Što je slabost, što zloća, a što kajanje

GRIJEH je nešto što kršćani mrze — kad se ne zadovoljava Jehovina pravedna mjerila (Jevrejima 1:9). Nažalost, svi s vremena na vrijeme griješimo. Svi se mi borimo s naslijeđenom slabošću i nesavršenošću. Međutim, u većini slučajeva, ako priznajemo svoje grijehe Jehovi i iskreno se trudimo ne ponavljati ih, možemo mu pristupiti s čistom savješću (Rimljanima 7:21-24; 1. Ivanova 1:8, 9; 2:1, 2). Zahvaljujemo Jehovi što, na temelju otkupne žrtve, prihvaća našu svetu službu usprkos našim slabostima.

Ako netko zbog tjelesnih slabosti upadne u ozbiljan grijeh, hitno mu je potreban pastirski posjet u skladu s postupanjem koje je opisano u Jakovu 5:14-16: “Boluje li ko [duhovno] medju vama, neka dozove starješine crkvene (...). Ako je grijehe učinio, oprostiće mu se. Ispovijedajte dakle jedan drugome grijehe, i molite se Bogu jedan za drugoga, da ozdravljate.”

Dakle, kad neki predani kršćanin počini težak grijeh, potrebno je više nego samo osobno ispovijedanje Jehovi. Starješine moraju poduzeti određene korake, budući da je ugrožena čistoća skupštine ili njen mir (Matej 18:15-17; 1. Korinćanima 5:9-11; 6:9, 10). Starješine možda moraju odrediti: Da li se osoba kaje? Što je dovelo do grijeha? Je li to bila posljedica nekog zasebnog trenutka slabosti? Je li to grijeh iz navike? To nije uvijek jednostavno odrediti i te činjenice nisu uvijek jasno vidljive te je potreban znatan razbor.

No, što ako je grijeh posljedica stalnog neispravnog postupanja ili zlog vladanja? Tada je odgovornost starješina jasna. Kad je davao upute kako rješavati jedan ozbiljan slučaj u korintskoj skupštini, apostol Pavao je rekao: “Izvadite zloga izmedju sebe” (1. Korinćanima 5:13). Zlim ljudima nema mjesta u kršćanskoj skupštini.

Odvagnuti što je slabost, što zloća, a što kajanje

Kako starješine mogu znati kad se netko kaje?a To nije jednostavno pitanje. Sjeti se, naprimjer, kralja Davida. Počinio je preljub i potom, praktički, ubojstvo. Ipak, Jehova mu je dopustio da živi (2. Samuelova 11:2-24; 12:1-14). Sjeti se zatim Ananije i Safire. Lažući su pokušali prevariti apostole, licemjerno se pretvarajući da su velikodušniji nego što su uistinu bili. Je li to bilo nešto ozbiljno? Jest. Tako loše kao ubojstvo ili preljub? Ne bi se baš moglo reći! Ipak, Ananija i Safira platili su životom (Djela apostolska 5:1-11).

Zašto su izrečene različite osude? David je upao u ozbiljan grijeh zbog tjelesnih slabosti. Kad se suočio s onim što je učinio, pokajao se, i Jehova mu je oprostio — iako je teško kažnjen s obzirom na probleme u svom kućanstvu. Ananija i Safira zgriješili su u tome što su licemjerno lagali, pokušavajući prevariti kršćansku skupštinu i tako ‘lagati duhu svetome i Bogu’. To je bio dokaz o zlom srcu. Zato su teže suđeni.

U oba slučaja Jehova je donio presudu, i njegova je presuda bila ispravna jer on može ispitati srca (Priče Salamunove 17:3). Starješine to ne mogu. Kako onda mogu starješine razabrati da li je neki ozbiljan grijeh dokaz slabosti više nego zloće?

Zapravo je svaki grijeh zao, ali nisu svi grešnici zli. Slični grijesi mogu kod nekoga biti dokaz slabosti a kod drugoga dokaz zloće. Grijeh ustvari obično uključuje kod grešnika određenu mjeru i slabosti i zloće. Jedna odrednica jest to kako grešnik gleda na ono što je učinio i što namjerava u vezi s tim poduzeti. Pokazuje li pokajnički duh? Starješinama je potreban razbor da bi to uočili. Kako mogu steći takav razbor? Apostol Pavao je obećao Timoteju: “Razmišljaj stalno o onome što govorim; Gospodin će ti doista dati razbor u svemu” (2. Timoteju 2:7, NW). Ako starješine ponizno ‘stalno razmišljaju’ o nadahnutim riječima Pavla i drugih biblijskih pisaca, steći će razbor potreban za ispravno gledanje na one koji griješe u skupštini. Tada će njihove odluke biti odraz Jehovinog razmišljanja, a ne njihovog vlastitog (Priče Salamunove 11:2; Matej 18:18).

