Epikur je također naučavao da nema života nakon smrti. To se, naravno, kosilo s biblijskim učenjem o uskrsnuću. Ustvari, kad je apostol Pavao govorio na Areopagu, vjerojatno su epikurejci bili među onima koji se nisu slagali s Pavlom u vezi s naukom o uskrsnuću (Djela apostolska 17:18, 31, 32; 1. Korinćanima 15:12-14).

Moglo bi se reći da je najopasniji element Epikurove filozofije bio ujedno i najpodmukliji. Njegovo nijekanje zagrobnog života dovelo ga je do zaključka da čovjek treba živjeti što je moguće sretnije tokom svog kratkog vijeka na Zemlji. Kao što smo vidjeli, njegova ideja nije bila obavezno živjeti grešno nego, umjesto toga, uživati u sadašnjosti jer je sadašnji život sve što imamo.

Dakle, Epikur je odvraćao od tajnih prijestupa da bi se izbjeglo strah od otkrivanja, što je bez sumnje prijetnja sadašnjoj sreći. On je poticao umjerenost da bi se izbjeglo posljedice prekomjernosti u užicima, što je još jedna prepreka sadašnjoj sreći. Također je poticao na dobar odnos s drugima jer ako je takav odnos obostran, isplati se. Naravno, izbjegavanje tajnih prijestupa, umjerenost i razvijanje prijateljstava sami po sebi su dobri. Zašto je onda Epikurova filozofija bila opasna za kršćanina? Zato što se njegov savjet temeljio na njegovom bezvjernom gledištu: “Da jedemo i pijemo, jer ćemo sjutra umrijeti” (1. Korinćanima 15:32).

Istina, Biblija pokazuje ljudima kako sretno živjeti već sada. Međutim, ona savjetuje: “Sami sebe držite u ljubavi Božijoj, čekajući milosti Gospodina našega Isu[sa Kri]sta za život vječni” (Juda 21). Da, Biblija stavlja veći naglasak na vječnu budućnost, a ne na sadašnjost koja iščezava. Za kršćanina je glavni životni interes služiti Bogu i on uviđa da je, kad Boga stavlja na prvo mjesto, sretan i zadovoljan. Na sličan je način Isus, umjesto da postane zaokupljen svojim osobnim interesima, trošio svoju energiju nesebično služeći Jehovi i pomažući ljudima. Učio je svoje učenike da drugima čine dobro, ne u nadi da će im biti uzvraćeno, nego zbog prave ljubavi prema njima. Očito je da su temeljne motivacije epikureizma i kršćanstva potpuno različite (Marko 12:28-31; Luka 6:32-36; Galaćanima 5:14; Filipljanima 2:2-4).

Iako je epikureizam nestao u četvrtom stoljeću n. e., ima onih koji danas usvajaju sličan stav “živi za sadašnjost”. Ti ljudi polažu malo ili nimalo vjere u Božje obećanje o vječnom životu. Pa ipak, neki od njih imaju relativno visoka mjerila vladanja.

Kršćanin može biti doveden u kušnju da stvori blizak odnos s takvim pojedincima, možda misleći da njihove dobre osobine opravdavaju prijateljstvo. Međutim, iako sebe ne smatramo boljima od drugih, moramo imati na umu da sva “loša društva” — uključujući i ona čiji je utjecaj podmukliji — “kvare korisne navike”.

Filozofija “živi za sadašnjost” također se pojavljuje na nekim poslovnim seminarima, u knjigama za samopomoć, romanima, filmovima, televizijskim programima i muzici. Iako direktno ne potiče na grešno vladanje, može li takvo bezvjerno gledište utjecati na nas na podmukle načine? Naprimjer, možemo li postati toliko zaokupirani udovoljavanjem samome sebi da izgubimo iz vida sporno pitanje Jehovine suverenosti? Možemo li biti odvučeni da imamo stav ‘ne napreži se toliko’ umjesto da budemo “bogato zaposleni u djelu Gospodinovu”? Ili možemo li biti navedeni da posumnjamo u pravičnost i korisnost Jehovinih mjerila? Moramo se čuvati kako izlaganja izravnom nemoralu, nasilju i spiritizmu tako i ljudi koji su pod utjecajem svjetskih gledišta! (1. Korinćanima 15:58, NW; Kološanima 2:8).