Što kaže Biblija?

Ugađamo li Bogu svojim patnjama?

NAPREŽUĆI se pod težinom velikog drvenog križa, čovjek se probija kroz mnoštva ljudi dok mu krv kapa s krune od trnja na njegovoj glavi. Kad stigne na mjesto “pogubljenja”, razapinju ga na križ; kroz ruke mu zabijaju velike čavle. Trga se od boli dok mu čavli probijaju meso. Kad križ biva uspravljen, bol postaje nepodnošljivom. Prema filipinskom listu Panorama, takvi bolni rituali redovno se odvijaju na Filipinima tokom Velikog tjedna.

Ovo što je upravo opisano suvremena je interpretacija Isusovih patnji. No ovaj čovjek nije glumac koji glumi u sceni jedne predstave. Čavli, krv, bol — sve je vrlo stvarno.

Na drugim se mjestima može vidjeti predane rimokatolike kako se javno bičuju u želji da iskuse Kristove patnje. Zašto? Neki to čine jer vjeruju da će njihove patnje prouzročiti čuda, kao što je izlječenje njihovih oboljelih voljenih. Drugi to čine kako bi platili za grijehe za koje, strahuju oni, nema oprosta ukoliko se ne prolije njihova vlastita krv. Knjiga The Filipinos objašnjava: “Bol je dobar čistač uma i duše. (...) Grešnik bi trebao iz boli izaći rasterećen i očišćen od grijeha.”

Međutim, bol nanijeta samome sebi ni u kom slučaju nije vezana samo za katolike na Filipinima. Ljudi različitih vjeroispovijedi i iz različitih zemalja vjeruju da patnje nanesene samome sebi donose neke zasluge kod Boga.

Naprimjer, u svojoj potrazi za istinom, Buddha, Siddhārtha Gautama, napustio je svoju ženu i sina i otišao u pustinju, gdje je šest godina živio asketskim životom. Satima bi zauzimao neugodne i bolne položaje a kasnije je tvrdio da je dugo živio na zrnu riže dnevno, pri čemu je toliko smršavio da je rekao: “Koža s trbuha prilijepila mi se na leđnu kost.” No, nikakva mjera mučenja samoga sebe nije mu mogla donijeti prosvjetljenje za kojim je tragao.

Jednako tako, hinduistički fakiri u Indiji podvrgavali su se različitim pokorama koje su nekada bile ekstremno teške — ležali bi između vatri, gledali bi u Sunce dok ne bi oslijepili, dugo vremena stajali bi na jednoj nozi ili bi zauzimali druge neugodne položaje. Smatralo se da je krepost nekih asketa bila tako velika da je mogla zaštititi grad od neprijateljskog napada.

Slično tome, Biblija govori o obožavateljima Baala koji su se rezali po tijelu “nožima i šilima po svom običaju, dokle ih krv ne obli”, bezuspješno pokušavajući privući pažnju svog boga (1. Carevima 18:28).

“Mučite duše svoje”

Iako je točno da je Jehova zapovjedio svom izabranom narodu: “Mučite duše svoje”, općenito se razumije da se to odnosi na post (3. Mojsijeva 16:31). Takvo pošćenje bilo je izraz tuge i pokajanja za grijehe ili pak odraz mučnih okolnosti u kojima se netko nalazio. Pošćenje, dakle, nije predstavljalo vrstu kazne nanesene samome sebi već ponižavanje sebe pred Bogom (Ezdra 8:21).

Bilo je, međutim, Židova koji su pogrešno smatrali da sama neugoda uključena u mučenje duše donosi zasluge te Boga obavezuje da se na neki način oduži. Kad takve nagrade nije bilo na vidiku, drsko su upitali Boga za plaću koju su smatrali da zaslužuju: “Za što postismo (...) a ti ne pogleda, mučismo duše svoje, a ti ne htje znati?” (Izaija 58:3).

No bili su u krivu. Ispravan vjerski post nije uključivao asketizam, mučenje tijela glađu, kao da bi sama tjelesna bol ili neugoda donijeli bilo kakvu zaslugu. Snažne emocije mogu potisnuti osjećaj gladi. Ako su nečije misli zarobljene problemom koji ga pritišće, tijelo možda ne osjeća potrebu za hranom. To Bogu ukazuje na snažne osjećaje onoga tko posti.

Ugađamo li Bogu nanoseći sebi bol?

Je li ljubavlju ispunjen Stvoritelj imalo sretan kad gleda ljude kako muče sami sebe? Iako je točno da su kršćani ponekad prisiljeni ‘stradati s Kr[i]stom’, to ne znači da oni žele upasti u nevolju ili dobiti mučeničku krunu (1. Petrova 4:13).

Isus zasigurno nije živio asketskim životom. Vjerski vođe prigovarali su zato što njegovi učenici nisu postili te su ga čak optužili da je ‘izjelica i pijanica’ (Matej 9:14; 11:19). Isus je u svemu iskazivao umjerenost i nije ni od sebe ni od drugih zahtijevao više nego što je bilo razumno (Marko 6:31; Ivan 4:6).

Nigdje u Pismima ne nalazimo nikakvu osnovu za asketizam, kao da bi si uskraćivanjem osnovnih životnih potreba, pa čak i udobnosti života, pribavili Božju naklonost. Zapazite što je apostol Pavao rekao u pogledu takvih bolnih postupaka: “To, doduše, ima glas mudrosti u samoizabranu bogoštovlju, službi anđela [“prividnoj poniznosti”, NW] i strogosti prema tijelu, ali to nema ništa sa čašću; služi samo zadovoljenju tijela [‘nema nikakvu vrijednost u borbi protiv udovoljavanja tijelu’, NW]” (Kološanima 2:23, Rupčić).

Dok je služio kao redovnik, Martin Luther doslovno je mučio samoga sebe. Kasnije se, doduše, okrenuo protiv takvih postupaka, rekavši da oni promiču zamisao o dva puta do Boga, višem i nižem, dok Pisma naučavaju samo jedan put do spasenja — iskazivanje vjere u Isusa Krista i njegovog Oca, Jehovu (Ivan 17:3). S druge strane, neki su bolne rituale smatrali nekom vrstom samo-spasenja.

Knjiga Church History in Plain Language komentira u vezi s asketizmom: “Podupiranje čitavog nastojanja zasnivalo se na pogrešnom gledištu o čovjeku. Duša je, govorili su redovnici, prikovana za meso kao zatočenik tijela. To nije biblijsko gledište o ljudskom životu.” Da, sama zamisao da se posredstvom boli nanesene samome sebi može ugoditi Bogu strana je Pismima. Ona nalazi svoj temelj u gnostičkoj zabludi da je sve što je povezano s tijelom zlo te da treba biti zlostavljano u najvećoj mogućoj mjeri kako bi pojedinac mogao dobiti spasenje.

Budući da Jehova želi da budemo sretni, služiti takvom divnom Bogu ne znači postati asketom (Propovjednik 7:16). Stoga nam se nigdje u Pismima ne govori da su takve patnje nanijete samome sebi put do spasenja. Nasuprot tome, Božja riječ jasno daje do znanja da je Kristova krv, zajedno s našom vjerom u nju, ono što nas čisti od svih grijeha (Rimljanima 5:1; 1. Ivanova 1:7).