Zašto pismo Efežanima?

“VELIKA je Artemida efeška!” Možeš li si zamisliti kazalište, koje može primiti dvadeset i pet tisuća gledalaca, prepuno ljudi, koji u svojoj bijesnoj religioznoj mahnitosti, dva sata neprestano uzvikuju gore spomenutu frazu? To se zaista dogodilo (Djela apostolska 19:28, 34).

Zašto takva žestoka gorljivost? Tko je bila Artemida? Tko su, zapravo, bili Efežani? Tko im je poslao pismo i zašto?

Drevni religiozni centar

Efez je bio jedan od najistaknutijih gradova prvog stoljeća našeg r. vr., a procjenjuje se da je imao preko četvrt milijuna stanovnika. Grad je bio bogato trgovačko središte, ali nisu samo bogatstvo, blaga klima i ljepota tog područja privlačili mnoge ljude. Efez je bio i religiozno središte starog svijeta i dičio se tako velikim hramom da je bio nazvan jednim od sedam čuda svijeta.

U tom raskošnom hramu bila je obožavana božica Artemida ili Dijana. Izgleda da se u tom hramu zlato upotrijebilo u spojevima među mramornim blokovima. Jednom prilikom se više od sedam stotina tisuća ljudi iz Efeza i udaljenih zemalja postrojilo duž ulica dok je ‘djevičanska boginja’ paradirala kroz grad. U Efezu je cvjetao posao u pravljenju i prodaji srebrnih kipova boginje plodnosti sa više dojaka (Djela apostolska 19:24, 25).

Pavao je došao u takav grad propovijedati kršćanstvo. Isus Krist ga je ovlastio da bude ‘apostol narodima’ (Rimljanima 11:13). Skupština u Efezu je bila brzo osnovana i brzo je napredovala. Novi su brzo odbacili svoje kipove i čarobnjačke knjige (Djela apostolska 19:19). Zbog te nove religije, koja je zabranjivala upotrebu kipova i koja se brzo širila, Demetrije, kovač srebra, nahuškao je narod skoro na bunu, što je prouzročilo njihovo vikanje: “Velika je Artemida efeška!”

Efešku skupštinu je zapravo osnovao Pavao, pisac tog pisma. Skupština je bila uglavnom sastavljena od neznabožaca, to jest nežidova ili ljudi raznih naroda (Efežanima 3:1). Oni koji su u Efezu postali kršćanima, napustili su ponižavajući oblik obožavanja (Efežanima 4:17-19).

Obnavljanje jedinstva i mira

Pavao je pisao Efežanima iz zatvora u Rimu oko 60. ili 61. g. n. r. vr. (Efežanima 1:1; 6:20). U početku pisma on piše o divnoj Božjoj namjeri, da obnovi jedinstvo i mir, kako je to naglašeno u Svetom pismu. To postaje žarišna točka njegove poslanice.

Pavao je pisao: “Saopćivši nam (Bog) (svetu) tajnu svoje volje, prema onome što je prije u njemu odlučio za provedbu punine vremena: obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na Zemlji” (Efežanima 1:9, 10, ST). Kako je ovdje razvidno, Božja je volja da ispravi sve greške, koje su se dogodile u svemiru zbog Sotonine pobune.

Pavao je želio, da efeški kršćani iz neznabožaca razumiju svu važnost svoje neizrecive prednosti, da budu tako blisko uključeni u odvijanje Božjeg nauma. Stoga je Pavao odmah nakon uvodnog pozdrava ukazao na njihov povlašteni položaj. Postali su dio skupine, koju je Bog izabrao ‘prije stvaranja svijeta’ da budu s Kristom u njegovom nebeskom Kraljevstvu (Efežanima 1:3-7).

Uistinu, kakve li prednosti za neznabožačke Efežane, nekada ‘otuđene’ i ‘bez Boga u svijetu’, da sada imaju izgleda zajedno sa Židovima postati nebeski Kristovi suvladari u Božjem Kraljevstvu! To je bila ‘sveta tajna’ na koju se Pavao ponovo osvrće u ovom pismu, naime, “da neznabošci kroz evađelje postanu sunasljednici i sutjelesnici i zajedničari u obećanju njegovom u Kristu Isusu” (Efežanima 2:11-13; 3:3-6).

Dakle, pismo Efežanima otkriva da Jehova Bog namjerava obnoviti sveopće jedinstvo i mir. Kako je Pavao pisao, Bog želi “u Kristu ponovo sastaviti sve što je na nebesima i na zemlji”. Jedino je prije Sotonine pobune postojalo pravo jedinstvo u cijelom svemiru. No, Bog će ‘provesti’ ili srediti prilike tako, da će to jedinstvo biti ponovo ostvareno.

