Zambija

Afrika je poput lijepo izvezene haljine. Nju krase bijele pješčane plaže Sredozemnog mora, zlatna Sahara, smaragdne šume i bijela obala Rta dobre nade izložena stalnim udarima vjetra i mora. Na ovom kontinentu živi desetina svjetskog stanovništva. Njime teku mnoge rijeke, a neke od njih su Nil, Niger, Kongo i Zambezi. Duboko u unutrašnjosti Afrike nalaze se bogata nalazišta zlata, bakra i dragog kamenja.

Zambija je smještena na ravnjaku središnje Afrike, blago valovitoj savani koja se postupno spušta u tropsku kišnu šumu Kongoanske zavale. Neki kažu da ova zemlja izgleda poput velikog nakrivljenog leptira koji je sletio na kartu. Njena neobična granica nastala je u kolonijalnom periodu. Zambija je velika poput Francuske, Švicarske, Austrije i Mađarske zajedno, a proteže se na 750 000 kvadratnih kilometara.

Kroz sjeveroistočni dio današnje Zambije prolazi Velika rasjedna dolina. Na zapadu i jugu teče velika rijeka Zambezi. Stranci koji su u potrazi za zlatom, bjelokosti i robovima pljačkali Afriku prodrli su u ovu zemlju tek krajem 19. stoljeća. Godine 1855. istraživač David Livingstone, sin škotskog mlinara, doprinio je tome da svijet upozna zemlju iza “dima koji grmi”, veličanstvenog čuda prirode koje je Livingstone kasnije u čast engleske kraljice Viktorije nazvao Viktorijinim slapovima.

Ubrzo su u središte ovog kontinenta došli misionari crkvi kršćanstva kako bi širili kršćanstvo te razvijali trgovinu i civilizaciju. Metode koje su koristili nisu im baš služile na čast. No uskoro su došli i oni koji su uz Božju pomoć dokazali da su Božji sluge (2. Kor. 6:3-10).

Sami počeci

Do 1890. na području današnje Zambije već je postojalo pet misionarskih društava. Početkom 20. stoljeća sve veći broj Afrikanaca, koje su zabrinjavali napredak kolonijalnih sila i trgovački poduhvati u njihovoj domovini, počinje tražiti vodstvo. Širom kontinenta počeli su se pojavljivati čudni i ekscentrični vjerski pokreti. No ljudima je ubrzo stigla i prava duhovna pomoć. Već 1911. iskreni pojedinci u Zambiji dobili su Studije Svetog pisma. Biblijska istina sadržana u tim knjigama brzo se proširila na sjever, iako svi koji su je širili nisu bili iskreno zainteresirani za služenje Bogu.

Godine 1910. Charles Taze Russell, koji je u to vrijeme nadgledao djelo propovijedanja o Kraljevstvu, poslao je Williama Johnstona, pouzdanog, zrelog brata iz Glasgowa (Škotska), da pomaže braći u Nyasalandu (današnji Malavi). Nažalost, nekolicina braće koja su prije njega djelovala na tom području, što Afrikanci što strani državljani, iskrivila je biblijske istine kako bi ostvarila vlastite sebične ciljeve. Narednih su godina u Sjevernu Rodeziju (današnja Zambija) došli samozvani propovjednici i pastori koji su zaludili ljude spojem religije, obećanja o oslobođenju i nečistih postupaka. Brat Johnston pomagao je stanovnicima Nyasalanda, za koje je rekao da “imaju snažnu želju bolje upoznati Božju Riječ”, no područja zapadno od te zemlje slabo su se obrađivala. Doduše, biblijska literatura stizala je u Sjevernu Rodeziju poštom i preko onih koji su se tamo doselili radi posla, no djelo propovijedanja o Kraljevstvu tih godina uglavnom nitko nije nadgledao.

Period neizvjesnosti

Početkom 1920-ih zavladala je neizvjesnost. Domorodački “pokreti Kule stražare” negativno su utjecali na kršćansku službu pravih Božjih slugu. Neki koji su slabo poznavali biblijsku istinu, a lažno su tvrdili da su povezani s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, međusobno su mijenjali žene i činili druge neispravne stvari. No bilo je i mnogo grupa čiji su članovi iskreno zastupali biblijska načela i revno propovijedali te tako dokazali da žive u skladu s istinom.

Nije bilo jednostavno utvrditi tko iskreno želi služiti Bogu. Godine 1924. u podružnicu Istraživača Biblije u Cape Townu (Južnoafrička Republika) došla su dva brata iz Velike Britanije, Thomas Walder i George Phillips. Brat Walder, koji je imao tridesetak godina, proputovao je Sjevernu i Južnu Rodeziju kako bi pronašao one koji su koristili ime Kula stražara. Iduće je godine iz Europe stigao William Dawson, koji je dobio zadatak da posjeti te grupe koje su brzo rasle. On je primijetio da neki samozvani pastori naveliko krštavaju ljude, od kojih većina nije razumjela niti cijenila biblijsku istinu. Llewelyn Phillips (nije u rodu s Georgeom Phillipsom) kasnije je napisao: “Bilo je očito da je većina tih ljudi poput stanovnika Ninive, koji ‘nisu znali što je desno što li lijevo’ (Jona 4:11). Mnogi su bili iskreni, ali to što gotovo da nije bilo publikacija na njihovom jeziku jako im je otežavalo upoznavanje istine. Budući da su braća bezuspješno pokušavala dobiti odobrenje vlasti da se u toj zemlji organizira stalno nadgledanje službe propovijedanja, podružnica u Cape Townu donijela je odluku da se propovijedanje i krštavanje novih ograniči. Brat Walder poslao je grupama zainteresiranih osoba pismo u kojem ih je potaknuo da se drže te privremene odluke sve dok se ne imenuje stalnog predstavnika Zajednice. No i dalje su mogli proučavati Bibliju i održavati sastanke.

Propovijedanje duž željezničke pruge

Lokalno je stanovništvo stoljećima koristilo površinske zalihe bakrene rude za izradu alata i ukrasnih predmeta. No sredinom 1920-ih Britanska južnoafrička kompanija, koja ne samo da je upravljala tim područjem već je imala i koncesiju nad svim rudnicima, počela je iskorištavati velike podzemne zalihe rude. Budući da se tražilo mnogo radnika, tisuće ljudi iz seoskih područja došlo je u novoosnovane gradove duž pruge, koja se trebala protezati od Cape Towna do Kaira.

James Luka Mwango prisjeća se: “Skupštine su u ono vrijeme izgledale puno drugačije nego danas. Do 1930. sastanci na kojima se proučavala Biblija održavali su se u malim grupama. Neke zainteresirane osobe kontaktirale su s podružnicom u Cape Townu, a neki su narudžbe za literaturu slali direktno u Brooklyn. Budući da je literatura bila na engleskom, mnogima je bilo teško ispravno razumjeti istinu.” Iako su grupe većinom bile male, dobro su napredovale. Braća su bila revna i odlučno težila tome da organizirano propovijedaju. To nije prošlo nezapaženo kod svećenstva kršćanskih crkvi.

Nastojanja da se djelo propovijedanja zabrani

U svibnju 1935. utjecajne vjerske grupe uspjele su u nastojanju da se promijeni kazneni zakon Sjeverne Rodezije te da se uvoz i raspačavanje takozvane subverzivne literature proglasi ozbiljnim prekršajem. Dakako, odluka o tome je li neka literatura subverzivna ovisila je o političkim ili vjerskim gledištima onih koji su je donosili. Kao što je kasnije postalo očito, protivnici su zapravo tražili izliku da zabrane aktivnost Jehovinih svjedoka.

Kad je vijest o novim porezima izazvala nerede u rudarskim naseljima, protivnici su iskoristili tu priliku da Jehovine svjedoke optuže za protudržavnu aktivnost. Ranije tog mjeseca Jehovini svjedoci održali su kongres u Lusaki, a protivnici su tvrdili da je taj mali kongres na neki način povezan s nemirima koji su izbili 300 kilometara sjevernije. Thomson Kangale, koji je u to vrijeme još bio mlad, prisjeća se: “Znali smo da će doći do problema. Umjesto da odemo u službu propovijedanja, odlučili smo ostati i vježbati pjevanje teokratskih pjesama. Znali smo da se ne smijemo uključiti u štrajkove niti bilo kakve nasilne postupke.” Pa ipak, braća su bila uhapšena, u mnogim ih se mjestima otjeralo iz njihovih domova te im je oduzeta i uništena biblijska literatura. Guverner je službeno zabranio 20 naših publikacija.

Osnovana je istražna komisija koja je trebala utvrditi tko je uzrokovao nerede. Povjerenik za oblast u kojoj su izbili neredi priznao je: “Jehovini svjedoci i Kula stražara kao organizacija nemaju nikakve veze s ovim štrajkom.” Nitko od Jehovinih svjedoka nije sudjelovao u toj pobuni. No knjiga Christians of the Copperbelt izvještava: “Istražna komisija (...) uvažila je mnoge ozbiljne optužbe temeljene na vrlo slabim dokazima [te je] na temelju njenog izvještaja zabranjena literatura Jehovinih svjedoka. U nekoliko oblasti [plemenski] poglavice poduzeli su odlučnu akciju protiv članova Kule stražare i spalili sva mjesta na kojima su se oni sastajali.”

U međuvremenu je podružnica u Cape Townu stalno nastojala od britanskog ministra za kolonije dobiti dozvolu da Jehovini svjedoci “dosljedno pravima koja je Bog dao ljudima, neometano služe Jehovi Bogu u skladu sa svojom savješću”. Braća su ujedno tražila dozvolu da se u Zambiji osnuje podružnica sa stalnim predstavnikom Zajednice. Jehova je blagoslovio njihova nastojanja. U ožujku 1936. ministar je odobrio da se u Lusaki otvori skladište literature i da Llewelyn Phillips služi kao predstavnik Zajednice.

Četiri zahtjeva

Otvaranje skladišta u Lusaki bilo je značajna pobjeda. No guverner nije želio priznati Jehovine svjedoke kao vjersku zajednicu sve dok se ne dokaže da skupštine djeluju organizirano i pod vodstvom Zajednice. U narednim godinama brat Phillips i druga vjerna braća svesrdno su radili na tome da se duhovno ojača iskrene pojedince, a iz Zajednice udalji one koji su prakticirali nebiblijske postupke. Pionirima se davalo upute vezane uz naša učenja, moralne norme i organizacijska pitanja te ih se zatim slalo da pomažu grupama i skupštinama.

Jedan je brat u vezi s tim periodom rekao: “Za objavitelje u Zambiji 1940. bila je vrlo značajna godina. Te nam je godine ponovno odobreno krštavanje zainteresiranih osoba, koje je prekinuto 1925.”

James Mwango prisjeća se: “Prije nego što se mogla krstiti, osoba koja je proučavala Bibliju morala je razumjeti četiri zahtjeva, kako smo to zvali. Nakon toga bi brat koji ju je trebao krstiti ili neki drugi brat kojeg je odredio sluga skupštine ispitao njeno znanje o ta četiri zahtjeva. Prvi zahtjev bio je čuti za istinu, drugi pokajati se, treći steći znanje o Božjoj Riječi i četvrti predati se. Ako je osoba ispravno razumjela ta četiri zahtjeva, mogla se krstiti. Tako smo bili sigurni da su oni koji se krštavaju svjesni ozbiljnosti tog koraka.”

Zabrana literature

Državni dužnosnici naročito su tokom Drugog svjetskog rata neutralnost Jehovinih svjedoka doživljavali kao protivljenje državnom zakonu o regrutaciji. U prosincu 1940. na popis zabranjenih publikacija dodana je i sva preostala literatura Jehovinih svjedoka, a zabranjen je i uvoz naše literature. U proljeće 1941. vlasti su izdale odredbu da svi koji posjeduju publikacije Jehovinih svjedoka iste predaju vlastima ili će se protiv njih pokrenuti sudski postupak, a možda čak završe u zatvoru.

Solomon Lyambela, koji je služio kao putujući nadglednik, a kasnije je pohađao školu Gilead, prisjeća se: “Literaturu smo sakrivali u kanuima na rijeci Zambezi. Knjige smo vezali za donju stranu kreveta te ih čak sakrivali u spremištima za kukuruz i proso.”

Drugi brat kaže: “Knjige smo morali zakapati. Doduše, izdanje Biblije koje je sadržavalo upute za proučavanje nije bilo zabranjeno, pa ga nismo trebali sakrivati. Tu smo Bibliju izuzetno cijenili. No ostali smo bez mnogo knjiga. Neke su pojeli termiti, a neke su ukrali lopovi. Budući da smo često dolazili na mjesta gdje smo zakopali knjige, lopovi su mislili da su tamo skrivene neke dragocjenosti. Sjećam se kako sam jednom otišao proučavati u šikaru, a tamo su me dočekale porazbacane knjige. Sakupili smo ih i ponovno sakrili, no na drugo mjesto.”

Llewelyn Phillips hrabro je guverneru napisao žalbu zbog zabrane naše literature. Te je godine već bio zatvoren jer je odbio ići u vojsku, a nakon slanja žalbe ponovno je osuđen na šest mjeseci zatvora. Jedan volonter koji je privremeno služio u skladištu literature u Lusaki priča: “Često nas je posjećivala kriminalistička policija, a brata Phillipsa često su pozivali u policijsku stanicu.” No brat Phillips nastavio je promicati red u skupštinama i poticati braću na revnost. Sposobnu se braću školovalo i slalo na područje kao putujuće nadglednike. Oni su doprinijeli tome da se 1943. broj objavitelja popeo na 3 409.

Braća dobivaju sve veću slobodu

Nakon rata podružnice Jehovinih svjedoka u Velikoj Britaniji i Južnoafričkoj Republici više su puta Ministarstvu za kolonije u Londonu slale molbe da se naše publikacije legaliziraju. Nakon što su dobile peticiju s više od 40 000 potpisa ljudi koji su izjavili da podupiru obrazovno djelo Jehovinih svjedoka, vlasti su skinule neke publikacije s popisa zabranjene literature. No Kula stražara ostala je zabranjena.

U siječnju 1948. Nathan Knorr i Milton Henschel iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu prvi put su posjetili ovu zemlju. Nakon što su prisustvovali četverodnevnom kongresu u Lusaki, sastali su se s ministrom za domorodačka pitanja te s ministrom pravosuđa, koji su im rekli da će i preostala ograničenja uskoro biti uklonjena. Kakva li je samo radost zavladala kad je djelo Jehovinih svjedoka konačno legalizirano! Prvog rujna 1948. osnovana je podružnica, i to pod imenom Jehovini svjedoci, a ne Društvo Kula stražara. Vlastima, stanovništvu, pa čak i samoj braći, razlika između Jehovinih svjedoka i pristaša domorodačkih sekti koje su neopravdano koristile naziv “Kula stražara” sada je bila jasno vidljiva.

Tokom prethodnih 40 godina te protivničke vjerske skupine, kojima cilj nije bio stvarati Kristove učenike, radile su na tome da razore vjeru onih koji su slušali dobru vijest. Sada su Jehovini svjedoci, koje se neutemeljeno optuživalo da su “obmanjivači”, postupno dokazivali da su pravi Božji sluge (2. Kor. 6:8). U iščekivanju daljnjih sloboda koje su trebale uslijediti po završetku rata, počeli su poduzimati pripreme za očekivani napredak.

Misionarska služba

“Jedan od blagoslova misionarske službe jest promatrati kako Jehova razne muškarce i žene koristi u ostvarivanju svog nauma. Također je radost vidjeti koliko cijenjenje pokazuju oni kojima se duhovno pomaže”, rekao je Ian (John) Fergusson, koji je mnogo godina služio u Zambiji. Misionari drugih religija često se zaokupe socijalnim i ekonomskim pitanjima, dok su misionari Jehovinih svjedoka usredotočeni na činjenje kršćanskih učenika. U izvršavanju tog zadatka koji im je povjerio Bog dokazuju da imaju ‘nelicemjernu ljubav’ (2. Kor. 6:6).

Pojedinci kao što je William Johnston, koji je nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata došao u južnu Afriku i proputovao to područje, pokazivali su pravi misionarski duh. Početkom 1921. Piet de Jager, Parry Williams i drugi došli su sve do Salisburya (danas Harare), glavnog grada susjedne zemlje Južne Rodezije (danas Zimbabve). George Phillips, Thomas Walder i William Dawson sredinom 1920-ih propovijedali su u Sjevernoj Rodeziji. Drugi, od kojih su neki rođeni u Sjevernoj Rodeziji, a Istraživače Biblije upoznali su u zemljama gdje su radili, vratili su se kako bi širili “dobru vijest o dobrim stvarima” (Rim. 10:15). Manasse Nkhoma i Oliver Kabungo puno su doprinijeli širenju dobre vijesti u samim počecima. Joseph Mulemwa, koji je rodom iz Zambije, s Istraživačima Biblije stupio je u kontakt u rudniku u Wankieu (danas Hwange) na sjeveru Zimbabvea te je kasnije vjerno služio u zapadnom dijelu Zambije. Fred Kabombo služio je kao prvi putujući nadglednik na tom području. Ta braća bila su pravi pioniri jer su obrađivala područja na kojima se dobra vijest dotad skoro uopće nije propovijedala te su položila dobar temelj za daljnji napredak.

Pretkraj Drugog svjetskog rata Charles Holliday iz Južnoafričke Republike prihvatio je poziv Georgea Phillipsa iz podružnice u Cape Townu da posjećuje grupe zainteresiranih u provinciji Western. Zajedno s jednim bratom iz Zambije, koji mu je bio prevoditelj, putovao je vlakom za prijevoz trupaca, kanuom i drezinom — malim željezničkim vozilom na ručni pogon. Kad su došli do Senange, malog grada otprilike 250 kilometara sjeverno od Viktorijinih slapova, dočekalo ih je veliko mnoštvo ljudi. Neki od prisutnih putovali su nekoliko dana, željno iščekujući da im ovaj posjetitelj objasni biblijske istine.

Dolazak misionara iz škole Gilead

U Zambiju su 1948. stigla dva misionara, Harry Arnott i Ian Fergusson. Oni su se naročito posvetili propovijedanju tisućama Europljana koji su se ovamo doselili kako bi radili u rudnicima bakra. Odaziv je bio izvrstan. Te je godine broj Jehovinih svjedoka koji su aktivno sudjelovali u službi propovijedanja porastao za 61 posto.

U mnogim mjestima nije bilo ništa neobično da misionari imaju liste čekanja onih koji žele proučavati Bibliju. Podružnica je nabavila deset godina star kamionet marke Dodge, s kojim su dva misionara koja su služila kao putujući nadglednici putovala na područja izvan industrijskih centara. U jednom izvještaju podružnice stajalo je: “Kamionet je izvrsno služio braći, premda se ponekad u podružnicu vratio takoreći s tri kotača, a pola šasije vuklo se iza njega.”

