Naći utjehu u ‘dolini duboke sjene’

Ispričala Barbara Schweizer

Ponekad, kad je sve glatko teklo, život mi je bio poput lijepe ‘zelene paše’. Ali bilo je i trenutaka kad sam znala što znači prolaziti “dolinom duboke sjene”. Ipak, budući da je Jehova naš Pastir, uvjerena sam da možemo izići na kraj s bilo kakvim nastalim okolnostima (Psalam 23:1-4, “NW”).

GODINE 1993. kad je mom suprugu i meni bilo blizu 70 godina, odlučili smo upustiti se u novu avanturu — služiti tamo gdje je veća potreba za poučavateljima Biblije, u Ekvadoru. Iako smo porijeklom Amerikanci, oboje smo znali španjolski i nismo imali nikakvih financijskih obaveza. Budući da smo znali da je ‘ribarenje ljudi’ bilo plodonosno u Ekvadoru, planirali smo spustiti svoje mreže u tim bogatim vodama (Matej 4:19, St).

Nakon što smo proveli nekoliko uzbudljivih dana u podružnici Društva Watch Tower u Ekvadoru, zaputili smo se na autobusni kolodvor u Guayaquilu čekajući da što prije otputujemo u Machalu — jedan od gradova gdje je postojala naročita potreba. Međutim, dok smo čekali autobus mom je suprugu Fredu odjednom pozlilo, pa smo odlučili da odgodimo putovanje. Otišla sam do telefonske govornice da bi dogovorila naš povratak u podružnicu, a Fred je sjeo i čuvao našu prtljagu. Kad sam se vratila nakon nekoliko minuta, mog supruga više nije bilo!

Nikad više nisam vidjela Freda živog. Tamo na autobusnom kolodvoru, dok sam nakratko bila odsutna, Fred je doživio teški srčani udar. Dok sam ga izbezumljeno tražila, prišao mi je jedan službenik autobusnog kolodvora i rekao da su Freda odvezli u bolnicu. Kad sam stigla u bolnicu, saznala sam da je Fred već umro.

Odjednom sam se našla sama u stranoj zemlji, bez doma i supruga na kojeg bih se mogla osloniti. Kažem “osloniti” zato što je Fred uvijek preuzimao vodstvo i planirao za nas oboje. Pošto nisam po prirodi odlučna, bila sam sretna da je on to činio. No sada sam morala sama donositi odluke, organizirati svoj život i istovremeno preboljeti gubitak svog supruga. Bio je to užasan osjećaj — kao da me netko gurnuo u ‘dolinu duboke sjene’. Hoću li se ikada naučiti sama snalaziti u životu?

Upoznali smo istinu i pojednostavili život

I Fred i ja oboje smo već bili razvedeni kad smo se upoznali. Dobro prijateljstvo preraslo je u blizak odnos, pa smo odlučili da se vjenčamo. Bili smo nominalni vjernici i redovito smo odlazili u crkvu u Seattleu u Washingtonu (SAD). No religija nam nije bila jako bitna u životu sve dok se Jamie, ljupka mlada pionirka (punovremena evangelizatorica), nije pojavila na našim vratima. Bila je toliko ljubazna da sam prihvatila njenu ponudu da proučava sa mnom Bibliju.

Fred se također zainteresirao, pa su Jamieni roditelji nastavili s nama studij i godinu dana kasnije, godine 1968, oboje smo se krstili. Od samog početka žarko smo željeli interese Kraljevstva staviti na prvo mjesto u svom životu (Matej 6:33). Bračni par koji je s nama proučavao, Lorne i Rudi Knust, svakako su nam bili primjer u tom pogledu. Nedugo nakon našeg krštenja, oni su se preselili u grad na istočnoj obali Sjedinjenih Država da bi služili tamo gdje je veća potreba. Tako se ta ideja začela u našim srcima.

