Što kaže Biblija?

Molitva u sportu — sluša li je Bog?

ZRAK treperi oduševljenjem dok se tisuće navijača slijevaju na stadion, vičući u znak podrške svojoj ekipi. Igrači su upravo prestali sa zagrijavanjem i svaki čas zvižduk treba označiti početak utakmice. Na jednoj strani igrališta igrači su nagurani zajedno, a u sredini kleči kapetan i moli: “Molimo te, Bože, blagoslovi našu ekipu, udijeli nam pobjedu nad našim protivnikom i zaštiti nas od ozljeda. Amen.” Gužva se prekida glasnim povikom, igrači zauzimaju položaje na terenu, čuje se zvižduk, i organizirano divljaštvo američkog nogometa započinje.

Pojedinačna i zajednička molitva članova ekipe prije, za vrijeme i nakon sudjelovanja u raznim sportovima postala je uobičajena stvar. No, sluša li Bog? Ili, kako neki tvrde, stvara li se time od molitve ironiju?

“Udri bližnjega svoga”

Po čitavom svijetu, praktički je svaki sport iskvaren nasiljem — na terenu i na tribinama. Jedan bivši nogometaš u SAD napisao je: “Sporno je da li je udaranje tijelima glavna svrha nogometa, kao i da li je ubijanje i sakaćenje svrha rata.” On dalje komentira: “Natjecateljsko, organizirano nanošenje ozljeda sastavni je dio našeg načina života, a nogomet je jedno od najjasnijih ogledala (...) koje nam pokazuje kako je uzbudljivo i korisno udariti bližnjega svoga.”

Udri bližnjega svoga? Isus je rekao da treba ljubiti svog bližnjeg (Matej 22:39). Nemoguće je zamisliti da bi Bog ljubavi bio prisutan na nekom od današnjih sportskih događaja i blagoslovio ga, dok se tamo kao najvažnije ističe pobjeda pod svaku cijenu (1. Ivanova 4:16).

Prisustvuje li Bog sportskim priredbama?

Jedan činilac koji potiče na molitvu u sportu je vjersko učenje da je Bog svugdje prisutan, da je Bog u svako vrijeme uistinu prisutan na svim postojećim mjestima i u svim stvarima. Naprimjer, u knjizi God Goes to Football Games (Bog ide na nogometne utakmice), svećenik i prijašnji kapelan jedne sportske ekipe L. H. Hollingsworth kaže: “Svako formalno vjerovanje koje imamo o Bogu obuhvaća predodžbu o Njegovoj sveprisutnosti, predodžbu, ako želite, da je doista prisutan u našim svjetovnim doživljajima (...) To znači da Bog ide u crkvu, i ide na nogometne utakmice.”

Međutim, Biblija ne uči da je Bog sveprisutan. Kršćanski apostol Pavao je pisao: “Krist je ušao (...) u samo nebo, da se sad pojavi pred osobom Boga za nas” (Jevrejima 9:24, NS). Dvije su presudne stvari koje nam ovaj citat pomaže shvatiti: da je Bog duhovna osoba i da na nebu ima utvrđeno mjesto stanovanja (1. Carevima 8:49; Ivan 4:24). Dakle, on ne može u isto vrijeme biti na nekom drugom mjestu.

Bog sluša svoje prijatelje

Dobro, ako Bog ne pohađa sportske priredbe, da li on bar sluša molitve? Da bi molitve doprle do ušiju tog Boga koji živi na nebesima, pred kim se pojavio Isus, onaj koji moli mora imati spoznaju, spoznaju o Božjim namjerama, o njegovoj osobnosti, njegovim svojstvima, njegovim putevima i njegovom imenu (Jakov 4:3). Naglasivši potrebu za spoznajom Boga, Isus je molio: “Ovo znači vječni život, da spoznaju tebe, jedinog istinitog Boga” (Ivan 17:3, NS).

Da bi se nekoga upoznalo potrebna je komunikacija. Bog komunicira s čovjekom kroz Bibliju, i Biblija je sredstvo pomoću kojega upoznajemo Boga neba. Ona nam govori o njegovom imenu, Jehova (Psalam 83:18). Biblija također kaže da je Bog toliko ljubio svijet da je poslao svog jedinostvorenog sina Isusa ovdje na Zemlju kako bi čovjek mogao dobiti mogućnost vječnog života (Ivan 3:16). Dok čitamo i proučavamo Bibliju, Jehova nam postaje stvaran i privučeni smo k njemu kroz Isusa (Ivan 6:44, 65; Jakov 4:8). Budući da je Jehova stvaran, možemo razviti bliski osobni odnos s njim.

Prijateljstvo s Bogom, međutim, uključuje dvosmjernu komunikaciju. Potrebno je obratiti se Jehovi kroz molitvu. Biblija kaže da je Jehova ‘slušač molitvi’ i da “nije daleko ni od koga od nas” (Psalam 65:2; Djela apostolska 17:27). Međutim, to ne znači da Bog sluša sve molitve (Izaija 1:15-17). Čije je molitve Bog spreman saslušati?

Psalmist David je rekao: “Prisnost sa Jehovom pripada onima koji ga se boje” (Psalam 25:14, NS). U izvornom hebrejskom korijen riječi “prisnost” (sohd) znači “čvrsto vezati”. Stoga taj citat odražava predodžbu o dozvoli pristupa u Jehovin uži krug, odnosno u savez prijateljstva s njim. To je dopušteno samo onim obožavateljima koji pokazuju poštovanje. Tako nas naše prisno prijateljstvo s Bogom navodi da se bojimo narušiti taj odnos time da učinimo nešto što mu se ne bi dopalo, kao naprimjer da na molitvu gledamo kao na talisman sreće za sportsku pobjedu.

Jehova sluša molitve iskrenih osoba koje traže prijateljstvo s njim, i on nije pristran. On nema svoje favorite ili slavi jednu nacionalnu skupinu, rasu ili čak sportsku ekipu iznad druge (Psalam 65:2; Djela apostolska 10:34, 35). Kad bi Bog slušao molitve sportskih natjecatelja i kad bi ga obje ekipe molile za pobjedu, koju bi blagoslovio? Ili, ako se igrač ozbiljno povrijedi tokom utakmice, da li bi trebalo za to kriviti Boga?

Prema tome, moliti moramo za ispravne stvari. Apostol Ivan to objašnjava na sljedeći način: “Što god zamolimo po njegovoj volji, usliši nas” (1. Ivanova 5:14, NS). Jehova sluša molitve koje su u skladu s njegovom voljom. Trebamo poznavati njegovu volju i namjere, pa će naše molitve biti u skladu s njima.

Božja volja i namjere, kao i njegovo slavno ime, nisu povezani sa današnjim natjecateljskim i nasilnim sportskim priredbama. Bog nije pristran. Dakle, kad se na tim priredbama izgovaraju molitve, sluša li Bog? Apsolutno ne!