Godine 1951. u Zambiji je služilo šestero misionara. U prosincu 1953. u pomoć ih je došlo još šestero. Među njima su bili Valora i John Miles, koji su u Zambiji služili šest godina, a nakon toga su prebačeni u Zimbabve, pa u Lesoto. Narednih je godina stiglo još misionara: Joseph Hawryluk, John i Ian Renton, Eugene Kinaschuk, Paul Ondejko, Peter i Vera Palliser, Avis Morgan i drugi koji su se s puno ljubavi zalagali u službi propovijedanja. Dakako, da bi bili djelotvorni u toj posebnoj službi, morali su biti spremni na razne žrtve i prilagodbe.

“Pa on je još dijete!”

“Bio sam siguran da je došlo do neke pogreške”, kaže Wayne Johnson dok priča kako se osjećao kad je poslan u Zambiju. Wayne je završio 36. razred Gileada te je s Earlom Archibaldom u Zambiju došao početkom 1962. Wayne je sa svojom suprugom Grace sada u putujućoj službi u Kanadi. On priča: “Imao sam samo 24 godine, a izgledao sam čak i mlađe. Dok sam učio jezik činjandža [koji se također zove čičeva], čuo sam kako sestre koje su me prvi put vidjele jedne drugima šapuću: ‘Akali mwana’, odnosno: ‘Pa on je još dijete!’”

Wayne dalje priča: “Uvidio sam da ću se u potpunosti morati oslanjati na Jehovu i njegovu organizaciju. U skladu s riječima iz Djela apostolskih 16:4, želio sam da svi znaju da ja samo prenosim upute i pouke koje dobivamo od Jehove i njegove organizacije. Također sam se nastojao vladati na način koji je drugima bio prihvatljiv. Kad se osvrnem unazad, još se uvijek čudim što mi je bila ukazana takva velika čast.”

Deportacija

Tokom 1960-ih i 1970-ih došlo je do velikih promjena. U raznim dijelovima zemlje braća su s vremena na vrijeme doživljavala progonstvo. Otkako je 1964. proglašena nezavisnost, braća su se suočavala s dodatnim problemima vezanim uz pozdravljanje zastave i pjevanje himne. Pretkraj 1960-ih neki političari počeli su smatrati da misionari djeluju protiv države. U izvještaju podružnice objašnjava se što se tada dogodilo: “Rano ujutro 20. siječnja 1968. podružnicu su počeli nazivati nadglednici iz skoro svih skupština koje su djelovale na engleskom kako bi nas obavijestili da im je naređeno da napuste zemlju. Zanimljivo je da taj nalog nisu dobili samo Jehovini svjedoci iz stranih zemalja već i državljani Zambije, među kojima su bili i George Morton i Isaac Chipungu.”

Sve se događalo jako brzo. Istog dana u deset ujutro u podružnicu su došli službenici ureda za imigraciju kako bi misionarima, a bilo ih je pet bračnih parova, uručili nalog za deportaciju. “Došli su jako brzo”, prisjeća se misionar Frank Lewis. “Ranije smo se dogovorili da ćemo mi muškarci na stražnja vrata izaći iz podružnice i otići do jednog brata kako bismo poduzeli sve što je planirano u slučaju zabrane. No oklijevali smo to učiniti jer se jedna misionarka teško razboljela od malarije. Pa ipak, zambijska braća inzistirala su da odemo i obećala nam da će se brinuti za sestru. Znali smo da se možemo osloniti na njih.

Jako smo se čudno osjećali kad smo u novinama Times of Zambia pročitali da je Kula stražara, kako su nas zvali, sada zabranjena i da se njeni ‘vođe’ sakrivaju. Naša su se imena našla na naslovnoj stranici, a u novinama je također stajalo da nas vlasti od vrata do vrata traže po čitavom gradu! Zambijska braća koja su ostala u podružnici dobro su obavila svoj posao. Dokumente i literaturu prebacila su na razna mjesta. Idućeg dana, kad je sve to bilo riješeno, vratili smo se u podružnicu i predali se vlastima.”

Pred podružnicu je postavljena policijska straža te su neki od misionara, a i drugi strani državljani koji su služili u Zambiji, ubrzo dobili naloge za deportaciju. “Mi smo deportirani među zadnjima”, priča brat Lewis. “Još uvijek nam se stegne srce kad se sjetimo grupe sestara koje nismo osobno poznavali, ali su usprkos tome sa svojom djecom propješačile 25 kilometara iz Kalulushija kako bi nas otpratile i rukovale se s nama!”

Drugi val deportacija

Vrijeme je prolazilo. Albert Musonda, koji sada služi kao član Odbora podružnice u Zambiji, imao je 22 godine i radio je u računovodstvu u Betelu kad je jednog dana 1975. iznenada došla policija. On kaže: “Misionari su morali napustiti zemlju za manje od dva dana.”

John Jason dodaje: “U prosincu 1975. Ured za imigraciju poslao nam je kratko pismo u kojem nam je naređeno da u roku od 36 sati napustimo zemlju.” Nakon što su preko odvjetnika uložili žalbu, misionari su dobili nešto više vremena kako bi spakirali osobne stvari. Brat Jason kaže: “Nakon toga morali smo se oprostiti od ljudi koje smo jako zavoljeli.”

Albertova supruga Dailes prisjeća se: “Otpratili smo braću do aerodroma Southdown. John Jason otišao je u Keniju, a Ian Fergusson u Španjolsku.” Zbog čega su vlasti ponovno naredile deportaciju?

Kongres održan 1975. za mnoge je bio kap koja je prelila čašu. “Bio je to jedan od najvećih kongresa održanih u tom nemirnom periodu, a prisustvovalo mu je više od 40 000 ljudi”, prisjeća se John Jason. Slučajno se u blizini mjesta održavanja kongresa održavao politički skup. Neki na tom skupu inzistirali su da se protiv Jehovinih svjedoka poduzmu oštre mjere zbog njihove neutralnosti u političkim zbivanjima. Brat Jason prisjeća se da su neki smatrali kako je kongres Jehovinih svjedoka razlog zašto se na taj politički skup odazvalo malo ljudi.

Povratak misionara

Nakon deset godina misionarima je ponovno odobren dolazak u Zambiju. Tokom 1980-ih politička se situacija počela smirivati i ograničenja je bilo sve manje. Godine 1986. iz Gambije su došli Edward Finch i njegova supruga Linda. Nakon njih došli su i drugi misionari, između ostalih Alfred i Helen Kyhe te Dietmar i Sabine Schmidt.

U rujnu 1987. iz Zaira (današnja Demokratska Republika Kongo) preko Južnoafričke Republike došli su Dayrell i Susanne Sharp. Njih dvoje završili su školu Gilead 1969. te su u Kongu bili u putujućoj službi. Oni su se već bili navikli na život u srednjoj Africi. Dayrell, snažan i zdrav muškarac, sada je u posebnoj punovremenoj službi već više od 40 godina. On kaže: “Naš misionarski dom dugo se nalazio odmah uz granicu u Lubumbashiju, pa smo redovito išli u Zambiju.”

Susanne se dobro sjeća tog perioda. “Zbog nestašica hrane u Kongu početkom 1970-ih, svakih nekoliko mjeseci išli smo u Zambiju kako bismo kupili razne potrepštine”, kaže ona. “Zatim nas je početkom 1987. Vodeće tijelo zamolilo da služimo na drugom području. Gdje to? U Zambiji!” Budući da je njihova aktivnost u Kongu bila sve više ograničena, bračni par Sharp radovao se preseljenju u zemlju gdje su braća uživala sve veću vjersku slobodu.

No trebalo je učiniti neke promjene u načinu na koji se izvršavalo službu propovijedanja i službu u podružnici. Budući da je služba propovijedanja djelomično bila zabranjena, većina braće samo je vodila biblijske tečajeve. Mnogima je bila čudna, pa čak i nelagodna, pomisao da propovijedaju javno od kuće do kuće, što je osnovni vid službe Jehovinih svjedoka. Stoga se braću poticalo da hrabro propovijedaju od kuće do kuće, naročito kada se situacija u zemlji poboljšala i kada policija više nije toliko kontrolirala našu aktivnost.

Vrijeme napretka

Odbor podružnice brinulo je to što tokom 1970-ih nije bilo velikog napretka. Zbog stavova povezanih s tradicijom, braća nisu proučavala s vlastitom djecom. Budući da je svjedočenje od kuće do kuće bilo zabranjeno, postalo je uobičajeno da očevi prepuste drugima da proučavaju s njihovom djecom. S druge strane, oni su proučavali s djecom druge braće. Sada je bilo vrijeme da se poduzmu odlučni koraci. U narednim se godinama objavitelje poticalo da odbace nebiblijske tradicije i običaje. Budući da su skupštine prihvatile taj savjet i da su se braća trudila uskladiti svoj život s biblijskim načelima po kojima žive sva braća širom svijeta, doživjeli su velike blagoslove.

U periodu od pet godina nakon deportacije 1975, broj objavitelja smanjio se za skoro 11 posto. Za razliku od toga, tokom pet godina nakon povratka misionara 1986. broj objavitelja porastao je za više od 50 posto. Otada se broj aktivnih objavitelja povećao za više od dva puta.

Prijašnji putujući nadglednik Silas Chivweka u pismu podružnici napisao je: “Od 1950-ih naovamo misionari iz škole Gilead pomagali su drugima da napreduju do zrelosti. Bili su strpljivi, puni razumijevanja i susretljivi. Zbližili su se s objaviteljima te su tako uvidjeli gdje je potrebno učiniti određene promjene.” Takva nelicemjerna pomoć koju misionari s puno ljubavi pružaju drugima i danas doprinosi napretku djela.

Potreba za publikacijama

Koristeći ‘oružje pravednosti zdesna i slijeva’, današnji Jehovini svjedoci poput apostola Pavla i njegovih suradnika dokazuju da su Božji sluge (2. Kor. 6:7). Oni se u duhovnoj borbi služe “oružjem pravednosti”, odnosno metodama kojima drugima pomažu da počnu služiti pravome Bogu.

U početku su braća imala publikacije samo na engleskom jeziku. Iako su neki u južnoj Africi još 1909. bili pretplaćeni na Kulu stražaru, biblijska istina uglavnom se prenosila usmenim putem. Jedan je brat u izvještaju iz tog doba napisao: “Svako selo ima [mjesto okupljanja] gdje se ljude obavještava o važnim zbivanjima. Brat koji obilazi grupe i zna engleski prevodi odlomke jednostavnim riječima kako bi ih ljudi mogli razumjeti. Prisutni odgovaraju na pitanja.” Dakako, u kolikoj su mjeri biblijske istine bile točno prenesene ovisilo je o sposobnostima i poticajima onoga tko ih je prevodio. Stoga, da bi se među zainteresiranima razvilo jedinstvo i da bi mogli dobro upoznati Bibliju, trebalo se pobrinuti za to da redovito dobivaju pouzdane biblijske publikacije na svom jeziku.

Prevođenje i umnožavanje literature

Početkom 1930-ih na jezik činjandža prevedena je knjiga Harfa Božja i neke brošure. Do 1934. mali broj aktivnih objavitelja podijelio je više od 11 000 publikacija. Protivnicima se to nije svidjelo, pa su im uskoro počeli ‘stvarati nevolje pod izlikom zakona’ (Ps. 94:20, St). Pa ipak, pretkraj 1949, kada Kula stražara više nije bila zabranjena, njeno se mjesečno izdanje na jeziku cibemba umnožavalo pomoću šapirografa te slalo pretplatnicima.

Jonas Manjoni prisjeća se kako je početkom 1950-ih prevodio i umnožavao časopise. “Bio sam jedini prevoditelj na jezik cibemba”, kaže on. “Nakon što bih dobio engleski tekst, preveo bih ga i iskorigirao. Zatim sam prijevod pretipkao na matricu i pomoću nje umnožavao. Bio je to dugotrajan posao. Ponekad je trebalo napraviti 7 000 primjeraka časopisa. Svaki primjerak ručno umnožen na šapirografu trebao sam zaklamati i zatim časopise poslati skupštinama. Trebalo mi je jako puno vremena da zalijepim marke na smotuljke časopisa i odnesem ih u poštu u kartonskim kutijama.”

Usprkos tome što tehnologija u to vrijeme nije bila toliko razvijena, oni koji su prevodili literaturu pokazali su izuzetnu predanost, uviđajući koliko će njihov posao koristiti drugima. Osim što je služio kao putujući nadglednik, James Mwango prevodio je tekstove rukom ih ispisujući na papir, i to često uz svjetlost svijeće. “Nikada nisam bio preumoran za prevođenje”, rekao je. “Jako me radovalo to što sam znao da tako pomažem braći da se duhovno hrane i razvijaju zrelost.”

‘Promjena ruku’

Da bi se istina točno prenijela, nije dovoljno da prevoditelj dobro zna svoj jezik, već treba dobro razumjeti i engleski tekst. Aaron Mapulanga kaže: “Prevoditelji često trebaju prevesti izraze koji imaju drugačije značenje nego što bi se prema doslovnom značenju riječi dalo naslutiti. Sjećam se kako smo jednom raspravljali o engleskom izrazu koji doslovno preveden glasi ‘promijeniti ruke’. Taj se izraz pojavio u tekstu koji je govorio o tome kako je Elizej preuzeo odgovornosti koje je ranije imao Ilija. Jedan brat preveo je taj izraz doslovno, no to mi je zvučalo čudno. Konzultirao sam se s još nekom braćom te smo zajedno shvatili da je pravo značenje tog izraza ‘prijeći u tuđe ruke’, odnosno ‘promijeniti vlasnika’. Također se sjećam da smo dobili savjet da ne prevodimo doslovno, riječ za riječ, kako naš prijevod ne bi zvučao kao engleski. Trudili smo se izbjegavati doslovan prijevod i izražavati se na način prirodan za jezik na koji smo prevodili.”

Tehnologija donosi olakšanje

Od 1986. podružnice su počele koristiti MEPS (što je kratica za višejezični elektronski fotosložni sistem). Taj je program jako ubrzao prevođenje, provjeravanje točnosti prijevoda i grafički prijelom teksta. U novije se vrijeme koristi jedan drugi program koji olakšava prevođenje pod nazivom Watchtower Translation System. Danas timovi prevoditelja biblijske publikacije prevode na nekoliko glavnih jezika koji se koriste u Zambiji, tako da ih većina Zambijaca može čitati na jeziku koji razumije. Prijevod Novi svijet i drugo ‘oružje pravednosti’ i nadalje će imati važnu ulogu u pomaganju osobama iskrena srca da upoznaju Jehovu (2. Kor. 6:7).

Pomaganje izbjeglicama

U Africi mnogi vode sretan i miran život. Pa ipak, sve je više ljudi pogođeno ratom. Susjedi preko noći postaju neprijatelji, nedužni moraju pobjeći iz svog doma, a sela se razaraju. Noseći sa sobom samo nekoliko osobnih stvari, ljudi bježe na sigurnija mjesta. Danas je to svakodnevica milijuna ljudi.

U ožujku 1999. tisuće ljudi iz ratom pogođene Demokratske Republike Kongo došlo je u Zambiju. Kao što je to u ratovima često slučaj, vojska je pljačkala, tjerala ljude da nose teške terete te zlostavljala žene i djecu. Budući da su Jehovini svjedoci odbili prenositi oružje, mnoge se ponižavalo i brutalno tuklo. Katatu Songa, revni stalni pionir u dobi od pedesetak godina, prisjeća se: “Natjerali su me da pred ženama i djecom legnem na tlo te me bičevali sve dok nisam izgubio svijest.”

Kako ne bi doživjele slično zlostavljanje, mnoge su obitelji pobjegle. Dok su bježali kroz šumu, Mapengo Kitambo i njegovi sinovi razdvojili su se. On objašnjava: “Nismo imali vremena tražiti jedni druge. Morali smo nastaviti bježati, iako smo se jako brinuli za svoje voljene.” Mnogi su pješice ili biciklom prevalili stotine kilometara da bi došli do sigurnijeg mjesta.

Mali grad Kaputa bio je preplavljen izbjeglicama. Među njima je bilo skoro 5 000 braće i članova njihovih obitelji, iscrpljenih od dugog i napornog puta. Iako se nisu stigli pripremiti za dolazak izbjeglica, 200 objavitelja Kraljevstva u tom gradu rado je pokazalo kršćansku gostoljubivost svojoj braći i sestrama. Brat Manda Ntompa, koji je također bio među izbjeglicama, prisjeća se: “Jako su nas se dojmili ljubav i gostoprimstvo koje su nam tamošnja braća pokazala. Kad su saznala da smo Jehovini svjedoci, otvorila su nam svoja vrata. Poput udovice iz Sarepte, spremno su s nama podijelila ono malo hrane što su imala.”

Mali broj Jehovinih svjedoka koji žive blizu obale jezera Mweru na sjeveru Zambije zbrinuo je stotine izbjeglica tako što su za njih prikupili hranu i organizirali im smještaj. Obližnje skupštine donijele su kasavu i ribu. Nakon tri mjeseca Jehovini svjedoci iz Demokratske Republike Kongo konačno su dobili status izbjeglica te su prebačeni u izbjegličko naselje.

Oni koji u ratu moraju bježati rijetko sa sobom ponesu knjige i časopise. Često su primorani ostaviti i svoju najvredniju imovinu dok bježe na sigurnija mjesta. No s Božjim je narodom drugačije. Iako su braća iznenada morala pobjeći, nekolicina njih uspjela je sa sobom ponijeti neke publikacije. Pa ipak, imali su jako malo Biblija i biblijske literature. Obično je na sastanku kojem je prisustvovalo 150 osoba na raspolaganju bilo samo pet knjiga. Kako su onda prisutni sudjelovali na sastancima? Jedan brat objašnjava: “Oni koji su imali Bibliju tražili su retke, a oni koji je nisu imali pažljivo su slušali. Tako su svi sudjelovali u hvaljenju Jehove i međusobno se ohrabrivali svojim komentarima.”

Briga za materijalne potrebe braće

Većina izbjeglica su žene i djeca. Oni su često lošeg zdravstvenog stanja i izgladnjeli. Kako su im Jehovini svjedoci pomagali? U listu Times of Zambia stajalo je: “Velika pomoć stigla je od Udruženja Jehovinih svjedoka u Zambiji, koje je u nekadašnji Zair poslalo volontere da pruže humanitarnu pomoć. Ti volonteri pomogli su u zbrinjavanju izbjeglica na području Velikih jezera.” U članku je stajalo da su Jehovini svjedoci iz Belgije, Francuske i Švicarske “izbjeglicama poslali ukupno 500 kilograma lijekova, 10 tona vitaminskih proizvoda, 20 tona hrane, više od 90 tona odjeće, 18 500 pari cipela i 1 000 pokrivača, što je vrijednost od skoro milijun američkih dolara”.