Postojao je još jedan razlog zašto smo se željeli preseliti. Fred je bio poslovođa u jednoj velikoj robnoj kući. Taj mu je posao oduzimao puno vremena i snage, pa je došao do zaključka da bi mu preseljenje u drugo područje omogućilo da pojednostavi svoj život i više pažnje posveti istini te odvoji više vremena za naše dvoje djece. Ja sam još imala i kćer iz prvog braka, koja je već bila udata i koja je zajedno sa svojim suprugom isto tako prihvatila istinu, stoga nam nije bilo lako napustiti Seattle. Ipak, oni su razumjeli naše poticaje i podržali našu odluku.

Tako smo se 1973. preselili u Španjolsku, u zemlju u kojoj je u to vrijeme vladala ogromna potreba za propovjednicima dobre vijesti i braćom koja bi preuzela vodstvo. Fred je došao do zaključka da bi naša ušteđevina, ukoliko bismo skromno živjeli, bila dovoljna da pokrije naše troškove u Španjolskoj, tako da bismo većinu svog vremena mogli posvetiti službi propovijedanja. Tako smo i učinili. Fred je ubrzo počeo služiti kao starješina i do 1983. oboje smo bili u pionirskoj službi.

Dvadeset smo godina služili u Španjolskoj, učeći jezik i radujući se mnogim divnim iskustvima. Fred i ja često smo zajedno propovijedali i proučavali s bračnim parovima, od kojih su neki sada kršteni Svjedoci. Nakon nekoliko godina provedenih u Španjolskoj naše dvoje mlađe djece, Heidi i Mike, također su započeli s pionirskom službom. Iako smo imali malo u materijalnom pogledu, to su bili najsretniji dani u mom životu. Živjeli smo jednostavnim životom. Mogli smo mnogo vremena provoditi zajedno kao obitelj i, kao udovičino ulje u biblijskom izvještaju, naša ušteđevina koju smo pažljivo trošili nikad se nije istopila (1. Carevima 17:14-16).

Ponovno u novu zemlju

Oko 1992. ponovno smo počeli razmišljati o preseljenju. Naša su djeca bila odrasla, a u Španjolskoj više nije bila tolika potreba. Znali smo misionara koji je služio u Ekvadoru i on nam je rekao o hitnoj potrebi za pionirima i starješinama u toj zemlji. Jesmo li bili prestari da razmišljamo o novom početku u novoj zemlji? Mi smo smatrali da nismo, budući da smo oboje bili dobrog zdravlja i voljeli propovjedničku aktivnost. Stoga smo stupili u kontakt s podružnicom u Ekvadoru i počeli planirati. Ustvari, i moja kći Heidi i njen suprug Juan Manuel, koji su služili na sjeveru Španjolske, imali su snažnu želju da nam se pridruže.

Do veljače 1993. konačno smo uspjeli riješiti sve svoje obaveze i otputovati u novu zemlju. Oboje smo bili oduševljeni izgledom da obavljamo pionirsku službu u Ekvadoru, gdje je toliko mnogo ljudi željelo proučavati Bibliju. Nakon toplog dočeka u podružnici, planirali smo posjetiti nekoliko gradova koji su bili preporučeni kao mjesta gdje je naročita potreba. No onda je moj suprug umro.

U ‘dolini duboke sjene’

Isprva sam bila u šoku, a potom jednostavno nisam mogla vjerovati da se to dogodilo. Fred jedva da je ikada bio bolestan. Što da učinim? Kamo da odem? Nisam bila u stanju razmišljati.

Tokom tih najgorih trenutaka u životu, bila sam blagoslovljena podrškom suosjećajne duhovne braće i sestara, od kojih me većina jedva poznavala. Braća u podružnici bila su vrlo ljubazna i pobrinula se za sve što je bilo potrebno, uključujući i pogreb. Naročito pamtim ljubav koju su mi pokazali brat i sestra Bonno. Pobrinuli su se da nikada ne budem sama, a Edith Bonno je čak nekoliko noći prespavala uz podnožje mog kreveta, kako se ne bih osjećala usamljeno. Ustvari, čitava betelska obitelj pokazala mi je toliku ljubav i obzirnost, da sam imala osjećaj kao da sam umotana u topao, zaštitni pokrivač ljubavi.

