izazvale nedoumicu budući da Biblija kaže da Jehova ‘sluša molitvu’ (Psalam 65:2). Da li se Stjepan zaista molio Isusu? Znači li to da je Isus jednak Jehovi?
U prijevodu Zagoda piše da je Stjepan ‘zazivao pomoć Božju’. Stoga je razumljivo zašto mnogi dolaze do istog zaključka kao komentator Biblije Matthew Henry, koji je rekao: “Stjepan se moli Kristu, pa moramo i mi.” Međutim, takvo gledište nije ispravno. Zašto?
U djelu Barnes‘Notes on the New Testament iskreno se priznaje: “Riječ Bog ne nalazi se u originalu, pa je ne smije biti ni u prijevodu. Nema je ni u jednom drevnom [rukopisu] ni prijevodu.” Kako se riječ “Bog” počelo umetati u taj redak? Bibličar Abiel Abbot Livermore to naziva “primjerom sektaške pristranosti prevoditelja”. Stoga većina suvremenih prijevoda nema to krivo ukazivanje na Boga.
Unatoč tome, u mnogim prijevodima ipak stoji da se Stjepan “molio” Isusu. Znači li to da je Isus Svemogući Bog? Ne znači. Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words objašnjava da u ovom kontekstu izvorna grčka riječ, epikaléo, ima značenje: “Zazvati, dozvati; (...) pozivati se na neki autoritet.” Pavao je upotrijebio istu tu riječ kad je rekao: “Prizivam se na cara!” (Djela apostolska 25:11). Stoga u prijevodu Stvarnost prikladno stoji da je Stjepan “zazivao” Isusa.
Što je Stjepana na to potaklo? Prema Djelima apostolskim 7:55, 56, Stjepan je, “pun svetoga duha, upro pogled u nebo i ugledao Božju slavu i Isusa kako stoji s desne strane Bogu”. Stjepan bi inače svoju molbu uputio Jehovi u ime Isusa. No kad je vidio uskrsnulog Isusa u viziji, očito se osjetio ponukanim izravno mu se obratiti riječima: “Gospodine Isuse, primi moj duh.” Stjepan je znao da je Isus dobio moć da uskrsava mrtve (Ivan 5:27-29). Zato je zamolio Isusa da čuva njegov duh, odnosno životnu silu, dok ne dođe dan kada će ga podignuti u besmrtni život na nebu.
Je li Stjepanova kratka izjava primjer koji pokazuje da se trebamo moliti Isusu? Ni u kom slučaju. Stjepan je jasno napravio razliku između Isusa i Jehove jer izvještaj kaže da je vidio Isusa kako “stoji s desne strane Bogu”. Isto tako, on se nalazio u sasvim posebnim okolnostima. Jedini drugi slučaj kada je netko molbu uputio Isusu vezan je uz apostola Ivana koji se slično tome direktno obratio Isusu kad ga je vidio u viziji (Otkrivenje 22:16, 20).
Iako kršćani danas postupaju ispravno kad sve svoje molitve upućuju Jehovi Bogu, oni imaju i nepokolebljivu vjeru da je Isus “uskrsnuće i život” (Ivan 11:25). Vjera u to da Isus može podići svoje sljedbenike iz mrtvih, i nama, kao i Stjepanu, pomaže i daje snage u vrijeme kušnje.
Stjepan – “pun Božje milosti i moći”
9 Kao što smo već naveli, dok je Stjepan slušao optužbe, njegovo je lice bilo spokojno, poput lica anđela. Zatim mu se Kajfa obratio i upitao ga: “Je li to istina?”, odnosno jesu li istinite optužbe koje su iznesene protiv njega (Djela 7:1). Time je Stjepan dobio priliku da nešto kaže u svoju obranu, a on je tu priliku i iskoristio.
10 Neki kritiziraju Stjepanov govor tvrdeći da Stjepan uopće nije odgovorio na optužbe, iako mu je govor bio vrlo dug. No on nam je zapravo na izvrstan način pokazao kako treba braniti dobru vijest (1. Petr. 3:15). Trebamo imati na umu da je on bio optužen da je hulio na Boga jer je govorio protiv hrama te da je hulio na Mojsija jer je govorio protiv Mojsijevog zakona. U svom je odgovoru sažeto opisao tri razdoblja izraelske povijesti, pri čemu je pažljivo istaknuo određene pojedinosti. Razmotrimo ta tri razdoblja jedno po jedno.
11 Razdoblje patrijarha (Djela 7:1–16). Stjepan je svoju obranu započeo govoreći o Abrahamu, kojeg su Židovi poštovali zbog njegove vjere. Na taj je način pronašao zajednički jezik sa svojim slušateljima. Istaknuo je da se Jehova, “veličanstveni Bog”, najprije ukazao Abrahamu u Mezopotamiji (Djela 7:2). Zapravo, Abraham je bio došljak u Obećanoj zemlji. Nije imao ni hram ni Mojsijev zakon. Kako je onda itko mogao tvrditi da vjernost Bogu ovisi o nekoj građevini ili pisanom zakonu?
12 Stjepan je spomenuo i Abrahamovog praunuka Josipa, kojeg su njegovi slušatelji također izuzetno cijenili. Podsjetio ih je da su pravednog Josipa njegova rođena braća, od koje su potekla izraelska plemena, progonila i prodala u ropstvo. Ipak, Bog se upravo njime poslužio kako bi izraelski narod spasio od gladi. Stjepan je nesumnjivo bio svjestan očitih sličnosti između Josipa i Isusa Krista, no nije to spomenuo jer je htio što duže zadržati pažnju svojih slušatelja.
13 Mojsijevo doba (Djela 7:17–43). Stjepan je mnogo toga rekao o Mojsiju. To je bilo mudro jer je u Sudbenom vijeću bilo mnogo saduceja, koji su priznavali samo one biblijske knjige koje je napisao Mojsije. Osim toga, treba imati na umu da je Stjepan bio optužen da je hulio na Mojsija. Njegove su riječi bile izravan odgovor na tu optužbu, jer je pokazao da duboko poštuje Mojsija i njegov zakon (Djela 7:38). Istaknuo je da su i Mojsija odbacili ljudi koje je htio spasiti. Najprije su ga odbacili kad je imao 40 godina. A više od 40 godina kasnije u nekoliko su navrata osporili njegovo pravo da bude vođa. Tako je Stjepan svojim govorom istaknuo važnu misao: Božji je narod često odbacivao ljude koje im je Jehova postavio da ih vode.
14 Stjepan je svoje slušatelje podsjetio i na to da je Mojsije prorekao da će se u Izraelu pojaviti prorok kao što je on. Tko je to bio i je li ga narod prihvatio? Stjepan je odgovore na ta pitanja ostavio za zaključak svog govora. No naveo je još jednu važnu misao: Mojsije je naučio da svako tlo može postati sveto, kao što je bilo tlo na kojem se nalazio gorući grm, gdje mu se Jehova obratio. Može li se onda reći da je sveta služba Jehovi ograničena samo na jednu građevinu, naprimjer hram u Jeruzalemu? Razmotrimo što je Stjepan dalje rekao.
15 Sveti šator i hram (Djela 7:44–50). Stjepan je podsjetio Sudbeno vijeće da je Bog, prije nego što je bio sagrađen hram u Jeruzalemu, zapovjedio Mojsiju da izradi šator u kojem će se vršiti sveta služba. Tko bi se usudio reći da je sveti šator bio manje vrijedan od hrama kad je sam Mojsije ondje hvalio Jehovu?
16 Kad je Salamun kasnije sagradio hram u Jeruzalemu, u svojoj je molitvi pod nadahnućem izrekao jednu vrlo važnu misao. Stjepan ju je izrazio ovim riječima: “Svevišnji ne prebiva u građevinama koje su načinjene ljudskom rukom” (Djela 7:48; 2. Ljet. 6:18). Jehova se može poslužiti nekom građevinom kako bi izvršio svoj naum, a i ne mora. Trebaju li onda njegovi sluge smatrati da služba Jehovi ovisi o nekoj građevini načinjenoj ljudskim rukama? Stjepan je tu misao zaključio na upečatljiv način, citiravši riječi iz knjige proroka Izaije: “‘Nebo je moje prijestolje, a zemlja je podnožje mojim nogama. Kakav ćete mi dom sagraditi?’ govori Jehova. ‘Gdje može biti moje prebivalište? Nisam li ja svojom rukom sve to načinio?’” (Djela 7:49, 50; Iza. 66:1, 2).
17 Nakon razmatranja ovog dijela Stjepanovog govora pred Sudbenim vijećem, slažeš li se da je on svojim optužiteljima vrlo vješto dao do znanja da imaju pogrešna gledišta? Pokazao je da Jehova nije krut niti vezan za tradiciju, već da je prilagodljiv i da uvodi potrebne promjene kako bi izvršio svoj naum. Oni koji su preveliku važnost pridavali impresivnom jeruzalemskom hramu te običajima i tradicijama koji su bili pridodani Mojsijevom zakonu, zapravo nisu razumjeli pravu svrhu tog zakona i hrama. Stjepan je, ustvari, potaknuo svoje slušatelje da razmisle o važnom pitanju: Nije li poslušnost Jehovi najbolji način da se iskaže poštovanje prema Zakonu i hramu? Doista, Stjepan je na izvanredan način opravdao svoje postupke, jer sve što je učinio, učinio je zato što je htio biti poslušan Jehovi najbolje što je mogao.
18 Što mi možemo naučiti iz Stjepanovog govora? Stjepan je dobro poznavao svete spise. Poput njega, i mi trebamo marljivo proučavati Božju Riječ da bismo se mogli ispravno služiti “riječju istine” (2. Tim. 2:15). Od Stjepana možemo nešto naučiti i o obzirnosti i taktičnosti. Ljudi koji su ga slušali bili su izrazito neprijateljski raspoloženi prema njemu. Unatoč tome on je nastojao pronaći zajednički jezik s njima tako što je govorio o onome što su oni izuzetno cijenili. Osim toga, prisutnim starješinama obraćao se s poštovanjem, tako što ih je nazvao očevima (Djela 7:2). Kad ljudima objašnjavamo biblijska učenja, i mi to trebamo činiti “blago i s dubokim poštovanjem” (1. Petr. 3:15).
19 Međutim, mi se ne ustručavamo ljudima govoriti istinu iz Božje Riječi zato što se možda bojimo da ćemo ih uvrijediti i ne razvodnjavamo Jehovine osude. Stjepan nam je u tome pružio dobar primjer. On je sigurno bio svjestan toga da nijedan argument što ga je iznio pred Sudbenim vijećem nije nimalo utjecao na te bešćutne suce. Stoga je, potaknut svetim duhom, zaključio svoj govor tako što im je neustrašivo rekao da su isti kao i njihovi preci koji su odbacili Josipa, Mojsija i sve proroke (Djela 7:51–53). Ustvari, ti su suci ubili Mesiju, čiji su dolazak prorekli Mojsije i svi proroci. Oni su na najgori mogući način prekršili Mojsijev zakon!
POGLAVLJE 49
Postao je stijena
Što su “ključevi kraljevstva”?
“Ključevi kraljevstva” predočavaju ovlaštenje da se ljudima omogući ulazak u Božje Kraljevstvo (Matej 16:19; Djela apostolska 14:22). Isus je “ključeve kraljevstva nebeskog” dao Petru. To znači da je Petar bio ovlašten otkriti kako ljudi koji su vjerni Bogu i koji prime njegov sveti duh mogu dobiti priliku da uđu u Božje nebesko Kraljevstvo.
Za koga su upotrijebljeni ključevi?
Petar je koristio ovlaštenje koje je dobio od Boga kako bi trima grupama omogućio da uđu u Božje Kraljevstvo:
1. Židovi i obraćenici na židovsku vjeru. Nedugo nakon Isusove smrti Petar je potaknuo grupu židovskih vjernika da Isusa prihvati kao onoga koga je Bog odabrao za vladara Božjeg Kraljevstva. Petar im je objasnio što moraju činiti da bi bili spašeni i tako im omogućio da uđu u Kraljevstvo. Tisuće su prihvatile “ono što je govorio” (Djela apostolska 2:38-41).
2. Samarićani. Petar je kasnije propovijedao i Samarićanima. I tada je upotrijebio jedan od “ključeva kraljevstva”, i to kad se s apostolom Ivanom molio da Samarićani “dobiju sveti duh” (Djela apostolska 8:14-17). Na taj su način i oni dobili priliku ući u Božje Kraljevstvo.
3. Ne-Židovi. Tri i pol godine nakon Isusove smrti Bog je otkrio Petru da i ne-Židovi imaju priliku ući u Božje Kraljevstvo. Stoga je Petar upotrijebio jedan od “ključeva” tako što je propovijedao ne-Židovima. Time im je otvorio mogućnost da dobiju sveti duh, postanu kršćani i uđu u Kraljevstvo (Djela apostolska 10:30-35, 44, 45).
bt 69 odl. 1, bilješka
“Bog nije pristran”
JEDNOG jesenjeg dana 36. godine Petar se, možda obasjan podnevnim suncem, molio na ravnom krovu jedne kuće koja se nalazila pokraj mora, u blizini lučkog grada Jope. On je već nekoliko dana boravio u toj kući. To što je bio spreman odsjesti ondje, pokazuje da, bar donekle, nije imao predrasude kakve su imali drugi Židovi. Naime, Šimun, vlasnik kuće, po zanimanju je bio kožar, a ne bi svi Židovi bili spremni boraviti kod nekog kožara. Ipak, Petar je trebao još nešto važno naučiti o Jehovinoj nepristranosti.
