Trebaš li vjerovati u Trojstvo?

VJERUJEŠ li iskreno u Trojstvo? Stotine milijuna kršćana vjeruje. Možda si uvijek mislio da se ono temelji na Bibliji. Znaš li pouzdano što ono znači? Razumiješ li ga? Možeš li ga objasniti?

Atanazijsko vjerovanje, jedna od najranijih potpunih izjava o trojstvu, objašnjava ga ovako:

“Božanstvo Oca, Sina i Svetog duha jeste jedno: slava je jednaka, veličanstvenost jednako vječna. ... Otac je svemoguć, Sin je svemoguć, i Sveti duh je svemoguć . Dakle, Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti duh je Bog. A ipak to nisu tri Boga, nego jedan Bog. U ovom Trojstvu nijedan nije ispred ili iza drugoga; nijedan nije veći ili manji od drugoga. Nego su sve tri osobe zajedno jednako vječne i potpune jednake.”

Dakle, prema nauci o trojstvu, Otac, Sin i Sveti duh jednaki su u sili, vlasti i vječnosti. Međutim, ostaje presudno pitanje: da li su Isus Krist i njegovi apostoli vjerovali i učili Trojstvo? Ako vjerujemo da jesu, suočavamo se s brojnim zbunjujućim pitanjima.

Prema Marku 13:32 (NS) Isus Krist je rekao: “A o danu tome ili o času (Božjeg dolazećeg izvršenja suda) nitko ne zna, ni anđeli na nebesima, ni sin, nego samo Otac.” (Vidi Okvir “Zašto ih nema?”, na str. 19.) Ako su Otac i Sin jednaki, kako Sin ne bi mogao znati ono što Otac zna? Netko bi rekao: “Isus je imao dvije prirode. Ovdje govori kao čovjek.” Kad bi čak i tako bilo, a što je sa ‘Svetim duhom’? Zašto on ne zna ako je treća osoba Trojstva? Lanac je samo toliko jak koliko i njegova najslabija karika. “Sveti duh” je dio trinitarnog lanca.

Jednom ranijom prilikom Isus je rekao: “Nitko ne zna tko je sin osim Oca, ni tko je Otac osim sina” (Luka 10:22, NS). I opet: što je sa “Svetim duhom”? Zašto on to ne zna, ako je svjestan dio “božanstva”, jednak Ocu i Sinu?

Više od 20 godina nakon Isusove smrti i uzašašća na nebo, apostol Pavao je pisao: “Jer tko pozna razum Gospodinov (Očev) da ga pouči? A mi imamo razum Kristov” (1. Korinćanima 2:16, NS). Kako je moguće imati “razum Kristov” a ipak ne znati “razum Gospodinov” — ako su Otac i Sin potpuno jednaki?

U Pričama Salamunovim 8:22-24 (ST) čitamo: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina”. Prvi kršćani su jasno razumjeli da se ovaj opis odnosi na Krista. Trinitarijanaca Edmund J. Fortman piše: “Pavao je to (Priče Salamunove 8:22-31) primijenio na Božjeg sina. Apologetib su upotrebljavali taj stavak da bi dokazali neznabošcima i Židovima predljudsko postojanje Riječi i njenu ulogu u stvaranju.” (Usporedi Kološanima 1:15-17; Otkrivenje 3:14.) No, ako je Isus imao određeni početak, bio “stvoren”, “oblikovan” ‘rođen’ — iako davno prije svog zemaljskog rođenja — kako je onda mogao biti u vječnosti jednak Ocu? Osim toga, jedino je stvorenje (dakle, netko tko je imao početak) moglo reći: “Ja živim oca radi” (Ivan 6:57).

Isus je opetovano označavao Oca ‘svojim Bogom’ — čak i nakon svog povratka u nebesku slavu (Matej 27:46; Ivan 20:17; Otkrivenje 3:2, 12). Samo se jedna podređena osoba, obožavatelj, može obratiti drugoj osobi sa “moj Bože”. No zašto ne nalazimo ni jedan jedini put da Otac naziva Sina ‘svojim Bogom’? I zašto nikada ne nalazimo da Otac ili Sin nazivaju “Svetog Duha” ‘svojim Bogom’?

Zar se ne bi i ti složio, da su to pitanja koja tjeraju na razmišljanje?

Zašto u tome nije bilo protivnog djelovanja?

Ako mislimo da je Isus Krist vjerovao i učio da je jednak Bogu, još nešto nas prilično zbunjuje: zašto ne možemo pročitati u “Novom Zavjetu” ništa o posljedicama koje bi neizostavno proizišle iz takvog učenja? Koje posljedice?

Prvo, razmotri kako bi takvo učenje djelovalo na Isusove učenike. U početku su sigurno vjerovali da je Isus samo čovjek. (Usporedi Marko 6:3.) Onda im je, u određenom trenutku, pretpostavimo Isus otkrio da je Bog. Kako bi oni tada postupili? Kako bi ti postupio kada bi iznenada otkrio da stojiš pored Boga?

