Može li se predodređenje dovesti u sklad s Božjom ljubavi?

“MI DEFINIRAMO predodređenje kao vječni plan Božji, u kojem je on odredio što želi učiniti sa svakim čovjekom. Jer nije ih sve stvorio u istom stanju, već neke unaprijed određuje za vječni život a druge za vječno prokletstvo.”

Ovako je protestantski reformator Jean Calvin definirao svoje shvaćanje predodređenja u knjizi Institution de la religion chrétienne. To se shvaćanje temelji na ideji da je Bog sveznajuć i da postupci njegovih stvorenja ne mogu dovesti u pitanje njegove naume ili ga obavezati da napravi promjene.

No, je li to zaista ono što Biblija daje razumjeti o Bogu? Što je još važnije, je li takvo objašnjenje u skladu s Božjim svojstvima, osobito s njegovim najistaknutijim svojstvom — ljubavi?

Bog koji je sposoban proricati budućnost

Bog može proricati budućnost. On opisuje samog sebe kao onog ‘koji od početka javlja kraj i iz daleka što još nije bilo; koji kaže: namjera moja stoji i učiniću sve što mi je volja’ (Izaija 46:10). Kroz ljudsku povijest, Bog je dao zabilježiti svoja proročanstva kako bi pokazao da može primijeniti sposobnost predviđanja i proricati događaje prije nego što se odigraju.

Stoga je u danima babilonskog kralja Baltazara Jehova otkrio tumačenje sna proroku Danijelu, kad je sanjao dvije divlje zvijeri kako nadomještaju jedna drugu: “Ovan što si ga vidio, koji ima dva roga, to su carevi Medski i Persijski. A runjavi je jarac car Grčki” (Danijel 8:20, 21). Bog je očito primijenio svoju sposobnost predviđanja kako bi otkrio slijed svjetskih sila. Babilonsko carstvo, koje je tada vladalo, naslijedila je Medo-Perzija, a zatim Grčka.

Proročanstva se mogu odnositi i na neku osobu. Naprimjer, prorok Mihej je objavio da se Mesija trebao roditi u Betlehemu (Mihej 5:2). Bog je ponovno u tom slučaju primijenio svoju sposobnost predviđanja. Međutim, taj je događaj bio najavljen s posebnom svrhom — da se identificira Mesija. Ovaj primjer ne opravdava generaliziranje doktrine o predodređenju koje uključuje svaku osobu.

Naprotiv, Pisma otkrivaju da postoje situacije u kojima Bog radije ne predviđa ishod. Neposredno prije uništenja Sodome i Gomore, on je izjavio: “Za to ću sići da vidim eda li sve čine kao što vika dodje preda me; ako li nije tako, da znam” (1. Mojsijeva 18:21). Ovaj nam citat jasno pokazuje da Bog prije nego što je istražio stvar nije unaprijed znao koliki je stupanj izopačenosti u tim gradovima.

Točno je da Bog može predvidjeti određene događaje, no u mnogim slučajevima radije ne upotrebljava svoju sposobnost predviđanja. Budući da je Bog svemoćan, ništa ga ne sprečava da primjenjuje svoje sposobnosti kako to on želi, a ne prema željama nesavršenih ljudi.

Bog koji može ispravno postaviti stvari

Poput Calvina, mnogi smatraju da je Bog unaprijed odredio čovjekov pad još prije njegovog stvaranja te da je predodredio ‘izabrane’ prije tog pada. No, ako je to točno, zar ne bi bilo licemjerno od Boga da ponudi mogućnost vječnog života Adamu i Evi, iako je potpuno svjestan da to ne mogu ostvariti? Osim toga, Pisma nigdje ne poriču da je prvom ljudskom paru bila pružena mogućnost izbora: ili da slijede božanske upute i vječno žive ili da ih odbace i umru (1. Mojsijeva, 2. poglavlje).

No, je li grijeh Adama i Eve uistinu osujetio Božji naum? Ne, jer je odmah nakon njihovog grijeha Bog objavio da će podići ‘sjeme’ kako bi uništio Sotonu i njegove zastupnike te ponovno ispravno postavio stvari na Zemlji. Baš kao što nekoliko kukaca ne može zaustaviti vrtlara da ne proizvodi dobre plodove, tako niti neposlušnost Adama i Eve neće spriječiti Boga da pretvori Zemlju u raj (1. Mojsijeva, 3. poglavlje).

Bog je kasnije otkrio da će postojati vladavina Kraljevstva povjerena jednom od potomaka kralja Davida i da će mu se drugi pridružiti u tom Kraljevstvu. Ti drugi nazvani su “sveci višnjega” (Danijel 7:18; 2. Samuelova 7:12; 1. Dnevnika 17:11).a

Proricati ne znači predodređivati

Činjenica da Bog nije želio znati koji će put izabrati čovječanstvo nije ga spriječila da proriče posljedice čovjekovih dobrih ili loših postupaka. Mehaničara koji upozorava vozača da mu je vozilo u lošem stanju ne može se smatrati odgovornim ako se dogodi neka nesreća niti ga se može optužiti da ju je predodredio. Isto tako, Boga se ne može optužiti da je predodredio žalosne posljedice postupaka pojedinaca.

Točno je tako bilo i s potomcima prvog ljudskog para. Prije nego što je Kain ubio svog brata, Jehova je pred Kaina stavio mogućnost izbora. Hoće li on nadvladati grijeh ili će grijeh nadvladati njega? Ništa u tom izvještaju ne ukazuje da je Jehova predodredio da će Kain napraviti loš izbor i ubiti svog brata (1. Mojsijeva 4:3-7).