Brat Ntompa prisjeća se: “Dolazak humanitarne pomoći za nas je bio uzbudljiv događaj koji nam je ojačao vjeru. Bio je to dokaz da pripadamo veoma brižnoj organizaciji. Ta velika ljubav na djelu bila je prekretnica za mnoge koji još nisu prihvatili istinu, a čiji su članovi obitelji naša braća. Otada su nam se neki od njih pridružili i dobro duhovno napreduju kao Božji sluge.” Humanitarna pomoć podijeljena je svim izbjeglicama, bez diskriminacije.

Pretkraj 1999. broj izbjeglica u Zambiji popeo se na više od 200 000. Jedne zambijske novine izvijestile su: “U Zambiju se slijeva najveći broj afričkih izbjeglica koje traže utočište bježeći iz svojih zemalja.” Usprkos nastojanjima vlasti da zbrinu potrebe tih ljudi, kod izbjeglica su se javili frustracija i nezadovoljstvo, što je dovelo do nasilnih prosvjeda. Nakon jedne takve pobune nadležni u izbjegličkom naselju optužili su pokrajinskog nadglednika da im nije pomogao u održavanju reda, premda Jehovini svjedoci nisu sudjelovali u nemirima. Pokrajinski nadglednik im je ljubazno, ali odlučno rekao: “Itekako sam vam pomogao! Možete li zamisliti koliko bi situacija bila gora da je u pobuni sudjelovalo još 5 000 ljudi? Molim vas, pokažite cijenjenje za to što najmanje 5 000 izbjeglica nije sudjelovalo u nemirima zbog toga što su Jehovini svjedoci. Oni su moja braća!”

Za Jehovine svjedoke se smatra da vrše pozitivan utjecaj na izbjeglice u izbjegličkim naseljima. Jedan državni službenik rekao je: “Čuli smo da su Jehovini svjedoci jako religiozni te smo mnoge zadužili da nadgledaju razne sektore u izbjegličkom naselju. Otada je, zahvaljujući njihovoj pomoći, u njemu mirno i svi redovito čitaju Bibliju. Zahvalan sam Bogu što imamo takve ljude među sobom i što u izbjegličkom naselju vlada mir.”

Poslušnost Božjoj zabrani uzimanja krvi

Iako je već odavno poznato koliko je biblijska zapovijed da se ‘uzdržavamo od krvi’ mudra, u afričkim zemljama južno od Sahare ljudi su donedavno gajili velike predrasude prema beskrvnoj medicini i imali krive predodžbe o njoj (Djela 15:28, 29). Nažalost, s Jehovinim svjedocima zbog toga se postupalo na grub način i ponižavalo ih se. Nije bilo ništa neobično da se djetetu koje je dovedeno u bolnicu usred noći i bez znanja roditelja da transfuzija krvi.

Šestogodišnji Michael, kojeg je odgajala njegova baka Jenale Mukusao, odvezen je u bolnicu zbog jake anemije. Liječnici su odredili da mu se da transfuzija krvi. Budući da je sestra Mukusao to odbila, četiri dana su joj prijetili i maltretirali je. Ona kaže: “Molila sam ih za razumijevanje i pokazala im svoju medicinsku iskaznicu, no nisu me željeli slušati. Medicinske sestre optužile su me da sam vještica i da želim ubiti svoje unuče.”

Zbog takvog neprijateljstva prema Jehovinim svjedocima, neka braća bojala su se ići u bolnicu. Mnogi liječnici ignorirali su pravo pacijenata na informirani pristanak. Nekolicina liječnika koji su bili spremni pomoći braći izložila se riziku da ih drugi liječnici kritiziraju i izbjegavaju zbog načina liječenja koji se smatralo neprihvatljivim. Pomanjkanje medicinskog osoblja i opreme te ograničen izbor i količina beskrvnih alternativa također su predstavljali problem. No 1989. dužnosnik zadužen za brigu o zdravlju radnika u rudarskoj industriji izjavio je: “Transfuzija krvi ne smije se davati ako pacijent to ne želi.” Neki medicinski stručnjaci polako postaju tolerantniji po tom pitanju.

Pozitivan utjecaj Odbora za kontaktiranje s bolnicama

Godine 1995. u Zambiji je osnovana Služba za suradnju s bolnicama i počeli su djelovati Odbori za kontaktiranje s bolnicama (OKB). Rijetko tko je mogao predvidjeti koliko će ti odbori promijeniti stav medicinskih stručnjaka prema beskrvnom liječenju i pravima pacijenata. Odbori za kontaktiranje s bolnicama zaduženi su, između ostalog, za posjećivanje bolnica, razgovore s liječnicima i iznošenje prezentacija pred medicinskim osobljem s ciljem da se postigne suradnja i spriječe nesporazumi. Medicinsko osoblje često je iznenađeno razinom stručnosti tih prezentacija. U jednoj bolnici na jugu Zambije jedan je klinički stručnjak rekao braći: “Vi ste liječnici, samo to ne želite priznati!”

Jedan liječnik iz Nizozemske koji radi u okružnoj bolnici na zapadu Zambije rekao je: “Prije dva tjedna razgovarali smo o tome kako smanjiti upotrebu krvi zbog rizika koji su s njom povezani. Danas smo imali priliku čuti stručne govore o toj problematici.” Medicinsko osoblje koje je prisustvovalo prezentacijama OKB-a odnedavno je svojim kolegama počelo preporučivati da dođu na te prezentacije. Medicinski stručnjaci počeli su cijeniti taj program te protivljenje polako ustupa mjesto suradnji.

Neki koji služe u OKB-u morali su pobijediti osjećaj nedoraslosti kad su trebali pristupiti liječnicima, na koje se godinama gledalo skoro kao na bogove. Brat Smart Phiri, koji je služio kao predsjedavajući odbora u Lusaki, prisjeća se: “Nisam imao nikakva predznanja o medicini i bio sam jako nesiguran.”

No ustrajnost i pouzdanje u Jehovu s vremenom su bili nagrađeni. Jedan drugi član OKB-a prisjeća se samih početaka: “Trojica nas trebali smo se sastati s jednim vrlo utjecajnim liječnikom, koji je prije bio ministar zdravstva. Bili smo jako napeti. U hodniku pred njegovim uredom zamolili smo Jehovu za pomoć kako bismo mogli odvažno govoriti. Kad smo ušli, lijepo smo s njim razgovarali i on nam je dao na znanje da je u potpunosti voljan surađivati s nama. Uvidio sam da nam je Jehova pomogao i da nismo imali razloga za strah.”

Sve veća spremnost liječnika da izvrše teške operacije koje prije nekoliko godina nikako ne bi izvršili bez transfuzije krvi također je pokazatelj da su medicinski stručnjaci spremniji na suradnju s Odborima za kontaktiranje s bolnicama. U listopadu 2000. dva kirurga donijela su hrabru odluku da operiraju Beatrice, šestomjesečnu djevojčicu iz Demokratske Republike Kongo. Iako je operacija, koju je trebalo izvršiti zbog neprohodnosti žučnih kanala, uspješno obavljena bez transfuzije krvi, javnost je negativno reagirala na taj slučaj.

No profesor Lupando Munkonge, voditelj tima koji je izvršio operaciju, svojom je izjavom za medije doprinio tome da javnost potpuno promijeni mišljenje. On je jasno izjavio da poštuje stav Beatriceinih roditelja. Nakon toga negativnih izvještaja medija bilo je sve manje. Dva mjeseca kasnije na televiziji je prikazan dokumentarni film o tom slučaju, u kojem se pozitivno govorilo o našem stavu prema beskrvnoj medicini i kirurgiji.

“Budite brzi”

Nekolicina liječnika i dalje je skeptična prema stavu koji Jehovini svjedoci na temelju svoje savjesti imaju o krvi. No većina liječnika čak i u ruralnim dijelovima Afrike uviđa da su alternative transfuziji sigurne, jednostavne i učinkovite. Mnogi pacijenti naučili su odvažno braniti svoja prava. Da bi to mogli, morali su se informirati o važnim medicinskim pitanjima i naučiti kako objasniti svoje stavove, koji se temelje na savjesti.

Čak su i djeca dobila “jezik učen” (Iza. 50:4). Prije nego što je bio operiran, osmogodišnji dječak Nathan koji je patio od upale moždine lijeve bedrene kosti rekao je timu liječnika: “Molim vas, budite brzi dok me budete operirali kako ne bih izgubio puno krvi. Nemojte mi dati transfuziju krvi jer vam moji roditelji i Jehova to nikada neće oprostiti!” Nakon operacije jedan liječnik iz tima pohvalio je Nathanove roditelje zbog toga kako su odgojili svog sina. Ponizno im je rekao: “Ovo je prvi put da me tako mladi pacijent podsjetio na to koliko je važno poštivati Boga.”

‘Preporučujemo se kao Božji sluge u besanim noćima’, rekao je apostol Pavao. Božji sluge često provedu besane noći brinući se za svoje suvjernike i nastojeći unaprijediti obožavanje pravog Boga (2. Kor. 6:3-5). To je često slučaj s onima koji služe u OKB-ima. Takva samopožrtvovnost ne prolazi nezapaženo. Jedna je sestra rekla: “Nemam riječi kojima bih izrazila svoju zahvalnost. Veoma je ohrabrujuće i utješno vidjeti samopožrtvovnost braće iz OKB-a, koja su mi spremno pomagala i bila mi na raspolaganju čak i u sitne sate. Kad sam u jednom danu po drugi put išla u operacijsku dvoranu, nisam paničarila jer su me ta braća veoma ohrabrila.” Da, usprkos ‘lošim izvještajima’, Jehovini svjedoci dokazuju da su Božji sluge tako što spremno surađuju s medicinskim osobljem (2. Kor. 6:8). Ojačani ‘dobrim izvještajima’, odlučni su ostati poslušni Božjoj zapovijedi da se ‘uzdržavaju od krvi’.

Škola za organizacijsko osposobljavanje

“U mnogim zemljama na grupu od oko 25 mladića moglo bi se gledati kao na potencijalan izvor opasnosti”, rekao je Cyrus Nyangu, član Odbora podružnice u Zambiji. “No u Školi za organizacijsko osposobljavanje, koju je dosad završio 31 razred, školovale su se grupe odlučnih, predanih kršćanskih muškaraca koji su pravi blagoslov za sredinu u kojoj služe.” Više od 600 polaznika ove međunarodne škole služi u raznim oblicima punovremene službe u šest zemalja južne Afrike. U Zambiji je više od polovine svih putujućih nadglednika završilo ovu školu. Zbog čega je ta škola potrebna i što se njome postiže?

Otkako je prvi razred ove škole 1993. završio svoje školovanje, broj aktivnih objavitelja u Zambiji povećao se za skoro 60 posto. No u skupštinama je bilo potrebno još sposobnih muškaraca, naročito zbog toga što se na objavitelje vrši veliki pritisak da postupaju u skladu s tradicijom i običajima koji nisu u skladu s biblijskim načelima. Naglasivši potrebu da sposobni muškarci vrše pastirsku službu i poučavaju druge, jedan je polaznik škole rekao: “Problem našeg područja je taj što su ljudi skloni tolerirati neispravne postupke. Uvidio sam da trebamo odlučno zastupati ono što je ispravno i ne ići preko onoga što piše u Bibliji.”

Polaznicima škole u početku nije lako naviknuti se na veliku količinu informacija koje se razmatraju i na dubinu proučavanja. No nastavnici su im uvijek spremni pomoći. Jedan od njih, Sarel Hart, rekao je: “Dok poučavam polaznike razreda, osjećam se poput turističkog vodiča koji ih vodi planinskim putem. U početku im je sve strano i nastoje se prilagoditi nepoznatom i impresivnom okolišu. Povremeno na putu naiđu i na neke prepreke. Dok ih svladavaju i nastavljaju se penjati, osvrću se kako bi vidjeli te naizgled nepremostive prepreke koje su ostavili iza sebe i koje sada izgledaju beznačajnima.”

Mnogi svoj duhovni napredak koji mogu zahvaliti ovom školovanju uspoređuju s metamorfozom. Elad, koji služi kao specijalni pionir, rekao je: “Smatrao sam da nisam sposoban poučavati druge i da sam premlad da bih nosio veće odgovornosti u skupštini. Ova mi je škola pomogla da uvidim da mogu učiniti više. U skupštini od 16 objavitelja u koju sam najprije bio poslan braću je trebalo naučiti da kvalitetno s ljudima proučavaju Bibliju. Prije odlaska u službu redovito smo razmatrali prijedloge i uvježbavali prezentacije. Do 2001. broj objavitelja popeo se na 60, a na jednom udaljenom području osnovana je grupa od 20 objavitelja.”

Što doprinosi uspjehu?

Zbog čega je Škola za organizacijsko osposobljavanje toliko uspješna? “Stalno naglašavamo koliko je važno uvijek biti ponizan i o sebi ne misliti više nego što treba misliti”, objašnjava Richard Frudd, jedan od nastavnika. “Polaznike potičemo da budu zreli, suosjećajni i da nauče s osmijehom rješavati teške probleme. Ako se s drugima ophode na ljubazan način i pokazuju da žele služiti, a ne da od drugih očekuju da služe njima, onda znamo da je školovanje ispunilo svoju svrhu.”

Polaznici škole slažu se s tim riječima. Emmanuel, polaznik 14. razreda, rekao je: “To što nas pošalju u neku skupštinu ne znači da tamo odmah trebamo ispravljati svaku sitnicu. Umjesto toga, trebamo surađivati s objaviteljima u najvažnijem zadatku, a to je propovijedanje dobre vijesti.”

Pionir Moses kaže: “Naučio sam da Jehova može upotrijebiti svakoga tko je ponizan i da znanje i iskustvo ponekad uopće nisu važni. Ono što je Jehovi važno jesu ljubav prema članovima skupštine i ljudima na području te suradnja s drugima.”

Veliki skupovi

Praznici koje su Izraelci slavili u pretkršćansko doba i njihovi ‘sveti sabori’ bili su radosni događaji, koji su svima pomogli da se usredotoče na duhovne stvari (3. Mojs. 23:21; 5. Mojs. 16:13-15). Jednako je i sa suvremenim skupovima Božjeg naroda. U Zambiji se kongresi ne održavaju u modernim sportskim centrima, već braća grade, kako ona to zovu, kongresna sela. Ona se sastoje od mnogo malih koliba u kojima prisutni prenoće.

Kasnije su braća na takvim mjestima počela podizati trajnije objekte. No u početku su morala biti vrlo domišljata. Jedan oblasni nadglednik prisjeća se: “Braća bi mi na mjestu održavanja pokrajinskog sastanka načinila kolibu, obično od trave. Zatim bi oko mjesta gdje se sjedilo napravila ogradu. Sjedala su bile hrpice zemlje, a ‘jastučići’ trava položena na njih. Ponekad bi braća zaravnala vrh napuštenog termitnjaka i tu načinila pozornicu. Na njoj bi napravila malu nadstrešnicu, odakle se iznosio program.”

Misionar Peter Palliser prisjeća se: “Na jednom kongresu braća su odlučila napraviti povišenu pozornicu. Jedan brat koji je znao koristiti eksploziv pripremio je teren tako što je raznio vrh napuštenog mravinjaka visokog oko šest metara. Tako je nastala uzvisina na kojoj smo napravili pozornicu.”

Napori kako bi se prisustvovalo kongresima

Većina kongresa održavala se na mjestima udaljenim od glavne ceste, do kojih je bilo teško doći. Robinson Shamuluma sjeća se kongresa održanog 1959. On kaže: “Petnaestak nas biciklom je putovalo u Kabwe, u provinciji Central. Za jelo smo ponijeli kukuruznu kašu i sušenu ribu. Svake noći spavali smo na otvorenom. U Kabweu smo se ukrcali na vlak te nakon skoro četiri dana putovanja konačno stigli na mjesto održavanja kongresa.”

Lamp Chisenga sjeća se brata koji je sa svoje šestero djece biciklom i pješice prešao 130 kilometara kako bi prisustvovao kongresu. On kaže: “Za jelo su na put ponijeli pečenu kasavu, kikiriki i maslac od kikirikija. Često su morali prenoćiti u šikari, potpuno nezaštićeni.”

Dok je služio kao oblasni nadglednik, Wayne Johnson zapazio je koliki trud mnogi ulažu da bi prisustvovali kongresima. On je napisao: “Jedan specijalni pionir biciklom se vozio skoro tjedan dana kako bi došao na kongres. Drugi su se vozili na kamionima. Mnogi su došli vrlo rano — na početak kongresa ili čak na početku kongresnog tjedna. Dok su uvečer sjedili oko logorske vatre, pjevali su. Ponekad nas je toliko išlo u službu propovijedanja da smo područje u tom tjednu obrađivali i po tri puta.”

Prisustvovanje kongresima usprkos protivljenju

Veliki skupovi jačaju braću te su za njih pravi izvor ohrabrenja. Danas se u javnosti često pohvalno govori o kongresima. No u vrijeme političkih promjena, naročito tokom 1960-ih i 1970-ih, na takve se skupove gledalo sumnjičavo. Ljudi na vlasti činili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ograničili naše služenje Bogu. Budući da braća nisu željela pjevati himnu, policija im nije davala odobrenje da održavaju javne skupove. Kasnije je ograničen broj onih koji su mogli prisustvovati takvim skupovima. “Godine 1974. zadnji nam je put odobreno da se sastanemo na otvorenom”, prisjeća se Darlington Sefuka. “Ministar unutarnjih poslova objavio je da su skupovi na kojima se ne pjeva himna i na kojima nema zastave zabranjeni.” No braći je dopušteno da se sastaju u svojim dvoranama, oko kojih su trebala podignuti ogradu od trave. Podružnica se tome prilagodila te je dogovoreno da se pokrajinski sastanci održavaju u dvoranama i da se u svakoj dvorani okupi samo jedna ili dvije skupštine.

I oblasni kongresi bili su mali. “Umjesto da održimo jedan veliki oblasni kongres, organizirali smo 20 manjih”, prisjeća se jedan brat koji je sudjelovao u organizaciji kongresa. “Mnogu se braću osposobilo za održavanje programskih točaka i rad u raznim odjelima, tako da smo nakon što je zabrana ukinuta imali mnogo iskusne braće koja su mogla pomagati u organizaciji kongresa i pokrajinskih sastanaka.”

