Iskazivati razumnost

MI SMO zahvalni što je Božja Riječ u našem životu prouzročila promjene na bolje, te želimo da i drugi izvuku takvu korist. Pored toga, znamo da će način na koji ljudi reagiraju na dobru vijest utjecati na njihovu budućnost (Mat. 7:13, 14; Ivan 12:48). Žarko želimo da prihvate istinu. Ipak, ako želimo postići najbolje rezultate, uz snažna uvjerenja i revnost trebamo pokazivati i razbor.

Osoba obično neće sa smiješkom prihvatiti netaktično izgovorenu istinu kojom se razotkriva da je neko njoj drago vjerovanje zapravo laž, makar je i poduprli dugim nizom biblijskih redaka. Primjerice, pukim osuđivanjem nekih popularnih proslava zbog njihovog poganskog porijekla vjerojatno nećemo promijeniti mišljenje ljudi o tim proslavama. Pristupimo li razumno, obično ćemo postići bolji rezultat. Što sve znači biti razuman?

U Bibliji stoji da je “mudrost odozgo (...) miroljubiva, razumna” (Jak. 3:17). Grčka riječ koja se ovdje prevodi s “razumna” doslovno znači “popustljiva”. Neki je prijevodi prevode s “krotka”, “blaga” ili “strpljiva”. Zapazi da je razumnost povezana s miroljubivošću. U Titu 3:2 ta se osobina povezuje s blagosti, a stavlja nasuprot ratobornosti. U Filipljanima 4:5 potiče nas se da budemo poznati po ‘razumnosti’. Razumna osoba uzima u obzir porijeklo, okolnosti i osjećaje osobe s kojom razgovara. Spremna je popustiti kad je to prikladno. Takvo postupanje potiče druge da otvore um i srce te budu prijemljiviji kad razgovaramo s njima na temelju Biblije.

Gdje početi. Povjesničar Luka izvještava da je apostol Pavao u Solunu koristio Pisma, “objašnjavajući i dokazujući navodima da je bilo potrebno da Krist trpi i ustane iz mrtvih” (Djela 17:2, 3). Zanimljivo je zapaziti da ih je Pavao upotrijebio u židovskoj sinagogi. Ljudi kojima se obratio Hebrejska su pisma smatrali autoritetom. Bilo je prikladno da započne s nečim što oni prihvaćaju.

Pavao nije govor koji je održao pred Grcima na atenskom Areopagu započeo osvrtom na ta Pisma. Umjesto toga, započeo je navodeći stvari koje su oni poznavali i prihvaćali te je to upotrijebio da ih potakne na razmišljanje o Stvoritelju i njegovim naumima (Djela 17:22-31).

U današnje vrijeme milijarde ljudi ne prihvaćaju Bibliju kao autoritet u svom životu. No teški problemi ovog sustava stvari utječu gotovo na svakog čovjeka. Ljudi čeznu za nečim boljim. Ukoliko najprije pokažeš zanimanje za ono što ih muči, a zatim navedeš kako Biblija objašnjava tu situaciju, takvim razumnim pristupom mogao bi ih potaknuti da poslušaju ono što Biblija kaže o Božjem naumu za čovječanstvo.

Uzmimo za primjer da su osobi koja proučava Bibliju roditelji kao nasljeđe prenijeli određena vjerovanja i vjerske običaje. Sada interesent saznaje da se ta vjerovanja i običaji ne dopadaju Bogu, pa ih u skladu s onim što je naučio iz Biblije odbacuje. Kako da tu svoju odluku objasni roditeljima? Oni možda osjećaju da time što odbacuje svoje vjersko nasljeđe odbacuje i njih. Osoba koja proučava Bibliju možda uvidi da će roditelje, prije nego im pokuša objasniti biblijski temelj svoje odluke, trebati uvjeriti u to kako ih voli i poštuje.

Kada popustiti. Sam Jehova pokazuje izuzetnu razumnost unatoč tome što ima potpuno pravo da zapovijeda. Kad su Lota i njegovu obitelj spašavali iz Sodome, Jehovini su ga anđeli potaknuli: “Bježi na ono brdo, da ne pogineš.” Međutim, Lot je zamolio: “Nemoj, Jehova!” Molio je da mu dopusti pobjeći u Segor. Jehova je pokazao obzirnost dozvolivši Lotu da to učini i zato je Segor bio pošteđen, dok su ostali gradovi bili uništeni. No kasnije je Lot poslušao Jehovino prvobitno uputstvo i otišao u planinsko područje (1. Mojs. 19:17-30). Jehova je znao da je ispravno ono što je tražio, ali je strpljivo i obzirno čekao da to i Lot shvati.

