Što te privlači Bogu?

MNOGIMA od nas se već dogodilo da smo ušli u toplu sobu neke hladne noći i gledali otvorenu vatru kako pucketa na ognjištu. Izgleda da nas rasplamtjela vatra nehotice privlačila, a da nismo o tome svjesno razmišljali ili odlučivali. Ili, zar nas neodoljivo ne privlači kuhinja kada dođemo nakon dnevnog posla kući gladni i osjetimo privlačni miris našeg najomiljenijeg jela kako vrije na štednjaku? Kako također spremno reagiramo na ljubaznu riječ ili blag ton nekog voljenog ili našeg prijatelja, naročito kada to čujemo u vrijeme kada smo utučeni ili obeshrabreni.

Takve spontane reakcije nisu nastale slučajno. One su dio Stvoriteljeve zamisli — urođena sposobnost da se približavamo drugima i da budemo privučeni od izazovnih udobnosti i zadovoljstava. Od Boga nastala sposobnost “privlačenja” je divan dar koji pruža zadovoljstvo, kako onome koji zahvaća inicijativu, tako i onome koji se osjeća privučenim. To je životna činjenica, jer smo stvoreni po obličju Božjemu. To nam također pomaže da bolje razumijemo druge strane njegove neusporedive ličnosti (1. Mojsijeva 1:27).

Približavamo li se Bogu s glavnom mišlju da izbjegnemo kaznu ili uništenje? Ili mu se približavamo zato što imamo cijenjenje prema mnogim dobrim djelima koje je Bog učinio za nas? Ne trebamo biti iznenađeni saznanjem da je Božji način privlačenja svojih stvorenja k njemu u pozitivnom smislu. Bog nikada ne pribjegava prisiljavanju svojih stvorenja da mu služe. Riječ “privući”, znači da se drugi osjećaju k njemu privučeni. Ti drugi su osobe čistog srca, koje privlači Božja dobrota i njegove uzvišene osobine. Isus Krist je upotrijebio isti izraz kada je obećao da će sve “privući k sebi” (Ivan 12:32). On je dao mnoštvo dokaza o dobroti svog Oca prema njegovim stvorenjima u nastojanju da probudi u njihovim srcima želju da stupe u dobar odnos s Jehovom. Propovijed na gori je dobar primjer toga. (Usporedi Matej 5:45-48.) Međutim, Gospodin je brzo istakao da je Bog taj koji zapravo k sebi privlači svoja stvorenja. Isus je rekao Židovima: “Nitko ne može doći k meni ako ga ne dovuče otac koji me posla.” (Ivan 6:44).

Isusovo pobuđivanje da imamo pozitivne, a ne negativne misli da bismo bili privučeni k Bogu, nije ništa novo. U vrijeme velike radosti, kada su Leviti nosili Božji zavjetni kovčeg u Jeruzalem, kralj David je uzvisivao činjenicu da je Jehova pozitivan Bog, Bog dobrote, dok je pjevao u svojoj pjesmi hvale: “Zahvaljujte Jehovi, jer je dobar, jer njegova dobrota traje u nedogledno vrijeme.” (1. Dnevnika 16:34, NS). Kasnije, kada je kralj Salamun dao molitvu posvećenja nakon što se završio templ i nakon što je unijet Božji kovčeg u trajnije počivalište, svi su sinovi Izraelovi pali ničice i spontano klikovali Božjoj dobroti (2. Dnevnika 7:3). Odavno je Božji narod mislio ‘kako je dobra ruka Božja bila nad njima’. (Ezdra 8:18).

Upravo od vremena čovječjeg stvaranja, Bog je pozvao Adama da prizna njegovu dobrotu i time izgradi temelj za služenje njemu. On mu je pružio sve potrebno (1. Mojsijeva 2:9). Skrenuvši najprije pažnju Adamu na ljubaznu dobrotu, Bog je nastavio govoreći: “Sa svakoga drveta u vrtu jedi slobodno do sita, ali što se drveta spoznaje dobra i zla tiče, s njega ne jedi, jer u koji dan jedeš s njega, sigurno ćeš umrijeti” (1. Mojsijeva 2:16, 17, NS). Adam je već bio s Bogom u bliskom odnosu, koji je bio sličan odnosu između sina i oca. Neposlušnost Bogu dovela bi do prekida tog odnosa i zato se ona s pravom trebala izbjegavati.

