Posuđivanje novca i kršćanska ljubav
NEDAVNO se kćerka nekog poljoprivrednika teško razboljela. Budući da je on bio siromašan, nije bio u mogućnosti odvesti kćerku k liječniku, iako je hitno trebala liječničku pomoć. U gradu gdje su živjeli — kao u većini gradova te zemlje — bio je neki lihvar, koji je davao novac u zajam po visokoj stopi kamata. Primjerice, ako posudiš pet dolara, slijedeći mjesec moraš mu vratiti šest. Taj lihvar je dao odmah poljoprivredniku potreban iznos, a slijedećeg mjeseca je morao, naravno, poljoprivrednik početi sa plaćanjem kamata.
Kako bi ti gledao na takav dogovor? Je li ispravno da kršćanin posuđuje novac na dobit pod takvim okolnostima?
Apostol Ivan je rekao svojoj kršćanskoj braći, da ne bi trebali ‘zatvoriti svoje srce’ svojoj braći u nevolji (1. Ivanova 3:17). U zakonu, koji je Bog dao Izraelcima, bila je izričita zapovijed: “Neka ne otvrdne srce tvoje ili ne zatvori ruke svoje prema svome siromašnom bratu. Nego mu darežljivo otvori ruku svoju i pozajmi mu svakako kao zalog onoliko koliko mu treba, što mu nedostaje” (5. Mojsijeva 15:7, 8, NS).
Dakle, lihvar je učinio dobro što je dao na raspolaganje novac za liječenje bolesne djevojke. Barem je dobila potrebnu liječničku pomoć. Međutim, postojalo je i drugo obilježje zakona danog Izraelcima. Ono glasi: “Ako pozajmiš novac mom narodu, potištenom pored tebe, nemoj biti lihvar prema njemu. Nemoj tražiti kamate od njega” (2. Mojsijeva 22:25, NS). Zašto Židovi nisu mogli pozajmljivati s kamatama jedan drugome?
Znamo, da su u početku Židovi bili dobrim dijelom poljoprivrednici, a ne poslovni ljudi — trgovci. Ako je poljoprivrednik, koji je obrađivao od svojih djedova naslijeđenu zemlju, tražio novac u zajam, najvjerojatnije je to bilo zato jer je pao u nevolju. Zakon je prihvatio kao gotovu stvar, da je onaj koji je tražio novac bio “u nevolji”. Možda je imao nesretan slučaj, možda je ljetina podbacila, ili je iz nekog drugog razloga trebao novac da bi preživio do sljedeće žetve. Zahtijevati kamate pod takvim okolnostima značilo bi zarađivati na račun bratove nevolje. To ne bi bilo pokazivanje ljubavi, a Izraelcima je bilo zapovjeđeno: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (3. Mojsijeva 19:18, NS).
Iako kršćani nisu danas pod tim starim zakonom, ipak su obavezni ljubiti jedan drugoga. Isus kaže: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Matej 22:39, NS). Dakle, kad kršćanin vidi svoga brata u nevolji, koji od njega traži zajam, ne bi smio zahtijevati kamate na posuđeni novac.
Istina, kršćani u vrijeme teškoća pomažu jedni drugima ne samo zajmovima — nego daju i poklone. U prvom stoljeću su Pavao i Barnaba bili zaduženi od kršćana u Maloj Aziji, da odnesu novčane poklone braći u Judeju, koja su trpjela glad (Djela apostolska 11:29, 30). Tako je i danas, kada god dođe do prirodne katastrofe, kršćani pomažu poklonima svojoj braći.
U istom duhu Isus je poticao: “Ne odbij onoga koji hoće posuditi od tebe bez kamata” (Matej 5:42, NS). Kršćanin gleda na trenutne poteškoće svoga brata kao na priliku za pokazivanje ljubavi. On treba pomoći koliko god može, dajući čak i poklone ili beskamatne zajmove. Da je gore navedeni lihvar primijenio kršćanska načela, nesumnjivo bi imao takovo stanovište.
