vjerujući da oba pokreta zastupaju ovaj ideal. Međutim, kad je jedan njegov kolega s posla razgovarao s njim o Božjem Kraljevstvu, odmah je uvidio da samo kroz ovo Kraljevstvo može jednakost svih postati stvarnost. Istinu je shvatio isto tako ozbiljno kao ranije komunizam i katolicizam i krstio se 1972. Kako se ponašala njegova supruga? Poslušajmo njen izvještaj:

“Moj suprug je 1970. na svom radnom mjestu imao prvi doticaj s Jehovinim svjedocima. Dok je proučavao Bibliju, malo-pomalo postajalo mi je jasno da se pri tome radilo o jednoj drugačijoj religiji i da je bilo točaka s kojima se nisam slagala. Zajedno s drugim rođacima odmah sam počela na njega vršiti pritisak.”

Ona nastavlja: “Roditelji mog supruga pravili su mu neprilike, služeći se pri tome svim mogućim sredstvima da bi ga ponukali da odustane. Zadobivši veću spoznaju, moj suprug je uvidio potrebu da iz našeg stana odstrani idole. Prijetila sam da će se, ukoliko to učini, desiti nešto strašno. On je, usprkos tome, uništio jednu od religioznih slika, nakon čega sam mu iz sve snage uzvratila riječima i udarcima, a i rastrgala sam nekoliko njegovih časopisa. Čuvši moje vikanje, moj svekar i svekrva su dotrčali također navalivši na njega, ali on nije uzvratio udarcem.

Svađe su se nastavljale sve dok ga nisam napustila, jer je htio spriječiti našu kćerku da u crkvu ide na vjeronauk. Suprug mi je rekao da će podići optužbu zbog napuštanja bračne zajednice ukoliko se ne vratim kući. Nakon tjedan dana ponovno sam se vratila k njemu.

Onda sam ga pokušala natjerati na odustajanje tako što sam zamolila jednog duhovnog medija da na njega baci urok. Medij mi je počeo postavljati pitanja i ja sam mu objasnila situaciju. Kad je sve saznao, rekao mi je da na Jehovinog svjedoka nikakav urok nema djelovanja.

Na kraju sam odlučila otići kod mjesnog svećenika. On mi je savjetovao da potražim nekog odvjetnika, što sam i učinila. Ovaj me je, na moje iznenađenje, potaknuo da sa svojim suprugom posjećujem sastanke Jehovinih svjedoka. Moj svekar, koji me pratio, napomenuo je da njegova obitelj jako poštuje San Rocca [Svetog Roka], ‘zaštitnika’ našeg grada. Odvjetnik je objasnio da je taj “svetac” — kao i svi drugi idoli — bezvrijedan. Zatim se on sam predstavio kao predsjedatelj Katoličke akcije, ispričavši nam da više ne slavi religiozne blagdane, jer je čitanjem Biblije utvrdio da je to neispravno. Na kraju je rekao: “Idite sa svojim mužem i čuvajte mir. Poslušajte ga i počnite također proučavati Bibliju.’

Zbog ove preporuke razmišljala sam o načinu života i ustrajnosti svoga supruga, kao i o tome kako se izmijenio; zato sam zajedno s njim počela posjećivati sastanke Jehovinih svjedoka. Ljubav koja je tamo bila očita ostavila je na mene toliki utisak da sam proučavala Bibliju, upisala se u Teokratsku školu propovijedanja i krenula u službu propovijedanja. Godine 1977. simbolizirala sam svoje predanje Jehovi, a sada se radujem što sam u istini jer je Jehova pomogao mom suprugu da ustraje i cijelu obitelj ujedini u obožavanju Njega.”

Zašto bismo se trebali bojati Boga?