Krštenja

Od ranih 1940-ih naročito se vodilo računa o tome da li oni koji se žele krstiti uviđaju koliko je to važan korak. Nekima je bilo teško u potpunosti napustiti “Babilon Veliki” i odbaciti neispravne vjerske postupke (Otkr. 18:2, 4). Taj je problem još više otežavala činjenica da su samo neki znali dobro čitati, a i mnoge skupštine nisu dobivale dovoljnu količinu publikacija za proučavanje Biblije. Stoga su pokrajinski i oblasni nadglednici razgovarali sa svakim kandidatom za krštenje kako bi utvrdili da li doista udovoljava svim zahtjevima. Geoffrey Wheeler, polaznik 33. razreda Gileada, prisjeća se: “Kad se neka majka htjela krstiti, pažljivo smo pregledali njenu bebu kako bismo provjerili da li ju je iz praznovjerja zaštitila ogrlicama i amajlijama. Često smo, zbog velikog broja kandidata za krštenje, svaki dan kongresnog tjedna razgovore s njima obavljali sve do ponoći.” Putujući nadglednici na taj su način ljubazno pomagali skupštinskim starješinama. Starješinama su od pomoći bila i kasnija izdanja kao što je knjiga “Riječ Tvoja je žižak nozi mojoj” te daljnja organizacijska poboljšanja. Sve to puno je doprinijelo tome da se smanji potreba za takvim razgovorima.

Borba s tremom

Kostimirane biblijske drame mnogima su najdraži dio kongresa. Svi koji glume u dramama ozbiljno shvaćaju odgovornost da uvjerljivo prenesu emocije lika koji glume, a Zambijci su za to posebno nadareni. Frank Lewis, prijašnji misionar koji je sada član betelske obitelji u Sjedinjenim Državama, prisjeća se: “Prije se drame nisu snimale, već su braća svoje uloge morala naučiti napamet. Sjećam se kako smo za jedan kongres u provinciji Northern trebali pripremiti prvu dramu. Drama je bila o Josipu. Budući da je pošta kasnila i da braća nisu dobila tekstove na vrijeme, morali smo vježbati do kasno u noć kako bi svi naučili svoje uloge. Prilikom iznošenja drame, u trenutku kad je Putifarova žena pred svojim suprugom optužila Josipa da ju je pokušao silovati, brata koji je glumio Putifara uhvatila je trema te je otišao s pozornice. Ja sam stajao iza nje kao šaptač kako bih pomagao onima koji su glumili. Kad sam ga ugledao, brzo sam ga podsjetio na prvih nekoliko riječi i gurnuo natrag na pozornicu. On je zatim kao iz puške izgovorio sve riječi prezira koje je trebao uputiti optuženome za pokušaj silovanja. Drago mi je da se sve dobro završilo, no kad god čitam taj biblijski izvještaj, pomislim: ‘Možda je doista tako i bilo. Možda je Putifar ljutito izašao iz sobe, sabrao se i zatim se vratio kako bi osudio Josipa!’”

Godine 1978, nakon što je ukinuta četverogodišnja zabrana održavanja velikih pokrajinskih sastanaka i kongresa, braća su trebala organizirati kongres “Pobjedonosna vjera”. Jedan prijašnji putujući nadglednik prisjeća se: “Za taj smo kongres pripremili sve drame koje nismo imali prijašnjih godina, budući da smo kongrese morali održavati u dvoranama. Kongres je trajao pet dana i na njemu je izneseno pet drama, svaki dan jedna. Tako smo nadoknadili drame koje smo propustili. Svi smo bili veoma radosni, ali bratu iz Betela koji je trebao iznijeti pouke iz svake drame nije bilo lako. Imao je pune ruke posla!”

Jedan brat iz Odbora podružnice kaže: “Bio je to najljepši kongres kojem sam ikada prisustvovao. Obitelji su ujutro izlazile iz svojih kolibica uredne i čiste. Dolazile su pred Jehovu, pa su se uredile najbolje što su mogle. Većina prisutnih morala je sjediti na suncu, no cijeli su dan pažljivo pratili program. Bio je to divan prizor!” Zajednički su skupovi za Jehovine svjedoke sastavni dio služenja Bogu (Hebr. 10:24, 25). Bilo da su “ožalošćeni” zbog osobnih poteškoća ili vjerskog protivljenja bilo da nisu, pripadnici Jehovinog naroda znaju da je prisustvovanje velikim skupovima za njih razlog da ‘uvijek budu radosni’ (2. Kor. 6:10).

Gradnja dvorana

“Ovim pismom gore navedenoj skupštini dajem odobrenje da posjeduje zemljište. Ono je njeno trajno vlasništvo, premda sam odobrio da ga njeni članovi koriste 150 godina. Nitko im ne smije stvarati nikakve probleme sve do uspostave raja” (poglavica Kalilele).

Oni koji su početkom prošlog stoljeća u južnoj Africi tragali za istinom uvidjeli su da se trebaju sastajati i zajedno obožavati Boga. Oko 1910. William Johnston izvijestio je da grupe koje brzo brojčano rastu grade mjesta za sastajanje od tradicionalnih materijala te da su neka od tih mjesta dovoljno velika da mogu primiti 600 ljudi. Iako su mnogi željeli imati dvoranu za sastajanje, svi to nisu smatrali potrebnim. Holland Mushimba, koji je za istinu prvi put čuo početkom 1930-ih, prisjeća se: “Iako se braću poticalo da se sastaju, nije se pridavala velika važnost tome da grupe imaju mjesto za održavanje sastanaka. Sastajali smo se gdje god je to bilo prikladno — u hladu velikog drveta ili dvorištu nekog brata. Neki su na temelju retka iz Luke 9:58 došli do zaključka da ni Isus nije imao mjesto za održavanje sastanaka te da se ni oni ne trebaju zamarati s gradnjom dvorane.”

Do 1950. sastanci su se većinom održavali u jednostavnim objektima načinjenim od neobrađenog drva i blata. Ian Fergusson nagovorio je upravitelja jednog rudnika u gusto naseljenoj pokrajini Copperbelt da jedno zemljište namijeni za dvoranu Jehovinih svjedoka. Godine 1950. sagrađena je prva dvorana, i to u Wusikili. No prošlo je još deset godina dok braća nisu načinila nacrte za izgradnju standardiziranih dvorana. Prva dvorana sagrađena prema tim nacrtima bila je kvalitetna građevina ravnog krova, a izgradnja je koštala oko 12 000 zambijskih kvača. Iako je to u ono vrijeme bio znatan iznos, danas to zbog inflacije iznosi manje od tri eura!

Budući da Jehovini svjedoci nisu željeli kupiti stranačke iskaznice, često su ih napadali ratoborni domoljubi. Također se spaljivalo mjesta na kojima su se braća sastajala. U strahu od budućih napada, neka su braća zaključila da je bolje ne graditi dvorane i sastajati se na otvorenom. Nakon daljnjih ograničenja, koja su uslijedila početkom 1970-ih, bilo je još teže kupiti neko zemljište. Iako je svima bilo poznato da Jehovini svjedoci ne podupiru nijednu političku stranku, vlasti na nekim područjima tražile su da se uz svaki predani zahtjev priloži stranačka iskaznica.

Wiston Sinkala prisjeća se: “Šanse da dobijemo odobrenje za kupovinu nekog zemljišta bile su vrlo male, a da dobijemo dozvolu za gradnju nikakve. Kad smo gradskoj upravi rekli da ćemo ih tužiti, mislili su da se šalimo. No pronašli smo sposobnog odvjetnika te je nakon dvije godine sud presudio u našu korist i odredio da nam gradska uprava dodijeli potrebna zemljišta. Taj je slučaj otvorio vrata daljnjim slobodama.”

Crni konj

Skupštine su rijetko mogle kupiti zemljište sa svom potrebnom dokumentacijom. Bilo je lako pronaći slobodno zemljište, no bez potrebne dokumentacije na njemu se nije mogla sagraditi trajna građevina. Građevinski materijal bio je skup, pa su mnogi koristili limene ploče koje bi čavlima zakucali na drvenu konstrukciju. Ponekad bi te ploče napravili od praznih bačvi za gorivo, koje bi prerezali na pola i izravnali. Jedan starješina za jedan je takav objekt rekao: “Premazali smo lim katranom, pa je dvorana izdaleka izgledala poput velikog crnog konja. U njoj je bilo nesnosno vruće.”

Jedan prijašnji pokrajinski nadglednik rekao je: “Kad se osvrnem unatrag, neugodno mi je takve objekte zvati dvoranama. Oni doista nisu dostojno predstavljali Svevišnjeg Boga Jehovu!”

Neke skupštine odlučile su unajmiti dvoranu. Iako je to djelovalo kao jeftino rješenje, imalo je i svoje nedostatke. Edrice Mundi, koja je tokom 1970-ih bila član jedine skupštine u Lusaki koja je djelovala na engleskom jeziku, prisjeća se: “Unajmili smo dvoranu koja se koristila i kao disko. Svake subote ljudi su tamo pili i plesali do ranih jutarnjih sati, pa smo u nedjelju morali doći rano kako bismo je očistili. U njoj je smrdjelo na pivo i cigarete. To mjesto jednostavno nije bilo prikladno za obožavanje Jehove.”

Edricein suprug Jackson prisjeća se: “Jedne nedjelje neki je mladić usred sastanka ušao u dvoranu, došao do prednjeg dijela, uzeo sanduk piva koji je prošle noći zaboravio i izašao ne obazirući se na prisutne.” Nije nimalo čudno što su braća željela imati vlastitu dvoranu!

Prekretnica u gradnji dvorana

Kako je sve više ljudi prihvaćalo poruku o Kraljevstvu, potreba za dostojanstvenim dvoranama bivala je sve veća. No, premda su bila puna oduševljenja i revnosti, neka braća jedva da su prehranjivala svoju obitelj, a kamoli da bi mogla financirati gradnju dvorane. Ipak, Jehova, čija ruka nikada nije prekratka, imao je za njih ugodno iznenađenje.

Nakon što je Vodeće tijelo analiziralo situaciju, utvrdilo je da je širom svijeta u 40 zemalja u razvoju potrebno više od 8 000 dvorana te je odlučilo ubrzati gradnju. Ustanovljeno je da na nekim područjima nema puno stručnjaka koji bi se mogli staviti na raspolaganje i pomagati u gradnji. Na raspolaganju nije bilo ni dovoljno alata. Osim toga, mnoge skupštine u zemljama u razvoju nisu mogle vraćati velike zajmove. Isto tako, budući da je broj objavitelja na nekim područjima brzo rastao, neke podružnice nisu znale kako organizirati gradnju. Zbog svega toga Vodeće tijelo je u Sjedinjenim Državama osnovalo odbor za projektiranje i gradnju, čiji je zadatak nadgledati kako diljem svijeta napreduje program gradnje dvorana. Pripremljene su upute za gradnju dvorana u zemljama koje imaju ograničena financijska sredstva i u te su zemlje poslani vješti volonteri kako bi pomagali u gradnji.

Ponekad je metode gradnje i običaje uvriježene u raznim zemljama trebalo prilagoditi. Naprimjer, u Zambiji žene u gradnji obično pomažu tako što donose vodu, pijesak i kuhaju. No braća iz tima za gradnju željela su da se i sestre uključe u samu gradnju kako bi ona brže napredovala.

Jedan poglavica u provinciji Eastern s nevjericom je promatrao kako jedna sestra zida. Rekao je: “Za čitavog života nisam vidio da žena zida i još k tome tako spretno! Jako mi je drago što sam to mogao vidjeti!”

‘Naša duhovna bolnica’

Izgradnja dvorana veoma pozitivno djeluje na ljude na tim područjima. Mnogi koji su prije bili ravnodušni ili su se protivili Jehovinim svjedocima sada su puno tolerantniji. Naprimjer, jedan poglavica u provinciji Eastern koji se u početku protivio gradnji dvorane na svom teritoriju rekao je: “Ja vam zapravo nisam želio odbiti molbu za gradnju dvorane, već su na mene utjecali svećenici drugih religija. Sada vidim da je za nas dobro što ste ovdje. Ova lijepa građevina naša je duhovna bolnica.”

Glavni zadatak koji kršćani trebaju izvršavati jest propovijedanje ‘dobre vijesti o kraljevstvu’ (Mat. 24:14). No kao što sveti duh pripadnike Božjeg naroda potiče na propovijedanje, potiče ih i na to da djelu Kraljevstva doprinose tako što grade objekte dostojne obožavanja Jehove. Zahvaljujući tome skupštine drugačije gledaju na mjesta gdje se sastaju. Jedan je brat rekao: “Sada ljude u službi možemo s puno samopouzdanja pozivati na naše sastanke jer znamo da neće doći u nekakvu straćaru, već u dvoranu koja je na slavu Jehovi.”

Drugi je brat rekao: “Mi usred ove pustoši možda i ne zaslužujemo tako lijepu dvoranu, no Jehova je zaslužuje. Sretan sam što takvim dvoranama slavimo Jehovu!”

Putujuća služba

Božji sluge moraju biti ustrajni (Kol. 1:24, 25). Putujući nadglednici pružaju nam izvrstan primjer time što predano služe za Kraljevstvo. Kao brižni pastiri, oni jačaju skupštine i dokazuju da su ‘darovi u ljudima’ (Ef. 4:8; 1. Sol. 1:3).

Krajem 1930-ih sposobne se muškarce poučavalo da služe kao pokrajinski i oblasni nadglednici. “Putovanje od skupštine do skupštine nije bilo lako”, prisjeća se James Mwango. “Imali smo bicikle, no braća koja su nam pomagala nositi stvari išla su pješice. Trebalo nam je nekoliko dana da bismo stigli do svog odredišta. U svakoj bismo skupštini ostali dva tjedna.”

“Istog se trena onesvijestio”

Putovanje kroz ruralno područje u to je vrijeme bilo vrlo naporno, a jednako je i danas. Robinson Shamuluma, koji sada ima preko 80 godina, i njegova supruga Juliana bili su u putujućoj službi. Robinson se sjeća kako ih je jednom za vrijeme kišne sezone na putu zadesila jaka oluja i pljusak. Oluja im je raščistila put, no morali su hodati kroz blato koje je sezalo sve do sjedala na biciklima! Kad su došli na svoje odredište, Juliana je bila toliko iscrpljena da je jedva smogla snage da popije čašu vode.

Enock Chirwa, koji je tokom 1960-ih i 1970-ih služio kao pokrajinski i oblasni nadglednik, priča: “Ponedjeljak je bio vrlo naporan dan jer smo tog dana putovali. No kad bismo stigli do sljedeće skupštine, zaboravili bismo sav napor. Druženje s braćom jako nas je radovalo.”

Velike udaljenosti i iscrpljenost nisu bile jedine poteškoće. Lamp Chisenga prisjeća se kako su ga na putu prema jednoj skupštini na sjeveru Zambije pratila dva brata. Na prašnjavoj cesti u daljini ugledali su neku životinju. “Braća nisu mogla razaznati o kojoj se životinji radi”, sjeća se brat Chisenga. “Sjedila je na cesti poput psa. ‘Vidite li je?’ upitao sam ih. ‘Vidite li je?’ Tada je jedan od njih shvatio da je to lav. Kriknuo je i istog se trena onesvijestio. Odlučili smo ostati na istom mjestu i malo se odmoriti dok lav ne ode.”

John Jason i njegova supruga Kay, koji su u Zambiji proveli 26 godina, jedno su vrijeme bili u oblasnoj službi. Problemi s kvarovima na automobilu naučili su ih strpljivosti. John je rekao: “Sjećam se kako smo se jednom 150 kilometara vozili s oštećenim oprugama amortizera jer nismo imali rezervnih dijelova niti je u blizini bilo telefona da pozovemo pomoć. Potom se pregrijao motor. Nismo imali drugog izbora nego da svu preostalu vodu upotrijebimo za hlađenje motora i pripremu posljednje šalice čaja. Zarobljeni usred pustoši, na vrućini i umorni sjedili smo u automobilu i molili se Jehovi za pomoć. U tri sata poslijepodne naišlo je vozilo za radove na putu — prvo tog dana. Kad su vidjeli što nam se desilo, radnici su ponudili da nas odvuku. Točno u sumrak stigli smo do braće.”

Naučili su oslanjati se na Jehovu i braću

U takvim okolnostima putujući nadglednici brzo su naučili ne oslanjati se na vlastite sposobnosti i materijalne stvari, već na puno sigurniji oslonac — Jehovu Boga i kršćansku braću i sestre (Hebr. 13:5, 6). Geoffrey Wheeler prisjeća se: “U oblasnoj službi bili smo tek tri tjedna, a već smo doživjeli jednu nezgodu. Nalazili smo se na mjestu gdje se tog vikenda trebao održati pokrajinski sastanak. Ja sam od nekoga dobio kuhalo koje baš nije bilo u dobrom stanju. Bio je vruć i vjetrovit dan i kad sam na kuhalu zapalio plamen, on se odmah proširio. Za nekoliko minuta vatra je izmakla kontroli. Zapalila se i prednja guma našeg Land Rovera te je plamen ubrzo zahvatio čitavo vozilo.”

Braća prilikom te nezgode nisu ostala samo bez svog vozila. Geoffrey kaže: “Naša odjeća nalazila se u crnom metalnom kovčegu koji je bio u automobilu. Doduše nije izgorjela, ali se stisnula. Braća su prišla automobilu sa strane koja nije bila zahvaćena plamenom te su iz njega izvukla naš krevet, jednu košulju i moj pisaći stroj. Bili smo im jako zahvalni što su tako brzo reagirali!” Brat Geoffrey i njegova supruga ostali su bez svojih stvari i automobila, a u grad su se trebali vratiti tek za dva mjeseca. Kako su se snašli bez stvari koje su im izgorjele? Geoffrey kaže: “Jedan brat posudio mi je kravatu, a govor sam održao u gumenim kaljačama. Preživjeli smo, a braća su dala sve od sebe kako bi utješila svog neiskusnog oblasnog nadglednika.”

Krevet bez zmija

Ljubav i briga skupština koje su ‘hodile putem gostoljubivosti’ poticale su putujuće nadglednike i njihove supruge da nastave sa svojom samopožrtvovnom službom. Mnogo je izvještaja o tome kako su braća u raznim skupštinama, premda su bila siromašna, od srca brinula za potrebe putujućih nadglednika i njihovih supruga, što su oni veoma cijenili (Rim. 12:13; Priče 15:17).

Smještaj je obično bio skroman i jednostavan, no braća su ga uvijek pružala s ljubavlju. Fred Kashimoto, koji je početkom 1980-ih služio kao pokrajinski nadglednik, prisjeća se kako je po noći došao u jedno selo u provinciji Northern. Braća su ga srdačno dočekala. Nakon što su ušli u malu kuću, njegove su kovčege odložila na veliki stol načinjen od trupaca visok metar i po. Kad je već postalo kasno, brat Kashimoto upitao je gdje će spavati.

Pokazavši mu taj stol, braća su rekla: “To je tvoj krevet.” Budući da je na tom području bilo mnogo zmija, braća su mu napravila krevet na kojem će biti sigurniji. Svežnjevi trave poslužili su mu kao madrac. Tako je brat Kashimoto pošao na spavanje.

