Svatko će biti slobodan
“Mislim da stradanja sadašnjega vremena nijesu ništa prema slavi koja će nam se javiti. Jer čekanje tvari čeka da se jave sinovi Božiji. Jer se tvar pokori propadljivosti (ne od svoje volje nego za volju onoga koji je pokori) na nad, da će se i sama tvar oprostiti od ropstva raspadljivosti na slobodu slave djece Božije. Jer znamo da sva tvar uzdiše i tuži s nama do sad” (RIMLJANIMA 8:18-22).
U OVOM odlomku svog pisma kršćanima u Rimu apostol Pavao daje izvanredan pregled toga zašto u životu nema prave slobode i zašto život tako često sa sobom nosi ispraznost i bol. Ujedno objašnjava kako možemo postići istinsku slobodu.
“Stradanja sadašnjega vremena”
Pavao ne umanjuje ozbiljnost “stradanja sadašnjega vremena” kad kaže da ona “nijesu ništa prema slavi koja će nam se javiti”. Za vrijeme Pavlovog života, a i kasnije, kršćani su mnogo propatili pod nesmiljenom totalitarnom vladavinom rimske vlasti, koja nije previše polagala na ljudska prava. Kad je Rim zauzeo stav da su kršćani neprijatelji države, podvrgnuo ih je okrutnom tlačenju. Povjesničar J. M. Roberts kaže: “Mnogi su kršćani u glavnom gradu [Rimu] zacijelo umrli stravičnom smrću u areni ili su bili živi spaljeni” (Shorter History of the World). O ovim žrtvama Neronovog progonstva u jednom se drugom izvještaju navodi: “Neke su razapeli, neke zašili u životinjske kože i na njih pustili pse, neke su premazali smolom i zapalili da kao žive buktinje svijetle kad padne mrak” (New Testament History, F. F. Bruce).
Ti rani kršćani sigurno bi voljeli da su bili oslobođeni od takvog ugnjetavanja, ali nisu htjeli povrijediti učenja Isusa Krista kako bi tu slobodu i dobili. Primjerice, u borbi između tadašnjih rimskih vlasti i židovskih boraca za slobodu kakvi su bili zeloti ostali su potpuno neutralni (Ivan 17:16; 18:36). Zeloti su smatrali kako “pričati o tome da treba čekati trenutak da Bog nastupi nije ono što trenutna kriza zahtijeva”. Ono što je doista potrebno, govorili su, jest “nasilna akcija protiv neprijatelja”, Rima (New Testament History). Rani su kršćani razmišljali drugačije. “Čekati trenutak da Bog nastupi” za njih je bio jedini realan izbor. Bili su uvjereni da ništa osim božanske intervencije ne može trajno prekinuti “stradanja sadašnjega vremena” i donijeti istinsku, trajnu slobodu (Mihej 7:7; Habakuk 2:3). Ipak, prije nego što razmotrimo kako će se to dogoditi, ispitajmo zašto je uopće došlo do toga da se “tvar [“stvorenje”, NW] pokori propadljivosti”.
‘Pokori se propadljivosti’
Benjamin Wilson u The Emphatic Diaglottu kaže da riječ “stvorenje” ovdje ne označava “nerazumna i neživa djela stvaranja”, kao što to neki tumače, nego “čitavo čovječanstvo”. (Usporedi Kološanima 1:23.) Ona se odnosi na cijelu ljudsku obitelj — na sve nas koji čeznemo za slobodom. Mi smo ‘pokoreni propadljivosti’ zbog postupaka naših praroditelja. To se nije dogodilo “od [naše] volje”, odnosno nije posljedica osobnog izbora pojedinca. Svoje smo stanje naslijedili. S biblijske točke gledišta, Rousseau je bio u krivu kad je rekao da se ‘čovjek rađa slobodan’. Svi smo se rodili u okovima grijeha i nesavršenosti, u, da tako kažemo, ropstvu sustavu koji je pun frustracija i ispraznosti (Rimljanima 3:23).