Uzevši u obzir takvu mogućnost, Andrews Norton, jedan od prvih profesora na Harvardskoj bogosloviji u 19. stoljeću, uzviknuo je: “Kakva bi nas neizreciva zadivljenost preplavila!” I ako bi netko zaista saznao, da se našao u fizičkom prisustvu Boga, “kako bi to neprestano izražavao najsnažnijim riječima, kad god bi imao prilike govoriti o njemu”!

No, u svoj svojoj iskrenosti reci, vidiš li u Isusovim učenicima takvu reakciju divljenja dok čitaš evanđelja? “To je možda zato, što im je Isus postupno otkrio istinu”, može netko reći. Zašto onda nema ni traga takvoj zadivljenosti u pismima “Novog Zavjeta”, koja su napisana godinama nakon Isusove smrti i uskrsnuća? Nije li to zagonetno?

Osim toga, postoje druge posljedice, koje bi neizostavno uslijedile, da je Isus naučavao da je on Bog. Jer, za Židove, koji su vjerovali da je ‘GOSPODIN ... samo jedan GOSPODIN’, bilo bi bogohulno reći, da je Krist jednak Bogu kao druga osoba Trojstva (5. Mojsijeva 6:4). To navodi na dva pitanja.

(1) Zašto ne nalazimo da su pisci “Novog Zavjeta” objašnjavali, razjašnjavali, prikazivali i branili uvijek iznova tu nevjerojatnu nauku u korist vjerujućih Židova? Nema nijednog učenja koje bi tražilo više objašnjenja od ovoga!

(2) I zašto ne nalazimo da nevjerujući Židovi, koji su inače bili ogorčeni i strastveni protivnici kršćanstva, napadaju nauku koja bi im bila mrska? Nijedna nauka ne bi bila okružena većim raspravama i nesuglasicama! c

Zato je profesor Norton primijetio:

“Poznato je da su druga lakša pitanja (na primjer, obrezanje obraćenih pogana), bila predmeti takve sumnje i nesuglasica da je čak i vlast apostola bila jedva dovoljna da utvrdi istinu, a da je ova nauka (trojstvo), tako neobična, tako zazorna, i tako teško razumljiva, bila uvedena u tišini i prihvaćena bez oklijevanja, neraspoloženja, protivljenja ili nesporazuma.”

Zagonetno — najblaže rečeno!

A onda, zašto je nisu razjasnili pisci “Novog Zavjeta”? Zašto je nisu napali židovski protivnici? Zato što nauku o Trojstvu — u koju se uobičajeno vjeruje u kršćanstvu — nisu naučavali ni Isus ni njegovi apostoli! Odakle onda potječe nauka o trojstvu?

Je li trojstvo Bogu na čast

“Trojstvo je kasnije prihvaćeno tradicijom, iako se ne uči u Pismu”, mogao bi netko tvrditi. Ipak, kako je to suglasno s Pavlovim riječima u Galaćanima 1:8 (ST): “Ali, ako bi vam tko — bili to mi, bio anđeo s neba — navijestio Evanđelje protivno onomu koje smo vam navijestili, neka je proklet”?

Biblija opominje na otpad od pravog kršćanstva riječima: “U posljednja će vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhovne i đavolske nauke” (1. Timoteju 4:1, ST). Prema Novoj Katoličkoj enciklopediji (New Catholic Encyclopedia), nauka o Trojstvu nije se potpuno razvila sve do “zadnje četvrtine 4. stoljeća”, i zato se pitamo: da li je moguće, da je nauka o Trojstvu posljedica otpada od pravog kršćanstva? Da li bi Trojstvo moglo biti u stvari ‘demonska nauka’?

Odlučujući činitelji sigurno bi bili plodovi te nauke. Kada su Židovi optužili Isusa da je ‘u njemu demon’, Isus je odgovorio: “U meni Đavola nema, nego poštujem oca svojega” (Ivan 8:49). A što je sa naukom o Trojstvu? Da li te je približila Bogu Biblije? Da li je poštovala Boga približivši ljude njemu? Što pokazuju činjenice?

“Vrlo je teško objasniti nauku o Svetom Trojstvu i nitko je ne razumije”, priznaje katolički svećenik Robert I. Gannon. Da bi imale temelj za vjerovanje, misaone osobe traže objašnjenja koja mogu zadovoljiti logično mišljenje. Nije li nešto pogrešno sa postavkom o Bogu koja se ne može objasniti? Može li se Bog poštovati postavkom o njemu koju “nitko ne razumije”? Pravi kršćani moraju poznati Boga koga obožavaju. Tu nema mjesta tajnama! (Ivan 17:3).

Umjesto da približi ljude Ocu, nauka o Trojstvu je Oca potisnula. U protestantskoj tradiciji došlo je do toga, da je Očevo postojanje potisnuto na položaj skoro potpune nepoznatosti. Pitaj bilo koga, kome upućuje riječi “Hvalite Gospodina!” i sigurno će ti svatko odgovoriti isto: “Pa Isusu Kristu, naravno!”