Vraćanje posuđenog novca
Onaj koji je uzeo zajam nije bez obaveza. Pavao je opomenuo kršćane: “Ne budite nikome ništa dužni osim da ljubite jedan drugoga” (Rimljanima 13:8, NS). Dakle, onaj koji je posudio novac, treba biti svjestan svoje obaveze, da što prije vrati svoj dug. Ni u kom slučaju ne bi smio misliti, kako ne treba vratiti posuđeni novac, jer je vjerovnik bogatiji od njega. Također ne bi trebao očekivati od nekog kršćanina, koji je liječnik ili advokat, da ti besplatno učini neke osobne usluge.
Isus kaže: “Vaše ‘da’ neka bude ‘da’, a ‘ne’, ‘ne’ (Matej 5:37, NS). Drugim riječima, kršćanin se treba držati dane riječi. To znači, ako posudi novac i obeća ga vratiti u određeno vrijeme, ili se na neki drugi način obaveže, treba poduzeti sve kako bi vratio dug. Da bi se pomoglo kršćaninu i da ne bi došlo do kakvog nesporazuma sa obje strane, mudro je napraviti pismeni ugovor, u kojem je naznačen posuđeni iznos, način vraćanja itd.
Posuđivati sa kamatama
Da li je uvijek bezosjećajno tražiti kamate? Ne bezuvjetno. Znamo da stari Izraelci nisu tražili kamate od Izraelaca, međutim, drugačije su postupali sa strancima. “Od stranca možeš tražiti plaćanje kamata”, kaže zakon (5. Mojsijeva 23:20, NS). Zašto ta razlika? Vjerojatno zato, jer je stranac u Izraelu bio poslovan čovjek ili trgovac, a zajam bi možda koristio u poslovne svrhe. Dakle, bilo bi razumljivo da pozajmljivač novca sudjeluje u bilo kom dobivenom profitu i to putem kamata.
Isus nije uputio prigovor načelu pozajmljivanja novca sa kamatama. On je to potvrdio svojom usporedbom. Govorio je o nekom čovjeku ugledna roda, koji je otputovao za neko vrijeme i ostavio novac svojim robovima. Kad se vratio, pozvao ih je da polože račun i ustanovio da je većina robova uložila novac i ostvarila dobit. Te robove je pohvalio. Međutim, jedan rob nije uložio novac; nije ostvario ni dobit. Nije ga stavio čak niti u banku — u stvari, posudio ga banci za poslovanje — i tako dobio kamate. Gospodar je tog roba ukorio (Luka 19:11-24).
A kako je danas? Dvije kršćanske žene imale su, primjerice, poslovni ugovor. Jedna bi posudila drugoj oko 20 dolara dnevno. Ona koja je uzimala novac kupovala bi hranu i prodavala je na tržnici. Na kraju dana ostvarila bi ukupnu dobit od 25 dolara. Vjerovniku, u navedenom primjeru sestri, bi vratila 21 dolar, a za sebe zadržala 4 dolara. U toj zemlji prosječna dnevna zarada nije iznosila 4 dolara.
U nekoj drugoj zemlji neki je kršćanin vodio (obrtnu) obiteljsku radnju. Zbog napretka tehnologije znao je, da će uskoro taj posao zastarjeti. Međutim, ukazala mu se prilika da otvori drugi obrt. Ali problem je bio u tome, jer mu je nedostajao novac. Zato je posudio novac od jednog našeg brata i obećao mu vraćati mjesečno, uz određenu kamatnu stopu.
Protive li se takvi dogovori duhu Božjeg zakona danog Izraelcima, koji nisu smjeli tražiti kamate jedan od drugoga? Nikako ne! Kad netko nije u prijekoj potrebi, nego želi dobiti zajam — možda iz poslovnih razloga — vjerovnik može tražiti kamate. Koliki postotak? To je ovisno o više faktora, naime, o vrsti zajma, dogovoru ili načinu plaćanja i zakonu dotične zemlje. Kod prvog slučaja, kojeg smo spomenuli, možda izgleda dosta visoka kamata od 5 posto dnevno. Međutim, zajmoprimac ili dužnik je imao dobit od 25 posto i bio spreman nešto od toga podijeliti sa vjerovnikom.