“BOJTE se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas suda njegova” (Otkrivenje 14:7, NS). Ostarjeli apostol Ivan čuo je ove potičuće riječi u vezi s jednom vizijom. Izgovorio ih je jedan anđeo koji je letio posred neba, a prvenstveno su upućene ljudima koji žive u sadađnjem vremenu kraja, za vrijeme uzmaha ‘Gospodinovog dana’ (Otkrivenje 1:10).

Ali, kako bi neodgovarajuće nekima mogle izgledati ove riječi! Neki čak sumnjaju u Božje postojanje, a imati strah pred njim/bojati ga se, to im je pogotovo strano. Nemalo onih koji tvrde da su kršćani smatraju da predodžba da se treba bojati Boga nije više primjerena vremenu. Božju ljubav još mogu prihvatiti. Ali, bojati ga se ima za njih gotovo već prizvuk srednjeg vijeka. Misliš li i ti tako?

Kako se Isus bojao Boga

Ako misliš, onda pomisli što to znači biti kršćanin. Prema Bibliji, to između ostalog uključuje točno slijeđenje stopa Isusa Krista (1. Petrova 2:21). Naravno, Isus je ljubio Boga, u što nitko ne sumnja, no on ga se i bojao, što također vrlo jasno proizlazi iz Biblije. Izaija je u jednom proročanstvu rekao za Isusa da će posjedovati “duh znanja i straha [Jehovina]” (Izaija 11:2). No, zanimljivo je da strah za Isusa nije bio teret. Pod tim ne smijemo podrazumijevati strah kakav ima dijete pred brutalnim ocem ili narod kojega terorizira tlačiteljski vladar. Izaija je čak za Isusa prorekao: “I mirisanje [radost] će mu biti u strahu [Jehovinu]” (Izaija 11:3). Ali, kako se možemo radovati tome da se nekoga bojimo?

To je povezano s tim što riječ “strah” ima u Bibliji različita značenja po smislu. Postoji doslovni strah ili bojazan koju osjećamo kad nam netko želi učiniti nešto nažao. Izraelske čete “bješe strah veoma” pred Golijatom (1. Samuelova 17:23, 24). Zatim, postoji strah pred nečim posve neočekivanim ili nepoznatim, kakav je spopao Zahariju kada mu je u hramu iznenada Jehovin anđeo stao nasuprot (Luka 1:11, 12). Strah kakav je Isus osjećao prema svom Ocu bio je, ustvari, sasvim druge vrste.

U izvornom biblijskom tekstu hebrejske i grčke riječi upotrebljene za “strah” često označavaju duboko poštovanje ili strahopoštovanje pred Bogom. Na taj način treba razumijeti strah Božji koji je posjedovao Isus, a na razvijanje kojega danas anđeo svakoga poziva. Ovo strahopoštovanje ili strah pun poštovanja bit će u našem srcu čvrsto usidren ako razmišljamo o Jehovinoj moći i snazi, uspoređujući ih s našom apsolutnom beznačajnošću. On će se još povećati ako promatramo njegova moćna djela, a prije svega ako razmišljamo ozbiljno o činjenici da je on Vrhovni sudac koji ima moć dati život, ail i kazniti vječnom smrću.

Imati takav strah nadasve je važno, jer on nas odvraća od toga da učinimo nešto neispravno, zavaravajući se da stalno imamo Božje priznanje. On nam, primjerice, pomaže čuvati se od razmišljanja: ‘Bog će mi oprostiti; on zna da sam slab’, ako smo pri nekom iskušenju skloni da radije popustimo nego da se borimo. Odgovarajuće tome u Pričama Salamunovim 16:6 se kaže: “Strahom [Jehovinim] uklanja se čovjek oda zla.” Adam i Eva su propustili pokazati ovaj primjereni, zdravi strah Jehovin kad su mu bili neposlušni. Posljedica? Osjetili su jednu drugu, negativnu vrstu straha, sakrivajući se pred njegovom prisutnošću. Adam je rekao: “Čuh glas tvoj u vrtu, pa se poplaših” (1. Mojsijeva 3:10).