Zašto se to dogodilo? Zbog toga što su naši praroditelji, Adam i Eva, željeli biti “kao bogovi”, željeli su imati pravo na potpuno samoodređenje, odlučivati sami za sebe što je dobro, a što zlo (1. Mojsijeva 3:5). Nisu uzeli u obzir jednu jako važnu činjenicu o slobodi. Samo Stvoritelj ima apsolutnu slobodu. On je Univerzalni Suveren (Izaija 33:22; Otkrivenje 4:11). Ljudska sloboda mora biti ograničena. Upravo je zbog toga učenik Jakov ohrabrio kršćane svog vremena da se vladaju prema ‘savršenom zakonu slobode’ (Jakov 1:25).
Jehova je s pravom izbacio Adama i Evu iz svoje univerzalne obitelji i oni su zbog toga umrli (1. Mojsijeva 3:19). No što je s njihovim potomcima? Iako na svoju djecu sada nisu mogli prenijeti ništa drugo osim nesavršenosti, grijeha i smrti, Jehova im je ipak milosrdno dopustio da rađaju djecu. Tako “smrt udje u sve ljude” (Rimljanima 5:12). U tom je smislu Bog ‘stvorenje pokorio propadljivosti’.
‘Javljanje Božjih sinova’
Jehova je stvorenje podložio propadljivosti “na nad [“na temelju nade”, NW]” da će jednoga dana ljudska obitelj ponovno uživati slobodu posredstvom djelovanja ‘Božjih sinova’. Tko su ti ‘Božji sinovi’? Oni su učenici Isusa Krista koji su, kao i ostala ‘ljudska stvorenja’, rođeni u ropstvu grijeha i nesavršenosti. Po rođenju nemaju pravo na mjesto u Božjoj čistoj, savršenoj, univerzalnoj obitelji. No Jehova za njih čini nešto doista izvanredno. On ih, putem otkupne žrtve Isusa Krista, oslobađa okova naslijeđenog grijeha i proglašava ih ‘pravednima’, odnosno čistima u duhovnom pogledu (1. Korinćanima 6:11). Zatim ih usvaja kao ‘Božje sinove’, dovodeći ih ponovno u svoju univerzalnu obitelj (Rimljanima 8:14-17).
Kao Jehovini usvojeni sinovi imat će jednu slavnu prednost. Bit će ‘Bogu našemu carevi i svećenici, i carovaće nad zemljom’ zajedno s Isusom Kristom kao dio Božjeg nebeskog Kraljevstva, ili vladavine (Otkrivenje 5:9, 10; 14:1-4). Ova je vladavina čvrsto utemeljena na načelima slobode i pravde — ne na ugnjetavanju i tiraniji (Izaija 9:6, 7; 61:1-4). Apostol Pavao kaže da su ti Božji sinovi suradnici Isusa, koji je davno obećano ‘Abrahamovo sjeme’ (Galaćanima 3:16, 26, 29). Na taj način oni igraju ključnu ulogu u ispunjavanju obećanja koje je Bog dao svom prijatelju Abrahamu. Dio tog obećanja glasi da će se posredstvom Abrahamovog sjemena (ili potomstva) ‘blagosloviti svi narodi na zemlji’ (1. Mojsijeva 22:18).
Koji blagoslov oni donose čovječanstvu? Božji sinovi sudjeluju u oslobađanju čitave ljudske obitelji od strašnih posljedica Adamovog grijeha i u vraćanju čovječanstva u savršeno stanje. Ljudi “od svakoga (...) koljena i naroda i plemena” mogu biti blagoslovljeni ako iskazuju vjeru u otkupnu žrtvu Isusa Krista i ako se podlože njegovoj dobrohotnoj kraljevskoj vladavini (Otkrivenje 7:9, 14-17; 21:1-4; 22:1, 2; Matej 20:28; Ivan 3:16). Na taj će način ‘sve stvorenje’ ponovno uživati ‘slavnu slobodu djece Božje’. To neće biti nekakva ograničena, privremena politička sloboda, već umjesto toga sloboda od svega što nanosi bol i tjeskobu ljudskoj obitelji još otkad su Adam i Eva odbacili Božju suverenost. Ne čudi što je apostol Pavao mogao reći da “stradanja sadašnjega vremena nijesu ništa” u usporedbi sa slavnom službom koju će ti vjerni obavljati!