[Bilješka]
Neki su Židovi omalovažavali kožare jer su oni zbog svog zanimanja dolazili u kontakt sa sirovim životinjskim kožama i lešinama, a u svom su poslu koristili tvari koje su kod mnogih izazivale gađenje. Smatralo se da kožari nisu dostojni doći u hram, a njihova je radionica morala biti najmanje 50 lakata (oko 22 metra) udaljena od grada. To može biti jedan od razloga zašto je Šimun imao kuću “pokraj mora” (Djela 10:6).
Da li se tvoj osjećaj za pravdu podudara s Jehovinim?
15 Ubrzo nakon tog sastanka Petar se uputio u sirijsku Antiohiju. Dok je bio ondje, bez ustručavanja se družio sa svojim suvjernicima koji su bili ne-Židovi. Oni su sigurno voljeli slušati Petrova iskustva te učiti od njega. Zato su nesumnjivo bili jako iznenađeni i razočarani kad Petar odjednom više nije želio jesti u njihovom društvu. Za njim su se poveli i drugi židovski članovi skupštine, pa čak i Barnaba. Zašto je jedan zreo kršćanin i starješina kao što je bio Petar napravio tako ozbiljnu grešku, koja je čak mogla stvoriti razdor u skupštini? I, što je još važnije, kako nam taj izvještaj može pomoći ako nas neki starješina povrijedi svojim riječima ili postupcima?
16 Pročitaj Galaćanima 2:11-14. U koju je zamku Petar nažalost upao? Bojao se što će ljudi misliti o njemu (Izr. 29:25). Iako je jako dobro znao kako Jehova gleda na ne-Židove, uplašio se da će židovski kršćani iz jeruzalemske skupštine imati loše mišljenje o njemu kad vide da se druži s neobrezanim kršćanima. Apostol Pavao, koji je također prisustvovao sastanku u Jeruzalemu, suprotstavio se Petru u Antiohiji i pred svima mu dao do znanja da se ponaša licemjerno (Djela 15:12). Kako su ne-židovski kršćani koje je Petar povrijedio reagirali na nepravdu koju im je učinio? Jesu li dopustili da im to bude kamen spoticanja? A što je bilo s Petrom? Je li izgubio svoja dragocjena zaduženja?
SPREMNO OPRAŠTAJ
17 Petar je, po svemu sudeći, ponizno prihvatio Pavlov ukor. Ništa u Bibliji ne ukazuje na to da je izgubio svoja zaduženja. Zapravo, kasnije je pod Božjim nadahnućem napisao dvije poslanice koje su postale dio Biblije. Vrijedno je zapaziti da je u svojoj drugoj poslanici Pavla nazvao “naš ljubljeni brat” (2. Petr. 3:15). Iako je Petar vjerojatno povrijedio ne-židovske kršćane, Isus, koji je glava skupštine, nastavio mu je povjeravati važne zadatke (Efež. 1:22). Stoga su članovi antiohijske skupštine dobili priliku da postupe po uzoru na Isusa i njegovog Oca i spremno oproste svom bratu. Nadamo se da nitko od njih nije dopustio da ga greška jednog nesavršenog čovjeka pokoleba u vjeri.
Služi Jehovi “prije nego dođu zli dani”
Apostol Petar vjerojatno je imao preko 50 godina kad se preselio na područje na kojem je trebalo više propovijedati. Na temelju čega to možemo zaključiti? Ako je bio otprilike istih godina kao i Isus, ili možda malo stariji, imao je oko 50 godina kad se 49. godine susreo s drugim apostolima u Jeruzalemu (Djela 15:7). Neko vrijeme nakon tog susreta preselio se u Babilon kako bi propovijedao mnogobrojnim Židovima koji su živjeli u tom području (Gal. 2:9). Ondje je otprilike 62. godine napisao svoju prvu nadahnutu poslanicu (1. Petr. 5:13). Nije lako preseliti se u stranu zemlju, ali Petar nije dopustio da ga njegove poodmakle godine spriječe u tome da osjeti radost koju donosi pojačana služba Jehovi.
“Djeco i mladi, upoznajte Bibliju!”, jw.org
Bog nije pristran
ZA NAŠE MLADE ČITATELJE
Upute: Prouči ovo gradivo na nekom mirnom mjestu gdje ćeš se moći koncentrirati. Dok čitaš biblijske retke, zamisli sebe kao sudionika opisanih događaja. Zamisli da svojim očima gledaš ono što se zbiva i da svojim ušima slušaš glasove. Nastoj si predočiti osjećaje glavnih likova. Pokušaj se uživjeti u događaje o kojima čitaš.
Glavni likovi: Kornelije, Petar
Sažetak: Petar propovijeda ne-Židovu Korneliju i tako oponaša Božju nepristranost.
1. ANALIZIRAJ TEKST — PROČITAJ DJELA APOSTOLSKA 10:1-35, 44-48
Što misliš, kako je izgledao Kornelije?
.....
Kako se Kornelije osjećao dok je razgovarao s anđelom, prema recima 3 do 6?
.....
Što misliš, o čemu su razgovarali Kornelije i njegovi sluge, prema recima 7 i 8?
.....
2. RAZMISLI
Kako je Petru, prema recima 10 do 16, na djelotvoran način bilo pokazano da treba biti nepristran? (Uzmi u obzir Petrovo židovsko porijeklo i pročitaj redak 14.)
.....
Koju je osobinu pokazao Kornelije, prema retku 25? Zašto je ta osobina rijetka među ljudima na visokom položaju? (Pročitaj redak 1.)
.....
Istraži literaturu koja ti stoji na raspolaganju kako bi saznao od koliko se ljudi sastojala Italska četa kojom je zapovijedao Kornelije.
.....
Zašto je Kornelijevo obraćenje bilo posebno značajno?
.....
3. PRIMIJENI NAUČENO. NAPIŠI ŠTO SI NAUČIO:
O djelotvornom korištenju usporedbi
.....
O Božjoj nepristranosti
.....
Kako i ti možeš pokazati da si nepristran?
.....
4. ŠTO JE ZA TEBE NAJVAŽNIJA POUKA IZ OVOG BIBLIJSKOG IZVJEŠTAJA I ZAŠTO?
.....
POGLAVLJE 50
Postao je drugi čovjek
Savao — Gospodinova izabrana posuda
No znamo da je Savao bio iz Tarza, glavnog i istaknutog grada rimske provincije Cilicije (danas u južnoj Turskoj). Iako je u tom području živio velik broj Židova, tamošnji je život Savla izložio i ne-židovskoj kulturi. Tarz je bio velik i cvatući grad poznat kao centar helenističkog, odnosno grčkog, učenja. Procjenjuje se da je u prvom stoljeću imao između 300 000 i 500 000 stanovnika. Bio je trgovački centar, a nalazio se na glavnoj cesti između Male Azije, Sirije i Mezopotamije. Tarz je svoje blagostanje dugovao trgovini i plodnosti okolne ravnice, u kojoj je uglavnom uspijevalo žito, vinova loza i lan. Iz njegove rastuće tekstilne industrije potjecala je tkanina od kozje dlake od koje su se izrađivali šatori.
bt 62, okvir odl. 1–3
Za skupštinu je “nastupilo razdoblje mira”
Savao, koji se u Djelima apostolskim prvi put spominje kao mladić koji je prisustvovao Stjepanovom kamenovanju, bio je iz Tarza – glavnoga grada rimske provincije Cilicije, koja se nalazila na jugu današnje Turske (Djela 7:58). U tom je gradu postojala velika židovska zajednica. Savao je sam za sebe rekao: “Obrezan sam osmog dana, Izraelac sam, iz Benjaminovog plemena, Hebrej, a i roditelji su mi Hebreji. Što se tiče držanja Zakona, bio sam farizej.” Imao je porijeklo kakvo bi svaki Židov u to doba poželio! (Filip. 3:5).
Tarz je bio velik i bogat trgovački grad, jedno od središta grčke kulture. Budući da je odrastao u Tarzu, Savao je znao grčki jezik. Osnovnu naobrazbu vjerojatno je stekao u židovskoj školi. Osim toga, postao je izrađivač šatora, što je bio čest zanat u njegovom rodnom kraju. Najvjerojatnije je taj zanat još kao mali izučio kod svog oca (Djela 18:2, 3).
Djela apostolska pokazuju i da se Savao rodio kao rimski građanin (Djela 22:25–28). To znači da je netko od njegovih predaka stekao taj status. Nije poznato kako je Savlova obitelj stekla rimsko građanstvo. Bilo kako bilo, ono im je omogućilo da u svojoj provinciji uživaju velik ugled u društvu. Dakle, Savlovo porijeklo i obrazovanje pomogli su mu da dobro upozna tri različite kulture – židovsku, grčku i rimsku.
Pitanja čitatelja
Na što je apostol Pavao mislio kad je za sebe rekao da se “prije vremena rodio”? (1. Korinćanima 15:8)
Prema 1. Korinćanima 15:8, Pavao je rekao: “Posljednjem od svih ukazao se i meni, što mi je bilo kao da sam se prije vremena rodio.” Prije smo mislili da je Pavao govorio o onome što mu se dogodilo kad je u viziji vidio proslavljenog Isusa na nebu. Smatrali smo da to znači da mu je bila iskazana čast da bude rođen, odnosno uskrsnut, u duhovni život prije vremena, stoljećima prije nego što je trebalo započeti uskrsavanje pomazanika. No nakon što smo dodatno razmotrili taj redak, došli smo do zaključka da je Pavao zapravo mislio na nešto drugo.
Istina da je Pavao ovdje govorio o onome što mu se dogodilo prilikom obraćenja. No na što je zapravo mislio kad je rekao da se “prije vremena rodio”? Postoji više mogućnosti.
Njegovo obraćenje bilo je naglo i traumatično. Kad se dijete prijevremeno rodi, to je obično neočekivano. Kad je Savao (koji je kasnije postao poznat kao Pavao) putovao u Damask kako bi progonio tamošnje kršćane, nije očekivao da će u viziji vidjeti uskrsnulog Isusa. Pavlovo obraćenje iznenadilo je i njega samoga, a i kršćane iz Damaska koje je namjeravao progoniti. Osim toga, to je iskustvo bilo toliko traumatično da je Pavao privremeno oslijepio (Djela 9:1–9, 17–19).
Njegovo obraćenje dogodilo se u “krivo vrijeme”. Izvorna grčka riječ prevedena izrazom “rodio sam se prije vremena” mogla bi se prevesti i izrazom “rodio sam se u krivo vrijeme”. U jednom drugom prijevodu Biblije taj redak glasi: “Bilo je to kao da sam se rodio kad nitko nije očekivao.” U vrijeme kad se Pavao obratio na kršćanstvo Isus se već bio vratio na nebo. Za razliku od onih o kojima je govorio u prethodnim recima, Pavao nije vidio uskrsnulog Isusa prije nego što je on uzašao na nebo (1. Kor. 15:4–8). No kad mu se Isus neočekivano ukazao, Pavao je ipak mogao vidjeti uskrsnulog Isusa, iako je izgledalo da se to dogodilo u “krivo vrijeme”, odnosno onda kad to drugi nisu očekivali.
Bio je skroman kad je govorio o sebi. Neki bibličari smatraju da izraz koji je Pavao ovdje upotrijebio može imati pogrdno značenje. Ako je Pavao upotrijebio taj izraz u tom smislu, ukazao je na to da ne zaslužuje biti Isusov apostol. Osim toga, još je rekao: “Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Božju skupštinu. Ali zahvaljujući Božjoj nezasluženoj dobroti ja sam to što jesam” (1. Kor. 15:9, 10).
Dakle, moguće je da je Pavao htio reći da mu se Isus ukazao na neočekivan način, da se njegovo obraćenje dogodilo onda kad to nitko nije očekivao ili da sebe ne smatra dostojnim da dobije tako zadivljujuću viziju. Kako god bilo, Pavao je duboko cijenio to nesvakidašnje iskustvo. Ono je za njega bilo nepobitan dokaz da je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Stoga ne čudi što je Pavao često prepričavao to iskustvo kad je drugima govorio o Isusovom uskrsnuću (Djela 22:6–11; 26:13–18).
Sirija — zemlja zanimljive prošlosti
Ništa u današnjem Damasku ne ukazuje na to da je nekada tim gradom prošao Abraham ili da je bio pod vlašću Davida. No zato su tu ostaci starog rimskog grada i njegova glavna ulica, nekadašnja starorimska Via Recta (Ravna). U jednoj kući u toj ulici Ananija je pronašao Savla koji se tu smjestio nakon svog čudesnog obraćenja na kršćanstvo pred samim Damaskom (Djela apostolska 9:10-19). Mada danas ova ulica izgleda dosta drugačije nego u rimsko doba, ostaje činjenica da je baš u njoj apostol Pavao započeo sa svojom izvanrednom kršćanskom službom. Ulica Ravna završava pred Istočnim vratima, koja također potječu iz doba Rimljana. Pogled na gradske zidine i kuće koje se nalaze na njihovom vrhu otkriva nam kako je Pavao mogao pobjeći kroz otvor u zidu, kroz koji su ga učenici spustili u košari (Djela apostolska 9:23-25; 2. Korinćanima 11:32, 33).