Na ruralnim područjima braća su često na poklon dobivala razne poljoprivredne proizvode. Geoffrey Wheeler sa smiješkom se prisjeća: “Jednom su nam braća poklonila kokoš. Prije nego što se spustio mrak stavili smo je na prečku pored rupe koju smo koristili kao zahod. No luda kokoš skočila je s prečke i upala pravo u tu rupu. Uspjeli smo je motikom živu izvući van. Moja ju je supruga zatim oprala u toploj vodi s deterdžentom i puno dezinfekcijskog sredstva. Pripremili smo je na kraju tjedna. Bila je vrlo ukusna!”

Braća su se velikodušno brinula i za bračni par Jason. “Mnogo smo puta od braće dobili žive kokoši”, rekao je John. “Imali smo i malu košaru u kojoj smo sa sobom nosili jednu kokoš dok smo posjećivali razne skupštine u oblasti. Ona bi nam svakog jutra snijela jedno jaje, tako da je nismo ubili. Kad smo se pakirali za odlazak u sljedeću skupštinu, jasno bi nam dala na znanje da želi ići s nama.”

Prikazivanje filmova

Od 1954. u sklopu obrazovne kampanje počelo se prikazivati film Društvo novog svijeta u akciji i još neke filmove. “Taj je film mnoge potaknuo da se još više zalažu u službi propovijedanja i u skupštini”, stajalo je u jednom izvještaju podružnice iz tog vremena. Neki su nakon prikazivanja filma, raspremajući mjesto na kojem se održao kongres, rekli da je njihov moto: “Učinimo to poput ‘Društva novog svijeta u akciji’”, odnosno odlučno! U prvoj godini otkako su počele projekcije, film je vidjelo više od 42 000 ljudi, među kojima su bili i državni službenici i prosvjetni radnici, koje je film oduševio. Nakon nekog vremena na taj se način više od milijun ljudi u Zambiji upoznalo s Jehovinim svjedocima i njihovom kršćanskom organizacijom.

Wayne Johnson prisjeća se kako je prikazivanje tih filmova djelovalo na ljude. On kaže: “Ljudi su bili spremni prevaliti velike udaljenosti kako bi vidjeli te filmove te su putem njih mnogo naučili o Jehovinoj organizaciji. Često bi za vrijeme prikazivanja filma dugo s oduševljenjem pljeskali.”

Neko se vrijeme subotom uvečer u sklopu programa pokrajinskih sastanaka prikazivalo jedan od filmova. U ruralnim predjelima Afrike to je bio vrlo uzbudljiv događaj. Takvi filmovi snažno su utjecali na ljude, premda su neke scene pogrešno shvatili jer nisu imali predodžbu o tome kako žive ljudi u drugim zemljama. Jedan je film uključivao scenu u kojoj ljudi u New Yorku izlaze iz podzemne željeznice. Mnogi su mislili da ta scena prikazuje uskrsnuće! Pa ipak, filmovi su pomogli ljudima da bolje upoznaju Jehovine svjedoke. No situacija u Zambiji mijenjala se te su se zbog sve veće želje za nacionalnom nezavisnošću mnogi okrenuli protiv naše braće. Skupštine i putujući nadglednici doživljavali su poteškoće zbog kojih im je trebala još veća ustrajnost.

Problemi zbog političke neutralnosti

Sjeverna Rodezija izborila se za nezavisnost od Velike Britanije te je 24. listopada 1964. postala Republika Zambija. U tom je periodu politička situacija postala vrlo napeta. Neutralnost Jehovinih svjedoka pogrešno se tumačilo kao prešutno podupiranje kolonijalne vlasti.

Lamp Chisenga sjeća se kako je u to vrijeme išao na jezero Bangweulu kako bi brodom posjetio braću na otocima koja su se bavila ribolovom. Da bi došao do jezera, ukrcao se na autobus. Po izlasku iz autobusa trebao je pokazati stranačku iskaznicu. Dakako, nije je imao. Članovi jedne političke stranke uzeli su mu kovčeg. Zatim je jedan od njih zapazio kutiju na kojoj je pisalo “Kula stražara”. Snažno je zazviždao u zviždaljku i počeo vikati: “Kula stražara! Kula stražara!”

Bojeći se da ne dođe do izgreda, jedan je službenik Lampa zajedno s njegovom prtljagom gurnuo natrag u autobus. Skupilo se veliko mnoštvo, koje je kamenjem počelo gađati autobus. Vozač je brzo krenuo i bez prestanka vozio sve do Samfye, koja se nalazila 90 kilometara dalje. Situacija se tokom noći smirila. Idućeg jutra Lamp se neometano ukrcao na brod kako bi posjetio male skupštine na jezeru.

Putujući nadglednici preporučuju se kao Božji sluge ‘ustrajući u mnogočemu’ (2. Kor. 6:4). Fanwell Chisenga, čija je pokrajina uključivala područje duž rijeke Zambezi, prisjeća se: “Da bi netko služio kao pokrajinski nadglednik, mora biti potpuno predan i samopožrtvovan.” Posjećivanje skupština na tom području uključivalo je dugačka putovanja starim kanuima koji su propuštali vodu i koje je ljutiti vodenkonj mogao polomiti poput suhe grančice. Što je Fanwellu pomoglo da ustraje u pokrajinskoj službi? Dok s osmijehom promatra fotografiju braće iz jedne skupštine koja su ga dopratila do rijeke, on kaže da su mu jedan od motiva bila braća i sestre te sjetno pita: “Gdje drugdje čovjek može pronaći ovakva sretna lica u ovom tmurnom svijetu?”

Neutralnost

“Ni jedan, koji se bori, ne upušta se u poslove ovoga svijeta; inače neće ugoditi vojskovođi”, napisao je apostol Pavao (2. Tim.2:4, Šarić). Budući da su se u potpunosti stavili na raspolaganje svom Vođi Isusu Kristu, kršćani ne smiju imati ništa s političkim i vjerskim organizacijama ovog svijeta. Takav stav donio je poteškoće i nevolje pravim kršćanima, koji žele ostati neutralni u svjetskim zbivanjima (Ivan 15:19).

Za vrijeme Drugog svjetskog rata s mnogima se brutalno postupalo jer nisu pokazivali “domoljublje”. Benson Judge, koji je kasnije revno služio kao putujući nadglednik, prisjeća se: “Starce koji nisu željeli ići u vojsku bacali su u kamione kao vreće kukuruza. Čuli smo te starce kako govore: ‘Tidzafera za Mulungu’ (umrijet ćemo za Boga).”

Premda u to vrijeme nije bio kršten, Mukosiku Sinaali dobro se sjeća kako je za vrijeme rata neutralnost kršćana često bila na ispitu. “Svi su morali kopati i sakupljati korijenje biljke mambongo, od koje se dobiva dragocjen mliječni sok zvan lateks. Korijenje se gulilo i udaralo dok od njega nisu nastale trake koje se povezivalo u snopove te se kasnije od njih izrađivao materijal sličan gumi. Od njega su se proizvodile čizme za vojsku. Jehovini svjedoci odbijali su sakupljati to korijenje jer je taj posao bio povezan s ratom. Budući da nisu htjela surađivati u tome, braću se kažnjavalo te ih se smatralo ‘nepoželjnima’.”

Joseph Mulemwa bio je jedan od tih “nepoželjnih”. Rodio se u Južnoj Rodeziji, no 1932. doselio se u provinciju Western u Sjevernoj Rodeziji. Neki su tvrdili da je poticao ljude da prestanu obrađivati svoja polja jer je ‘Kraljevstvo blizu’. Tu lažnu optužbu širio je jedan svećenik iz crkvene misije Mavumbo koji je prezirao Josepha. Joseph je bio uhapšen i lisicama su ga vezali za jednog duševno poremećenog čovjeka. Neki su se nadali da će ga taj čovjek napasti. No Joseph ga je umirio. Nakon što je oslobođen, nastavio je propovijedati i posjećivati skupštine. Ostao je vjeran sve do svoje smrti sredinom 1980-ih.

Ojačani za predstojeće kušnje

Nacionalizam i napetosti u nekim su područjima doveli do toga da se zastrašivalo one kojima savjest nije dozvoljavala da sudjeluju u političkim zbivanjima. Iako je situacija u zemlji bila vrlo napeta, u Kitweu je 1963. održan kongres za čitavu Zambiju. Moto kongresa glasio je “Hrabri propovjednici”, a prisustvovalo mu je skoro 25 000 delegata. Neki su doputovali automobilima u grupama. Tim kongresom, koji je održan na četiri jezika, dokazano je da među Jehovinim svjedocima vladaju mir i jedinstvo. Budući da je kongres trajao pet dana, neki od delegata ponijeli su šatore. Veoma značajan bio je govor Miltona Henschela koji je naglasio kakav stav kršćani imaju prema državi. Frank Lewis prisjeća se: “Sjećamo se kako nas je poticao da pomognemo braći razumjeti što sve neutralnost podrazumijeva. Bili smo jako sretni što smo dobili taj pravovremeni savjet zahvaljujući kojem je većina braće u Zambiji spremno dočekala teške kušnje i ostala vjerna Jehovi!”

Tokom 1960-ih Jehovini svjedoci doživljavali su sve veće progonstvo te se uništavalo njihovu imovinu. Uništavani su domovi braće i dvorane. Doduše, pohvalno je što su vlasti uhapsile mnoge koji su bili uključeni u to zastrašivanje Jehovinih svjedoka. Kad je Sjeverna Rodezija postala Republika Zambija, Jehovine svjedoke posebno je zanimalo kako ostvariti temeljna ljudska prava koja je jamčio novi ustav. No val patriotizma uskoro je donio neočekivane poteškoće.

Državni simboli

U doba kolonijalizma djecu Jehovinih svjedoka kažnjavalo se kad iz vjerskih razloga nisu pozdravljala zastavu — u ono vrijeme britansku. Kažnjavalo ih se i zbog toga što nisu pjevala državnu himnu. Nakon što je to prijavljeno vlastima, ministarstvo prosvjete zauzelo je blaži stav i napisalo: “Dobro smo upoznati s vašim stavom o pozdravljanju zastave i poštujemo ga te se stoga vašu djecu ni na koji način neće kažnjavati zbog toga što ne pozdravljaju zastavu.” Novi ustav pobudio je nadu da će se više poštivati osnovne ljudske slobode kao što su sloboda savjesti, mišljenja i vjere. No nakon što su se počele koristiti nova zastava i himna, kod ljudi se ponovno javio patriotizam. U škole je opet uvedena ceremonija svakodnevnog pozdravljanja zastave i pjevanja himne, čemu se pridavala velika važnost. Premda su neki mladi Jehovini svjedoci bili izuzeti od toga, mnoge se tuklo te su čak izbačeni iz škole.

Jedan tračak nade pružio je novi zakon o obrazovanju, usvojen 1966. Prema njemu su roditelji ili skrbnici imali pravo tražiti da dijete bude izuzeto iz sudjelovanja u vjerskim obredima i svetkovinama. Tako su mnoga djeca koja su bila izbačena iz škole ponovno primljena natrag. No kratko nakon toga taj je zakon pomalo u tajnosti dopunjen obrazloženjem da su zastava i himna svjetovni simboli koji jačaju nacionalnu svijest. Premda su braća u više navrata kontaktirala s vlastima, pretkraj 1966. više od 3 000 djece zbog neutralnosti je izbačeno iz škola.

Feliyi se zabranjuje daljnje školovanje

Došlo je vrijeme da se ispita koliko je sve to u skladu sa zakonom. Izabran je slučaj koji bi kasnije mogao postati pravni presedan. Feliya Kachasu redovno je pohađala školu u Buyantanshiju u pokrajini Copperbelt. Premda je bila poznata kao uzoran đak, izbačena je iz škole. Frank Lewis priča kako je taj slučaj dospio na sud: “Naš slučaj, koji nije bio jednostavan budući da je tužena bila država, preuzeo je gospodin Richmond Smith. Kad mu je Feliya objasnila zašto nije pozdravila zastavu, odlučio je da će nas zastupati.”

Dailes Musonda, koja je u to vrijeme pohađala školu u Lusaki, priča: “Kad je Feliyin slučaj dospio na sud, nadali smo se da će se situacija promijeniti nabolje. Braća iz Mufulire doputovala su kako bi prisustvovala suđenju. Na suđenje smo pozvane i moja sestra i ja. Sjećam se Feliye u sudnici. Imala je bijeli šeširić i svijetlu haljinu. Suđenje je trajalo tri dana. U našoj su zemlji još uvijek služili neki misionari, pa su braća Phillips i Fergusson također došla na suđenje. Smatrali smo da je dobro da i oni budu prisutni.”

Predsjednik suda zaključio je: “Očito je da Jehovini svjedoci u ovom slučaju nisu namjeravali pokazati nepoštovanje prema državnoj himni i zastavi.” Pa ipak, donio je presudu da se nije radilo o vjerskoj ceremoniji te da Feliya, usprkos svojim iskrenim vjerovanjima, ne može tražiti izuzeće na temelju zakona o obrazovanju. Prema njegovom gledištu, školske ceremonije bile su obavezne jer su u interesu nacionalne sigurnosti. Kako prisiljavanje maloljetnog djeteta na to da sudjeluje u takvim ceremonijama služi interesima naroda nije bilo objašnjeno. Feliyi je zabranjeno daljnje školovanje dok god se bude držala svojih kršćanskih vjerovanja.

Dailes se prisjeća: “Bili smo jako razočarani. No prepustili smo sve Jehovi u ruke.” Pritisci su bili sve veći te su Dailes i njena sestra 1967. napustile školu. Do kraja 1968. iz škola je izbačeno skoro 6 000 djece Jehovinih svjedoka.

Ograničenja povezana s javnim skupovima

Prema Zakonu o javnom redu usvojenom 1966, svi javni skupovi trebali su počinjati pjevanjem državne himne. Zbog toga braća više nisu mogla održavati kongrese otvorene za javnost. Novom zakonu prilagodili su se tako što su veće skupove održavali na privatnim posjedima, često u dvorištu dvorane, koje je bilo ograđeno ogradom od trave. No veliki broj radoznalih zainteresiranih osoba želio je vidjeti što se na tim skupovima događa, pa je broj prisutnih stalno rastao. Tako je 1967. obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo čak 120 025 osoba.

“Tokom tog perioda znalo je doći do nasilnog protivljenja”, prisjeća se Lamp Chisenga. “Na području Samfye svjetina je napala brata Mabu iz skupštine Katansha i ubila ga. Braću se ponekad napadalo i za vrijeme održavanja sastanaka, a mnoge su dvorane bile spaljene. No vlasti su poštivale Jehovine svjedoke te su neki protivnici bili uhapšeni i kažnjeni.”

Jehovini svjedoci imaju vlastito zrakoplovstvo!

Protivnici su nastavili izmišljati optužbe protiv Jehovinih svjedoka te su počeli tvrditi da su oni jako bogati i da će formirati sljedeću vladu. Jednog je dana tajnik vladajuće stranke nenajavljeno došao u podružnicu u Kitweu. Braća su za njegov dolazak saznala tek kad su pred vratima ugledala mnoštvo policajaca. Na sastanku s predstavnicima podružnice, taj se čovjek uzrujao. Povišenim je tonom rekao: “Dali smo vam dozvolu da sagradite ove objekte, a što ste od njih napravili? Jesu li ovo uredi vaše vlade?”

Neki državni dužnosnici nastavili su vjerovati neistinitim glasinama. U zambijskoj provinciji North-Western policija je čak upotrijebila suzavac u nastojanju da prekine kongres. Braća su uspjela podružnici poslati hitan telegram. Jedan poljoprivrednik koji je živio u inozemstvu posjedovao je mali avion te je neke predstavnike podružnice prebacio u Kabompo kako bi pomogli u smirivanju situacije i kako bi se izgladili nesporazumi. Nažalost, to nije uspjelo rastjerati sumnje nekih pojedinaca koji su potom proširili priču da Jehovini svjedoci imaju vlastito zrakoplovstvo!

Braća su na mjestu održavanja kongresa pažljivo sakupila prazne patrone od suzavca. Kad su se kasnije predstavnici podružnice obratili vlastima i izrazili svoju zabrinutost zbog tog događaja, te su patrone donijeli kao dokaz da je policija neopravdano primijenila silu. O tom se događaju puno govorilo u javnosti te su mnogi saznali za miroljubivu reakciju Jehovinih svjedoka.

Obrazlaganje našeg stava

Nastojanja da se zabrani aktivnost Jehovinih svjedoka ubrzano su se nastavila. Podružnica je željela objasniti vlastima naš neutralan stav te su Smart Phiri i Jonas Manjoni izabrani da to učine na jednom sastanku s mnogim ministrima vlade. Za vrijeme tog sastanka jedan je ministar napao braću riječima: “Najradije bih vas izveo van i prebio! Shvaćate li što ste nam učinili? Uzeli ste nam najbolje građane, najbolje od najboljih, a što ste nama ostavili? Same ubojice, preljubnike i lopove!”

Braća su mu odmah odgovorila: “Ali upravo su takvi neki od njih bili — lopovi, preljubnici, ubojice, no snaga Biblije im je pomogla da se promijene i postanu najbolji građani Zambije! Zato vas molimo da nam dopustite da slobodno propovijedamo” (1. Kor. 6:9-11).

Deportacije i djelomična zabrana

Kao što je već bilo spomenuto, misionarima je bilo naređeno da napuste zemlju. “Nikada nećemo zaboraviti siječanj 1968”, rekao je Frank Lewis. “Jedan brat nazvao nas je i rekao da je službenik iz ureda za imigraciju upravo otišao od njega. Donio mu je nalog za deportaciju i dao mu tjedan dana da završi svoje poslove u Zambiji i napusti zemlju. Ubrzo su uslijedila još dva takva poziva. Na koncu nam je jedan brat javio da je čuo kako je podružnica u Kitweu sljedeća na redu.” Očito su te drastične mjere poduzete kako bi se narušilo jedinstvo Jehovinih svjedoka te kako bi prestali s tolikom revnošću izvršavati službu propovijedanja.

Iduće je godine predsjednik donio Odluku o očuvanju javne sigurnosti, kojom je zabranjeno propovijedanje od vrata do vrata. Braća su zbog te zabrane morala reorganizirati službu propovijedanja i više se orijentirati na neformalno svjedočenje. Naša služba za Kraljevstvo nazvana je Naš mjesečni bilten, a naslov rubrike “Nuditi dobru vijest” promijenjen je u “Upute za našu službu”. Ti nazivi manje su privlačili pažnju državne cenzure. U travnju 1971. objavitelji su izvijestili gotovo 48 000 biblijskih tečajeva, što jasno pokazuje da ih ograničenje propovijedanja nije nimalo obeshrabrilo.

Clive Mountford, koji sada živi u Engleskoj, družio se s mnogim misionarima. On se prisjeća: “Jedan od načina na koje smo svjedočili bio je da povezemo ljude u svom automobilu i iskoristimo to kao priliku da s njima razgovaramo o istini. Uvijek smo u autu držali časopise, i to na mjestu gdje ih je osoba koju smo vozili mogla vidjeti.”