“Sve što je na nebesima” — to znači, oni koji su usvojeni kao nebeski sinovi — ‘ponovo se sastavljaju u Kristu’, prihvaćajući Krista kao svog otkupitelja. Međutim, prema Božjoj namjeri, u određeno vrijeme, mora doći i do ispunjenja drugog obilježja njegove ‘provedbe’, naime, da ‘sastavi sve što je na zemlji’. To se događa u vrijeme Kristove prisutnosti u kraljevskoj sili, kada on sakuplja svoje “druge ovce” koje su određene za život na Zemlji pod nebeskim Kraljevstvom (Ivan 10:16).

Nastavljajući dalje tu temu, Pavao pokazuje, da svi u ‘skupštini, koja je Kristovo tijelo’ trebaju težiti za mirom i jedinstvom (Efežanima 1:22, 23). Zato, više nema razlike između Židova i neznabošca, obrezanog i neobrezanog. Svi moraju biti pripravni raditi za jedinstvo i mir (Efežanima 2:11).

Pavao u ovom pismu upotrebljava ukupno 13 puta riječ “jedinstvo”, više nego u bilo kom drugom pismu. A riječ “mir” upotrebljava osam puta, više nego u bilo kom drugom pismu osim Rimljanima. Bolje možemo razumjeti potrebu za isticanjem jedinstva i mira, ako shvatimo oštre razlike, koje su stoljećima postojale između Židova i neznabožaca (Djela apostolska 10:28). Pavao naglašava Kristovu važnu ulogu u tom pogledu. “Jer je on mir naš”, kaže Pavao, “koji oboje sastavi u jedno i razvali plot koji je rastavljao (Mojsijev zakon), neprijateljstvo, tijelom svojijem” (Efežanima 2:14).

Raditi na miru i jedinstvu

Posljednja tri poglavlja Pavlovog pisma govore o okolnostima Efežana i pružaju savjete, koji bi doprinijeli njihovom miru i jedinstvu. A kako se mogu postići mir i jedinstvo? Vrlo je važno pokazivanje ljubavi. Da bi naglasio tu činjenicu, Pavao upotrebljava riječi “ljubav”, “ljubljeni”, “ljubiti” i “ljubazan” 19 puta, češće nego u bilo kom drugom pismu! Zato potiče da ‘trpimo jedan drugoga u ljubavi, starajući se držati jedinstvo duha u svezi mira’ (Efežanima 4:2, 3).

Pavao dalje opisuje Božje pripreme za jedinstveno djelovanje. Kako kaže, Bog je dao “jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, ... dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri”. Pavao tada daje primjer jedinstvenog djelovanja ljudskog tijela, što čini da tijelo “ostvaruje svoj rast na izgradnju samoga sebe u ljubavi” (Efežanima 4:11-16, ST).

Dakle, moraju se izbjegavati stvari koje remete mir i jedinstvo. Tu mogu spadati laganje, gnjevljivost, lijenost i govorenje pokvarenih riječi umjesto dobrih i izgrađujući razgovora. U Efezu se zapravo poticalo na krađu, jer je kradljivac mogao pobjeći u hram Artemide i tako izbjeći kazni. No, Pavao je rekao: “Koji je krao više da ne krade” (Efežanima 4:25-30).

Zamisli samo, kako će tek pridonijeti miru i jedinstvu primjena slijedeće Pavlove opomene: “Svaka gorčina, i gnjev, i ljutina, i vika, i hula, da se uzme od vas, sa svakom pakošću. A budite jedan drugome blagi, milostivi, praštajući jedan drugome, kao što je i Bog u Kristu oprostio vama” (Efežanima 4:31, 32).

Preljub, nečistoća, pohlepa, besramno ponašanje, ludi razgovori, nepristojne šale, pijanstvo — sve to vodi do teškoća ne samo s ljudima već i s Bogom. Zato Pavao potiče: “Ne pristajte (s neznabošcima) na bezrodna djela tame.” “Gledajte dakle da uredno živite ne kao nemudri, nego kao mudri; ... jer su dani zli” (Efežanima 5:1-20).

Pavao opisuje, da će slijeđenje ljubaznog primjera Krista i savjeta Božje Riječi donijeti mir u obitelji. Također naglašava, kako radnici i poslodavci mogu djelovati zajedno u miru ako razmišljaju o svojim obavezama prema Bogu (Efežanima 5:21–6:9). Potrebno je ipak shvatiti, da će se Sotona, Đavo, koji je prvi puta poremetio opći mir i jedinstvo, snažno protiviti svim naporima kršćana u vršenju Božje volje. Zato se oni moraju “obući u sve oružje Božje” da bi se uspješno oduprli Đavlu i njegovim demonima (Efežanima 6:10-18).

Kad istražimo sve što pismo sadrži, bit ćemo vrlo zahvalni Bogu što je nadahnuo Pavla da napiše pismo Efežanima! Mnogi učenjaci cijene to pismo, a jedan od njih kaže, da to pismo “obuhvaća u svojoj kratkoći cijelo područje kršćanske religije”. Ono ne obrazlaže samo Božju divnu namjeru da ispravi neispravno u cijelom svemiru, nego daje i mnogo praktičnih savjeta i opomena, koji nam pomažu služiti Bogu tako, da bismo pridobili njegovu vječnu milost i blagoslov.