To obavještenje je služilo kao vodilja Adamu i njegovom potomstvu, a nikako im nije bila teret. Zapovijed je zacrtala graničnu liniju — granicu Adamove vlasti, koju je prvi Adam trebao znati, kao i neminovne posljedice koje bi nastale uslijed prelaska ili prijestupa te granice. Važno je bilo priznati Božji suverenitet.

IZBJEGAVATI NEGATIVNO STANOVIŠTE

Do danas je prošlo nekako šest tisuća godina od prvobitnog savršenstva u kojem su uživali naši praroditelji. U našem nesavršenom stanju, s njegovim neizbježnim izgledom na bolest i smrt, zajedno s pritiscima ovog sustava stvari koji se u nama umnožavaju, nismo iznenađeni ako zapažamo da katkada negativni faktori navode ljude da razmišljaju o Bogu. Sama smrt svakako bi mogla biti opisana kao negativna. Riječ Božja je opisuje kao ‘neprijatelja’ koji će konačno biti uništen (1. Korinćanima 15:26). Negativno žalosno iskustvo koje je neka osoba doživjela time što je izgubila svoju voljenu osobu, jer je ova umrla, i zatim pozitivno iskustvo koje je uslijedilo time što je saznala o divnoj nadi uskrsnuća iz mrtvih, mogu privući tu osobu k Bogu.

Dakle, moramo konačno priznati da danas postoje neki negativni faktori u životu koji mogu imati vezu s našim odnosom s Bogom. Međutim, tu treba zapaziti da čak i na početku žalosne, negativne misli, mogu dovesti do pozitivnih rezultata u mislima i srcu neke osobe, koja je saznala za suosjećanje, pomoć i utjehu, koju Bog pruža u vremenima žalosnih nevolja. To nas opet privlači Jehovi, ‘Ocu milosti i Bogu svake utjehe’ (2. Korinćanima 1:3).

Dok Božji put privlači njegova stvorenja k njemu, u istaknutoj suprotnosti je put Sotone, Đavla, koji prisiljava druge na podložnost k njemu i njegovim pokvarenim putevima. Otkada je postao ljudski krvnik, lažac i protivnik svega onoga što je dobro i ispravno, taj glavni neprijatelj Jehove Boga upotrebljava prinudu i strah od patnji, da bi naveo na podložnost svojim bezbožnim putevima (Jevrejima 2:15).

U svojoj prepredenosti, Đavo je prouzročio negativni način mišljenja, kako bi došlo do prodiranja svakog oblika krive religije. Na primjer, u kršćanstvu su raširene nebiblijske nauke o paklu i mučenju nakon smrti. Također i religije izvan kršćanstva prenose slične zastrašujuće misli o kažnjavanju na svirepi način.a

To uvlačenje demonskog mišljenja u obožavanje navelo je milijune iskrenih ljudi, da misle da su primorani približiti se Bogu, da mu moraju služiti na neki način — da bi ga stišali — i izbjegli izdržavanje zastrašujuće kazne. Stupanj straha može ići od jedne krajnosti do druge — od ekstremnog, golemog straha s jedne strane, do ekstremnog odbijanja svih religija, uslijed vjerovanja da je Bog gnjevan, jarostan, nemilostiv i da mu je teško ugoditi.

Pravi kršćani su zahvalni da ih je istina Riječi Božje oslobodila, između ostalog, od približavanja k Bogu zbog straha od kazne. Ipak, još uvijek postoji opasnost da bi netko od nas mogao postati zaražen sličnim negativnim mislima i to na još prepredeniji način. Kako? Možda bismo mogli dozvoliti da razlog zašto služimo Jehovi potpadne suviše pod utjecaj misli o kažnjavanju zbog naših grešaka i nedostataka.