Job je bio čovjek koji je, za razliku od Adama i Eve, ostao Jehovi vjeran unatoč najtežim kušnjama. Zašto? Sam Jehova je rekao da se Job “boji Boga i uklanja se oda zla” (Job 1:8, 2:3). Mi danas moramo biti sigurni da Jehova može isto reći i za nas! Strah Božji je na mjestu, i on mora biti sastavni dio našeg razmišljanja.

Strah pred Bogom i strah pred ljudima

Strah Božji je prirodni osjećaj, a ulijeva nam jednaku sigurnost kakvu svojoj djeci može uliti otac koji postupa tako da ga se uistinu može poštivati. Takav strah također nam pomaže rastjerati neugodni, negativni strah pred ljudima, koji se pokazuje zamkom (Priče Salamunove 29:25). Jedan čovjek koji to nije shvatio bio je Urija, sin Semejev, koji je prije 607. pr. n. e. zajedno s Jeremijom propovijedao u Jeruzalemu. Za razliku od Jeremije, Urija je dozvolio da mu strah pred carem postane zamka. Prestao je propovijedati, pobjegavši pred svojim zadatkom. Međutim, kralj je naredio da bude doveden natrag i konačno pogubljen (Jeremija 26:20-23). Kako je Urija mogao izbjeći svoj žalosni udes? Tako da je razvio strah pred Jehovom koji bi bio jači od njegova straha pred ljudima.

Isus je jednoj skupini svojih sljedbenika nakon svog uskrsnuća i uzašća na nebo dao savjet: “Ne boj se ni odašta što ćeš postradati” (Otkrivenje 2:10). Povijest potvrđuje potrebu ovog svijeta, budući su kršćani već dospijevali u užasne situacije — počev od rimskih arena pa sve do nacističkih koncentracionih logora. Kako su mogli pobijediti strah kojeg su im htjeli uliti njihovi neprijatelji? Tako što su uzeli k srcu slijedeće Isusove riječi: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo i po tom ne mogu ništa više učiniti. Nego ću vam kazati koga da se bojite: bojte se onoga koji ima vlast pošto ubije baciti u pakao [gehenu]” (Luka 12:4, 5).

U Psalmu 19:9 piše” Strah je [Jehovin] čist, ostaje do vijeka. Sudovi su njegovi istiniti, pravedni svi koliki.” Tako strah Božji nema u sebi ništa što bi bilo negativno. On je čist i služi kao zaštita, čineći Božjeg slugu jačim od njegovih neprijatelja. Poput Isusa, kršćanin nalazi zadovoljstvo u ovom strahu, kao što se raduje i svim drugim Jehovinim blagoslovima (Izaija 11:3).

Zašto je zaista prikladno što anđeo poziva čitavo čovječanstvo da se boji Boga. Bez istinskog straha Božjeg vjerojatno ćemo popustiti nekom naopakom poticaju ili ćemo podleći stahu pred ljudima. Razvijanje ispravne vrste straha pomoći će nam mudro postupati. “Početak je mudrosti strah [Jehovin]” (Priče Salamunove 9:10; Psalam 111:10). Da, mi bismo trebali ljubiti Boga svim našim srcem, svom našom dušom, svim našim umom i svom našom snagom (Marko 12:30). Međutim, moramo pred njim imati i strahopoštovanje, poštivati ga ili, kao što reče anđeo, bojati se Boga i dati mu slavu, “jer je došao čas suda njegova” (Otkrivenje 14:7).

Pitanja čitalaca (1)

◼ Je li apostol Pavao pokazao etničku predrasudu time što se složio sa općenitim kritičkim stavom u vezi Krećana?

Ne, Pavao se nije upuštao u uopčeno klevetanje ljudi druge etničke ili nacionalne pripadnosti.