Duhovno napredujmo oponašajući Pavlov primjer
“Dobro sam se borio, trku do kraja otrčao, vjeru sačuvao” (2. TIM. 4:7).
SAVAO iz Tarza bio je vrlo pametan i odlučan čovjek. Međutim, “živio je po željama svojega tijela” (Efež. 2:3). Kasnije je za sebe čak rekao da je bio “hulnik, progonitelj i drznik” (1. Tim. 1:13).
2 Savao je s vremenom učinio korjenite promjene u svom životu. Napustio je dotadašnji način života i iskreno se trudio “ne gledati svoju korist, nego korist mnogih” (1. Kor. 10:33). Postao je blag i pokazivao je srdačnu ljubav prema onima koje je nekada mrzio. (Pročitaj 1. Solunjanima 2:7, 8.) “Ja sam postao sluga”, napisao je, dodavši: “Meni, najmanjem od svih svetih, ukazana je ta nezaslužena dobrota, da drugim narodima objavim dobru vijest o Kristovom neistraživom bogatstvu” (Efež. 3:7, 8).
3 Savao, koji se zvao i Pavao, postigao je izvrstan duhovni napredak (Djela 13:9). I mi ćemo sigurno duhovno rasti ako budemo proučavali Pavlove poslanice i izvještaje o njegovoj službi te se potom trudili oponašati njegovu vjeru. (Pročitaj 1. Korinćanima 11:1; Hebrejima 13:7.) Pogledajmo kako nas to može motivirati da razvijamo dobre navike osobnog proučavanja, da gajimo iskrenu ljubav prema ljudima i da imamo ispravno gledište o sebi.
Pavao je redovito proučavao Pisma
4 Kao farizej koji je bio školovan “kod nogu Gamalijelovih, poučen da se strogo drži Zakona svojih predaka”, Pavao je u nekoj mjeri već poznavao Pisma (Djela 22:1-3; Filip. 3:4-6). Odmah nakon krštenja “otišao je u Arabiju”, što se vjerojatno odnosi na sirijsku pustinju ili na neko osamljeno mjesto na Arapskom poluotoku, gdje je mogao u miru razmišljati (Gal. 1:17). Po svemu sudeći, Pavao je želio razmišljati o dijelovima Pisama koji su pružali dokaz da je Isus doista Mesija. Osim toga, želio se pripremiti za zadatak koji ga je čekao. (Pročitaj Djela apostolska 9:15, 16, 20, 22.) Pavao je pronašao vrijeme za razmišljanje o duhovnim stvarima.
5 Znanje i razboritost koje je Pavao stekao proučavajući Pisma pomogli su mu da djelotvorno prenosi istinu drugima. Naprimjer, u sinagogi u pizidijskoj Antiohiji citirao je najmanje pet redaka iz hebrejskih knjiga kako bi potvrdio da je Isus doista Mesija. Osim toga, nekoliko se puta osvrnuo na ono što stoji u svetim spisima. Biblijski argumenti koje je naveo bili su toliko uvjerljivi da su “mnogi Židovi i bogobojazni obraćenici na židovsku vjeru pošli za njim i Barnabom” jer su željeli saznati više (Djela 13:14-44). Kad se godinama kasnije našao u Rimu, grupa Židova koji su živjeli u tom gradu došla je k njemu, a on im je “govorio i temeljito svjedočio o kraljevstvu Božjem te im iz Mojsijevog zakona i Proroka iznosio uvjerljive dokaze o Isusu” (Djela 28:17, 22, 23).
6 Pavao je u kušnjama nastavio istraživati Pisma i crpiti snagu iz njihove nadahnute poruke (Hebr. 4:12). Dok je prije svog pogubljenja bio zatočen u Rimu, zamolio je Timoteja da mu donese ‘svitke i pergamente’ (2. Tim. 4:13). To su vjerojatno bili dijelovi Pisama napisani na hebrejskom jeziku koje je Pavao temeljito istraživao. Stjecanje znanja na temelju redovitog proučavanja Pisama bilo je neophodno da bi Pavao mogao ostati nepokolebljiv.
7 Redovito proučavanje Biblije i smisleno razmišljanje o pročitanom i nama će pomoći da duhovno napredujemo (Hebr. 5:12-14). O vrijednosti Božje Riječi psalmist je u pjesmi rekao: “Zakon je usta tvojih za moje dobro, bolji mi je nego tisuće zlatnika i srebrnjaka. Zapovijed tvoja čini me mudrijim od neprijatelja mojih, jer ona će dovijeka biti moja. Od svakoga zlog puta uklanjam noge svoje, da bih se držao riječi tvoje” (Psal. 119:72, 98, 101). Da li i ti redovito proučavaš Bibliju? Pripremaš li se za zadatke koje bi služeći Bogu mogao dobiti u budućnosti tako da čitaš Bibliju svaki dan i razmišljaš o onome što si pročitao?
Savao je zavolio ljude
8 Prije nego što je postao kršćanin, Savao je bio revan vjernik u židovstvu i nije mario za ljude koji nisu bili njegove vjere (Djela 26:4, 5). S odobravanjem je promatrao kako neki Židovi kamenuju Stjepana. Možda je taj prizor Savlu bio dokaz da postupa ispravno i možda je smatrao da je Stjepan dobio što je zaslužio kad je bio pogubljen (Djela 6:8-14; 7:54–8:1). Nadahnuti biblijski izvještaj kaže: “Savao se (...) okomio na skupštinu: upadao je u kuće, izvlačio muškarce i žene i predavao ih u zatvor” (Djela 8:3). “Progonio ih je čak i u udaljenim gradovima” (Djela 26:11).
9 Kad je Savao putovao u Damask kako bi ondje progonio Kristove učenike, pojavio mu se Gospodin Isus. Od nadnaravne svjetlosti koja ga je obasjala kad mu se ukazao Sin Božji, Savao je oslijepio, te je bio ovisan o pomoći drugih. Kad mu je Jehova preko Ananije vratio vid, njegov stav prema ljudima potpuno se promijenio, i to zauvijek (Djela 9:1-30). Nakon što je postao Kristov sljedbenik, jako se trudio postupati prema svim ljudima onako kako je to činio Isus. Više nije smio biti nasilan prema ljudima, već je morao biti “u miru sa svima”. (Pročitaj Rimljanima 12:17-21.)
10 Pavao nije bio zadovoljan samo time da bude u miru s drugima. Želio im je pokazati da ih iskreno ljubi, a služba propovijedanja bila je prava prilika za to. Na svom prvom misionarskom putovanju propovijedao je dobru vijest u Maloj Aziji. Unatoč žestokom protivljenju Pavao i njegovi suradnici svoju su pažnju usredotočili na krotke kojima su željeli pomoći da prihvate kršćanstvo. Vratili su se u Listru i Ikonij iako su protivnici u tim gradovima ranije pokušali ubiti Pavla (Djela 13:1-3; 14:1-7, 19-23).
11 Kasnije je Pavao sa svojim suradnicima u makedonskom gradu Filipima tražio ljude koji su željeli upoznati Boga. Ondje je Lidija, koja je bila obraćenica na židovsku vjeru, prihvatila dobru vijest i postala kršćanka. A kad su gradski upravitelji išibali Pavla i Silu i bacili ih u zatvor, Pavao je propovijedao čuvaru, pa su se on i njegova obitelj krstili i počeli služiti Jehovi (Djela 16:11-34).
12 Zašto je nekadašnji progonitelj Savao prihvatio religiju onih koje je proganjao? Što je potaknulo tog drskog čovjeka da postane apostol, koji je bio obziran i pun ljubavi, spreman staviti na kocku svoj život kako bi drugima prenio istinu o Bogu i Kristu? On sam je objasnio: ‘Bogu, koji me pozvao u svojoj nezasluženoj dobroti, bilo je po volji da preko mene otkrije svojega Sina’ (Gal. 1:15, 16). A Timoteju je napisao: “Milosrđe mi je ukazano zato da na meni, najvećem grešniku, Krist Isus pokaže svu svoju dugotrpljivost i pruži primjer svima koji će vjerovati u njega da bi dobili vječni život” (1. Tim. 1:16). Jehova je oprostio Pavlu, a nezaslužena dobrota i milosrđe koji su mu bili ukazani potaknuli su Pavla da propovijeda dobru vijest i tako dokaže da ljubi ljude.
13 Jehova i nama oprašta grijehe i pogreške koje činimo (Psal. 103:8-14). “Ako ćeš na prijestupe gledati, Jah, Jehova, tko će opstati?” upitao je psalmist (Psal. 130:3). Bez Božjeg milosrđa nitko od nas ne bi mogao osjetiti radost koju donosi služenje Bogu niti bismo se mogli nadati vječnom životu. Bog svima nama u velikoj mjeri iskazuje nezasluženu dobrotu. Stoga poput Pavla trebamo imati želju da pokažemo drugima da ih ljubimo. To možemo tako da svoje sukršćane duhovno jačamo, a ostalim ljudima propovijedamo i poučavamo ih istini. (Pročitaj Djela apostolska 14:21-23.)
14 Pavao je želio postati kvalitetniji propovjednik dobre vijesti, a primjer koji je Isus dao u tome ostavio je na njega dubok dojam. Služba propovijedanja bila je jedan od načina na koji je Božji Sin pokazao svoju neizmjernu ljubav prema ljudima. Isus je rekao: “Žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mat. 9:35-38). Moguće je da se i Pavao molio da bude više radnika u žetvi te je dosljedno tome i sam postao revan propovjednik. A kako je s tobom? Možeš li još kvalitetnije izvršavati službu propovijedanja? Možeš li više vremena odvojiti za propovijedanje o Kraljevstvu, tako da možda učiniš promjene u svom vremenskom planu i započneš pionirsku službu? Pokažimo da iskreno ljubimo ljude pomažući im da nauče “čvrsto se držati riječi života”! (Filip. 2:16).
Kako je Pavao gledao na sebe
15 Kao propovjednik, Pavao nam je dao izvrstan primjer na još jedan način. Iako je imao mnoga zaduženja u kršćanskoj skupštini, dobro je znao da takve blagoslove nije zaslužio niti ih je dobio na račun svojih sposobnosti. Bio je svjestan da su oni dokaz Božje nezaslužene dobrote. Znao je da su i drugi kršćani kvalitetni propovjednici dobre vijesti. Iako je imao velike odgovornosti među Božjim narodom, ostao je ponizan. (Pročitaj 1. Korinćanima 15:9-11.)
16 Obrati pažnju na to kako je Pavao riješio problem koji se pojavio u sirijskom gradu Antiohiji. U tamošnjoj skupštini došlo je do podjela zbog pitanja obrezanja (Djela 14:26–15:2). Budući da je Pavao dobio ovlaštenje da propovijeda neobrezanim ne-Židovima, mogao je misliti da on najbolje zna kako se postaviti prema njima i da je sposoban riješiti taj problem. (Pročitaj Galaćanima 2:8, 9.) Međutim, kad nije uspio doći do rješenja, pokazao je poniznost i skromnost tako što se složio s prijedlogom da se problem iznese pred članove vodećeg tijela u Jeruzalemu, s kojima je u potpunosti surađivao. Oni su saslušali problem, donijeli odluku te su preko Pavla i još nekih kršćana obavijestili skupštine o donesenoj odluci (Djela 15:22-31). Pavao je na taj način “prednjačio u iskazivanju poštovanja” svojim suradnicima (Rim. 12:10b).
17 Kao ponizna osoba, Pavao nije bio hladan prema braći i sestrama u vjeri. Naprotiv, bio im je vrlo privržen. Na kraju svoje poslanice Rimljanima poimence je spomenuo više od 20 osoba i poslao im pozdrave. Većina njih ne spominje se nigdje drugdje u Bibliji i samo je nekolicina njih imala neka posebna zaduženja. Pa ipak, svi su bili vjerni Jehovini sluge, a Pavao ih je jako zavolio (Rim. 16:1-16).
18 Pavlova poniznost i srdačnost djelovale su izgrađujuće na skupštine. Kad se posljednji put sastao sa starješinama iz Efeza, oni su ga “izgrlili i žarko ga izljubili, jer ih je jako zaboljelo to što je rekao da više neće vidjeti lice njegovo”. Oni sigurno ne bi tako reagirali da su se opraštali od nekog ponosnog, hladnog čovjeka (Djela 20:37, 38).
19 Svi koji žele duhovno napredovati moraju pokazivati poniznost poput Pavla. On je poticao sukršćane: “Ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe” (Filip. 2:3). Kako možemo primjenjivati taj savjet? Jedan od načina je da surađujemo sa skupštinskim starješinama, slijedimo njihove upute i podupiremo njihove odluke vezane uz pravne slučajeve. (Pročitaj Hebrejima 13:17.) Pavlov savjet možemo primjenjivati i tako da visoko cijenimo svu braću i sestre u vjeri. Skupštine Jehovinog naroda često sačinjavaju ljudi različitih nacionalnosti, kultura, rasa i etničkog porijekla. Zar ne bismo trebali oponašati Pavla tako da prema svima budemo nepristrani i srdačni? (Djela 17:26; Rim. 12:10a). Biblija nas potiče da “prigrlimo jedni druge, kao što je i Krist prigrlio nas, na slavu Bogu” (Rim. 15:7).
