Zašto priznati kad nisi u pravu?

“SAMO mrtvi ne griješe.” To je bilo rečeno za nesavršene ljude. I kad razmisliš o tome, možeš se pitati: tko nije makar ponekad pogriješio? Tko ne griješi?

Božja riječ, Biblija, pokazuje jasno da svi griješimo, jer u njoj piše: “Nema pravednog čovjeka na zemlji, koji uvijek čini dobro i ne griješi.” Hebrejska i grčka riječ, u Bibliji prevedena sa “grijeh”, doslovno znači “promašiti cilj” — biti u krivu što se tiče Božjih zahtjeva (Propovjednik 7:20, NS).

Koliko god je uobičajeno praviti greške, biti u krivu, da, griješiti, ipak je to teško priznati. Da li se ti kao muž i otac želiš na neki način provući, kad trebaš priznati ženi ili djetetu da si u krivu? Ako si na položaju pretpostavljenoga, priznaješ li svojim podređenima da nisi u pravu? Jednako je tako sa ženama, djecom, namještenicima i ostalima u drugim okolnostima.

Zašto nerado priznajemo

Izgleda da je u ljudskoj prirodi pokušati se opravdati. Kad smo bili djeca, kako je samo roditeljima bilo teško natjerati nas da priznamo svoju pogrešku i da se trebamo ispričati! A kad smo odrasli, možda pokazujemo sličan stav. Možda netko pokušava opravdati svoju grešku i dokazati, da on zaista nije pogriješio, nego da je netko drugi pogriješio, ili da su bile krive neuobičajene okolnosti.

Izgleda da je naročito teško onima na odgovornim položajima priznati da nisu u pravu. Zašto? Nesumnjivo je u mnogim slučajevima razlog ponos. Zabrinuti su što će drugi misliti; žele “sačuvati obraz”. A drugi opet ne priznaju da su u krivu možda radi osjećaja nesigurnosti. Netko može misliti, da će dovesti u opasnost svoj položaj ako prizna grešku.

Nesumnjivo, neki pojedinci nerado priznaju da su pogriješili zbog cijene koju možda moraju platiti za svoju grešku. Tako neki željezničar može izazvati ozbiljnu nesreću radi aljkavosti. No, ako prizna da je pogriješio, može izgubiti posao ili čak otići u zatvor. Ili, liječnik može doći do skupe parnice zbog pogrešnog liječenja ili pogrešne dijagnoze i ako prizna grešku, može njega ili osiguravajući zavod mnogo koštati.

Zatim, netko također može imati teškoće vidjeti stvari u pravom svjetlu. Biblija o tome kaže: “Tko greške svoje raspoznaje?” Osim toga, srce može gajiti osjećaje, koji nas sprečavaju priznati svoju grešku. Da, “srce je prevarnije od svega ... Tko ga može poznati?” (Psalam 19:12, NS; Jeremija 17:9, NS).

Nepovoljne posljedice

Kratkovidan osobni interes može nas navesti da se opravdavamo umjesto da priznamo pogrešku. No, bez obzira na naše rasuđivanje, naša nespremnost priznavanja pogreške ima nepovoljne posljedice. To, na primjer, može prouzročiti zategnute odnose među članovima naše obitelji, suradnicima na poslu ili braćom u obožavanju. Ne priznavajući svoju pogrešku zapravo stavljamo na probu tuđu strpljivost ili gubimo poštovanje drugih. I najvjerojatnije stvaramo zapreku koja otežava slobodno komuniciranje.

Još ozbiljnija stvar je, kad se odbijanjem priznati svoju pogrešku opterećujemo lošom savješću a osobito ako je netko drugi okrivljen za ono što smo mi učinili. Ako se ustručavamo priznati grešku, može nam to postati navikom. Odbijajući priznati male greške, uskoro ćemo možda odbijati priznati veće — sve na svoju propast. Time može naša savjest postati potpuno neosjetljivom i kad učinimo težak grijeh (1. Timoteju 4:1, 2). No, prije svega, takav postupak će sigurno povrijediti bliski odnos s našim Stvoriteljem, Jehovom Bogom.

Primjeri iz prošlosti

Nepriznavajući svoje greške i pokušavajući svaliti krivicu na druge, svrstavamo se u prilično loše društvo. Prvi čovjek, Adam, okrivio je ‘ženu koju mu je Bog dao’ za svoju neposlušnost. Eva je pak okrivila zmiju. Međutim, Bog nije prihvatio te izgovore i smatrao je prvi ljudski par odgovornim. Zatim, loš primjer je bio kralj Saul, koji nije potpuno izvršio Božju osudu nad zlim Amalecima. Kada je Saul bio upitan zašto to nije učinio, okrivio je svoj narod. No, Bog nije uvažio ni taj izgovor (1. Mojsijeva 3:12-19; 1. Samuelova 15:15-23).