Iako biblijski razgovori nisu bili zabranjeni, zakon je određivao da ljudi najprije moraju dati pristanak da ih se posjeti. Stoga su braća posjećivala rođake, poznanike s kojima su nekad išla u školu, radne kolege i druge. Za vrijeme takvih prijateljskih posjeta razgovor bi taktično preusmjerila na biblijske teme. Budući da su obitelji u Africi velike, braća su imala mnogo rođaka, a i drugih poznanika koji nisu bili u istini i kojima su mogli svjedočiti.

Podružnica je 1975. izvijestila: “Nekoliko tisuća objavitelja s našeg područja nikada nije propovijedalo od kuće do kuće. No stvaraju se novi učenici i daje se veliko svjedočanstvo.” Budući da je propovijedanje od vrata do vrata bilo zabranjeno, braća su svjedočila na druge načine. Primjerice, jedan je brat radio u državnoj administraciji. On je prikupljao podatke za matične knjige, primjerice imena ljudi i druge osobne podatke, te je uvijek posebnu pažnju obraćao ljudima koji su imali biblijsko ime. Te je ljude običavao pitati što znaju o toj biblijskoj osobi. Tako su mu se pružile mnoge prilike za svjedočenje. Kad je jedna majka sa svojom kćerkom došla tom bratu, on je zapazio da se djevojčica zove Eden. Upitao je majku zna li što “Eden” znači, a ona je rekla da ne zna. Brat joj je to kratko objasnio te ukazao na to da će u skoroj budućnosti Zemlja biti poput tog prvobitnog raja u Edenu. To je zainteresiralo ženu, pa mu je dala svoju adresu. I njen je suprug pokazao zanimanje. Ta je obitelj počela dolaziti na sastanke, a nakon nekog su se vremena neki članovi te obitelji krstili.

I drugi objavitelji koristili su prilike za davanje svjedočanstva koje su im se pružale na svjetovnom zaposlenju. Royd, koji je radio u rudniku, koristio je pauze za ručak kako bi radnim kolegama postavljao pitanja o raznim biblijskim citatima. Znao ih je pitati: “Što misliš, što je ‘stijena’ koja se spominje u Mateju 16:18?” ili “Tko je ‘kamen spoticanja’ koji se spominje u Rimljanima 9:32?” Mnogi rudari često su se znali okupiti kako bi čuli objašnjenja biblijskih redaka. Zahvaljujući tim neformalnim razgovorima nekoliko Roydovih kolega napredovalo je do predanja i krštenja.

Odlučan stav koji su naši mladi zauzeli u školi također je rezultirao prilikama da drugi čuju za istinu. Kad je jedna grupa djece odbila pjevati domoljubne pjesme, učitelj se razljutio i čitavom razredu rekao da izađe van. Jedno od te djece prisjeća se: “Učitelj je očito mislio da ne znamo pjevati ni svoje vjerske pjesme. Vjerojatno se nadao da će dobiti priliku da nas izvrgne ruglu. Učenicima je naredio da se podijele u grupe prema svom vjerskom opredjeljenju. Svaka grupa trebala je otpjevati jednu ili dvije crkvene pjesme. Nakon što se dvije grupe nisu mogle sjetiti nijedne pjesme, došao je red na nas. Počeli smo pjevati pjesmu ‘To je dan Jehovin!’ Izgleda da smo lijepo pjevali jer su se ljudi koji su prolazili pored škole zaustavili i slušali nas. Zatim smo otpjevali pjesmu ‘Jehova kraljuje’. Svi, pa čak i učitelj, počeli su nam pljeskati. Vratili smo se u razred. Mnoga djeca iz razreda pitala su nas gdje smo naučili tako lijepe pjesme, a neki su čak s nama počeli dolaziti na sastanke te su kasnije postali Jehovini svjedoci.”

“Oni koji ostavljaju knjige”

Tokom tog perioda braća su pokazala da su ‘oprezna kao zmije, a ipak bezazlena kao golubovi’ (Mat. 10:16). Zbog prepoznatljive literature koju su Jehovini svjedoci revno koristili, ljudi su ih nazvali Abaponya Ifitabo, odnosno “oni koji ostavljaju knjige”. Usprkos tome što su protivnici stalno nastojali ušutkati braću, ona su nastavila revno propovijedati o Kraljevstvu. Premda su tokom godina znala izbiti žestoka protivljenja, to se početkom 1980-ih smanjilo.

Tokom 25 godina otkako je proglašena državna nezavisnost, krstilo se skoro 90 000 osoba. No broj aktivnih objavitelja povećao se za samo otprilike 42 000. Kako to? Istina, neki su umrli, a neki su se odselili. “No, još jedan razlog bio je strah od čovjeka”, prisjeća se Neldie, koji je u to vrijeme služio u podružnici. Mnogi su postali neredoviti ili neaktivni. Osim toga, nezavisnost je donijela neke promjene. Trebalo je popuniti razna rukovodeća mjesta i mjesta u državnoj administraciji, na kojima su prije radili samo stranci. Budući da su si sada mogle priuštiti bolje stambene uvjete, kvalitetnije obrazovanje i bolja radna mjesta, mnoge su se obitelji više orijentirale na materijalne nego na duhovne ciljeve.

Pa ipak, djelo propovijedanja napredovalo je. Mudri kralj Salamun napisao je: “Iz jutra sij sjeme svoje i uvečer nemoj da ti počivaju ruke, jer ne znaš što će biti bolje, ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro” (Prop. 11:6). Braća su se trudila sijati sjeme istine kako bi ono počelo rasti kad nastupe povoljniji uvjeti. Zbog sve većeg napretka 1976. trebalo je kupiti novi kamion za dostavu sve većih količina literature. Godine 1982. počelo se graditi novu tiskaru nekoliko kilometara dalje od Betela. Sve to poslužilo je kao dobar temelj za daljnji napredak.

Zambija je jedna od malo zemalja u središnjoj Africi u kojima je bilo prilično mirno i gdje nije bilo građanskog rata. Iako su okolnosti sada naročito povoljne za ‘objavljivanje dobre vijesti o dobrim stvarima’, sjećanje na prijašnje ‘nevolje’ vjerne pojedince potiče da ostanu zaposleni u ‘skupljanju ploda za vječni život’ (Rim. 10:15; 2. Kor. 6:4; Ivan 4:36).

Povijest podružnice

Tokom 1930-ih Llewelyn Phillips i njegovi suradnici svoje su zadatke obavljali u kući s dvije sobe koju su unajmili u Lusaki. Nitko nije ni slutio da će se Betel jednog dana nalaziti na zemljištu od 110 hektara i da će u njemu raditi više od 250 volontera. Ta braća i sestre svojim radom pomažu da se zbrinu duhovne potrebe više od 125 000 objavitelja i pionira. Razmotrimo ukratko kako je podružnica rasla.

Kao što je već bilo spomenuto, vlasti su 1936. postale tolerantnije te su dozvolile da se u Lusaki otvori skladište literature. No uskoro je zbog porasta bio potreban veći prostor, pa je kupljena jedna kuća blizu glavne policijske stanice. “Ta je kuća imala dvije spavaće sobe”, prisjeća se Jonas Manjoni. “Blagovaonicu je koristio Službeni odjel, a verandu Odjel za otpremu literature.” Godine 1951. Jonas je uzeo dva tjedna godišnjeg odmora kako bi služio u Betelu, a kasnije je došao za stalno. On kaže: “Sve je bilo dobro organizirano i u Betelu je vladao radostan duh. Zajedno s bratom Phillipsom radio sam u ekspeditu. Bio sam zadužen za pretplate te sam na smotuljke časopisa koji su se slali pretplatnicima lijepio marke. Bili smo sretni što na taj način služimo braći.” Llewelynu Phillipsu kasnije su se pridružili Harry Arnott te zambijska braća kao što su Job Sichela, Andrew John Mulabaka, John Mutale, Potipher Kachepa i Morton Chisulo.

Budući da je rudarska industrija u pokrajini Copperbelt cvjetala i da se tamošnja infrastruktura brzo razvijala, na područje u blizini rudnika doseljavali su se ljudi iz svih dijelova zemlje. Stoga su braća pažnju s Lusake preusmjerila na tu pokrajinu. Ian Fergusson predložio je da se kupi zemljište u jednom rudarskom gradu te je 1954. podružnica preseljena u Aveniju King George u Luanshyi. No ubrzo je i taj prostor postao premalen, budući da se podružnica brinula za sve veće područje, koje je uključivalo i veći dio istočne Afrike. Prilikom svog posjeta Oblasnom kongresu “Budni propovjednici” održanom 1959, Nathan Knorr iz svjetske centrale pogledao je potencijalne lokacije za gradnju nove podružnice te je dao odobrenje za gradnju. Geoffrey Wheeler prisjeća se: “Frank Lewis, Eugene Kinaschuk i ja s arhitektom smo otišli na novo zemljište u Kitweu kako bismo dogovorili gdje će se točno graditi Betel.” Trećeg veljače 1962. svečano je otvorena nova podružnica, koja je uključivala stambeni prostor, tiskaru i dvoranu. Na kraju programa pripremljenog povodom svečanog otvorenja podružnice Harry Arnott, koji je u to vrijeme bio sluga podružnice, ukazao je na još važniju, duhovnu gradnju kojoj se svi moraju posvetiti, koristeći kao “građevinski materijal” vjeru, nadu i ljubav.

Budući da je broj objavitelja Kraljevstva u sljedećih deset godina s 30 129 porastao na skoro 57 000, i ta je podružnica uskoro postala premala. “Brat Knorr potaknuo nas je da proširimo tiskaru”, rekao je Ian Fergusson. “Posjetio sam podružnicu u Elandsfonteinu (Južnoafrička Republika) i razgovarao s tamošnjom braćom. Uskoro je jedan njihov tiskarski stroj avionom prebačen u Kitwe.”

Osim časopisa i druge literature, u Kitweu se tiskalo i Našu službu za Kraljevstvo za Keniju i druge zemlje istočne Afrike. Ubrzo je prostor u kojem se nalazila tiskara postao preskučen, te ju je trebalo preseliti. Gradska uprava nije dozvolila da se tiskara sagradi na zemljištu koje su braća izabrala, pa je jedan brat ponudio svoje zemljište. Gradnja je završena 1984. Podružnica u Kitweu tri je desetljeća služila kao duhovni centar u kojem se organiziralo djelo propovijedanja u Zambiji.

Tokom teških godina koje su uslijedile nakon deportacije misionara, broj radnika u podružnici toliko je porastao da je 14 članova betelske obitelji moralo stanovati sa svojim obiteljima, a ne u Betelu. Braća su morala učiniti neke promjene kako bi se moglo udovoljiti zadacima koji su stajali pred njima. Kako bi bilo prostora za veći broj članova betelske obitelji, s vremenom su kupljene dvije kuće, a jedna je unajmljena. No bilo je očito da je potrebna nova podružnica. Na radost braće, situacija se uskoro znatno popravila. Godine 1986. braća koja su živjela na odgovarajućim područjima zamoljena su da traže zemljište za novu podružnicu. Otprilike 15 kilometara zapadno od glavnog grada pronađeno je poljoprivredno imanje veličine 110 hektara. To se zemljište pokazalo vrlo pogodnim jer se na tom području nalaze velike zalihe podzemnih voda. Dayrell Sharp rekao je: “Mislim da nas je Jehova doveo na ovo divno mjesto.”

Svečano otvorenje i porast

U subotu 24. travnja 1993. stotine dugogodišnjih Jehovinih slugu okupile su se kako bi prisustvovale svečanom otvorenju nove podružnice. Osim 4 000 braće i sestara iz Zambije, otvorenju je prisustvovalo i 160 gostiju iz drugih zemalja, pa i misionari koji su dvadesetak godina ranije morali napustiti ovu zemlju. Theodore Jaracz, jedan od dva člana Vodećeg tijela koji su prisustvovali otvorenju, održao je govor “Preporučujmo se kao Božji sluge”. U tom je govoru podsjetio one koji već mnogo godina vjerno služe da ne bi bilo potrebe za gradnjom podružnice da oni nisu ustrajali. Ukazavši na riječi koje je Pavao uputio Korinćanima, naglasio je da pravi Božji sluge razvijaju plodove duha, što im pomaže da ustraju u poteškoćama, nevoljama i kušnjama. “Vi ste se preporučili kao pravi Božji sluge”, rekao je. “Ovu novu podružnicu morali smo sagraditi zbog velikog napretka djela.”

Godine 2004. dovršena je nova stambena trokatnica s 32 sobe. Skoro 1 000 kvadratnih metara tiskare preuređeno je u 47 ureda za prevoditelje i dodatne prostorije za arhivu, sastanke i knjižnicu.

Usprkos ekonomskim i drugim poteškoćama, za Jehovine svjedoke u Zambiji služba Bogu pravo je bogatstvo. Oni smatraju velikom čašću što to svoje duhovno blago mogu dijeliti s drugima (2. Kor. 6:10).

Svima preporučuju istinu

U Zambiji obitelj igra važnu ulogu, te su mnogi roditelji odgojili svoju djecu na putu istine. Jedna poznata izreka u provinciji Western kaže da “kravi nisu teški njeni rogovi”. Drugim riječima, dužnost roditelja da se brinu za svoju obitelj ne smije se smatrati teretom. Kršćanski roditelji uviđaju da su odgovorni pred Bogom i da trebaju pozitivno utjecati na svoju djecu te im riječima i djelima preporučivati kršćansku službu. Mnogo je revnih Jehovinih svjedoka koji su to postali zahvaljujući vjernosti svojih roditelja (Ps. 128:1-4).

Jehovini svjedoci u Zambiji radosni su zbog svega što je postignuto zahvaljujući Jehovinoj strpljivosti i podršci (2. Pet. 3:14, 15). Još u samim počecima ‘istinita’ biblijska vjerovanja pomogla su im da ustraju u periodu neizvjesnosti. Aktivna ‘nelicemjerna ljubav’ i dalje je čvrsta veza koja povezuje ljude raznih plemena i pomaže im da postojano duhovno napreduju te da ne doživljavaju nepotrebne boli. Koristeći ‘oružje pravednosti’ kako bi branili istinu i poučavali “u dobrohotnosti”, Jehovini svjedoci otvorili su oči mnogima, pa i nekima na vlasti, što je često urodilo “dobrim izvještajem”. Sada se više od 2 100 skupština utvrđuje ‘spoznajom’, u čemu uvelike pomažu sposobni polaznici Škole za organizacijsko osposobljavanje koji pružaju potrebno vodstvo. Jehovini svjedoci mogu biti sigurni da će ‘biti radosni’ dok god se sastaju, bez obzira na to kakve ih veće ‘nevolje’ možda još očekuju u budućnosti (2. Kor. 6:4-10).

Tokom službene 1940. godine oko 5 000 osoba pokazalo je poslušnost Isusovoj zapovijedi i obilježilo njegovu smrt. Bio je to omjer od 1 prisutnog naprema približno 200 stanovnika. Već nekoliko godina zaredom više od pola milijuna ljudi iskazuje čast Jehovi prilikom te posebne večeri (Luka 22:19). Obilježavanju Kristove smrti 2005. godine prisustvovala je čak 569 891 osoba, tako da je omjer prisutnih i stanovnika bio 1 naprema otprilike 20. Kako to da se s Jehovinim narodom okupio tako velik broj ljudi? Zahvalnost za to pripada Jehovi Bogu, koji omogućava duhovni napredak (1. Kor. 3:7).

No i Jehovini svjedoci u Zambiji učinili su svoj dio. “Ne sramimo se govoriti o dobroj vijesti. Za nas je to izuzetna čast”, kaže jedan član Odbora podružnice. Promatrači jasno vide da Jehovini svjedoci odlučno izvršavaju svoju službu. Nije nikakvo čudo što je omjer objavitelja i stanovnika u Zambiji sada otprilike 1 naprema 90! No još uvijek ima mnogo posla.

“Tvrda je kula ime Jehovino, k njemu će uteći pravednik, i biće u visokom zaklonu” (Priče 18:10). Oni koji imaju ispravan stav hitno trebaju stati na Jehovinu stranu. Putem gotovo 200 000 biblijskih tečajeva koji se trenutno svakog mjeseca vode u Zambiji još će se mnogima pomoći da se predaju Jehovi i postanu njegovi revni sluge. Više od 125 000 aktivnih Jehovinih svjedoka u Zambiji ima sve razloge da drugima preporučuje put istine.

[Okvir na stranici 168]

Opći podaci o Zambiji

Geografska obilježja: Zambija je zemlja bez izlaza na more, bogata šumama, a smještena je na ravnjaku na otprilike 1 200 metara nadmorske visine. Rijeka Zambezi teče duž većeg dijela njene južne granice.

Stanovništvo: Većina Zambijaca pismena je, a izjašnjavaju se kao kršćani. U seoskim područjima ljudi žive u kućama prekrivenim travom i u blizini uzgajaju biljke i životinje za hranu.

Jezik: Službeni jezik je engleski, no govori se i više od 70 domorodačkih jezika.

Gospodarstvo: Kopanje i prerada bakra glavne su industrijske djelatnosti. Važniji poljoprivredni proizvodi jesu kukuruz, sijerak, riža i kikiriki.

Prehrana: Kukuruz je glavna prehrambena namirnica. Jedno od najomiljenijih jela je nshima, gusto kašasto jelo od kukuruza.

Klima: Budući da se Zambija nalazi na višoj nadmorskoj visini, klima je ugodnija nego što bi se očekivalo u zemlji smještenoj u središnjem dijelu južne Afrike. Povremeno nastupe sušni periodi.

[Okvir/slika na stranicama 173-175]

Osuđen na 17 mjeseci zatvora i 24 udarca šibom

Kosamu Mwanza

Rođen: 1886.

Kršten: 1918.

Kratka biografija: Ustrajao je unatoč progonstvu i problemima koje su stvarala lažna braća. Vjerno je služio kao pionir i starješina sve do 1989, kad je završio svoj zemaljski život.

Na početku Prvog svjetskog rata dobrovoljno sam otišao u vojsku te u Pukovniji Sjeverne Rodezije radio kao bolničar. U prosincu 1917. za vrijeme dopusta upoznao sam dvojicu muškaraca iz Južne Rodezije koji su se pridružili Istraživačima Biblije. Oni su mi dali šest svezaka Studija Svetog pisma. Pročitao sam te knjige za tri dana i više se nisam vratio u rat.

Komunikacija s podružnicom Jehovinih svjedoka bila je otežana, pa smo spomenuta braća i ja službu vršili bez ikakvih uputa. Išli smo od sela do sela, okupljali ljude, držali im propovijedi i odgovarali na njihova pitanja. Kasnije smo u sjevernom dijelu zemlje pronašli mjesto gdje smo redovito održavali sastanke, a nazvali smo ga Galileja. Otada smo zainteresirane pozivali da tamo dođu slušati objašnjenja biblijskih istina. Ja sam dobio zadatak da sve to nadgledam. Nažalost, pojavila su se mnoga lažna braća, koja su širila zbrku.