Kasnije je Mojsijev zakon upozoravao Izraelce na ono što će se dogoditi ako se odvrate od Jehove, naprimjer, ženeći se ženama iz poganskih nacija. Dogodilo se ono što je bilo prorečeno. To se može vidjeti iz primjera kralja Salamuna, na kojeg su u kasnijim godinama utjecale njegove žene tuđinke da vrši idolopoklonstvo (1. Carevima 11:7, 8). Da, Bog je upozorio svoj narod, ali nije predodredio kakvi će biti postupci pojedinaca.

Izabrani su ohrabreni da istraju ako ne žele da im se oduzme obećana nagrada da vladaju s Kristom na nebu (2. Petrova 1:10; Otkrivenje 2:5, 10, 16; 3:11). Neki su teolozi u prošlosti pitali: Zašto su davani takvi podsjetnici ako je zvanje tih izabranih bilo konačno?

Predodređenje i Božja ljubav

Čovjek je dobio slobodnu volju, jer je bio stvoren “po obličju Božijemu” (1. Mojsijeva 1:27). Slobodna je volja bila nužna ako su ljudi trebali slaviti Boga i služiti mu iz ljubavi, a ne kao roboti kojima je unaprijed određen svaki pokret. Ljubav koju izražavaju inteligentna, slobodna stvorenja omogućila bi Bogu da opovrgne nepravedne optužbe. On kaže: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam šta odgovoriti onomu ko me ruži” (Priče Salamunove 27:11).

Ako su Božji sluge bili predodređeni — ili, da tako kažemo, programirani — ne bi li mogla biti dovedena u pitanje iskrenost njihove ljubavi prema svom Stvoritelju? Isto tako, ne bi li bilo suprotno Božjoj nepristranosti da napravi unaprijed određeni izbor osoba predodređenih za slavu i sreću ne uzimajući u obzir njihove osobne zasluge? Osim toga, ako bi se s nekima postupalo na tako povlašten način, dok bi drugi bili predodređeni za vječnu kaznu, to vjerojatno ne bi potaknulo iskrene osjećaje zahvalnosti “izabranih” (1. Mojsijeva 1:27; Job 1:8; Djela apostolska 10:34, 35).

Konačno, Krist je svojim učenicima rekao da propovijedaju dobru vijest cijelom čovječanstvu. Da je Bog već izabrao one koji će biti spašeni, ne bi li to umanjilo revnost koju kršćani pokazuju u evangeliziranju? Ne bi li to učinilo djelo propovijedanja zapravo besmislenim?

Božja nepristrana ljubav najjača je sila koja može potaknuti ljude da mu uzvrate ljubav. Najveći izraz Božje ljubavi bilo je to što je žrtvovao svog Sina u korist nesavršenog, grešnog čovječanstva. Božje poznavanje budućnosti u vezi sa svojim Sinom jedinstven je slučaj, ali to nam jamči da će se obećanja o obnovi koja se zasnivaju na Isusu zaista ispuniti. Stoga položimo vjeru u tog Sina i približimo se k Bogu. Pokažimo svoje cijenjenje prihvaćajući Božji poziv da imamo dobar odnos s našim Stvoriteljem. Bog taj poziv danas upućuje svima onima koji žele primjenjivati svoju slobodnu volju i pokazivati ljubav prema njemu.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 7]

PREDODREĐENI KAO KLASA

“Jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom. A koje je predodredio, one je i pozvao; koje je pozvao, one je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio” (Rimljanima 8:29, 30, St). Kako trebamo razumjeti izraz ‘predodrediti’ koji je Pavao upotrijebio u ovim recima?

Ovo Pavlovo izlaganje nije konačan argument u korist predodređenja pojedinaca. Ranije u našem stoljeću Dictionnaire de théologie catholique objasnio je Pavlove argumente (Rimljanima, 9-11. poglavlje) na sljedeći način: “Među katoličkim izučavateljima sve više prevladava mišljenje da se sâm koncept predodređenja za vječni život uopće ne unapređuje.” Isti priručnik zatim citira M. Lagrangea kako kaže: “Pitanje koje je Pavao prvobitno proširio uopće nije pitanje predodređenja i osuđivanja, nego samo ono o pozivanju pogana u milost kršćanstva, čiju antitezu predstavlja nevjerovanje Židova. (...) Ono se odnosi na grupe, pogane, Židove, a ne direktno na izvjesne pojedince.” (Naglašeno od nas.)

U novije je vrijeme Jeruzalemska Biblija ponudila isti zaključak u vezi s tim poglavljima (9-11), i kaže: “Stoga u ovim poglavljima nije riječ o problemu pojedinačnog predodređenja za slavu, ili čak za vjeru, nego o povijesnospasenjskoj ulozi Izraela: samo o njoj govore izričaji S[tarog] Z[avjeta].”

Posljednji reci 8. poglavlja Rimljanima spadaju u isti kontekst. Stoga nas ovi reci s pravom podsjećaju da je Bog predvidio postojanje klase, ili grupe, koja će biti pozvana iz čovječanstva da vlada s Kristom, kao i postojanje zahtjeva kojima trebaju udovoljavati — i to je učinio, a da nije unaprijed odredio izvjesne pojedince koji će biti izabrani, jer to bi bilo suprotno njegovoj ljubavi i pravdi.