Bliže Bogu ili Mariji?

U rimokatoličkoj tradiciji, posljedica je postala još složenija obožavanjem Marije kao “majke Božje”, “posrednice svih milosti”, “suotkupiteljice čovjeka” i “kraljice neba” — sve su to logične posljedice nauke o Trojstvu! Nova Katolička Enciklopedija objašnjava: “Marija je doista majka Božja ako se ispune dva uvjeta: da je uistinu majka Isusova i da je Isus zaista Bog”.

Pokazujući do koje je mjere Otac potisnut u pozadinu, Arnold Tojnbi (Arnold Toynbee) citira u knjizi An Historian’s Aproach to Religion (Povijesni pristup religiji), francuskog hugenota iz 17. stoljeća, Pjera Bejla, koji podrugljivo kaže, da je Bog predao svemir Mariji:

“Od tog dana pa nadalje, Bog se više nije miješao ni u što, nego se u svemu oslonio na Marijinu budnost; naredbe su poslane nekolicini anđela da saopće na Zemlji tu promjenu vlade, da bi ljudi mogli znati kome se i na koji način trebaju u buduće obraćati u svojim molitvama; ...i da se ne trebaju obraćati djevici Mariji u svojstvu posrednice ili podređene kraljice, nego joj se trebaju obraćati kao suverenu i apsolutnoj vladarici svega.”

Protivno tome, Jehova Bog zahtijeva isključivo predanje! (2. Mojsijeva 20:5). “Slave svoje neću dati drugome”, on upozorava (Izaija 42:8).

Što dakle pokazuju činjenice? Ovo: nauka o trojstvu nije proslavila Boga približivši ljude njemu. Umjesto toga, ona je u velikoj mjeri pogrešno prikazala Boga. Zato je očito da su odgovorni za njen nastanak i razvoj otpali od pravog kršćanstva.

Odakle je potekla?

U stvari, trojedni bogovi su postojali davno prije kršćanstva, a bili su uobičajeni u staroegipatskoj i babilonskoj mitologiji. Kako se ta ideja uvukla u kršćanstvo? U knjizi Povijest kršćanstva (History of Christianity), objavljenoj od Petra Ecklera, objašnjava se:

“Ako je kršćanstvo pobijedilo nad poganstvom, isto je tako točno, da je kršćanstvo bilo iskvareno poganstvom. Čisti deizam (vjerovanje u Boga) prvih kršćana (koji se razlikovao od Židova samo u vjerovanju da je Isus obećani Mesija) rimska crkva je pretvorila u nerazumljivu dogmu o trojstvu. Mnoge poganske dogme, koje su izmislili Egipćani a Platon ih uljepšao, bile su zadržane kao dostojne vjerovanja.”

“Dostojne vjerovanja”? Slažeš li se s time? Isus Krist je jasno istakao da njegovi pravi učenici moraju ‘obožavati Oca u istini’ (Ivan 4:23, 24). Da, naše obožavanje mora biti suglasno s istinom koja se nalazi u Božjoj Riječi, Bibliji. To uključuje i prihvaćanje Isusa Krista kao ‘Božjeg sina’, a ne Boga Sina! (Ivan 20:31; 1. Ivanova 4:15). To nam nalaže da odlučno odbacimo sve religiozne, poganske laži. Časopis koji sada čitaš pomaže više od sto godina milijunima iskrenih ljudi obožavati ‘u istini’ jedinog Boga, ‘Jehovu, suverenog Gospodina’ (Psalam 140:7).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 19]

Zašto ih nema?

U vezi datuma “velike nevolje”, čitamo u Mateju 24:36, prema prijevodu dr. Emilijana Čarnića (također engleski prijevodi Biblije Authorized Version i King James Version): “A o onom danu i času nitko ne zna, ni anđeli nebeski, nego samo moj Otac.” Obrati pažnju da su ovdje ispuštene riječi “ni Sin”, iako se pojavljuju u mnogim drugim prijevodima. Zašto ih nema? Očito je ovaj stavak zadao briga trinitarijancima! Jer, kako Sin ne bi mogao znati nešto što Otac zna — ako su jednaki? U komentaru na Mateja 24:36, u Sinajskom kodeksu i Aleksandrijskom kodeksu, objavljenima od staratelja Britanskog muzeja, objašnjava se: U Sinajskom i Vatikanskom kodeksu (biblijski rukopisi) dodate su riječi ni Sin iza nebesima, — očito je tako glasio izvorni tekst, a što je bilo izostavljeno zbog straha od nerazumijevanja, koje bi pokazala crkvena nauka”.

[Slika na stranici 16]

Prikaz Trojstva iz 14. stoljeća u katoličkoj crkvi sv. Petra u Tagnonu (Francuska)

[Slika na stranici 19]

Jesi li znao da su trijade bogova postojale davno prije kršćanstva?