Stoga se stalno trebamo podsjećati da “svi pogrešujemo mnogo puta” i da ‘ako se Jehova grijeha bude spominjao, tko će opstati’? (Jakov 3:2; Psalam 130:3, ST). To će nam pomoći da zadržimo uravnoteženo gledište, o sebi i drugima, dok neprestano radimo na tome da se ‘obučemo u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine’ (Efežanima 4:24). Takvo uravnoteženo gledište pomaže nam da shvatimo da nitko od nas ne dostiže stanje ne griješenja, mada svatko od nas treba pokazivati napredak u oblačenju nove osobe, i zato svaki treba dnevno opraštanje svojih nedostataka (1. Ivanova 2:1, 2).

Ako naše greške i nedostaci ovladaju našim mislima, mogla bi se smanjiti radost koju smo osjetili kada smo na početku bili privučeni Bogu. To može doći tako daleko da više ne služimo Jehovi iz čistog srca, naime, iz ljubavi prema njemu, zbog njegovih osobina i zbog svega onoga što je on učinio za našu korist. Zato je dobro da se pitamo: Da li nas pozitivne ili negativne misli navode da služimo Bogu? Da li to radimo od dragovoljnog i radosnog srca? Ili moguće to činim s mišlju, da izbjegnem uništenje u brzo se približavajućem danu — Harmagedonu? (Propovjednik 12:13; Otkrivenje 16:15, 16).

Biti privučen zbog pozitivnih misli

Time što dopuštamo da nas pozitivne, a ne negativne misli privlače Bogu i zatim nagone da mu i dalje služimo radosnog srca, nikako ne znači da napori s naše strane nisu potrebni. Apostol Pavao nam je u tom pogledu dobar primjer, jer je bio neprestano dobrog duha i sretan, a što dokazuje da je služio Bogu u pozitivnom duševnom stanju i dubokom unutrašnjom radošću. Ipak je za sebe rekao da je neophodno da ‘bije svoje tijelo i da ga vuče kao roba’ (1. Korinćanima 9:27, ST). Dok smo u nesavršenom tijelu, svaki od nas treba na mnoge različite načine voditi dobar rat vjere (2. Timoteju 4:7).

Često ‘ne činimo ono što hoćemo, nego ono na što mrzimo, ono činimo’, i mada se zaista radujemo Božjem zakonu, ponekad ‘vidimo drugi zakon u udima svojima, koji se suproti zakonu uma našega i zarobljava nas zakonom grijehovnim’ (Rimljanima 7:14-25). Ali, time što dozvoljavamo da nas pokreću pozitivne misli o Božjoj dobroti, postižemo izvanrednu odliku, a to je da u našem životu prevladava radost, sreća i zadovoljstvo. A to je više nego nadoknada za ono što zahtijeva samodisciplina (Galaćanima 5:22, 23).

Približiti se Bogu

Što možemo učiniti da bismo izgradili pozitivno mišljenje i duhovno gledište? Prvo, trebamo biti svjesni potrebe iskorjenjivanja negativnih, slabih misli i straha od grešaka i zamjenjivanja istih izgrađujućim, pozitivnim, ohrabrujućim Božjim obećanjima koja se nalaze u njegovoj napisanoj Riječi, Bibliji. Čitanje i proučavanje Biblije mora biti bitan dio našeg dnevnog života. Trebamo si postaviti za cilj, da još više produbimo naš studij, da dopustimo da snažna mudrost Jehove Boga ispuni naše misli i srca dok razmišljamo o pročitanom.

Trebamo nastojati učiniti naše molitve smisaonijima i određenijima, i da se možda češće molimo u toku svakog dana. Otvaramo li naše srce pred Bogom? Zahvaljujemo li dnevno za njegove uzvišene osobine i mnoge blagoslove koje primamo? Zatim, jesmo li ustrajni u molitvi? (Rimljanima 12:12).

To su osnovne stvari. Ipak su ta jednostavna, nepromašiva načela ta, koja osiguravaju da nas pozitivne a ne negativne misli privlače Bogu. One će nam također osigurati, da jednom kada smo privučeni k njemu, budemo u stanju da mu i dalje služimo radosnog srca, i to kako sada, tako i za sva buduća vremena (Jevrejima 9:24).

[Bilješka]