Kako se to čini? Jedan je način taj da se ispita kako Biblija opisuje zle ljude i da se vidi odgovara li opis osobi o kojoj je riječ.

Prihvaćanje odgovornosti i kajanje

Prvi ljudi koji su izabrali put zloće bili su Adam i Eva. Usprkos tome što su bili savršeni i što su u potpunosti poznavali Jehovin zakon, pobunili su se protiv Božje suverenosti. Kad ih je Jehova suočio s onim što su učinili, zapazimo kakve su bile njihove reakcije — Adam je okrivio Evu, a Eva je okrivila zmiju! (1. Mojsijeva 3:12, 13). Usporedimo to s dubokom poniznošću Davida. Kad se suočio sa svojim teškim grijesima, prihvatio je odgovornost i molio za oproštenje, govoreći: “Sagriješih Gospodinu” (2. Samuelova 12:13; Psalam 51:4, 9, 10).

Starješine čine dobro ako razmotre ova dva primjera onda kad rješavaju slučajeve ozbiljnog grijeha, naročito kad je u pitanju odrasla osoba. Da li grešnik — poput Davida kad je bio uvjeren u svoj grijeh — iskreno prihvaća krivnju i pokajnički traži pomoć i oproštenje od Jehove, ili pokušava umanjiti ono što je učinio, okrivljavajući možda nekoga drugoga? Istina je da će netko tko griješi možda željeti objasniti što je dovelo do njegovog postupanja, i mogu postojati okolnosti, bilo prošle bilo sadašnje, koje će starješine možda trebati razmotriti kod odlučivanja kako da mu pomognu. (Usporedi Ozej 4:14.) Ali on treba prihvatiti da je on taj koji je zgriješio i da je on odgovoran pred Jehovom. Ne zaboravi: “Gospodin je blizu onijeh koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha” (Psalam 34:18).

Činiti zlo

U knjizi Psalama, često se govori o zlim ljudima. Takvi citati mogu nadalje pomoći starješinama da razaberu je li osoba u osnovi zla ili slaba. Razmotrimo, naprimjer, nadahnutu molitvu kralja Davida: “Nemoj me zahvatiti s grješnicima, i s onima koji čine nepravdu, koji s bližnjima svojima mirno govore, a u srcu im je zlo” (Psalam 28:3). Zapazimo da su grešnici spomenuti u paraleli s “onima koji čine nepravdu”. Onaj tko griješi zbog tjelesnih slabosti vjerojatno će prestati čim se osvijesti. Ako, međutim, netko ‘čini’ što je zlo na taj način da to postane dio njegova života, to bi mogao biti dokaz zla srca.

David je u tom stihu spomenuo još jedno obilježje zloće. Poput Ananije i Safire, zla osoba govori dobre stvari svojim ustima ali zle stvari su joj u srcu. Možda je licemjer — poput farizeja Isusovog vremena koji su se ‘spolja pokazivali ljudima pravedni, a iznutra su bili puni licemjerja i bezakonja’ (Matej 23:28; Luka 11:39). Jehova mrzi licemjerje (Priče Salamunove 6:16-19). Ako netko licemjerno pokušava zanijekati svoje ozbiljne grijehe čak i onda kad razgovara s pravnim odborom, ili nevoljko priznaje samo ono što je drugima već poznato, odbijajući sve priznati, to bi lako mogao biti dokaz zlog srca.

Oholo ne mari za Jehovu

Druge stvari koje karakteriziraju zlu osobu opisane su u Psalmu 10. Tamo čitamo: “S oholosti bezbožnikove muči se ubogi (...). Bezbožnik u obijesti svojoj ne mari za Gospodina” (Psalam 10:2, 4). Kakvo stajalište trebamo imati prema predanom kršćaninu koji je ohol i ne mari za Jehovu? To su, dakako, zli misaoni stavovi. Tko griješi iz slabosti taj će se, onda kad uvidi da je učinio grijeh ili mu je na to skrenuta pažnja, pokajati i jako truditi svoj život usmjeriti u drugom pravcu (2. Korinćanima 7:10, 11). Nasuprot tome, ako netko griješi zbog temeljnog nepoštovanja prema Jehovi, što će ga spriječiti da se uvijek iznova ne vraća na svoj grešni put? Ako je ohol unatoč tome što ga se savjetuje u duhu blagosti, kako može imati poniznost koja je potrebna za iskreno i istinsko kajanje?

Razmotrimo sada Davidove riječi koje se nalaze malo dalje u istom psalmu: “Za što bezbožnik da ne mari za Boga govoreći u srcu svom da ti ne ćeš vidjeti?” (Psalam 10:13). U okviru kršćanske skupštine, zao čovjek zna razliku između ispravnog i pogrešnog, ali ne oklijeva činiti ono što je neispravno ako misli da se može nekažnjeno izvući. Sve dok nema straha da će biti otkriven, on u potpunosti daje maha svojim grešnim naginjanjima. Za razliku od Davida, ukoliko njegovi grijesi dođu na vidjelo, on će kovati spletke kako bi izbjegao kaznu. Takav čovjek zaista ne mari za Jehovu. “Nema straha Božijega pred očima njegovijem. (...) Zlo mu nije mrsko” (Psalam 36:1, 4).