Naše revno propovijedanje ometalo je aktivnost katoličkih i protestantskih misionara na tom području. Nastavili smo održavati velike sastanke i sjećam se da se u siječnju 1919. na brežuljcima u blizini Isoke okupilo oko 600 ljudi. Budući da policija i vojnici nisu bili sigurni zbog čega smo se sastali, uništili su naše Biblije i knjige te uhapsili mnoge od nas. Jedne su poslali u zatvor u blizini Kasame, druge u Mbalu, a treće daleko na jug, čak u Livingstone. Neki su bili osuđeni na tri godine zatvora. Ja sam osuđen na 17 mjeseci i 24 udarca šibom po stražnjici.

Nakon što sam pušten iz zatvora, vratio sam se u svoje selo i nastavio propovijedati. Kasnije su me ponovno uhapsili, izbatinali i zatvorili. Protivljenje se nastavilo. Poglavica sela odlučio je protjerati svu braću. Svi smo se preselili u drugo selo, gdje nam je poglavica izrazio dobrodošlicu. Tamo smo, uz njegovo dopuštenje, sagradili vlastito selo, koje smo nazvali Nazaret. Dopušteno nam je da tamo živimo pod uvjetom da svojom aktivnošću ne remetimo mir. Poglavica je bio zadovoljan našim vladanjem.

Pretkraj 1924. vratio sam se na sjever, u Isoku, gdje mi je susretljivi povjerenik te oblasti pomogao da bolje naučim engleski. U to su se vrijeme pojavili neki samozvani vjerski vođe koji su naučavali iskrivljena učenja i zaveli mnoge. Usprkos tome, nastavili smo se sastajati u privatnim domovima, ne skrećući preveliku pažnju na sebe. Nekoliko godina kasnije dobio sam poziv da se u Lusaki sastanem s Llewelynom Phillipsom, koji me zadužio da posjećujem skupštine duž granice Zambije i Tanzanije. Posjećivao sam braću sve do Mbeye u Tanzaniji i hrabrio ih. Nakon što bih obišao sve skupštine, vratio bih se u svoju. To sam činio sve do 1940-ih, kad se imenovalo pokrajinske nadglednike.

[Okvir/slike na stranicama 184-186]

Pomaganje susjedima na sjeveru

Godine 1948. novoosnovana podružnica u Sjevernoj Rodeziji preuzela je nadgledanje djela propovijedanja o Kraljevstvu na području tadašnje Britanske Istočne Afrike. U tom periodu u brdovitim predjelima zemalja koje su se nalazile sjeverno od Zambije nije bilo mnogo objavitelja. Budući da vlasti u to vrijeme nisu bile naklonjene dolasku stranih misionara, tko je tim poniznim ljudima pomogao da upoznaju istinu?

Happy Chisenga ponudio se da kao stalni pionir služi u zambijskoj provinciji Central, no iznenadio se kad je dobio poziv da služi na izoliranom području u blizini Njombe (Tanzanija). “Kad smo supruga i ja pročitali riječ ‘izolirano’, pretpostavili smo da ćemo surađivati s objaviteljima na udaljenim područjima. No ubrzo smo saznali da smo zapravo prvi koji propovijedaju na tom području. Kad smo ljudima u njihovoj Bibliji pokazali Jehovino ime i izraze kao što je Harmagedon, počeli su pokazivati zanimanje. Uskoro su moju suprugu prozvali Harmagedon, a mene Jehova. Nakon nekog vremena poslani smo u Arushu, a iza nas je ostala grupa kvalitetnih objavitelja.”

Godine 1957. William Lamp Chisenga dobio je zadatak da kao specijalni pionir služi u brdima oko Mbeye (Tanzanija). “Moja supruga Mary, naše dvoje djece i ja stigli smo tamo u studenom te smo cijelu noć proveli na autobusnoj stanici jer su svi hoteli bili puni. Iako je noć bila hladna i kišovita, radosno smo čekali da vidimo kako će Jehova dalje voditi stvari. Idućeg jutra ostavio sam obitelj na autobusnoj stanici i pošao potražiti smještaj. Nisam točno znao kamo da se zaputim, no ponio sam sa sobom nekoliko primjeraka Kule stražare. Do pošte sam podijelio nekoliko časopisa i tamo upoznao čovjeka po imenu Johnson. ‘Odakle ste i kamo idete?’ upitao me. Rekao sam mu da sam došao propovijedati dobru vijest. Kad je saznao da sam Jehovin svjedok, rekao mi je da je rodom iz Lundazija u zambijskoj provinciji Eastern te da je kršteni Jehovin svjedok, ali da je postao neaktivan. Dogovorili smo se da pođemo po moju obitelj i naše stvari te da svi zajedno odemo k njemu. Nakon nekog vremena Johnson i njegova supruga ponovno su duhovno ojačali te nam pomagali da naučimo svahili. On se kasnije vratio u Zambiju, gdje se ponovno aktivirao kao propovjednik dobre vijesti. Iz tog sam iskustva naučio da nikada ne smijemo podcjenjivati Jehovinu sposobnost da nam pomogne niti mogućnost da mi pomažemo drugima.”

Bernard Musinga i njegova supruga Pauline sa svojom su malom djecom punovremeno služili u raznim zemljama, između ostalog u Ugandi, Keniji i Etiopiji. O svom posjetu Sejšelima Bernard priča: “Godine 1976. trebao sam posjetiti grupu objavitelja na lijepom otoku Praslinu. Tamošnji stanovnici bili su gorljivi katolici, pa su se pojavili neki nesporazumi. Naprimjer, mali sin jednog novog objavitelja na satu matematike nije želio napisati znak za zbrajanje, objasnivši: ‘To je križ, a ja u njega ne vjerujem.’ Zbog toga su vjerski vođe razglasili smiješnu optužbu da Jehovini svjedoci svojoj djeci brane da uče matematiku. Na sastanku s ministrom prosvjete s poštovanjem smo mu objasnili naša vjerovanja i nesporazum je bio riješen. Zahvaljujući tome što smo s njim uspostavili prijateljski odnos, misionarima je kasnije dopušteno da služe na tom području.”

[Slika]

Happy Mwaba Chisenga

[Slika]

William Lamp Chisenga

[Slika]

Bernard i Pauline Musinga

[Okvir/slika na stranicama 191 i 192]

“Odbacuješ svoju budućnost!”

Mukosiku Sinaali

Rođen: 1928.

Kršten: 1951.

Kratka biografija: Pohađao je školu Gilead i služio kao prevoditelj, a sada služi kao skupštinski starješina.

Na dan mog krštenja prišao mi je misionar Harry Arnott. Rekao mi je da im trebaju prevoditelji za jezik silozi i upitao me mogu li im pomoći. Ubrzo sam dobio pismo u kojem je stajalo da sam imenovan za prevoditelja. Uz pismo sam dobio i Kulu stražaru koju sam trebao prevesti. Iste sam se večeri marljivo dao na posao. Prevođenje je bilo vrlo naporno i uključivalo je sate i sate pisanja starim nalivperom. Za silozi nije bilo rječnika. Danju sam radio u pošti, a noću prevodio. Ponekad sam od podružnice znao dobiti pismo u kojem je stajalo: “Molimo te da nam odmah pošalješ prijevode.” Često sam se pitao zbog čega ne bih započeo s punovremenom službom. Nakon nekog vremena dao sam otkaz u pošti. Iako su nadređeni imali povjerenja u mene, bilo im je sumnjivo to što dajem otkaz. Bojali su se da sam možda pronevjerio novac. Stoga su došla dva inspektora Europljana kako bi to provjerili. Nakon temeljite istrage pokazalo se da je sve u redu. Nitko nije mogao razumjeti zašto napuštam taj posao. Nadređeni su mi čak ponudili promaknuće, a kad sam ga odbio, rekli su mi: “Odbacuješ svoju budućnost!”

Nisu imali pravo. Naime, 1960. pozvan sam u Betel. Ubrzo nakon toga dobio sam poziv da pohađam školu Gilead. Bio sam prilično nervozan. Dok sam prvi put letio avionom, i to najprije do Pariza, pa do Amsterdama i konačno do New Yorka, sjećam se da sam se pitao da li se i pomazanici slično osjećaju kad idu na nebo. Braća u svjetskoj centrali srdačno su me dočekala, što me se duboko dojmilo. Bila su vrlo ponizna i nisu gajila nikakve predrasude. Nakon škole poslan sam natrag u Zambiju, gdje sam nastavio s prevođenjem.

[Okvir/slika na stranici 194]

Brži od orlova

Katuku Nkobongo invalid je i ne može hodati. Jedne nedjelje za vrijeme posjete pokrajinskog nadglednika proširila se vijest da pobunjenička vojska dolazi u selo gdje je on živio. Svi su pobjegli. Među zadnjima koji su odlazili bio je pokrajinski nadglednik Mianga Mabosho. Dok se spremao biciklom otići na sigurnije područje, iz obližnje je kolibe začuo glas: “Brate moj, zar ćeš me ostaviti ovdje?” Bio je to Katuku. Pokrajinski nadglednik brzo mu je pomogao da sjedne na bicikl te su napustili selo.

Put na jug prema Zambiji bio je vrlo naporan. Brat Nkobongo morao je puzati strmim brežuljcima. Pokrajinski nadglednik prisjeća se: “Iako su moje noge zdrave, penjao se na brežuljke brže od mene! Rekoh: ‘Ovaj čovjek ne može hodati, a brz je kao da ima krila!’ Kad smo konačno stigli do sigurnijeg mjesta i dobili obrok, zamolio sam ga da se pomoli. Molitva koju je iz dubine srca uputio Jehovi dirnula me do suza. Osvrnuvši se na 40. poglavlje Izaije, rekao je: ‘Jehova, tvoje su riječi doista istinite. Djeca se umaraju i posustaju i mladići padaju, ali oni koji se pouzdaju u tebe dobivaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne sustaju, hode i ne more se.’ Zatim je dodao: ‘Jehova, hvala ti što si mi pomogao da budem brži od orlova koji lete nebom.’”

[Okvir/slika na stranicama 204 i 205]

Kratke hlače i smeđe tenisice

Philemon Kasipoh

Rođen: 1948.

Kršten: 1966.

Kratka biografija: Služi kao putujući nadglednik te nastavnik i koordinator Škole za organizacijsko osposobljavanje u Zambiji.

Moj djed učio me kako da propovijedam. Puno me puta odveo mojim školskim kolegama i rekao mi da im svjedočim. S čitavom je obitelji redovito proučavao Bibliju, a za vrijeme proučavanja nitko nije smio zaspati! Uvijek sam se veselio obiteljskom proučavanju.

Krstio sam se u rijeci blizu našeg doma. Mjesec dana kasnije održao sam svoj prvi govor u skupštini. Sjećam se da sam tog dana obukao nove kratke hlače kaki boje i smeđe tenisice. Nažalost, prejako sam zategnuo vezice na tenisicama i to me počelo smetati. To je primijetio sluga skupštine, pa je ljubazno došao do podija i olabavio mi vezice dok sam ga ja šutke gledao. Govor je dobro prošao, a ja sam puno naučio iz tog njegovog ljubaznog postupka. Jehova me doista mnogočemu naučio.

Vlastitim sam očima vidio kako se ispunjava Izaija 60:22. Budući da broj skupština sve više raste, potrebno je više starješina i slugu pomoćnika sposobnih da nose odgovornosti. Škola za organizacijsko osposobljavanje od velike je pomoći u školovanju takve braće. Doista je velika radost poučavati te mlade muškarce. Uvidio sam da nam Jehova uz određeni zadatak uvijek daje i svoj sveti duh.

[Okvir/slike na stranicama 207-209]

“Ma nije to ništa”

Edward i Linda Finch

Rođeni: 1951.

Kršteni: 1969. odnosno 1966.

Kratka biografija: Polaznici 69. razreda škole Gilead. Edward služi kao koordinator Odbora podružnice u Zambiji.

Nakon jednog kongresa vozili smo se kroz sjeverni dio zemlje. Tamo ima jako malo cesta, a i to su zapravo utabani putevi. Nekoliko kilometara izvan jednog sela ugledali smo grupu ljudi koji su hodali prema nama. Među njima je bio i pogrbljeni starac koji je hodao pomoću štapa. Na leđa je objesio svoje čizme i mali zavežljaj s ostalim stvarima. Kad smo im se približili, vidjeli smo da svi imaju kongresne značke. Zaustavili smo se i upitali ih odakle su. Stari se brat malo uspravio i rekao: “Zar ste već zaboravili? Bili smo zajedno na kongresu u Chansi. Sad smo već skoro stigli kući.”

“Pa kad ste krenuli na put?” upitali smo.

“U nedjelju nakon programa.”

“Ali sada je već srijeda popodne. Zar hodate već tri dana?”

“Da, a sinoć smo čak čuli lavove.”

“Svi zaslužujete pohvalu zbog revnosti i požrtvovnosti koje pokazujete kako biste prisustvovali kongresima.”

Stari je brat podigao svoje stvari i polako krenuo dalje. “Ma nije to ništa”, rekao je. “Zahvalite se braći u podružnici što su kongres organizirala na tom novom mjestu. Prošle smo godine morali hodati pet dana, a ove samo tri.”

Većina pamti 1992, jer je te godine Zambiju pogodila suša. Bili smo na kongresu na obali rijeke Zambezi, otprilike 200 kilometara uzvodno od Viktorijinih slapova. Tokom večeri obilazili smo obitelji braće, koje su većinom šćućurene oko vatre sjedile pred svojom malom kolibom. Jedna grupa od dvadesetak osoba pjevala je teokratske pjesme. Saznali smo da su hodali osam dana da bi došli na kongres. Nisu smatrali da je to nešto vrijedno spomena. Na životinje su stavili svoju malu djecu, hranu, posude za kuhanje i druge stvari, a spavali su gdje god bi ih zatekla noć.

Idućeg dana u obavijestima je bilo rečeno da je suša pogodila mnogu braću i da se onima kojima je to potrebno pruža pomoć. Te su večeri tri brata došla do naše kolibe. Nisu imali cipele, a odjeća im je bila iznošena. Pretpostavili smo da su nam došli reći kako je suša pogodila i njih. No rekli su nam da ih je rastužilo kad su čuli kako neka braća pate. Jedan je iz džepa izvadio omotnicu punu novca i rekao: “Molim vas, nemojte dopustiti da braća gladuju. Evo, kupite im nešto hrane.” To nas je toliko dirnulo da im se nismo uspjeli ni zahvaliti, a kad smo došli k sebi, oni su već otišli. Kad su krenula na kongres, ta braća nisu računala na taj izdatak, tako da je taj prilog za njih bio velika žrtva. Takva iskustva još su nas više zbližila s našom braćom.

[Slike]

Usprkos poteškoćama, mnogi putuju jako daleko kako bi prisustvovali pokrajinskim sastancima i kongresima

Gore: Pripremanje večere na mjestu održavanja kongresa

Lijevo: Pečenje peciva u pećnici na otvorenom

[Okvir/slika na stranicama 211-213]

Odlučni da održe kongres

Aaron Mapulanga

Rođen: 1938.

Kršten: 1955.

Kratka biografija: U Betelu je služio kao prevoditelj i član Odbora podružnice. Sada ima obitelj i služi kao skupštinski starješina.

Bilo je to 1974, kad smo kongres organizirali 10 kilometara istočno od Kasame. Premda nam je tamošnji poglavica odobrio da održimo kongres, policija je inzistirala da se raziđemo. Uskoro je došao zapovjednik policije, krupan muškarac, zajedno sa stotinu pripadnika paravojnih jedinica, koji su okružili naš logor. Nastavili smo s programom dok se u kolibi načinjenoj od trave koja je služila kao ured vodila žustra rasprava o odobrenju za održavanje kongresa i tome da li ćemo svirati himnu.

Kad je došao red na moju točku, zapovjednik se popeo za mnom na podij, želeći me spriječiti u tome da održim ključno predavanje. Prisutni su se pitali što će se dalje zbiti. On je neko vrijeme gledao u 12 000 prisutnih, a zatim je ljutito otišao. Nakon što sam završio govor, vidio sam da stoji iza podija vrlo ljut. Svojim je ljudima naredio da rastjeraju prisutne, no među višim je časnicima izbila prepirka, pa su otišli u svojim vozilima. Kratko nakon toga vratili su se s jednom velikom knjigom. Zapovjednik ju je stavio na stol i rekao mi da pročitam označeni odlomak. Tiho sam pročitao odlomak.

“Ovdje dobro piše”, rekao sam. “Tu stoji da ‘zapovjednik ima ovlasti prekinuti svaki skup koji remeti mir’.” Pogledavši u njegov pojas i pištolje, nastavio sam: “Jedina prijetnja miru na ovom skupu jeste vi i vaši naoružani ljudi. Mi imamo samo Biblije.”

On se nato okrenuo prema jednom časniku i rekao: “Nisam li ti rekao? Hajdemo!” Zatim su me odveli u policijsku stanicu.

Kad smo stigli u njegov ured, zapovjednik je uzeo telefon i počeo razgovarati s drugim zapovjednikom. Dotad smo razgovarali na engleskom, a on je sada počeo pričati na siloziju. Nije znao da i ja govorim taj jezik. Razgovarali su o meni. Ja sam ostao mirno sjediti kako ne bi primijetio da ga razumijem. Po završetku razgovora zapovjednik je rekao: “Slušaj me sada!”

Ja sam mu na siloziju odgovorio: “Eni sha na teeleza!” odnosno: “Da, gospodine, slušam!” Vidno iznenađen, sjeo je i dugo me promatrao. Zatim je ustao, otišao do velikog hladnjaka u kutu svog ureda i donio mi hladno piće. Atmosfera je postala opuštenija.

Kasnije je došao i jedan brat koji je u tom kraju bio ugledan poslovni čovjek. Iznijeli smo nekoliko praktičnih prijedloga koji su smanjili zapovjednikove bojazni, te je ta napeta situacija bila riješena. Uz Jehovinu podršku kasnije smo mogli još lakše organizirati kongrese.

[Okvir/slika na stranici 221]

Mršav kao čačkalica

Michael Mukanu

Rođen: 1928.

Kršten: 1954.

Kratka biografija: Bio je putujući nadglednik, a sada služi u zambijskom Betelu.