“Ustrajno trčimo trku” za život
20 Život kršćanina može se usporediti s trkom na duge staze. Pavao je napisao: “Trku sam do kraja otrčao, vjeru sačuvao. Odsad se za mene čuva vijenac pravednosti, kojim će me Gospodin, pravedni sudac, nagraditi u onaj dan — i ne samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi” (2. Tim. 4:7, 8).
21 Budemo li oponašali Pavla, to će nam pomoći da otrčimo do kraja trku za vječni život (Hebr. 12:1). Stoga nastavimo duhovno napredovati tako da sačuvamo dobru naviku osobnog proučavanja, razvijamo duboku ljubav prema ljudima i pokazujemo poniznost.
POGLAVLJE 51
“Sin utjehe”
w98 15. 4. 20 odl. 4, bilješka
Barnaba — “sin utjehe”
Ubrzo nakon Pentekosta 33. n. e. Barnaba, koji je bio Levit s Cipra, dobrovoljno je prodao nešto zemlje i novac dao apostolima. Zašto je to učinio? Izvještaj iz Djela apostolskih govori nam da se u to vrijeme među kršćanima u Jeruzalemu “davaše (...) svakome kao što ko trebaše”. Barnaba je, po svemu sudeći, uvidio da vlada oskudica i od srca je poduzeo nešto u vezi s tim (Djela apostolska 4:34-37). Možda je bio imućan čovjek, no on je bez oklijevanja stavio na raspolaganje i svoje materijalne posjede i sebe samoga za unapređivanje interesa Kraljevstva. “Gdje god je naišao na ljude kojima je trebalo pružiti ohrabrenje ili na situacije u kojima je trebalo dati ohrabrenje, Barnaba je dao sve od sebe kako bi ga pružio”, primjećuje izučavatelj F. F. Bruce. To je vidljivo iz jednog drugog događaja u kojem je bio sudionik.
[Bilješka]
S obzirom na uredbe Mojsijevog zakona, neki se pitaju kako je Barnaba, Levit, mogao posjedovati zemlju (4. Mojsijeva 18:20). No treba imati na umu da nije sasvim jasno da li se taj posjed nalazio u Palestini ili na Cipru. Osim toga, moguće je da je to bilo obično mjesto za ukop koje je Barnaba dobio u području Jeruzalema. Bilo kako bilo, Barnaba se odrekao svog posjeda kako bi pomogao drugima.
it “Barnaba” odl. 3
Barnaba
Bio je jako srdačan i velikodušan. Spremno je koristio svoje vrijeme, snagu i materijalna sredstva kako bi podupirao Božje kraljevstvo. Rado se zauzimao za svoju braću (Dj 9:27), a kad je bio u društvu onih koji su tek postali kršćani, “obradovao se i sve ih hrabrio da cijelim srcem ostanu vjerni Gospodinu”. Barnaba je bio “dobar čovjek, pun svetog duha i vjere”, (Dj 11:23, 24) te prorok i učitelj u Antiohiji (Dj 13:1). Apostoli su Barnabu spomenuli među “voljenom braćom” koja su “svoj život izložila opasnosti za ime našeg Gospodina Isusa Krista” (Dj 15:25, 26). Iako nije bio jedan od 12 apostola, s pravom ga se naziva apostolom (Dj 14:14) jer je bio “poslan od svetog duha” (Dj 13:4, 43).
it “Cipar” odl. 7
Cipar
Povjesničar Luka koristio je ispravnu titulu kad je upravitelja Cipra nazvao prokonzulom. Cipar je od 22. pr. n. e. bio pod upravom rimskog senata, pa je upravitelj otoka, kao predstavnik Senata, otada nosio titulu prokonzul, a ne legat.
bt 97, okvir
“Odvažno [su] govorili u Jehovino ime”
LISTRA I KULT ZEUSA I HERMESA
Listra nije bila smještena na nekom od glavnih prometnih puteva, nego se nalazila u jednoj zabačenoj dolini. Car August proglasio ju je rimskom kolonijom i dao joj ime Julia Felix Gemina Lustra. Vojska smještena u Listri bila je zadužena za obranu provincije Galacije od napada plemena koja su živjela u tamošnjim planinama. Grad je imao klasičnu rimsku upravu, a njegovi su dužnosnici nosili latinske titule. Unatoč tome Listra je u velikoj mjeri zadržala svoju kulturu. Grad je i dalje bio više likaonski nego rimski. Stoga se u Djelima apostolskim kaže da su Listrani kojima su Pavao i Barnaba propovijedali govorili likaonski jezik.
Arheolozi su na području drevne Listre pronašli natpise na kojima se spominju “Zeusovi svećenici”. Pronašli su i kip boga Hermesa te žrtvenik posvećen Zeusu i Hermesu.
Jedna legenda koju je zapisao rimski pjesnik Ovidije (43. pr. n. e. do 17. n. e.) pomaže nam da bolje razumijemo zašto su Listrani postupili onako kako je opisano u Djelima apostolskim. Prema Ovidiju, Jupiter i Merkur, rimske inačice grčkih bogova Zeusa i Hermesa, došli su u brdovit frigijski kraj prerušeni u smrtnike. U tisuću kuća zamolili su ljude da ih prime na konak, ali svi su ih odbili. Samo su ih ostarjeli Filemon i njegova žena Baukida primili u svoju kolibu. Zbog toga su im Zeus i Hermes kolibu pretvorili u hram od mramora i zlata te ih postavili za svoje svećenike, uništivši kuće svih koji ih nisu htjeli primiti na konak. U jednom priručniku stoji: “Ako su se Listrani sjetili te legende kad su vidjeli da su Pavao i Barnaba izliječili hromog čovjeka, onda je i razumljivo što su im htjeli prinijeti žrtve kako bi im ukazali dobrodošlicu” (The Book of Acts in Its Graeco-Roman Setting).
Jesi li spreman rješavati nesuglasice i graditi mir?
JEHOVA potiče kršćane da cijene mir i da se trude biti miroljubivi. Božji sluge postupaju u skladu s tim savjetom, pa u kršćanskoj skupštini vladaju sloga i mir. To privlači i druge ljude koji žele živjeti u miru sa svojim bližnjima.
Jedan čovjek na Madagaskaru koji je bio poznati vrač primijetio je da među Jehovinim svjedocima vlada sloga te je sam sebi rekao: “Ako ikad odlučim pripadati nekoj religiji, odabrat ću ovu.” S vremenom se prestao baviti spiritizmom, uložio je puno truda da dovede svoj brak u sklad s biblijskim načelima te je na koncu počeo služiti Jehovi, Bogu mira.
Poput njega, i tisuće drugih ljudi svake godine postanu članovi kršćanske skupštine i ondje nalaze mir za kojim su čeznuli. No Biblija jasno kaže da “gorka ljubomora i svadljivost” mogu razoriti prijateljstva i unijeti nemir u skupštinu (Jak. 3:14-16). Osim toga, ona nam savjetuje što trebamo činiti da bismo izbjegli takve probleme i bili u još boljim odnosima sa svojim suvjernicima. Pogledajmo kako se biblijski savjeti mogu primijeniti u nekim realnim životnim situacijama.
PROBLEMI I RJEŠENJA
“Brat s kojim sam radio i ja nikako se nismo slagali. Kad smo se jednog dana posvađali, ušla su dva čovjeka i zatekla nas kako vičemo jedan na drugoga” (CHRIS).
“Sestra s kojom sam često išla u službu propovijedanja odjednom više nije htjela surađivati sa mnom. A onda više nije htjela ni razgovarati. Nisam imala pojma što se događa” (JANET).
“Jednom sam razgovarao s dva brata putem konferencijske veze. Jedan od njih nas je pozdravio, pa sam mislio da je prekinuo poziv. Nakon toga sam bratu koji je ostao na vezi rekao neke ružne stvari o onom trećem. No on nas je zapravo još uvijek slušao” (MICHAEL).
“Između dvije pionirke u našoj skupštini došlo je do nekih nesuglasica. Jedna od njih počela je kritizirati drugu. Njihove prepirke negativno su djelovale na druge” (GARY).
Možda ti se čini da to i nisu neki ozbiljni problemi. No svaka od tih situacija mogla je nanijeti trajnu emocionalnu i duhovnu štetu svima koji su u to bili uključeni. Sigurno nam je drago što su ta braća i sestre uzeli u obzir biblijska načela i uspjeli se pomiriti. Što misliš, koja su načela primijenili?
“Nemojte se putem svađati!” (1. Mojs. 45:24). Josip je dao taj savjet svojoj braći koja su se spremala krenuti na put i vratiti svom ocu. Bile su to mudre riječi. Kad se netko ne zna kontrolirati i lako gubi živce, može naljutiti druge. Chris je shvatio da ima problema s ponosom i da mu je ponekad teško prihvatiti upute. No želio se promijeniti, pa se ispričao bratu s kojim se posvađao i potom se trudio obuzdavati svoju naglu narav. Kad je taj brat vidio koliko se Chris trudi, i on je učinio neke promjene. Sada njih dvojica složno služe Jehovi.
“Planovi propadaju gdje nema povjerljivog razgovora” (Izr. 15:22, bilješka). Kad je prijateljica prestala razgovarati s njom, Janet je odlučila primijeniti načelo iz tog biblijskog retka. Otišla je toj sestri i taktično je zamolila da joj otvoreno kaže je li ju čime povrijedila. U početku su obje bile napete, ali nastavile su razgovarati u mirnom tonu te su se s vremenom opustile. Sestra je shvatila da je pogrešno protumačila jednu situaciju iz prošlosti i da Janet zapravo nije ništa kriva. Ispričala se, pa sada Janet i ona opet blisko surađuju u službi Jehovi.
“Ako (...) doneseš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi dar svoj ondje pred žrtvenikom, pa otiđi i prvo se pomiri s bratom svojim” (Mat. 5:23, 24). Michael se grozno osjećao kad je uvidio koliko je bio bezobziran prema svom bratu. Zato je čvrsto odlučio poduzeti sve što je u njegovoj moći da se pomiri s njim, u skladu s gore navedenim Isusovim savjetom iz Propovijedi na gori. Otišao je k bratu kojeg je povrijedio i ponizno mu se ispričao. Je li to urodilo plodom? Michael kaže: “Brat mi je od srca oprostio.” Otada su ponovno prijatelji.
“Podnosite jedni druge i spremno opraštajte jedni drugima ako tko ima pritužbu na koga” (Kol. 3:12-14). A što je bilo s dvije dugogodišnje pionirke koje su se posvađale? Jedan brižni starješina potaknuo ih je da si postave sljedeća pitanja: “Imamo li nas dvije pravo uznemiravati druge svojim nesuglasicama? Imamo li opravdanog razloga da prestanemo podnositi jedna drugu i u miru služiti Jehovi?” One su prihvatile savjet tog starješine i sada rado zajedno propovijedaju dobru vijest.
Biblijski savjet iz Kološanima 3:12-14 može nam biti vrlo koristan ako nas netko povrijedi. Poniznost nam pomaže da oprostimo uvredu i zaboravimo na nju, u što su se mnogi uvjerili. No što ako si pokušao oprostiti, ali jednostavno ne možeš prijeći preko onoga što se dogodilo? U takvoj situaciji koristit će ti savjet iz Mateja 18:15. Iako je Isus u tom retku govorio o tome što napraviti kad netko učini ozbiljan grijeh, taj se savjet u načelu može primijeniti i na nesuglasice sa suvjernicima. Jednostavno otiđi do svog brata ili sestre te pokušaj ljubazno i ponizno porazgovarati o problemu i riješiti ga.
Naravno, u Bibliji se nalaze i drugi praktični prijedlozi. No oni će nam koristiti jedino ako pokazujemo plodove duha — “ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, dobrostivost, dobrotu, vjeru, blagost, samosvladavanje” (Gal. 5:22, 23). Kao što ulje podmazuje stroj i omogućuje mu da glatko radi, tako nama te kršćanske osobine pomažu da rješavamo nesuglasice i gradimo mir s drugima.
RAZLIČITE OSOBNOSTI OBOGAĆUJU SKUPŠTINU
Svatko od nas ima svoju osobnost, odnosno jedinstven spoj karakternih crta po kojima se razlikuje od drugih ljudi. Razlike u osobnosti mogu prijateljstva učiniti zanimljivima, ali mogu dovesti i do nesuglasica. Jedan dugogodišnji starješina rekao je: “Onome tko je sramežljiv možda nije lako naći zajednički jezik s nekim tko je izrazito veseo i društven. Te bi razlike na prvi pogled mogle djelovati nevažno, ali one mogu dovesti do ozbiljnih problema.” No smatraš li da među osobama jako različitih osobnosti mora doći do neslaganja? Osvrnimo se na primjer dvojice apostola, Petra i Ivana. Kakav je bio Petar? Njega obično zamišljamo kao impulzivnog čovjeka kojem bi pristajala uzrečica: “Što na umu to na drumu.” A kako zamišljamo Ivana? Možda kao obzirnog i srdačnog čovjeka koji je, za razliku od Petra, obično promislio prije nego bi nešto rekao ili učinio. Takvi zaključci svakako imaju temelja u Bibliji. Njih dvojica očito su imala različite osobnosti. Međutim, ipak su dobro surađivali (Djela 8:14; Gal. 2:9). To pokazuje da čak i kršćani potpuno različitih osobnosti mogu skladno surađivati.