Ovo pitanje proizlazi iz Pavlovog komentara u pismu upućenom učeniku Titu. Pavao ga je ostavio na velikom sredozemnom otoku da ‘popravi što je nedovršeno i da postavi po svim gradovima starješine’. Pavao je istakao neke preduvjete za skupštinske starješine, ali je savjetovao Titu: “Ima mnogo neposlušnih, praznogovorljivih, i umom prevarenih, a osobito koji su iz obrezanja. Kojima treba usta zatvoriti: koji cijele kuće izopačuju” (Tit 1:5, 10, 11, NS).

Pavao je u 12. retku nastavio: “A reče netko od njih, njihov prorok: Krećani svagda lažljivi, zli zvjerovi, besposleni trbusi.” U 13. retku je dodao: “Svjedočanstvo je ovo istinito; zaradi toga uzroka karaj ih bez šteđenja, da budu zdravi u vjeri.”

Mnogi prevodioci Biblije nastavljaju sa Pavlovim komentarom “svjedočanstvo je ovo istinito” odmah iza njegovog citiranja kretskog proroka. Drugi 13. retkom počinju novi odlomak.a Bilo kako bilo, sa čime je Pavao izrazio svoje slaganje?

On se sigurno nije složio sa općenitim rasnim i etničkim pogrdama protiv Krećana. Možemo biti sigurni u to, jer je Pavao znao da se na Kreti nalaze kršćani koje je Bog priznao i pomazao svojim svetim duhom (Djela apostolska 2:5, 11, 33). Bilo je dovoljno predanih kršćana koji su sačinjavali skupštine “po svim gradovima”. Iako ti kršćani nisu bili savršeni ljudi, možemo biti sigurni da nisu bili lažljivci i besposleni trbusi (izjelice), inače ne bi i dalje uživali Jehovino priznanje (Filipljanima 3:18, 19; Otkrivenje 21:8). I kao što ih i danas ima u svim narodima, tako je i na Kreti vjerojatno bilo iskrenih ljudi koji su bili žalosni zbog niskih moralnih mjerila ljudi koji su ih okruživali i bili su spremni odazvati se na kršćansku vijest (Ezekijel 9:4; usporedi Djela apostolska 13:48).

S druge strane, na Kreti je bilo i ljudi koji nisu imali visoka moralna mjerila. Pavao je utvrdio da je prikladno citirati riječi koje vjerojatno potječu od Epimenida, kretskog pjesnika (proroka ili govornika) iz šestog stoljeća pr. n. e. No, Pavao se složio sa tim opisom dok se on odnosio na određeni dio kretske populacije.

Takvi su bili ‘praznogovorljivi i umom prevareni’, a bili su u doticaju sa vjernim kršćanima i pokušavali su ‘izopačiti cijele kuće’. Takvim podrivačkim varalicama uistinu je odgovarao opis “lažljivi, zli zvjerovi”, a taj opis je jednako odgovarao takvim ljudima i na drugim mjestima (2. Timoteju 3:6, 13). Štoviše, svi koji su već bili u skupštini i koji su bili prevareni i počeli tako postupati trebali su biti ‘ukoreni bez šteđenja’. Onima kojima će taj ukor koristiti moglo bi se na taj način pomoći da postanu primjereni u dobrim djelima i ‘zdravoj, nezazornoj riječi’ (Tit 2:6-8).

U ovome bismo trebali pronaći opomenu za sve nas. Oko nas možda postoji obilje etničkih i nacionalnih predrasuda. (Usporedi Ivan 7:47-52.) Vjerojatno čujemo kako susjedi, školski drugovi ili suradnici na poslu daju kategoričke primjedbe o drugom narodu, kao naprimjer: ‘Ah, ti sjevernjaci su svi hladni i bezosjećajni’; ‘Pa, znaš kako su ti sjevernjaci ponosni’; ili: ‘Nije se baš za pouzdati u one ljude s druge strane granice’.

Moramo se truditi izbjegavati davati takve uopćene primjedbe