Želimo li gajiti dobre odnose s drugima, i mi trebamo biti razumni. Možda smo uvjereni da je druga osoba u krivu i znamo uvjerljive argumente kojima bismo joj to i dokazali. No ponekad je bolje ne inzistirati. Međutim, biti razuman ne znači kompromitirati Jehovina mjerila. To jednostavno znači da je ponekad bolje zahvaliti osobi što je rekla svoje mišljenje ili ne zadržavati se na objašnjavanju neke pogrešne izjave, nego razgovor usmjeriti na nešto čime će se postići bolji rezultat. Sve i da osoba osudi tvoja vjerovanja, nemoj naglo reagirati. Mogao bi je upitati zašto tako misli. Pažljivo saslušaj njen odgovor. Tako ćeš saznati više o njenom načinu razmišljanja. Osim toga, time možeš postaviti temelj za neki budući konstruktivan razgovor (Priče 16:23; 19:11).

Jehova je ljude obdario sposobnošću izbora. Dopušta im da tu sposobnost koriste čak i onda kad to ne rade mudro. Jozua je kao Jehovin predstavnik detaljno opisao kako se Bog ophodio s Izraelom. No zatim je rekao: “Ako li vam nije drago služiti Jehovi, izaberite sebi danas kome ćete služiti: ili bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu rijeke, ili bogove Amoreja u kojih zemlji živite; a ja i dom moj služićemo Jehovi” (Joz. 24:15). U današnje vrijeme imamo zadatak ‘svjedočiti’ i to činimo s uvjerenjem, ali ne prisiljavamo druge da vjeruju (Mat. 24:14). Oni moraju sami izabrati i mi poštujemo to njihovo pravo.

Postavljaj pitanja. Isus nam je pružio izvanredan primjer u navođenju ljudi na razmišljanje. Uzimao je u obzir njihovo porijeklo i koristio usporedbe koje su mogli lako shvatiti. Osim toga, efikasno je koristio pitanja. Time je drugima dao priliku da kažu što misle i otkriju što im je u srcu. Ujedno ih je potaknuo da razmišljaju o onome o čemu su razgovarali.

Jedan čovjek upućen u Zakon upitao je Isusa: “Učitelju, što trebam raditi da bih naslijedio vječni život?” Isus mu je lako mogao odgovoriti na to pitanje. Ali umjesto toga potaknuo je čovjeka da kaže svoje mišljenje. “Što je napisano u Zakonu? Kako čitaš?” Čovjek je točno odgovorio. Je li taj točan odgovor bio i kraj razgovora? Nipošto. Isus je dozvolio čovjeku da nastavi razgovor, a pitanje koje mu je postavio jasno je dalo do znanja da se taj čovjek želi pokazati pravednim. Čovjek je pitao: “Tko je zapravo moj bližnji?” Umjesto da navede definiciju toga tko je bližnji, koju bi čovjek mogao osporiti zbog uobičajenog stava koji su Židovi imali prema ne-Židovima i Samarićanima, Isus ga je potaknuo da razmisli o jednoj usporedbi. Usporedba je govorila o milosrdnom Samarićaninu koji je pomogao opljačkanom i pretučenom putniku, dok mu svećenik i Levit nisu pomogli. Zatim je Isus jednostavnim pitanjem provjerio je li čovjek razumio što mu je želio reći. Zbog Isusovog je razumnog pristupa ovaj čovjek u potpuno novom svjetlu shvatio što znači izraz “bližnji” (Luka 10:25-37). Nije li to izvrstan primjer za oponašanje? Umjesto da sve kažeš sam i tako zapravo razmišljaš za svog sugovornika, nauči postavljati taktična pitanja i koristiti usporedbe kako bi sugovornika naveo na razmišljanje.

Iznesi argumente. Kad je apostol Pavao govorio u solunskoj sinagogi, nije samo pročitao neki tekst čiji su autoritet slušatelji prihvaćali. Luka izvještava da je Pavao objasnio i iznio dokaze za tekst koji je pročitao te predočio njegovu primjenu. Zbog toga su “neki od njih postali vjernici i pridružili se Pavlu i Sili” (Djela 17:1-4).

Takav pristup može biti koristan bez obzira na to tko te sluša. To vrijedi kad svjedočiš rođacima, razgovaraš s kolegama na poslu ili u školi, obraćaš se nepoznatim osobama u službi propovijedanja, vodiš biblijski studij ili imaš govor u skupštini. Ti vjerojatno znaš značenje biblijskog retka koji si pročitao, ali drugi to možda ne znaju. Objašnjenje značenja i primjene koje daš može zvučati dogmatično. Zar ne bi bilo bolje da izdvojiš ključne izraze biblijskog retka, a potom ih objasniš? Možeš li redak objasniti tako da ukažeš na kontekst ili neki drugi redak koji govori o temi koju razmatraš? Bi li nekom usporedbom mogao pokazati da je ono što kažeš razumno? Bi li pitanja pomogla slušateljima da razmišljaju o onome što čuju? Takav razuman pristup ostavlja dobar dojam i druge itekako potiče na razmišljanje.