Kad će početi ‘javljanje Božjih sinova’? Vrlo brzo, kad Jehova svima jasno objavi tko su Božji sinovi. To će biti kad ti “sinovi”, nakon što uskrsnu u duhovno područje, budu zajedno s Isusom Kristom u Božjem ratu Harmagedonu čistili Zemlju od zla i ugnjetavanja (Danijel 2:44; 7:13, 14, 27; Otkrivenje 2:26, 27; 16:16; 17:14; 19:11-21). Oko sebe vidimo sve više dokaza da smo zagazili duboko u ‘posljednje dane’, kada će Božje dugotrajno toleriranje pobune, i zla koje je proizašlo iz nje, doći svome kraju (2. Timoteju 3:1-5; Matej 24:3-31).
Da, kako apostol Pavao kaže, istina je da “sva tvar uzdiše i tuži s nama do sad” — ali ne zadugo. Milijuni koji sada žive vidjet će ‘vrijeme kad se sve popravi, što Bog govori ustima sviju svetih proroka svojih od postanja svijeta’, što uključuje i obnovu mira, slobode i pravde za čitavu ljudsku obitelj (Djela apostolska 3:21).
Napokon istinska sloboda
Što moraš činiti kako bi uživao ovu ‘slavnu slobodu djece Božje’? Isus Krist je rekao: “Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:31, 32, NW). To je ključ za slobodu — učiti i potom biti poslušan Kristovim zapovijedima i učenjima. To čak i danas donosi određenu mjeru slobode. U skoroj budućnosti to će donijeti potpunu slobodu pod vladavinom Krista Isusa. Mudro je upoznati Isusovu ‘riječ’ proučavanjem Biblije (Ivan 17:3). Poput ranih kršćana, aktivno surađuj sa skupštinom pravih Kristovih učenika. Postupajući tako, možeš izvući korist iz oslobađajućih istina koje Jehova danas stavlja na raspolaganje putem svoje organizacije (Jevrejima 10:24, 25).
Dok ‘čekaš da se jave Božji sinovi’, možeš razvijati onakvo pouzdanje u Kristovu zaštitničku brigu i podršku kakvo je imao apostol Pavao, čak i onda kada patnje i nepravda izgledaju gotovo nepodnošljive. Nakon što je govorio o otkrivanju Božjih sinova, Pavao je upitao: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” (Rimljanima 8:35, St). Dakako, kršćani u Pavlovim danima još su uvijek bili, kao što je Rousseau rekao, “u okovima” ugnjetavačkih sila ove ili one vrste. ‘Ubijali su ih cijeli dan kao ovce koje su za klanje’ (Rimljanima 8:36). Jesu li oni dopustili da ih to porazi?
“Ali”, piše Pavao, “u svemu ovome pobjedjujemo onoga radi koji nas je ljubio” (Rimljanima 8:37). Pobijediti unatoč svemu onome što su ti rani kršćani morali pretrpjeti? Kako je to moguće? “Znam jamačno”, odgovara on, “da ni smrt, ni život, ni angjeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, ni druga kakva tvar može nas razdvojiti od ljubavi Božije, koja je u Kr[i]stu Isusu Gospodinu našemu” (Rimljanima 8:38, 39). I ti možeš ‘pobijediti’ bilo koju ‘nevolju, tjeskobu ili progonstvo’ koje ćeš možda morati pretrpjeti do tog vremena. Božja ljubav jamči da ćemo se brzo — vrlo brzo — ‘osloboditi od svakog ropstva i imati slavnu slobodu djece Božje’.
[Slike na stranici 6]
‘Sve stvorenje uzdiše i tuži s nama do sad’
[Slika na stranici 7]
‘Stvorenje će se osloboditi od svakog ropstva i imati slavnu slobodu djece Božje’