Biblija nam s druge strane daje primjere, koji pokazuju, da bi trebali priznati svoje greške. Jedan od tih primjera bio je Juda. Neispravno je postupao sa udovicom Tamarom, svojom snahom. Suočivši se sa svojom odgovornošću za njenu trudnoću, Juda je priznao: “Ona je pravednija od mene.” (1. Mojsijeva 38:26, NS). Ipak je priznao, da nije bio u pravu.

A kako je postupio kralj David? Poduzeo je sve da bi sakrio svoj grijeh sa Betsabejom. Kada mu je prorok Natan iznio njegovu krivicu, David je priznao: “Ogriješio sam se o Jehovu.” (2. Samuelova 12:13, NS). Dakle David je priznao da je bio kriv za neispravno postupanje.

Dobri rezultati

Dobro je prisjetiti se tih primjera iz prošlosti i priznati svoje pogreške. Ako to činimo, poboljšat ćemo, između ostalog, svoje odnose u obitelji. Bolje ćemo izlaziti na kraj i sa svojim pretpostavljenima i nećemo pretjerivati u iskušavanju njihove strpljivosti. Značajno je da u Bibliji piše: “Ako se na te digne gnjev vladarev, ne ostavljaj svoga mjesta, jer blagost, smanjuje velike grijehe” — da, čak i vrlo ozbiljne pogreške (Propovjednik 10:4, NS).

A što učiniti ako zauzimamo odgovorni položaj? Ako smo spremni priznati svoje greške, steći ćemo poštovanje svojih podređenih. Osim toga, takav će nam stav pomoći napredovati u svladavanju svojih slabosti.

Posebno je važno, sačuvati čistu savjest i dobar odnos prema našem Bogu. Dakle, ako smo ozbiljno pogriješili, najprije priznajmo da smo pogriješili. U iskrenoj molitvi možemo onda zatražiti od nebeskog Oca milostivi oproštaj preko Isusa Krista (Psalam 103:10-14; 1. Ivanova 2:1, 2). Možemo također u potpunosti iskoristiti pružanu duhovnu pomoć (Jakov 5:13-16). Takvo je postupanje mudro, jer nam Božja riječ kaže: “Tko skriva svoje grijehe neće uspjeti, a tko ih priznaje i odriče ih se, dobiva milost” (Priče Salamunove 28:13, NS).

Što nam može pomoći kod svladavanja tog naginjanja

Jasno je da nam treba pomoć želimo li nadvladati sklonost nepriznavanja svojih grešaka. Često će u tome pomoći smisao za humor, osobito ako naša krivica ili greška nije suviše ozbiljna ili važna. Tako se neka dobra domaćica, kad je nosila mnogo tanjura, spotakla, ispustila tanjure i sve ih razbila. Na to je prasnula u smijeh, jer joj se činilo, da se njoj takvo što ne može dogoditi. No, ipak joj se dogodilo! Da, često će nam smisao za humor pomoći, da si ne uzimamo to suviše ozbiljno, što je često osnovni razlog da ne želimo priznati neku grešku.

Poštenje i suosjećanje su također važni. Ako određene osobe imaju prava znati da smo pogriješili, trebamo biti spremni priznati krivicu. Osobito bi nas suosjećanje prema drugima trebalo navesti da priznamo pogrešku a posebno ako bi netko drugi bio okrivljen i trpio zbog naše greške. Ovdje vrijede Isusove riječi: “Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima” (Luka 6:31).

Poniznost će nam također pomoći priznati krivicu. Ako dobro razmislimo, utvrdit ćemo da se nepriznavanje krivice graniči sa licemjernošću, zar ne? Jehovi se ne dopada ni ponosita a ni licemjerna osoba (Priče Salamunove 21:4; Jakov 3:17).

U spremnosti da priznamo grešku, najviše će nam pomoći održavanje bliskog odnosa s Jehovom. Zašto? Jer ćemo željeti u poniznoj molitvi iznijeti pred njega sve naše brige i greške. Tada ćemo, uvjereni u njegovu pomoć i milost, imati neusporedivi ‘Božji mir’ (Filipljanima 4:6, 7).

Dakle, pošto svi mi griješimo, priznajmo svoje greške. Kada smo krivi, ponizno to priznajmo. Zatim izgrađujuće radimo na svojim greškama, za našu i korist drugih.