U moju pokrajinu spadala je i jedna nizina iza vrlo strme padine. Jedan od problema s kojima sam se suočavao bile su i ce-ce muhe. Kako bih izbjegao insekte i vrućinu, u posjetu skupštinama kretao sam u jedan iza ponoći, prelazeći brda i planine. Budući da sam morao puno pješačiti, nosio sam vrlo malo stvari. Nisam imao puno hrane, pa sam bio mršav kao čačkalica. Braća u pokrajini razmišljala su o tome da pišu podružnici i zamole da me se pošalje na neko drugo područje jer su bila uvjerena da ću prije ili kasnije umrijeti. Kad su mi to rekli, odgovorio sam im: “Lijepo od vas što se brinete za mene, ali ne zaboravite da me Jehova poslao na ovo područje i da me isto tako može poslati na neko drugo. A ako i umrem, neću biti jedini kojemu se to desilo. Pustite me da služim ovdje. U slučaju moje smrti samo o tome obavijestite braću u podružnici.”

Nakon tri tjedna poslan sam na drugo područje. Istina, u službi Jehovi možemo se suočiti s raznim poteškoćama, ali moramo ustrajati. Jehova je sretan Bog. Ako njegovi sluge nisu sretni, on može poduzeti potrebne korake kako bi ostali radosni u službi.

[Okvir/slika na stranicama 223 i 224]

Mi nismo praznovjerni

Harkins Mukinga

Rođen: 1954.

Kršten: 1970.

Kratka biografija: Zajedno sa suprugom služio je kao putujući nadglednik, a sada služi u zambijskom Betelu.

Dok smo bili u putujućoj službi, moja supruga Idah i ja sa sobom smo vodili svog dvogodišnjeg sina. U jednoj skupštini braća su nas srdačno dočekala. U četvrtak ujutro naš je sin počeo plakati i nije prestajao. U osam sati ostavio sam ga s Idah, koja se s puno ljubavi brinula za njega, te sam otišao na sastanak za službu propovijedanja. Sat vremena kasnije, dok sam vodio jedan biblijski tečaj, saznao sam da je naš sin umro. Dodatno nas je ražalostilo kad je nekolicina braće zaključila da je netko na njega bacio urok. Pokušali smo im pomoći da uvide kako nemaju razloga za takav strah, no ta se vijest po čitavom kraju proširila poput požara. Objasnio sam braći da je Sotona moćan, ali da nije moćniji od Jehove i da ne može na takav način utjecati na njegove vjerne sluge. Sve nas mogu snaći “vrijeme nevolje i nepredviđeni događaji” te ne smijemo prebrzo donositi zaključke koji se temelje na strahu (Prop. 9:11, NS).

Idućeg dana sahranili smo svog sina, a nakon pogreba održali smo skupštinski sastanak. Braća su iz svega toga naučila da se ne trebaju bojati zlih duhova niti biti praznovjerna. Premda nam je bilo jako teško zbog tog gubitka, nastavili smo s našim aktivnostima u toj skupštini i zatim pošli u drugu. Umjesto da skupštine hrabre nas zbog onoga što nam se desilo, mi smo trebali tješiti i hrabriti njih, ukazujući im na to da će u bliskoj budućnosti smrt biti prošlost.

[Okvir/slika na stranicama 228 i 229]

Skupili smo hrabrost

Lennard Musonda

Rođen: 1955.

Kršten: 1974.

Kratka biografija: U punovremenoj je službi od 1976. Šest godina služio je kao putujući nadglednik, a sada služi u zambijskom Betelu.

Sjećam se kako sam otprilike 1985. posjećivao skupštine na samom sjeveru Zambije. Prije su tamošnja braća doživljavala veliko protivljenje političkih vođa. Kad sam ih posjetio, tek sam postao pokrajinski nadglednik, a već se pojavila prilika da dokažem svoju vjeru i hrabrost. Jednog dana nakon sastanka za službu propovijedanja spremali smo se poći propovijedati u obližnje selo. No jedan je brat rekao kako je čuo da će čitavo selo napasti Jehovine svjedoke ako dođu tamo. Iako su krajem 1960-ih i početkom 1970-ih braća znala doživljavati napade svjetine, nisam mogao vjerovati da bi nas nakon toliko godina čitavo selo bilo spremno napasti.

Kad su to čuli, neki su se objavitelji uplašili i nisu pošli s nama. No priličan broj nas skupio je hrabrost i pošao u to selo. Tamo nas je čekalo iznenađenje. Podijelili smo mnogo časopisa i vodili ugodne razgovore s ljudima koje smo upoznali. No neki koji su vidjeli da dolazimo pobjegli su ostavivši hranu koju su kuhali i otvorene kuće. Tako smo umjesto protivljenja doživjeli to da su nas se ljudi prepali.

[Okvir/slika na stranicama 232 i 233]

Pobjegao sam da spasim goli život

Darlington Sefuka

Rođen: 1945.

Kršten: 1963.

Kratka biografija: Služio je kao specijalni pionir, putujući nadglednik i u zambijskom Betelu.

Bilo je to 1963, u vrlo nemirnom periodu. Dok smo bili u službi propovijedanja, grupe mladića zadojenih politikom često su prije nas obilazile ljude upozoravajući ih da nas ne slušaju te im prijetile da će se, ako to ipak učine, vratiti i razbiti im prozore i vrata.

Jedne večeri, tek dva dana nakon što sam se krstio, pretukla me grupa od petnaestero mladih. Iz ustiju i nosa tekla mi je krv. Jedne druge večeri jednog brata i mene napala je grupa od četrdesetak ljudi koji su nas pratili do mjesta gdje sam odsjeo. Prisjećanje na ono što je doživljavao Gospodin Isus jačalo me. John Jason je u govoru prilikom mog krštenja objasnio da život kršćana nije oslobođen problema. Kad su se problemi doista i pojavili, to me nije iznenadilo, već ohrabrilo.

U to su vrijeme političari željeli da ih se podupire u njihovoj borbi za nezavisnost te su našu neutralnost smatrali dokazom da smo na strani Europljana i Amerikanaca. Vjerski vođe koji su podupirali političke stranke koristili su svaku priliku da prošire negativne priče o nama. Situacija prije proglašenja nezavisnosti bila je vrlo teška, a i nakon toga bilo je problema. Mnoga braća ostala su bez posla jer nisu htjela stranačke iskaznice. Neki su se iz grada vratili u svoja sela i prihvatili manje plaćene poslove jer tamo nisu bili pod tolikim pritiskom da materijalno podupiru politička zbivanja.

Kad sam bio tinejdžer, moj se bratić, koji nije bio Jehovin svjedok, brinuo za mene. Zbog moje neutralnosti njegovu se obitelj zastrašivalo i prijetilo im se, pa su se počeli bojati. Jednog dana prije odlaska na posao bratić mi je rekao: “Kad se navečer vratim, ne želim te više vidjeti ovdje.” U početku sam mislio da se šali, jer u gradu nisam imao druge rođake i nisam imao kamo otići. No ubrzo sam shvatio da je ipak mislio ozbiljno. Kad se vratio kući i zatekao me tamo, pobjesnio je. Uzeo je kamenje i počeo me gađati. “Idi svojim psima!” vikao je. Morao sam pobjeći kako bih spasio goli život.

Kad je moj otac čuo što se desilo, poručio mi je: “Ako misliš ostati neutralan, nikad mi više ne dolazi u kuću.” Nije mi bilo lako. Imao sam 18 godina. Tko će me primiti k sebi? Bila su to braća i sestre iz skupštine. Često se sjetim riječi koje je izrekao kralj David: “Ako me otac moj i mati moja ostave, Jehova će me prihvatiti” (Ps. 27:10). Mogu vam reći da je Jehova doista održao to obećanje.

[Okvir/slika na stranicama 236 i 237]

Zbog dobrog vladanja stekao sam poštovanje mnogih učitelja

Jackson Kapobe

Rođen: 1957.

Kršten: 1971.

Kratka biografija: Služi kao skupštinski starješina.

Godine 1964. škole su počele izbacivati neke učenike. Podružnica je potakla roditelje da pripreme na to svoju djecu. Sjećam se da je tata jednom nakon škole sa mnom razgovarao o 2. Mojsijevoj 20:4, 5.

Kad smo u školi trebali pjevati, nastojao sam stajati u zadnjim redovima kako bih izbjegao sukobe. Oni koje su zatekli da ne pjevaju himnu morali su izaći pred sve učenike. Kad me ravnatelj škole upitao zašto ne pjevam, odgovorio sam mu na temelju Biblije. “Znači čitati možeš, a pjevati ne možeš!” povikao je. Želio je reći da bih trebao zahvaliti državi što mi je omogućila da u školi naučim čitati.

Na koncu sam u veljači 1967. izbačen iz škole. Bilo mi je žao zbog toga jer sam volio učiti i bio sam dobar đak. Iako su očevi radni kolege i članovi obitelji koji nisu bili u istini vršili na nas pritisak, otac me uvjerio da ispravno postupam. I majka je bila pod pritiskom. Kad smo jednom zajedno radili u polju, neka nam se žena rugala: “A zašto on nije u školi?”

Usprkos tome, nisam ostao neobrazovan. Godine 1972. u skupštini se počelo organizirati sve više tečajeva opismenjivanja. S vremenom se i situacija u školi smirila. Budući da se naša kuća nalazila preko puta škole, ravnatelj je često dolazio kod nas po vodu za piće te kako bi posudio metle za čišćenje razreda. Jednom je od nas čak posudio novac! To što je moja obitelj bila toliko susretljiva očito ga se dojmilo, pa je jednog dana upitao: “Želi li vaš sin ponovno ići u školu?” Moj ga je otac podsjetio da sam ja još uvijek Jehovin svjedok. “Nema problema”, odvratio je ravnatelj. “U koji bi razred želio ići?” upitao me. Izabrao sam šesti razred. Tako sam se vratio u istu školu, k istom ravnatelju i istim učenicima. Jedina razlika bila je to da sam zahvaljujući tečajevima opismenjivanja koji su se održavali u dvorani čitao bolje od većine svojih vršnjaka.

Budući da sam bio dobar učenik i lijepo se ponašao, stekao sam poštovanje mnogih učitelja, što mi je uvelike olakšalo pohađanje škole. Marljivo sam učio te položio neke ispite, zahvaljujući čemu sam dobio odgovoran posao u rudniku i kasnije mogao materijalno brinuti za svoju obitelj. Sretan sam što nikada nisam učinio kompromis i pjevao himnu.

[Okvir/slika na stranicama 241 i 242]

“Kako bismo mogli prestati propovijedati?”

Jonas Manjoni

Rođen: 1922.

Kršten: 1950.

Kratka biografija: U zambijskom Betelu služio je više od 20 godina. Sada služi kao starješina i stalni pionir.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata moj se brat iz Tanzanije vratio s Biblijom i nekoliko knjiga, među kojima su bile Vladavina i Pomirenje. Budući da su publikacije Jehovinih svjedoka još uvijek bile zabranjene, zanimalo me što to tako strašno u njima piše. Pročitao sam knjigu Pomirenje, ali je nisam razumio. Nakon nekoliko godina posjetio sam svog brata i s njim otišao na skupštinski sastanak. Skupština nije imala dvoranu, već su se sastanci održavali na raščišćenom zemljištu ograđenom ogradom od bambusa. Predavač nije imao tiskani predložak, no uživao sam slušati predavanje u kojem je stalno koristio i tumačio Bibliju! Objašnjenja koja je iznio jako su se razlikovala od onoga što se iznosilo u crkvi u koju sam odlazio, a čiji su članovi pozdravljali zastavu i udarali u bubnjeve. Članovi Crkve čak su se svađali oko plemenskih razlika i toga na kojem će jeziku pjevati! S druge strane, na ovom su se sastanku pjevale divne pjesme na hvalu Jehovi i čitave su obitelji sjedile zajedno i duhovno se hranile.

Krstio sam se i nastavio raditi kao bolničar, zbog čega sam putovao u mnoge gradove na rudarskim područjima. Godine 1951. uzeo sam dva tjedna godišnjeg odmora kako bih pomagao u podružnici u Lusaki. Ubrzo nakon toga pozvan sam da služim u Betelu. Najprije sam radio na otpremi literature, a kad se podružnica preselila u Luanshyu, pomagao sam u korespondenciji i prevođenju. Iako je početkom 1960-ih došlo do političkih promjena, braća su nastavila revno izvršavati službu propovijedanja te su ostala neutralna usprkos političkim previranjima.

Nekoliko sam se puta, između ostalog u ožujku 1963, sastao s dr. Kennethom Kaundom, koji je uskoro postao predsjednik Zambije. Objasnio sam mu zbog čega se ne opredjeljujemo za političke stranke i ne kupujemo stranačke iskaznice. Zamolili smo ga za pomoć kako bi nas protivnici prestali zastrašivati, a on je od nas zatražio neka objašnjenja. Nekoliko godina kasnije predsjednik Kaunda pozvao nas je u svoju rezidenciju, gdje smo imali čast razgovarati s njim i njegovim glavnim ministrima. Sastanak je trajao do kasno u noć. Iako nije imao ništa protiv Jehovinih svjedoka kao vjerske zajednice, predsjednik je pitao možemo li se sastajati kao druge religije, a da ne propovijedamo. “Kako bismo mogli prestati propovijedati?” odgovorili smo. “I Isus je propovijedao. On nije jednostavno sagradio svoj hram pored hrama farizeja.”

Usprkos našim molbama, neki vidovi naše službe bili su zabranjeni. No kao i uvijek, pronašli smo načine da slavimo Jehovu, koji svoje sluge koristi u ostvarenju svojih nauma.

[Okvir/slika na stranicama 245 i 246]

Jako sam želio učiti

Daniel Sakala

Rođen: 1964.

Kršten: 1996.

Kratka biografija: Služi kao skupštinski starješina.

Kad sam dobio brošuricu Naučiti čitati i pisati, bio sam član Sionske duhovne crkve. Iako sam bio nepismen, jako sam želio učiti, pa sam često koristio tu brošuru. Znao sam zamoliti ljude da mi pomognu razumjeti nove riječi. Tako sam bez pomoći učitelja brzo napredovao i za kratko vrijeme svladao osnove čitanja i pisanja.

Sada sam mogao čitati Bibliju! No uskoro sam zapazio neke stvari koje se nisu slagale s običajima moje Crkve. Moj šogor, koji je bio Jehovin svjedok, poslao mi je brošuru Duhovi umrlih — mogu li ti pomoći ili ti naškoditi? Da li zaista postoje? Ono što sam pročitao potaklo me da svom pastoru postavim neka pitanja. Kad sam jednog dana bio u crkvi, pročitao sam 5. Mojsijevu 18:10, 11 i upitao: “Zašto radimo ono što Biblija osuđuje?”

“Svatko od nas treba ispuniti neku ulogu”, odgovorio je pastor. Nisam razumio što je time želio reći.

Zatim sam pročitao Propovjednika 9:5 i upitao: “Zašto ljude potičemo da štuju mrtve kad Biblija kaže da oni ‘ne znaju ništa’?” Ni pastor ni ostali vjernici nisu na to ništa rekli.

Kasnije su mi pristupili neki članovi Crkve i rekli: “Mi nismo Jehovini svjedoci. Zašto bismo onda prestali štovati mrtve i postupati u skladu s našim običajima?” To me zapanjilo. Iako sam u tom razgovoru koristio samo Bibliju, svi u crkvi zaključili su da sam povezan s Jehovinim svjedocima! Otada sam zajedno s još dvoje ljudi iz svoje bivše Crkve počeo dolaziti na sastanke Jehovinih svjedoka. U toku prva tri mjeseca nekoliko članova svoje obitelji potaknuo sam da počnu dolaziti na kršćanske sastanke. Troje ih je sada kršteno, a među njima i moja supruga.

[Grafički prikaz/slike na stranicama 176 i 177]

ZAMBIJA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1910.

1911: Studije Svetog pisma stižu u Zambiju

1919: Kosamu Mwanza i još oko 150 drugih išibani i poslani u zatvor

1925: Podružnica Istraživača Biblije u Cape Townu ograničava propovijedanje i krštavanje

1935: Vlasti ograničavaju uvoz literature. Zabranjeno dvadeset različitih publikacija

1936: U Lusaki otvoreno skladište literature koje nadgleda Llewelyn Phillips

1940.

1940: Vlasti zabranjuju uvoz i raspačavanje naše literature. Ponovno počinje krštavanje

1948: Dolazak prvih misionara iz škole Gilead

1949: Vlasti ukidaju zabranu Kule stražare

1954: Podružnica se seli u Luanshyu

1962: Podružnica se seli u Kitwe

1969: Vlasti zabranjuju da propovijedamo

1970.

1975: Deportacija misionara

1986: Misionarima ponovno odobren ulazak u zemlju

1993: Svečano otvorenje današnje podružnice u Lusaki

2000.

2004: Svečano otvorenje novih objekata podružnice u Lusaki

2005: U Zambiji djeluje 127 151 objavitelj

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Broj objavitelja

Broj pionira

130 000

65 000

1910. 1940. 1970. 2000.

[Karte na stranici 169]

(Vidi publikaciju)

DEMOKRATSKA REPUBLIKA KONGO

ZAMBIJA

Kaputa

Mbala

Isoka

Kasama

Samfya

Lundazi

Mufulira

Kalulushi

Kitwe

Luanshya

Kabwe

LUSAKA

Senanga

Zambezi

Livingstone

BOCVANA

ZIMBABVE

MOZAMBIK

MALAVI

[Slike preko cijele stranice 162]

[Slika na stranici 167]

Thomson Kangale

[Slika na stranici 170]

Llewelyn Phillips

[Slika na stranici 178]

Harry Arnott, Nathan Knorr, Kay i John Jason te Ian Fergusson, 1952.

[Slika na stranici 193]

Desno: Manda Ntompa i njegova obitelj u izbjegličkom naselju Mwange, 2001.

[Slika na stranici 193]

Dolje: Tipično izbjegličko naselje

[Slika na stranici 201]

Prvi razred Škole za organizacijsko osposobljavanje održan u Zambiji, 1993.

[Slika na stranici 202]

Nastavnici Škole za organizacijsko osposobljavanje Richard Frudd i Philemon Kasipoh razgovaraju s jednim polaznikom

[Slika na stranici 206]

Za uređenje mjesta na kojima su se održavali kongresi koristilo se blato, trava i drugi dostupni materijali

[Slika na stranici 215]

Lijevo: Kostimirana biblijska drama, 1991.

[Slika na stranici 215]

Dolje: Kandidati za krštenje na Oblasnom kongresu “Glasnici božanskog mira”, 1996.

[Slika na stranici 235]

Odvjetnik Richmond Smith, Feliya Kachasu i njen otac Paul

[Slika na stranici 251]

Radosna braća rade na izgradnji sadašnje podružnice u Lusaki

[Slike na stranicama 252 i 253]

(1, 2) Nedavno sagrađene dvorane

(3, 4) Podružnica u Lusaki

(5) Stephen Lett prilikom svečanog otvorenja novog dijela podružnice, prosinac 2004.

[Slika na stranici 254]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): Albert Musonda, Alfred Kyhe, Edward Finch, Cyrus Nyangu i Dayrell Sharp