Možda te neki brat iz tvoje skupštine iritira svojim riječima ili postupcima. Ipak, svjestan si da je Krist umro i za njega i da mu trebaš pokazivati ljubav (Ivan 13:34, 35; Rim. 5:6-8). Stoga ga nemoj izbjegavati niti odmah zaključiti da ne možete biti prijatelji, već se upitaj: “Krši li moj brat Jehovine zakone? Pokušava li me namjerno povrijediti? Ili je naprosto stvar u tome da smo različiti?” Dobro je da si postaviš i sljedeće pitanje: “Koje bih osobine tog brata i ja želio razviti?”
Ovo posljednje pitanje vrlo je važno. Ako je tvoj suvjernik komunikativan, a ti si šutljiv, zašto ga ne bi pozvao u službu propovijedanja? Možda bi od njega mogao naučiti kako djelotvorno započeti razgovore s ljudima. Ako je on poznat po svojoj velikodušnosti, a ti baš nisi najdarežljivija osoba na svijetu, obrati pažnju na to koliko ga raduje davanje ostarjelima, bolesnima ili onima koji su u potrebi. Njegov te primjer može potaknuti da i sam budeš darežljiviji. Poanta je u sljedećem: Ti i tvoj suvjernik ste drugačiji, ali svaki od vas ima neke lijepe osobine. Budeš li se usredotočio na njegove vrline, možda nećete postati najbolji prijatelji, ali ćete vjerojatno biti u boljim odnosima. Zahvaljujući tome sačuvat ćeš unutarnji mir, a i doprinijeti miru čitave skupštine.
Evodija i Sintiha, kršćanke koje su živjele u 1. stoljeću, imale su, po svemu sudeći, vrlo različite osobnosti. No apostol Pavao ih je potaknuo “da budu složne u razmišljanju” (Filip. 4:2). Trudiš li se i ti složno surađivati s braćom i tako promicati mir u skupštini?
NEMOJ DOPUSTITI DA NESUGLASICE OSTANU NERIJEŠENE
Kao što korov, ako ga ne čupamo, može zahvatiti cijeli cvjetnjak, tako i negativni osjećaji, ako ih ne iskorijenimo, mogu posve obuzeti naše srce. Kad ogorčenost zavlada nečijim srcem, to se može loše odraziti na duh cijele skupštine. Ako volimo Jehovu i svoje suvjernike, dat ćemo sve od sebe kako osobne razmirice ne bi ugrozile mir koji vlada među Božjim narodom.
Kad se trudimo rješavati nesuglasice s ciljem da obnovimo mir sa svojim suvjernicima, rezultati nas mogu ugodno iznenaditi. Jedna naša sestra rekla je: “Imala sam osjećaj da se jedna sestra prema meni ponaša kao da sam dijete. To mi je stvarno išlo na živce. S vremenom me njeno ponašanje počelo sve više iritirati, pa sam postala otresita prema njoj. Zaključila sam: ‘Ako ona meni ne pokazuje poštovanje koje zaslužujem, zašto bih ja njoj pokazivala poštovanje?’”
No onda je ta sestra počela razmišljati o svom ponašanju. Ispričala je: “Uvidjela sam da i ja imam svojih mana i jako sam se razočarala u sebe. Shvatila sam da moram promijeniti svoj način razmišljanja. Nakon što sam se molila Jehovi u vezi s tim, kupila sam toj sestri mali poklon i napisala joj pisamce u kojem sam joj se ispričala zbog svog ponašanja. Zagrlile smo jedna drugu i dogovorile da cijelu tu priču ostavimo iza sebe. Otada među nama nema nikakvih problema.”
Ljudi očajnički trebaju mir. No kad im netko ugrozi položaj ili povrijedi ponos, mnogi postanu sve samo ne miroljubivi. Među ljudima koji ne služe Jehovi to je uobičajeno, ali među Božjim slugama trebaju vladati mir i jedinstvo. Pavao je pod Jehovinim nadahnućem napisao: “Usrdno [vas] molim da živite životom dostojnim poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznošću i blagošću, s dugotrpljivošću, podnoseći jedni druge s ljubavlju, istinski se trudeći održati jedinstvo duha, u miru koji vas povezuje” (Efež. 4:1-3). Taj “mir koji [nas] povezuje” izuzetno je dragocjen. Stoga trudimo se graditi mir i učinimo sve što možemo kako bismo riješili svaku nesuglasicu s braćom i sestrama.
[Okvir na stranici 18 i 19]
Pavao i Barnaba — složni suradnici različitih osobnosti
Pavao je bio vrlo temperamentan čovjek. Prije nego što je postao kršćanin, “odisao [je] prijetnjom i snažnom željom da pobije Gospodinove učenike” (Djela 9:1). Kasnije je za sebe rekao: “Bio sam toliko bijesan na njih da sam ih progonio čak i u udaljenim gradovima” (Djela 26:11).
Nakon krštenja postao je drugi čovjek. No i dalje ga je pratio loš glas. Svi kršćani u Jeruzalemu bojali su ga se “jer nisu vjerovali da je učenik”, iako je već prošlo neko vrijeme otkad se krstio (Djela 9:26).
Članovi skupštine možda bi ga i dalje držali na distanci da nije bilo kršćanina s Cipra koji se zvao Josip. On je svima bio poznat kao brižan brat pun ljubavi, a uživao je i poštovanje onih koji su predvodili skupštinu. Braća su ga prozvala “Barnaba”, što znači “sin utjehe” (Djela 4:36, 37). Kako je on pomogao Pavlu? Biblija kaže: “Barnaba [se] zauzeo za njega i odveo ga apostolima te im podrobno ispričao kako je ovaj na putu vidio Gospodina (...) i kako je u Damasku odvažno govorio u Isusovo ime” (Djela 9:26-28). Kad su braća u Jeruzalemu to čula, srdačno su prihvatila Pavla. Uskoro su Barnaba i Pavao počeli zajedno služiti kao misionari (Djela 13:2, 3).
Barnaba je očito cijenio Pavlovu revnost, otvorenost i iskrenost. S druge strane, Pavao je sigurno cijenio Barnabinu dobrotu i suosjećajnost.
No Biblija otkriva da je jednom prilikom između njih dvojice došlo do “žestoke svađe”. Problem nije bio u različitim osobnostima, nego u tome što su drugačije gledali na Ivana Marka. Jedan je smatrao da on ispunjava preduvjete za misionarsku službu, a drugi se nije slagao s time (Djela 15:36-40).
Iako su Pavao i Barnaba imali drugačiju narav, prije te razmirice dobro su surađivali. A biblijski izvještaj navodi na zaključak da su riješili tu razmiricu jer je Pavao kasnije ponovno surađivao s Markom (Kol. 4:10). Dakle, razlike u osobnosti ne moraju nužno dovesti do sukoba. Ako su se kršćani u ono vrijeme mogli dobro slagati unatoč različitostima, onda to mogu i kršćani u današnje vrijeme.
POGLAVLJE 52
Bio mu je od velike pomoći
w10 15. 3. 6 odl. 6 – 7 odl. 1
Marko — “koristan za službu”
Marko je odrastao u Jeruzalemu. Vjerojatno je bio iz imućne židovske obitelji. Biblija ga prvi put spominje po imenu u jednom izvještaju o ranokršćanskoj skupštini. Godine 44. Jehovin je anđeo čudom oslobodio apostola Petra iz zatvora u koji ga je bacio Herod Agripa I. Petar je nakon toga “otišao u kuću Marije, majke Ivana zvanog Marko. Ondje su se mnogi sakupili i molili” (Djela 12:1-12).
To znači da se jeruzalemska skupština po svoj prilici sastajala u domu Markove majke. Budući da su se ondje “mnogi sakupili”, može se zaključiti da je kuća bila velika. Marija je imala sluškinju Rodu koja je Petru otvorila “dvorišna vrata”. Te pojedinosti ukazuju na to da je Marija bila imućna žena. Osim toga za kuću se kaže da je bila njezina, a ne njezinog muža, što može značiti da je Marija bila udovica te da je u to vrijeme Marko još uvijek bio mlad (Djela 12:13, Jeruzalemska Biblija).
Marko — “koristan za službu”
Prošla je otprilike godina dana. Sveti duh poslao je Pavla i Barnabu na misionarsko putovanje. Pošli su iz Antiohije i uputili se na Cipar. Sa sobom su “za pomoćnika” poveli Ivana Marka (Djela 13:2-5). On je na putu možda obavljao razna zaduženja kako bi se Pavao i Barnaba mogli usredotočiti na duhovne aktivnosti.
Marko — “koristan za službu”
Na temelju onoga što u Bibliji piše o Marku može se zaključiti da je puno putovao. Odrastao je u Jeruzalemu, a potom se preselio u Antiohiju. Poslije je otišao na Cipar, pa u Pergu i na koncu u Rim. Odande ga je Pavao namjeravao poslati u Kolose. No to nije bio kraj njegovih putovanja.
Apostol Petar svoju je prvu poslanicu napisao otprilike 62-64. godine. U njoj je napisao: “Pozdravlja vas ona koja je u Babilonu, (...) a i Marko, sin moj” (1. Petr. 5:13). Dakle Marko je otputovao u Babilon kako bi služio s apostolom Petrom, koji je dosta godina ranije prisustvovao sastanku u domu Markove majke.
Pavao je otprilike 65. godine, dok je drugi put bio u zatvoru u Rimu, pisao Timoteju i poručio mu da dođe iz Efeza. Rekao mu je i sljedeće: “Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom” (2. Tim. 4:11). Dakle Marko je u to vrijeme bio u Efezu. Možemo biti potpuno sigurni da nije odbio Pavlov poziv, nego da je s Timotejem došao u Rim. Marko je bio spreman putovati iako u ono vrijeme to nije bilo nimalo lako.
Marko nije odustao
Služeći Bogu rame uz rame, Petar i Marko jako su se zbližili. To možemo zaključiti i kad pročitamo Markovo evanđelje. U njemu Marko prenosi ono što je Petar svojim očima vidio dok je služio s Isusom. Naprimjer, usporedi izvještaje o oluji na Galilejskom moru. Marko dodaje detalje o tome na kojem je dijelu lađe Isus spavao i na čemu je spavao, što bi ribar poput Petra sigurno zapazio. Zašto ne bismo zajedno pročitali i usporedili te biblijske izvještaje u Mateju 8:24; Marku 4:37, 38 i Luki 8:23?
Marko nije odustao
Učimo svoju djecu
MARKO je napisao jednu od četiri biblijske knjige o Isusovom životu. Njegova knjiga je najkraća i najlakša za čitati. Tko je bio Marko? Što misliš, je li poznavao Isusa?— Pogledajmo s kakvim se teškim kušnjama Marko suočio i zašto nikada nije prestao biti kršćanin.
Markovo ime prvi se put spominje u Bibliji nakon što je kralj Herod Agripa bacio apostola Petra u zatvor. Anđeo je jedne noći oslobodio Petra, a on je odmah otišao u kuću Markove majke Marije, koja je živjela u Jeruzalemu. To Petrovo oslobođenje iz zatvora zbilo se oko deset godina nakon što je Isus bio ubijen za vrijeme Pashe 33. n. e. (Djela apostolska 12:1-5, 11-17).
Znaš li zašto je Petar otišao u Marijinu kuću?— Vjerojatno zato što je znao njenu obitelj, kao i to da Isusovi učenici održavaju sastanke u njenoj kući. Markov bratić Barnaba već je dugo bio Isusov učenik, barem od Pedesetnice 33. n. e. Biblija spominje da je tada dao velikodušan poklon novim učenicima. Dakle, moguće je da je Isus poznavao Barnabu, Marka i njegovu majku Mariju (Djela apostolska 4:36, 37; Kološanima 4:10).
Marko je u svom evanđelju napisao da je one noći kad je Isus bio uhvaćen tome prisustvovao neki mladić odjeven samo u haljinu. Napisao je da je taj mladić pobjegao kad su neprijatelji uhvatili Isusa. Što misliš, tko je bio taj mladić?— Da, to je vjerojatno bio Marko! Dakle, kad su Isus i njegovi apostoli kasno te noći napustili kuću u kojoj su slavili Pashu, Marko je očito brzo obukao svoju haljinu i pošao za njima (Marko 14:51, 52).
Marko je doista imao bogato duhovno nasljeđe. Vjerojatno je bio prisutan kad je na Pedesetnicu 33. n. e. bio izliven sveti duh, a družio se i s vjernim Božjim slugama poput Petra. No Marko je također pratio svog bratića Barnabu, koji je pomogao Savlu tako što ga je upoznao s Petrom oko tri godine nakon što mu se Isus pojavio u viziji. Nakon više godina Barnaba je poslan u Tarz da pronađe Savla (Djela apostolska 9:1-15, 27; 11:22-26; 12:25; Galaćanima 1:18, 19).