Ako kasnije nastupe problemi ne bi bilo razumno, da se dužnik žali na previsoku stopu kamate, ako je u početku slobodno i dobrovoljno na to pristao. Zato ponavljamo: Mudro je pismeno postaviti uvjete zajma, kako ne bi kasnije došlo do nesporazuma.
Prilike za pokazivanje ljubavi
Kad se takvi poslovi obavljaju bez problema, mogu koristiti svakome. Međutim, svijet je pun neizvjesnosti i stvari često mogu poći naopako ili neplanirano. Na primjer, što bi se dogodilo da je ranije spomenuta žena, koja je svaki dan posuđivala 20 dolara, bila pokradena? Ili, pretpostavimo da kod poslovnog sporazuma ili ugovora između dvije stranke poduhvat nije uspio kao što se očekivalo i dužnik nije u mogućnosti platiti obećane kamate?
Biblija nam ne daje izravna pravila za rješenje takvih problema, ali još uvijek vrijedi obaveza: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Matej 22:39, NS). Ako obje stranke uravnoteže obostrane interese u duhu praktične mudrosti, promatrajući objektivno stanje i razumno prihvaćajući preporuke, mogu obično na koristan način riješiti stvari.
Apostol Pavao sigurno nije preporučio kršćanima, da dovode na sud svoju braću zbog financijskih razloga. Rekao je: “Sigurno predstavlja za vas razočaranje što imate parnice među sobom. Zašto radije ne pretrpite nepravdu? Zašto ne pristanete radije da budete oštećeni?” (1. Korinćanima 6:7, NS).
Kršćanski dužnik, pošto nije ‘pohlepan za nepoštenim dobitkom’, treba zaista željeti vratiti svoj dug (1. Timoteju 3:8). U Bibliji stoji da “zla osoba pozajmljuje a ne vraća” (Psalam 37:21, NS). Čak ako nastanu i neočekivane poteškoće, on ne želi biti među ‘zlima’. Želi biti osoba, koja “ne duguje nikome ništa”osim ljubavi (Rimljanima 13:8). Dakle, trebao bi postupati pošteno i ne tražiti ‘rupe’ u zakonu kako bi izbjegao svojim obavezama.
S druge strane vjerovnik treba biti razuman u svojim očekivanjima. Trebao bi shvatiti da posuđivanje uključuje određenu mjeru rizika. Dakle, ne bi trebao vršiti nepodnošljivi pritisak na dužnika. Može se dogoditi, da tog trenutka nema novca i nije u stanju vratiti dug. Mnogi kršćani su u takvim slučajevima pokazali, da nisu ‘ljubitelji novca’ produžujući rok vraćanja ili su prihvatili uviđavno i razumno poravnavanje (1. Timoteju 3:3). Neki su potpuno otpisali dug.
Razmatrajući probleme, koji se mogu pojaviti kod uzimanja i davanja novca u zajam, nastaje sljedeće pitanje: “Je li to zaista nužno potrebno?” Biblija ne osuđuje posuđivanje novca kad je to nužno. Međutim, često to nije tako. Mnogo puta je ‘želja očiju’ jača od kupovne moći ljudi i oni posuđuju novac kupujući luksuzne stvari koje zaista ne trebaju (1. Ivanova 2:16). Na kraju se račun mora platiti. Zato Biblija otvoreno upozorava: “Tko uzima u zajam biva sluga onome koji mu daje” (Priče Salamunove 22:7).
Međutim, kada dođe do posuđivanja među kršćanima, često je to prilika za pokazivanje kršćanskih osobina. Na primjer: poštena želja da se ispune obaveze, duboko zanimanje za dobrobit drugih i izbjegavanje ljubavi prema novcu, sigurno će pomoći da se novac daje u zajam uz kršćansku ljubav. Tako će se poslušati biblijska zapovijed: “Obavljajte sve vaše poslove u ljubavi” (1. Korinćanima 16:14, NS).