Za nekoliko dana pristiglo je i troje moje djece i njihova mi je podrška bila od neprocjenjive vrijednosti. No, iako sam tijekom dana bila okružena s toliko mnogo ljudi punih ljubavi, nije mi bilo lako prebroditi duge noći. Tada mi je Jehova pružao podršku. Kad god bi me obuzeo osjećaj užasne usamljenosti, obratila bih mu se u molitvi i on bi me utješio.

Nakon pogreba počela sam razmišljati o svom daljnjem životu. Željela sam ostati u Ekvadoru budući da je odluka o preseljenju bila naša zajednička odluka, no smatrala sam da nisam u stanju sama ovdje živjeti. Stoga su Heidi i Juan Manuel, koji su se planirali uskoro preseliti u Ekvador, promijenili svoj plan da bi se mogli odmah doseliti te da bismo mogli svi zajedno ovdje služiti.

U roku od mjesec dana našli smo kuću u Loji, jednom od gradova koje je podružnica bila preporučila. Uskoro sam bila zaokupljena organiziranjem života, preseljenjem u novi dom i propovjedničkim počecima u novoj zemlji. Sve te aktivnosti donekle su ublažile moju tugu. Osim toga, mogla sam se isplakati sa svojom kćeri, koja je bila jako bliska s Fredom, a to mi je pomoglo da dam oduška svojim osjećajima.

Međutim, nakon nekoliko mjeseci, kad sam se uhodala u ovu novu rutinu, postala sam još više svjesna užasnog gubitka koji sam doživjela. Ustanovila sam da ne mogu razmišljati o sretnim vremenima koje sam provela s Fredom budući da me to jako uznemiravalo. Živjela sam od danas do sutra, ne želeći misliti na prošlost, a nesposobna puno misliti o budućnosti. No pokušavala sam svaki dan ispuniti nekom korisnom aktivnošću, naročito propovijedanjem. To me održalo.

Oduvijek sam voljela propovijedati i poučavati druge Bibliji, a ljudi u Ekvadoru bili su tako pristupačni da je ovaj posao bio pravo zadovoljstvo. U jednom od mojih prvih odlazaka u službu od kuće do kuće, upoznala sam mladu udatu ženu koja je rekla: “Da, željela bih učiti o Bibliji!” Ona je bila prva osoba u Ekvadoru s kojom sam počela proučavati Bibliju. Takva iskustva zaokupila su me i spriječila me da razmišljam previše o svojoj tuzi. Jehova je bogato blagoslovio moju službu propovijedanja. Čini mi se kao da sam gotovo svaki put kad bih otišla propovijedati dobru vijest imala neko lijepo iskustvo.

To što sam nastavila služiti kao pionir pokazalo se, bez sumnje, blagoslovom. Ta mi je služba pružila obavezu koju sam morala ispuniti i pružila mi mogućnost da svakog dana činim nešto pozitivno. Ubrzo sam vodila šest biblijskih studija.

Da bih vam dočarala zadovoljstvo koje mi moja služba donosi, ispričat ću vam o jednoj ženi srednjih godina koja je nedavno pokazala istinsko cijenjenje za biblijska učenja. Kad joj pokažem neki biblijski redak, ona ga prvo želi u potpunosti razumjeti, a potom je spremna da savjet koji se nalazi u tom retku primijeni. Iako je ranije živjela nemoralnim životom, kad je nedavno muškarac koji joj je ponudio da živi s njim nevjenčano želio imati intimne odnose s njom ona je odlučno odbila njegovu ponudu. Rekla mi je kako je sretna što se nepokolebljivo drži biblijskih mjerila, jer sada uživa duševni mir kakav nikad ranije nije iskusila. Takvi studiji raduju mi srce i ispunjavaju me osjećajem korisnosti.

Zadržati svoju radost

Iako mi djelo činjenja učenika donosi mnogo radosti, bol nije brzo iščezla. U mom slučaju, tuga se s vremena na vrijeme javlja. Moja kći i zet pružaju mi izvanrednu podršku, ali ponekad, kad ih vidim kako uživaju u posebnim zajedničkim trenucima, još bolnije doživljavam svoj gubitak. Jako mi nedostaje moj suprug ne samo zato što smo bili toliko bliski već i zato što sam u mnogim stvarima bila ovisna o njemu. Ima trenutaka kada zbog toga što ne mogu s njim razgovarati, upitati ga za savjet ili podijeliti s njim iskustvo iz službe propovijedanja osjećam tugu i prazninu s kojima se uopće nije lako nositi.