Godine 47. n. e. Barnaba i Savao poslani su na misionarsko putovanje. Sa sobom su poveli Marka, ali iz nekog nama nepoznatog razloga Marko ih je kasnije napustio i vratio se kući u Jeruzalem. Savao, koji je kasnije bio poznat po svom rimskom imenu Pavao, bio je ljut. On nije prešao preko tog Markovog čina, koji je smatrao ozbiljnim propustom (Djela apostolska 13:1-3, 9, 13).
Kad su se vratili sa svog misionarskog putovanja, Pavao i Barnaba izvijestili su ostale o izvrsnom uspjehu koji su postigli (Djela apostolska 14:24-28). Mjesecima nakon toga njih su dvojica planirala ponovno posjetiti nove učenike kojima su bili prenijeli dobru vijest. Barnaba je želio povesti Marka, no znaš li kako je Pavao gledao na to?— On “nije smatrao uputnim povesti ga” zato što ih je Marko prošli put napustio i vratio se kući. Ono što se dogodilo nakon toga sigurno je ražalostilo Marka.
Barnaba i Pavao su se razljutili i razdvojili se nakon “žestoke svađe”. Barnaba je pošao propovijedati na Cipar i poveo je Marka, a Pavao je sa Silom ponovno posjetio nove učenike, kao što je i planirao. Marku je sigurno bilo žao što je uzrokovao svađu među Pavlom i Barnabom (Djela apostolska 15:36-41).
Ne znamo zašto je Marko napustio Pavla i Barnabu i vratio se kući. Vjerojatno je smatrao da ima dobar razlog za to. U svakom slučaju, Barnaba je očito bio uvjeren da se to neće ponoviti. I bio je u pravu. Marko nije odustao! Kasnije je išao na misionarsko putovanje s Petrom, i to u daleki Babilon. Otamo je Petar poslao pozdrave braći u svoje i Markovo ime, za kojega je rekao: “Marko, sin moj” (1. Petrova 5:13).
Služeći Bogu rame uz rame, Petar i Marko jako su se zbližili. To možemo zaključiti i kad pročitamo Markovo evanđelje. U njemu Marko prenosi ono što je Petar svojim očima vidio dok je služio s Isusom. Naprimjer, usporedi izvještaje o oluji na Galilejskom moru. Marko dodaje detalje o tome na kojem je dijelu lađe Isus spavao i na čemu je spavao, što bi ribar poput Petra sigurno zapazio. Zašto ne bismo zajedno pročitali i usporedili te biblijske izvještaje u Mateju 8:24; Marku 4:37, 38 i Luki 8:23?
Kad je Pavao kasnije bio zatočen u Rimu, pohvalio je Marka za odanost i podršku (Kološanima 4:10, 11). A kad je ponovno tamo bio zatočen, pisao je Timoteju i rekao mu da dovede Marka, objasnivši: “Jer mi je koristan za službu” (2. Timoteju 4:11). Marko je doista dobio divne prilike za služenje Bogu jer nije odustao!
POGLAVLJE 53
“Sada vas molim da budete hrabri”
Znate li?
Kada je Savao postao poznat pod imenom Pavao?
Apostol Pavao bio je Hebrej koji je imao status rimskog građanina (Djela apostolska 22:27, 28; Filipljanima 3:5). Stoga je najvjerojatnije još od djetinjstva nosio dva imena — hebrejsko ime Savao i rimsko ime Pavao. I neki od njegovih rođaka vjerojatno su pored židovskog imali još i rimsko odnosno grčko ime (Rimljanima 16:7, 21). Osim toga, u to doba nije bilo neobično da Židovi, osobito oni koji su živjeli izvan Izraela, imaju dva imena (Djela apostolska 12:12; 13:1).
Više od deset godina nakon što je postao kršćanin, taj je apostol izgleda uglavnom bio poznat po svom hebrejskom imenu — Savao (Djela apostolska 13:1, 2). Međutim, na svom prvom misionarskom putovanju, na kojemu je bio otprilike 47/48. n. e., možda je radije koristio svoje rimsko ime — Pavao. On je dobio zadatak da objavljuje dobru vijest ne-Židovima, pa je možda smatrao da će njegovo rimsko ime biti za njih prihvatljivije (Djela apostolska 9:15; 13:9; Galaćanima 2:7, 8). A možda je ime “Pavao” koristio i zato što je njegovo hebrejsko ime “Savao” u grčkom izgovoru vrlo slično jednoj grčkoj riječi koja ima nedolične konotacije. Što god bio razlog promjene imena, Pavao je pokazao da želi “svima biti sve, da na svaki mogući način neke spasi” (1. Korinćanima 9:22).
w00 15. 7. 26–27, okvir odl. 3–4
Progonstvo potiče rast u Antiohiji
Neki izučavatelji smatraju da potresne događaje u Savlovom životu treba smjestiti u to isto razdoblje. U suprotnom bi bilo teško odrediti kad je u svojoj misionarskoj službi doživio mnoge poteškoće kao ‘Kristov sluga’ (2. Korinćanima 11:23-27). Kada je Savao pet puta dobio po 39 udaraca od Židova? Gdje je triput bio izudaran štapovima? Kad je iskusio “više” zatvaranja? Njegovo zatočeništvo u Rimu uslijedilo je tek kasnije. Imamo izvještaj o samo jednom slučaju kad su ga istukli i zatvorili — bilo je to u Filipima. No što je s drugim slučajevima? (Djela apostolska 16:22, 23). Jedan pisac pretpostavlja da je Savao u tom periodu “svjedočio o Kristu po sinagogama dijaspore tako da je bio progonjen i od vjerskih i od državnih vlasti”.
Savao je doživio četiri brodoloma, ali Biblija opisuje samo jedan i to onaj koji se zbio nakon što je Korinćanima pisao o svojim nevoljama (Djela apostolska 27:27-44). Stoga su se ostala tri brodoloma vjerojatno dogodila prilikom putovanja o kojima ništa ne znamo. Neki od tih događaja ili čak svi oni možda spadaju u “nepoznate godine”.
Znate li?
Je li Pavlov savjet o odgađanju plovidbe bio mudar?
Snažan protivan vjetar jako je otežavao plovidbu broda kojim je Pavao putovao prema Italiji. Kad je brod nakratko pristao u jednoj luci, Pavao je predložio da se putovanje odgodi (Djela apostolska 27:9-12). Je li njegov savjet bio opravdan?
U drevno doba moreplovci su dobro znali da je tijekom zimskih mjeseci opasno ploviti Sredozemnim morem. Od sredine studenog do sredine ožujka brodovi uglavnom nisu plovili. No brod kojim je Pavao putovao trebao je isploviti u rujnu ili listopadu. Rimski pisac Vegecije Renat, koji je živio u 4. stoljeću, u svom je djelu Epitoma rei militaris o putovanju Sredozemnim morem napisao: “Silina i surovost mora ne dopuštaju plovidbu tijekom cijele godine, već su samo neki mjeseci jako pogodni, neki su dvojbeni, a ostali su prema zakonu prirode nemogući za brodovlje” (Sažetak vojne vještine, prev. Teodora Brnardić, 2002, Zagreb: Golden marketing, str. 194). Vegecije je objasnio da je more pogodno za plovidbu u periodu od 27. svibnja do 14. rujna, a da je rizično ploviti u razdoblju od 15. rujna do 11. studenog te između 11. ožujka i 26. svibnja. Budući da je Pavao često putovao, sigurno je to jako dobro znao. I kormilar i vlasnik broda vjerojatno su bili svjesni toga, ali ipak su se oglušili na Pavlov savjet. Stoga nije nimalo čudno što je na kraju došlo do brodoloma (Djela apostolska 27:13-44).
Znate li?
Zašto su stanovnici Malte mislili da je apostol Pavao ubojica?
Neki stanovnici Malte vjerojatno su bili pod utjecajem grčke religije. Pogledajmo što se dogodilo nakon što je Pavao doživio brodolom u blizini Malte, o čemu izvještava biblijska knjiga Djela apostolska. Kad je apostol stavio naramak granja na vatru koju su otočani zapalili kako bi se on i njegovi suputnici ugrijali, iz granja je izišla otrovnica, ugrizla ga za ruku i ostala tako visjeti. Nato su otočani rekli: “Ovaj je čovjek zacijelo ubojica! Umaknuo je moru, ali pravda mu ne dopušta da živi” (Djela apostolska 28:4).
Grčki izraz koji je u tom retku preveden s “pravda” glasi díke. Ta riječ može označavati pravdu u apstraktnom smislu. Međutim, u grčkoj je mitologiji Dike bila božica pravde. Smatralo se da ona prati što se događa među ljudima te da izvještava Zeusa o nepravdama koje su prošle nezapaženo kako bi krivci na koncu bili kažnjeni. U jednom stručnom djelu stoji da su stanovnici Malte zato možda razmišljali: “Iako je Pavao izbjegao smrt na moru, on je obilježen čovjek kojeg je božica Dike (...) kaznila pomoću otrovnice.” No otočani su promijenili mišljenje kad su vidjeli da se Pavlu nije dogodilo nikakvo zlo.
“U strahu na moru”
U MRKLOJ noći jedrenjak koji prevozi 276 ljudi približava se jednom otoku u Sredozemnom moru. Posada i putnici iscrpljeni su jer ih olujno more baca amo-tamo već 14 dana. Nakon što su u zoru ugledali jedan zaljev, pokušavaju nasukati brod. No pramac je nalegao tako jako da se ne može pomaknuti, a valovi razbijaju krmu. Svi putnici napuštaju brod i uspijevaju doći do obale Malte plivajući ili držeći se za daske i druge predmete. Promrzli i iznureni, izvlače se iz razbješnjelih valova. Među putnicima je i kršćanski apostol Pavao. Njega vode u Rim na suđenje (Djela apostolska 27:27-44).
Brodolom kod Malte za Pavla nije bio prvi događaj na moru u kojem mu je život bio u opasnosti. Nekoliko je godina ranije napisao: “Tri puta se ladja sa mnom razbijala, noć i dan proveo sam u dubini morskoj.” Dodao je da je bio “u strahu na moru” (2. Korinćanima 11:25-27). Plovidba morem pomogla je Pavlu da ispuni ulogu koju mu je Bog dao, naime da bude ‘apostol narodâ’ (Rimljanima 11:13, Zagoda).
Koliko je zapravo bila raširena plovidba u prvom stoljeću? Koju je ulogu odigrala u širenju kršćanstva? Koliko je bila sigurna? Koje su se vrste brodova upotrebljavale? I kakav je bio smještaj putnika na njima?
Ovisnost Rima o morskoj trgovini
Rimljani su Sredozemno more zvali Mare Nostrum — “naše more”. Prevlast na plovidbenim putevima Rimu nije bila prijeko potrebna samo iz vojnih razloga. Mnogi gradovi Rimskog Carstva ili su bili luke ili su izlaz na more imali preko luka drugih gradova. Primjerice, Rim je koristio luku obližnje Ostije, Korint je koristio Lehej i Kenhreju, a Sirijska Antiohija imala je izlaz na more preko Seleukije. Dobre plovidbene veze između ovih luka osigurale su brzu komunikaciju s velikim gradovima i omogućile su djelotvorno upravljanje rimskim provincijama.
I zalihe hrane grada Rima ovisile su o brodarstvu. S otprilike milijun stanovnika, Rim je imao ogromnu potražnju za žitaricama — negdje između 250 000 i 400 000 tona godišnje. Odakle su stizale sve te žitarice? Josip Flavije citira riječi Heroda Agripe II koji je rekao da je sjeverna Afrika hranila Rim osam mjeseci u godini, dok je Egipat slao dovoljno žitarica da se grad prehrani u daljnja četiri. Tisuće brodova dovozilo je žitarice u taj grad.
Kako bi se zadovoljila želja Rimljana za luksuzom, cvatuća pomorska trgovina dobavljala je svakojaku robu. Rude, kamen i mramor brodovima su se dovozili s Cipra, iz Grčke i Egipta, a drvenu se građu prevozilo iz Libanona. Vino je dolazilo iz Smirne, orašasti plodovi iz Damaska, a datulje iz Palestine. Ljekovite masti i kaučuk ukrcavalo se u Ciliciji, vunu u Miletu i Laodiceji, tkanine u Smirni i Libanonu, grimizni materijal u Tiru i Sidonu. Boje se slalo iz Tijatire, a staklo iz Aleksandrije i Sidona. Svilu, pamuk, slonovaču i začine uvozilo se iz Kine i Indije.
Što se može reći o brodu na kojem je Pavao nastradao kod Malte? Bio je to brod za prijevoz žitarica, ‘aleksandrijska lađa koja plovi u Italiju’ (Djela apostolska 27:6; vidi fusnotu u NW). Flote brodova za prijevoz žitarica bile su u privatnom vlasništvu Grka, Feničana i Sirijaca, koji su zapovijedali njima i opremali ih. Međutim, te je brodove unajmljivala država. “Kao i u slučaju skupljanja poreza”, kaže povjesničar William M. Ramsay, “vlast je uvidjela da je lakše unajmiti ljude za obavljanje posla nego organizirati vlastitu ogromnu mašineriju ljudi i opreme koja bi bila potrebna za tako opsežnu djelatnost.”