Šteta nanesena drugima

Obično nije samo jedna osoba pogođena grijehom. Naprimjer, preljubnik griješi protiv Boga; on čini žrtvama svoju ženu i djecu; ako je njegova partnerica u grijehu udata, on i njenu obitelj čini žrtvom; isto tako, on prlja dobro ime skupštine. Kako on na sve to gleda? Pokazuje li žaljenje od srca zajedno s istinskim kajanjem? Ili očituje li duh opisan u Psalmu 94: “Ruže i oholo govore, veličaju se svi koji čine bezakonje. Gaze narod tvoj, Gospodine, i dostojanje tvoje muče. Udovicu i došljaka ubijaju, i sirote more. I govore: ne će vidjeti Gospodin, i ne će doznati Bog Jakovljev”? (Psalam 94:4-7).

Grijesi u skupštini vjerojatno neće uključivati to da će netko nekoga ubijati i moriti. Međutim, duh koji se pokazuje — duh spremnosti da se druge učini žrtvom radi osobne koristi — može postati očitim dok starješine istražuju slučaj naopakog postupanja. To je također drskost, obilježje zla čovjeka (Priče Salamunove 21:4). To je sasvim suprotno duhu pravog kršćanina, koji je spreman žrtvovati sebe za svog brata (Ivan 15:12, 13).

Primjena božanskih načela

Nije bila namjera da se s ovih nekoliko smjernica postave pravila. One nam, međutim, pružaju predodžbu o nekim stvarima koje Jehova smatra zaista zlima. Je li posrijedi odbijanje da se prihvati odgovornost za počinjeno prestupanje? Je li se onaj tko je zgriješio drsko oglušio na prijašnji savjet u vezi s tom istom stvari? Postoji li uvriježena navika ozbiljnog prestupanja? Da li se kod prestupnika očituje napadno nepoštivanje Jehovinog zakona? Je li uložio proračunata nastojanja da prikrije prijestup, vršeći možda u isto vrijeme loš utjecaj na druge? (Juda 4). Da li se ta nastojanja samo pojačaju kad prijestup izađe na vidjelo? Da li prijestupnik pokazuje potpuno neobaziranje na štetu koju je učinio drugima i Jehovinom imenu? Kakav je njegov stav? Je li nakon primljenog ljubaznog biblijskog savjeta ohol ili drzak? Manjka li mu iskrena želja da izbjegava ponavljati prijestup? Ukoliko starješine zapaze takve stvari, koje snažno ukazuju na nedostatak kajanja, možda će zaključiti da počinjeni grijesi pružaju dokaz o zloći a ne samo slabosti tijela.

Čak i kad imaju posla s nekim tko čini se ima zla naginjanja, starješine ga ne prestaju bodriti da teži za pravednošću (Jevrejima 3:12). Zli pojedinci mogu se pokajati i promijeniti. Kad to ne bi bilo tako, zašto bi Jehova poticao Izraelce: “Neka bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje; i neka se vrati ka Gospodinu, i smilovaće se na nj, i k Bogu našemu, jer prašta mnogo”? (Izaija 55:7). Možda će, u toku pravnog saslušanja, starješine zapaziti neku izrazitu promjenu u stanju njegova srca koja će se odraziti u pokajničkom držanju i stavu.

Čak i kad nekoga isključuju, starješine će, kao pastiri, potaknuti tu osobu da se pokaje i pokuša se vratiti u Jehovinu naklonost. Sjetimo se “zloga” u Korintu. On je očito promijenio svoj put, i Pavao je kasnije preporučio da ga se ponovno primi (2. Korinćanima 2:7, 8). Razmotrimo također slučaj kralja Manasije. On je doista bio vrlo zao, ali kad se konačno pokajao, Jehova je prihvatio njegovo kajanje (2. Carevima 21:10-16; 2. Dnevnika 33:9, 13, 19).

Istina, postoji grijeh koji se neće oprostiti — grijeh protiv svetog duha (Jevrejima 10:26, 27). Jedino Jehova određuje tko je počinio taj grijeh. Ljudi nemaju ovlasti za to. Na starješinama je odgovornost da skupštinu drže čistom i da pomognu pokajničkim grešnicima da se vrate. Ako to čine s razborom i poniznošću, dopuštajući da njihove odluke budu odraz Jehovine mudrosti, Jehova će tada blagosloviti taj vid njihovog pastirenja.

[Bilješka]

[Slika na stranici 29]

Ananija i Safira licemjerno su lagali duhu svetome, pokazujući zloću srca