Što mi pomaže u takvim trenucima? Usrdno se molim Jehovi tražeći ga da mi pomogne da mislim na nešto drugo, na nešto pozitivno (Filipljanima 4:6-8). I on mi doista pomaže. Sada, nakon nekoliko godina, mogu razgovarati o nekim lijepim trenucima koje sam provela s Fredom. Stoga, očito da proces zalječenja polako pokazuje svoje rezultate. Kao psalmist David, osjećam da sam hodala “dolinom duboke sjene”. Ali Jehova je bio uza me i tješio me, a vjerna su me braća ljubazno vodila u pravom smjeru.

Pouke koje sam izvukla

Kako je Fred uvijek preuzimao vodstvo, nikad nisam mislila da ću biti u stanju nastaviti samostalno živjeti. Ali uz pomoć Jehove, svoje obitelji i braće uspjela sam u tome. U nekim sam pogledima postala snažnija. Obraćam se Jehovi češće nego prije i učim se sama donositi odluke.

Toliko mi je drago da smo Fred i ja proživjeli tih 20 godina u Španjolskoj, služeći zajedno tamo gdje je bila veća potreba. U ovom sustavu stvari nikad ne znamo što će se sutra dogoditi, stoga mislim da je vrlo važno da učinimo najbolje što možemo za Jehovu i svoju obitelj dok još imamo priliku za to. Te su godine izvanredno obogatile naše živote i naš brak, i uvjerena sam da su me pripremile da se nosim sa svojim gubitkom. Budući da mi je prije Fredove smrti pionirska služba već bila način života, pružila mi je osjećaj smisla kad sam se borila da prihvatim novu stvarnost.

Kad je Fred umro, isprva sam imala osjećaj kao da se i moj život okončao. Ali, to se, naravno, nije dogodilo. Imala sam obaveze pred sobom u Jehovinoj službi i ljude kojima sam trebala pomoći. Kako sam mogla odustati kad sam znala da toliko mnogo ljudi oko mene još uvijek treba istinu? Pomaganje drugima dobro je djelovalo na mene, kao što je Isus i rekao da će biti slučaj (Djela apostolska 20:35). Ono što sam doživjela u službi propovijedanja dalo mi je razloga za radost, za daljnje planove.

Prije nekoliko dana ponovno me obuzeo onaj isti osjećaj usamljenosti. Ali kad sam izašla iz kuće i otišla na biblijski studij, odmah sam osjetila kako mi se vraća raspoloženje. Dva sata kasnije vratila sam se kući zadovoljna i ohrabrena. Kao što je psalmist rekao, ponekad možda ‘sijemo sa suzama’ no Jehova tada blagoslovi naše napore pa ‘žanjemo s kliktanjem’ (Psalam 126:5, 6, Ša).

Nedavno sam zbog visokog krvnog tlaka morala malo promijeniti svoj raspored, pa sam sada u stalnoj pomoćnoj pionirskoj službi. Živim ispunjenim životom, iako mislim da u ovom sustavu stvari nikad neću potpuno preboljeti svoj gubitak. Raduje me činjenica da su moje troje djece u punovremenoj službi. Iznad svega radujem se tome što ću Freda ponovno vidjeti u novom svijetu. Sigurna sam da će biti oduševljen kad sazna o ovom djelu koje obavljam u Ekvadoru — kad sazna da su naši planovi urodili plodom.

Molim se da se riječi psalmista i nadalje pokažu istinitima u mom slučaju. “Da! dobrota i milost tvoja pratiće me u sve dane života mojega, i ja ću nastavati u domu Gospodinovu za dugo” (Psalam 23:6).

[Slika na stranici 23]

U službi propovijedanja u San Lucasu, Loja (Ekvador)