Pavao je u Rim doputovao brodom koji je imao pramčanu figuru “Dioskuri”. I to je bio aleksandrijski brod. Pristao je u Puteolima u Napuljskom zaljevu, u luku gdje su obično pristajale flote brodova za prijevoz žitarica (Djela apostolska 28:11-13). Iz Puteola — današnjeg Pozzuolija — teret se dalje prevozio kopnom ili se manjim brodovima transportirao rijekom Tiber na sjever sve do srca Rima.
Putnici na teretnim brodovima?
Zašto su Pavao i vojnici koji su ga čuvali putovali na teretnom brodu? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, trebamo znati što je u tim danima značilo ploviti brodom kao putnik.
U prvom stoljeću n. e. nisu postojali putnički brodovi. Putnici su putovali na trgovačkim brodovima. Njima su mogli putovati ljudi svih profila — državni službenici, intelektualci, propovjednici, vračari, umjetnici, sportaši, trgovci, turisti i hodočasnici.
Dakako, postojali su mali brodovi koji su prevozili putnike i teret u obalnim vodama. Pavao je možda jednim od takvih brodova putovao iz Troade da bi ‘došao u Makedoniju’. Možda je malim brodovima više puta plovio u Atenu i iz nje. Pavao je možda putovao malim brodom i na svom kasnijem putovanju iz Troade u Pataru, pored otokâ nedaleko od obale Male Azije (Djela apostolska 16:8-11; 17:14, 15; 20:1-6, 13-15; 21:1). Korištenje takvih malih brodova predstavljalo je uštedu vremena, ali oni nisu smjeli ploviti jako daleko od obale. Stoga su brodovi kojima je Pavao putovao na Cipar i potom u Pamfiliju te oni kojima je putovao iz Efeza u Cezareju i iz Patare u Tir morali biti znatno veći (Djela apostolska 13:4, 13; 18:21, 22; 21:1-3). I za brod na kojem je Pavao doživio brodolom pored Malte smatra se da je bio velik. Kolika je mogla biti veličina takvih brodova?
Književni izvori naveli su jednog stručnjaka da kaže: “Najmanja nosivost (brodova) koju su ljudi antičkog doba općenito smatrali praktičnom iznosila je otprilike 70 do 80 tona. Veoma popularna nosivost, barem u helenističko doba, bila je 130 tona. Iako su brodovi nosivosti 250 tona bili uobičajen prizor, bili su svakako veći od prosječnih. U rimsko doba brodovi koji su se koristili u državnom transportu bili su još i veći, poželjna nosivost iznosila je 340 tona. Najveći brodovi koji su tada plovili imali su nosivost i do 1 300 tona, možda i malo veću.” Prema jednom opisu zapisanom u drugom stoljeću n. e., aleksandrijski brod za prijevoz žitarica Isis bio je dug oko 55 metara, širok 14 metara, imao je skladišni prostor dubok 13 metara i vjerojatno je mogao prevoziti preko tisuću tona žitarica i nekoliko stotina putnika.
Kakav je bio smještaj putnika na brodu za prijevoz žitarica? Budući da su brodovi bili prvenstveno namijenjeni za teret, putnici su bili u drugom planu. Nisu im bile osigurane ni hrana ni usluge, samo voda. Spavali su na palubi, možda pod kakvim nadstrešnicama nalik šatoru koje bi se podizale uvečer, a raspremale svakog jutra. Iako je putnicima možda bilo dopušteno koristiti se brodskom kuhinjom, sami su trebali imati sve što je bilo potrebno za kuhanje, jelo, kupanje i spavanje — od posuđa do posteljine.
Plovidba morem — koliko je bila sigurna?
Bez instrumenata — čak i bez kompasa — moreplovci u prvom stoljeću orijentirali su se isključivo pomoću vida. Zbog toga je plovidba bila najsigurnija onda kad je vidljivost bila najbolja — uglavnom od kraja svibnja do sredine rujna. Dva mjeseca prije i poslije tog razdoblja trgovci su putovali uz rizik. No zimi su magla i oblaci često zaklanjali obalu te sunce danju, a zvijezde noću. Sezona plovidbe bila je zatvorena (latinski: mare clausum) od 11. studenog do 10. ožujka, osim u slučaju krajnje potrebe ili hitnosti. Oni koji su putovali pretkraj plovidbene sezone izlagali su se riziku da prezime u stranoj luci (Djela apostolska 27:12; 28:11).
Unatoč tome što je plovidba bila riskantna i sezonska, je li imala ikakve prednosti pred kopnenim putovanjima? Dakako da jest! Putovanje morem bilo je manje zamorno, bilo je jeftinije i brže. Kad su vjetrovi bili povoljni, brod je mogao preploviti i do 150 kilometara dnevno. A pješice se dnevno moglo prijeći 25 do 30 kilometara.
Brzina plovidbe gotovo je u potpunosti ovisila o vjetru. Putovati iz Egipta u Italiju značilo je stalno se boriti protiv vjetrova u pramac, čak i u najpovoljnije vrijeme. Najkraća ruta obično je bila preko Rodosa ili Mire ili pak nekih drugih luka na obali Licije u Maloj Aziji. Jednom se Isis, brod za prijevoz žitarica, nakon što se borio s olujama i izgubio na svom putu, usidrio u Pireju 70 dana nakon isplovljivanja iz Aleksandrije. Uz pretežno sjeverozapadni vjetar u krmu, njegov je povratak iz Italije trajao možda 20 do 25 dana. A za isto bi putovanje kopnom u samo jednom od tih pravaca trebalo više od 150 dana, i to uz lijepo vrijeme.
Dobra vijest prenosi se daleko preko mora
Pavao je očito bio svjestan da je izvan plovidbene sezone opasno putovati morem. Čak je i savjetovao da se ne putuje krajem rujna ili početkom listopada, govoreći: “Ljudi! vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i ladje nego i duša našijeh” (Djela apostolska 27:9, 10). Međutim, vojni zapovjednik koji je bio u njegovoj pratnji ignorirao je to upozorenje, te se pored Malte dogodio brodolom.
Pavao je do kraja svoje misionarske karijere doživio bar još četiri brodoloma (Djela apostolska 27:41-44; 2. Korinćanima 11:25). Pa ipak, preveliki strah s obzirom na ono što bi se moglo dogoditi nije sprečavao rane propovjednike dobre vijesti da plove morem. Oni su u potpunosti iskoristili sva raspoloživa sredstva za putovanje kako bi širili poruku Kraljevstva. I tako je u poslušnosti Isusovoj zapovijedi svjedočanstvo dano nadaleko i naširoko (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 1:8). Zahvaljujući njihovoj revnosti, vjeri onih koji su slijedili njihov primjer i vodstvu Jehovinog svetog duha dobra je vijest doprla do najudaljenijih dijelova nastanjene Zemlje.
POGLAVLJE 54
Hrabro se borio protiv duhovne tame
bt 33, okvir odl. 3–4
“Neuki i obični ljudi”
U evanđeljima se Ivana ne spominje toliko koliko Petra. Međutim, i Ivan je bio temperamentan čovjek. Na takav zaključak upućuje i nadimak što ga je Isus dao njemu i njegovom bratu Jakovu – Boanerges, što znači “sinovi groma” (Mar. 3:17). Ivan je u početku toliko želio imati istaknut položaj da su on i njegov brat zamolili svoju majku da zatraži od Isusa da njih dvojicu postavi na najbolja mjesta u svom kraljevstvu. Iako je to što su tražili bilo sebično, time su ujedno pokazali da čvrsto vjeruju u dolazak Kraljevstva. Njihov je zahtjev Isusu dao priliku da svim svojim apostolima pruži pouku o poniznosti (Mat. 20:20–28).
Ivanova je temperamentnost došla do izražaja kad je jednog čovjeka koji nije bio Isusov sljedbenik pokušao spriječiti da istjeruje demone u Isusovo ime. U jednoj drugoj prilici Ivan je htio prizvati vatru s neba da uništi jedno samarićansko selo čiji stanovnici nisu povoljno reagirali kad je Isus poslao glasnike da ondje izvrše potrebne pripreme za njegov dolazak. Isus je oba puta prekorio Ivana zbog toga što je tako reagirao. Ivan je očigledno s vremenom postao uravnotežen i samilostan, što ranije očito nije bio u dovoljnoj mjeri (Luka 9:49–56). No unatoč svojim nedostacima bio je “učenik kojeg je Isus naročito volio”. Stoga je Isus prije svoje smrti svoju majku Mariju povjerio njemu na brigu (Ivan 19:26, 27; 21:7, 20, 24).
Pouke iz Djela apostolskih
4:13 — Jesu li Petar i Ivan bili nepismeni ili neobrazovani? Nisu. Nazvani su “neukima i običnima” zato što nisu pohađali rabinske škole u kojima se pružala vjerska pouka.
Proročanstva koja ukazuju na Krista
14 Nakon uskrsnuća Isus se pojavio svojim učenicima kraj Galilejskog mora. Tamo je Petru kazao: “Ako je moja volja da [Ivan] ostane dok ne dođem, što se ti brineš za to?” (Ivan 21:1, 20-22, 24). Je li to značilo da će apostol Ivan nadživjeti ostale apostole? Nesumnjivo jest, jer je on vjerno služio Jehovi još gotovo 70 godina. Međutim, Isusove riječi znače i puno više.
15 Izraz “dok ne dođem” podsjeća nas na Isusove riječi da ‘Sin čovječji dolazi u svom kraljevstvu’ (Matej 16:28). Ivan ‘ostaje dok Isus ne dođe’ u tom smislu što kasnije dobiva proročansku viziju o Isusu koji dolazi kao Vladar Kraljevstva. Ivan pretkraj života, dok je kao izgnanik bio na otoku Patmosu, dobiva Otkrivenje sa svim njegovim zadivljujućim proročanskim znakovima o događajima koji će se zbivati tokom ‘Gospodinovog dana’. Ivana su se toliko dojmile te izvanredne vizije da je na Isusove riječi: “Da; dolazim brzo” on odgovorio: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 1:1, 10; 22:20).
43. knjiga Biblije — Ivan
3 Kršćani s početka drugog stoljeća smatrali su da je Ivan napisao tu knjigu i da je ona sastavni dio biblijskog kanona. Klement Aleksandrijski, Irenej, Tertulijan i Origen, koji su živjeli krajem drugog i početkom trećeg stoljeća, posvjedočili su da je Ivan napisao to Evanđelje. Osim toga, unutar samog Evanđelja postoje mnogi dokazi za to da ga je Ivan napisao. Pisac te knjige očigledno je bio Židov, koji je dobro poznavao židovske običaje i njihovu zemlju (2:6; 4:5; 5:2; 10:22, 23). Dobro poznavanje određenih događaja ukazuje na to da je pisac bio apostol, i to ne bilo koji, nego jedan od trojice koji su bili najbliži s Isusom — Petar, Jakov ili Ivan — koji su u posebnim prilikama pratili Isusa (Mat. 17:1; Mar. 5:37; 14:33). Od njih trojice Jakov (sin Zebedejev) isključen je kao pisac jer je otprilike 44. n. e., dakle mnogo prije nego što je ova knjiga bila napisana, bio pogubljen po naredbi Heroda Agripe I (Djela 12:2). Petra se također može isključiti kao pisca jer se njega u Ivanu 21:20-24 spominje zajedno s piscem.
4 U tim završnim recima pisca se opisuje kao učenika “kojega je Isus naročito ljubio”. Taj i slični izrazi upotrijebljeni su više puta u toj knjizi, a nijednom se ne spominje ime apostola Ivana. Isus je u tim recima o njemu rekao: “Ako ja želim da on ostane dok ne dođem, što se ti brineš za to?” (Ivan 21:20, 22). Te riječi ukazuju na to da će taj učenik poživjeti mnogo duže nego Petar i ostali apostoli. Sve se to može primijeniti na apostola Ivana. Zanimljivo je da je Ivan, nakon što je imao viđenje o Isusovom dolasku, ovim riječima zaključio to značajno proročanstvo iz otkrivenja koje je dobio: “Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkr. 22:20).
ČLANAK ZA RAZMATRANJE 2
Što učimo od učenika “kojeg je Isus naročito volio”?
Volimo jedni druge! Jer ljubav je od Boga (1. IVAN. 4:7)
SAŽETAK
Smatra se da je apostol Ivan bio “učenik kojeg je Isus naročito volio” (Ivan 21:7). On je već kao mlad čovjek očito imao mnoge lijepe osobine. Godinama kasnije Jehova ga je nadahnuo da napiše puno važnih pouka o ljubavi. U ovom članku razmotrit ćemo neke Ivanove zapise i vidjet ćemo što od njega možemo naučiti o ljubavi.
“BOG je ljubav”, napisao je apostol Ivan (1. Ivan. 4:8). Ta jednostavna izjava podsjeća nas na jednu temeljnu istinu: Bog, koji je izvor života, ujedno je i izvor ljubavi. Jehova nas voli! Zbog njegove ljubavi osjećamo se sigurno, sretno i zadovoljno.
