Što kaže Biblija?
Hoće li Zemlja nestati u vatri?
HOĆE li sagorjeti u nuklearnom holokaustu, ili će je spržiti naduto Sunce ili će je spaliti kakav ljutiti bog — načini uništenja mogu varirati, no mnogi su ljudi uvjereni da će planeta Zemlja, dom čovječanstva, dočekati svoj kraj u posvemašnjem infernu, svojevrsnoj kataklizmičkoj apokalipsi.
Neki navode biblijske retke koji ukazuju na golemi požar poslan od Boga, kao kaznu za to što se čovjek ogriješio o Zemlju. Drugi ponavljaju mišljenje Paula Daviesa, profesora na Sveučilištu u Adelaidei (Australija), koji piše o onome što je, po njegovom mišljenju, Zemljino neizbježno srljanje u plamenu propast. On u svojoj knjizi The Last Three Minutes teoretizira: “Kako se Sunce bude sve više napuhavalo, obujmit će (...) Zemlju svojim plamenim omotačem. Naša će se planeta pretvoriti u prah.” Što je istina o Zemljinom udesu? Kako trebamo razumjeti biblijske retke koji, kako se čini, pretkazuju vatreno uništenje?
Brine li se Bog?
Iz Jeremije 10:10-12 saznajemo: “Gospodin je pravi Bog (...). On je načinio zemlju silom svojom, utvrdio vasiljenu mudrošću svojom, i razumom svojim razastro nebesa.” Bog je načinio Zemlju i utvrdio je. Tako je s mudrošću, ljubavlju i razumom brižno pripremio Zemlju da bi postojala do u beskonačnost kao predivan dom čovječanstva.
Biblija izvještava o tome kako je Bog stvorio ljude: “Muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: radjajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom” (1. Mojsijeva 1:27, 28). Kad je dovršio svoje stvaralačko djelo, nesumnjivo je mogao objaviti da “dobro bješe veoma” (1. Mojsijeva 1:31). Htio je da tako i ostane. Baš kao što neki budući roditelji uređuju i namještaju dječju sobu, očekujući skoro rođenje svog djeteta, tako je i Bog zasadio predivan vrt i smjestio u njega čovjeka Adama da ga proširuje i brine se za njega (1. Mojsijeva 2:15).
Adam se odrekao savršenstva i svoje dužnosti da se brine za Zemlju. No da li se Stvoritelj odrekao svog nauma? Izaija 45:18 ukazuje da nije tako: “Ovako veli Gospodin, koji je stvorio nebo (...) koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio na prazno, nego je načinio da se na njoj nastava.” (Pogledajte i Izaiju 55:10, 11.) Premda je čovjek zanemario svoju skrbničku dužnost, Bog je nastavio sprovoditi svoj naum sa Zemljom i živim bićima na njoj. Zakon dan drevnoj naciji Izrael osiguravao je ‘subotu za odmor zemlje’ svake sedme godine. On je obuhvaćao i milosrdne zakone koji su životinjama pružili stanovitu zaštitu (3. Mojsijeva 25:4; 2. Mojsijeva 23:4, 5; 5. Mojsijeva 22:1, 2, 6, 7, 10; 25:4; Luka 14:5). To je samo nekoliko primjera iz Biblije koji nedvojbeno pokazuju da je Bogu veoma stalo do ljudi i do svega što je čovjeku povjerio na brigu.
“Prva zemlja”
Kako bismo onda uskladili naizgled proturječne biblijske retke? Jedan takav redak jest 2. Petrova 3:7, koji prema prijevodu Stvarnost glasi: “A sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih za dan Suda i propasti bezbožnika.” Drugi redak jest Otkrivenje 21:1, koji kaže: “Vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prodjoše.”
Ako Petrove riječi valja shvatiti doslovno i ako planetu Zemlju treba progutati prava vatra, onda i doslovna nebesa — zvijezde i druga nebeska tijela — također trebaju biti uništena vatrom. Međutim, to se gledište kosi s jamstvom koje se nalazi u stavcima kao što su Matej 6:10: “Da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu” i Psalam 37:29: “Pravednici će naslijediti zemlju, i živjeće na njoj do vijeka.” Uostalom, kakav bi vatra imala učinak na ionako intenzivno vrućem Suncu i zvijezdama, koje stalno stvaraju nuklearne eksplozije?
S druge strane, izraz “zemlja” u Bibliji se često koristi u figurativnom smislu. Naprimjer, 1. Mojsijeva 11:1 kaže: “A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik.” Ovdje riječ ‘zemlja’ ukazuje na čovječanstvo općenito, ili na ljudsko društvo. (Pogledajte i 1. Carevima 2:1, 2; 1. Dnevnika 16:31.) Kontekst 2. Petrove 3:5, 6 ukazuje na jednako figurativno korištenje riječi “zemlja”. Tamo se govori o Noinom vremenu u kojem je zlo ljudsko društvo bilo uništeno u potopu, ali su Noa i njegovi ukućani, kao i sama planeta bili sačuvani (1. Mojsijeva 9:11). Slično tome, u 2. Petrovoj 3:7 kaže se da su ‘bezbožnici’ bili ti koji bi trebali biti uništeni. To gledište slaže se s ostatkom Biblije. Zlo društvo obilježeno za uništenje ujedno čini ‘prvu zemlju’ o kojoj se govori u već citiranom Otkrivenju 21:1.
Da, baš kao što će brižan zemaljski otac poduzeti sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao sigurnost svog doma, tako se i Jehova Bog zdušno brine za svoja stvorenja. On je jednom istjerao nemoralne i zle ljude iz plodne Jordanske doline i zajamčio novim održavateljima zemlje, koji su bili u savezu s njim, da ako se budu držali njegovih odredbi, ‘njih zemlja neće izmetnuti zbog oskvrnjivanja, kao što je izmetnula narod koji je bio prije njih’ (3. Mojsijeva 18:24-28).
‘Nova zemlja’
Danas Zemlju onečišćuje društvo koje je spolno izopačeno, krajnje brutalno i politički korumpirano. Samo Bog može spasiti Zemlju. A on će upravo to i učiniti. U Otkrivenju 11:18 (St), on obećava da će “uništiti one koji kvare zemlju”. Na oporavljenoj i obnovljenoj Zemlji stanovat će ljudi koji se boje Boga i koji iskreno ljube svoje bližnje (Jevrejima 2:5; usporedite Luku 10:25-28). Promjene koje će nastupiti pod Božjim nebeskim Kraljevstvom bit će tako suštinske da Biblija govori o ‘novoj zemlji’ — o novom ljudskom društvu.
Kada čitamo retke poput Psalma 37:29 i shvaćamo ono što je Krist rekao u Mateju 6:10, stječemo uvjerenje da niti slijepe prirodne sile niti čovjek sa svom svojom uništavalačkom moći neće uništiti našu planetu. Oni neće osujetiti Božji naum (Psalam 119:90; Izaija 40:15, 26). Vjerno čovječanstvo živjet će na Zemlji u uvjetima neizmjerne ljepote i beskrajne radosti. To je prava istina o Zemljinom udesu, jer to jest i oduvijek je bio naum Stvoritelja čovječanstva koji je pun ljubavi (1. Mojsijeva 2:7-9, 15; Otkrivenje 21:1-5).