2 Za kršćane pokazivanje ljubavi nije stvar izbora. To je zapovijed po kojoj moramo živjeti. (Pročitaj Mateja 22:37–40.) Kad dobro upoznamo Jehovu, obično nam je lako držati se prve zapovijedi. To je zato što je Jehova savršen. On je uvijek dobar i obziran prema nama. No možda nam je ponekad teško držati se druge zapovijedi. Zašto? Zato što su naša braća i sestre – koji se ubrajaju u bližnje o kojima je Isus govorio – nesavršeni ljudi. Oni ponekad mogu reći ili učiniti nešto što mi doživimo kao grubo ili neljubazno. Jehova je znao da će nam biti izazov pokazivati ljubav jedni drugima, pa nam je preko nekih pisaca Biblije dao konkretne savjete o tome zašto i kako to trebamo činiti. Jedan od tih pisaca bio je Ivan (1. Ivan. 3:11, 12).
3 Ivan je u svojim zapisima više puta istaknuo da kršćani moraju pokazivati ljubav. Zapravo, u njegovom se evanđelju izrazi “ljubav” i “voljeti” spominju više puta nego u ostala tri evanđelja zajedno. Ivan je imao oko stotinu godina kad je napisao svoje evanđelje i svoje tri poslanice. Iz tih biblijskih knjiga učimo da sve što kršćani čine trebaju činiti iz ljubavi (1. Ivan. 4:10, 11). No Ivanu je trebalo vremena da to nauči.
4 Kad je Ivan bio mlad, nije uvijek pokazivao ljubav. To je došlo do izražaja u jednoj prilici kad je s Isusom i drugim njegovim učenicima prolazio kroz Samariju na putu za Jeruzalem. Stanovnici jednog samarićanskog sela nisu ih htjeli ugostiti. Kako je Ivan reagirao? On i njegov brat Jakov predložili su Isusu da dozovu vatru s neba da uništi sve stanovnike tog sela (Luka 9:52–56). U jednoj drugoj situaciji Ivan nije pokazao ljubav prema ostalim apostolima. On i njegov brat Jakov očito su nagovorili svoju majku da zatraži od Isusa da im dodijeli istaknuta mjesta u Kraljevstvu. Kad su drugi apostoli saznali što su Jakov i Ivan učinili, jako su se naljutili (Mat. 20:20, 21, 24). No usprkos svim Ivanovim manama i greškama Isus ga je i dalje volio (Ivan 21:7).
5 U ovom članku razmotrit ćemo Ivanov primjer i neke pouke o ljubavi koje je on zapisao. Iz toga ćemo naučiti kako mi možemo pokazivati ljubav svojoj braći i sestrama. Isto tako, saznat ćemo na koji važan način kršćanin koji je glava obitelji može pokazati da voli svoju obitelj.
LJUBAV SE POKAZUJE DJELIMA
6 Mnogi ljudi misle da voljeti nekoga znači osjećati snažnu naklonost prema njemu i dati mu to do znanja lijepim riječima. No ako nekoga stvarno volimo, trebamo mu to i pokazati svojim djelima. (Usporedi Jakova 2:17, 26.) Naprimjer, Jehova nas voli i to nam je dao do znanja divnim riječima koje su zapisane u Bibliji (Psal. 25:10; Rim. 8:38, 39; 1. Ivan. 4:19). No mi smo uvjereni da nas on voli ne samo zato što nam je to rekao nego i zato što nam je to pokazao svojim djelima. Ivan je napisao: “Božja ljubav prema nama očitovala se tako što je Bog poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da bismo preko njega dobili život” (1. Ivan. 4:9). Jehova je dopustio da njegov voljeni Sin pati i umre za nas (Ivan 3:16). Imamo li onda imalo razloga sumnjati da nas Jehova stvarno voli?
7 Isus je svojim učenicima dao do znanja da ih voli (Ivan 13:1; 15:15). Pokazao je koliko voli svoje učenike, a i sve nas, ne samo onim što je govorio nego i onim što je činio. Rekao je: “Nitko nema veću ljubav od onoga tko svoj život da za svoje prijatelje” (Ivan 15:13). Kad razmišljamo o tome što su Jehova i Isus učinili za nas, na što nas to treba potaknuti?
8 Mi pokazujemo da volimo Jehovu i Isusa tako da se držimo njihovih zapovijedi (Ivan 14:15; 1. Ivan. 5:3). A Isus nam je zapovjedio da volimo jedni druge (Ivan 13:34, 35). No nije dovoljno da svojoj braći i sestrama samo kažemo da ih volimo. Trebamo im to i pokazati svojim djelima. (Pročitaj 1. Ivanovu 3:18.) Na koje načine možemo pokazati da ih volimo?
VOLI SVOJU BRAĆU I SESTRE
9 Ivan je mogao ostati sa svojim ocem i zarađivati novac baveći se obiteljskim poslom, ribarenjem. No on je ostatak svog života posvetio pomaganju drugima da upoznaju istinu o Jehovi i Isusu. Ivan nije odabrao lagan životni put. On je zbog propovijedanja dobre vijesti bio progonjen, a pretkraj 1. stoljeća, kad je već bio jako star, izgnan je na otok Patmos (Djela 3:1; 4:1–3; 5:18; Otkr. 1:9). Čak i dok je bio u zatvoru zato što je propovijedao o Isusu, pokazao je da misli na druge. Naprimjer, dok je služio kaznu na Patmosu, napisao je knjigu Otkrivenje i poslao je skupštinama kako bi braća znala “što će se uskoro dogoditi” (Otkr. 1:1). A zatim, vjerojatno nakon što je bio pušten s Patmosa, Ivan je napisao svoje evanđelje o Isusovom životu i službi. Napisao je i tri poslanice kako bi ohrabrio i ojačao svoju braću i sestre. Kako se možeš ugledati na Ivana, koji je do kraja života pokazivao samopožrtvovan duh?
10 Ti možeš pokazati da voliš ljude tako da svoj život posvetiš onome što je istinski vrijedno. Sotonin svijet želi da sve svoje vrijeme i snagu trošiš na sebe, pokušavajući zaraditi što više novca ili steći ugled u društvu. S druge strane, samopožrtvovni kršćani diljem svijeta provode puno vremena propovijedajući dobru vijest i pomažući ljudima da se zbliže s Jehovom. Neki su čak započeli s punovremenom službom kako bi se što više posvetili propovijedanju i poučavanju ljudi biblijskim istinama.
11 Mnogi kršćani moraju raditi puno radno vrijeme kako bi prehranili sebe i svoju obitelj. Unatoč tome ti objavitelji vjerno podupiru Božju organizaciju onako kako to mogu. Naprimjer, neki imaju priliku sudjelovati u pružanju humanitarne pomoći, drugi mogu surađivati u građevinskim projektima, a svi imaju mogućnost svojim dobrovoljnim prilozima podupirati naše svijetom rašireno djelo. Oni to čine zato što vole Boga i svoje bližnje. Mi svaki tjedan pokazujemo da volimo svoju braću i sestre tako što prisustvujemo sastancima i sudjelujemo na njima. Dolazimo na sastanke iako smo možda umorni. Dajemo komentare iako možda imamo tremu. Hrabrimo druge prije ili nakon sastanka iako i sami imamo svojih problema (Hebr. 10:24, 25). Jako smo zahvalni za sve što čine naša draga braća i sestre!
12 Ivan je pokazao da voli svoju braću i sestre ne samo tako što im je davao pohvale nego i tako što im je davao savjete kad je to trebalo. Naprimjer, u svojim ih je poslanicama pohvalio za njihovu vjeru i dobra djela, ali im je dao i ozbiljne savjete u vezi s grijehom (1. Ivan. 1:8–2:1, 13, 14). I mi trebamo pohvaliti svoje suvjernike za sve dobro što čine. No ako netko počne usvajati krive stavove ili činiti nešto neispravno, možemo mu pokazati ljubav tako da mu taktično skrenemo pažnju na to. Treba hrabrosti da bi se prijatelju dalo savjet, ali Biblija kaže da pravi prijatelji izoštravaju, odnosno ispravljaju, jedan drugoga (Izr. 27:17).
13 Ponekad svojoj braći i sestrama pokazujemo ljubav onim što ne činimo. Naprimjer, ne vrijeđamo se lako na ono što oni kažu. Osvrnimo se na jedan događaj koji se odigrao pretkraj Isusovog života na Zemlji. On je rekao svojim učenicima da mogu dobiti život samo ako se hrane njegovim tijelom i piju njegovu krv (Ivan 6:53–57). Te su riječi toliko sablaznile mnoge njegove učenike da su ga napustili, no njegovi pravi prijatelji, među kojima je bio i Ivan, nisu to učinili. Oni su ostali uz njega. Isusovi vjerni prijatelji nisu razumjeli što je on time htio reći i vjerojatno su bili iznenađeni. No nisu zaključili da on govori besmislice i nisu se sablaznili ili uvrijedili zbog njegovih riječi. Umjesto toga, imali su povjerenja u Isusa jer su znali da on govori istinu (Ivan 6:60, 66–69). Jako je važno da se ni mi ne vrijeđamo lako zbog onog što kažu naši prijatelji. Umjesto toga, dajmo im priliku da objasne što su zapravo htjeli reći (Izr. 18:13; Prop. 7:9).
14 Ivan nas je upozorio i da ne smijemo mrziti svoju braću i sestre. Ako se ne bismo držali tog savjeta, lako bismo mogli postati marionete u Sotoninim rukama (1. Ivan. 2:11; 3:15). To se dogodilo nekim kršćanima pretkraj 1. stoljeća. Sotona se svim silama trudio posijati mržnju i razdor među Božjim narodom. U vrijeme kad je Ivan napisao svoje poslanice, u skupštinu su se već uvukli ljudi koji su pokazivali isti duh kao i Sotona. Naprimjer, Diotref je stvarao ozbiljne probleme i podjele u jednoj skupštini. Nije pokazivao poštovanje prema putujućim predstavnicima vodećeg tijela. Čak je pokušavao izbaciti iz skupštine pojedince koji su pokazivali gostoljubivost onima koje on nije volio. Kako je samo bio drzak! (3. Ivan. 9, 10). Sotona i danas očajnički pokušava razjediniti Božji narod služeći se taktikom “zavadi pa vladaj”. Nemojmo nikada dopustiti da mržnja razori naše jedinstvo.
VOLI SVOJU OBITELJ
15 Kršćanin koji je glava obitelji pokazuje da voli svoju obitelj tako što se brine za njihove materijalne potrebe (1. Tim. 5:8). No on mora imati na umu da je puno važnije pomoći članovima svoje obitelji da zadovolje svoje duhovne potrebe (Mat. 5:3). U tome se može ugledati na Isusov dobar primjer. Iz Ivanovog evanđelja saznajemo da je Isus mislio na svoju obitelj čak i dok je umirao na mučeničkom stupu. U tim su trenucima u blizini stajali Ivan i Isusova majka Marija. Iako je bio u strašnim mukama, Isus se obratio Ivanu i zamolio ga da preuzme brigu o Mariji (Ivan 19:26, 27). Isus je imao braću i sestre koji su nesumnjivo bili spremni brinuti se za Marijine fizičke potrebe, ali izgleda da dotad još nitko od njih nije postao njegov učenik. Zato se Isus htio pobrinuti da Marija ima nekoga tko će se za nju brinuti i u duhovnom pogledu.
16 Ivan je imao velike odgovornosti. Kao jedan od apostola, predvodio je u djelu propovijedanja. Osim toga, ako je bio oženjen, morao se brinuti i za materijalne i za duhovne potrebe svoje obitelji (1. Kor. 9:5). Što iz toga može naučiti svaki kršćanin koji je glava obitelji?
17 Brat koji je glava obitelji može imati mnogo važnih odgovornosti. Naprimjer, on mora marljivo raditi na poslu kako bi svojim vladanjem donosio hvalu Jehovi (Efež. 6:5, 6; Titu 2:9, 10). Osim toga, možda ima neke odgovornosti u skupštini, primjerice da služi kao pastir i predvodi u djelu propovijedanja. No jako je važno i da redovito proučava Bibliju sa svojom ženom i djecom. Oni su mu jako zahvalni za sve što čini kako bi zadovoljio njihove fizičke, emocionalne i duhovne potrebe (Efež. 5:28, 29; 6:4).
“UVIJEK ĆU VAS VOLJETI”
18 Ivan je imao dugačak i uzbudljiv život. Doživio je razne kušnje koje su mogle oslabiti njegovu vjeru. No uvijek je davao sve od sebe da se drži Isusovih zapovijedi, pa tako i one da voli svoju braću i sestre. Zbog toga je bio siguran da ga Jehova i Isus vole i da će mu dati snage da se nosi s bilo kojom kušnjom (Ivan 14:15–17; 15:10; 1. Ivan. 4:16). Sotona i njegov svijet ni na koji način nisu mogli spriječiti Ivana da voli svoju braću i sestre, da im kaže što osjeća prema njima i da im djelima pokazuje ljubav.
19 Poput Ivana, i mi živimo u svijetu kojim vlada Sotona, a on je prepun mržnje (1. Ivan. 3:1, 10). Želi nas navesti da prestanemo voljeti svoju braću i sestre, no ne može uspjeti u tome ako mu mi to ne dopustimo. Stoga dajmo sve od sebe da volimo svoju braću i sestre i pokazujmo im to svojim riječima i djelima. Tada ćemo se radovati tome što možemo biti dio Jehovine obitelji i naš će život imati pravi smisao. (Pročitaj 1. Ivanovu 4:7.)