Pravednost, ali ne kroz usmene predaje

1, 2. Što se dogodilo neposredno prije nego je Isus održao Propovijed na gori?

ISUS je proveo noć na gori. Nad njim se prostire zvjezdano nebo, a iz šiblja čuje se šuštanje noćnih životinja. S istoka blagi valovi oplakuju obalu Galilejskog mora. Ali, Isus je možda tek malo svjestan umirujućeg djelovanja ljepote ovog okoliša. Čitavu noć je proveo u molitvi svom nebeskom Ocu Jehovi. Bilo mu je potrebno njegovo vodstvo, jer je pred njim ležao odlučujući dan.

² Na istočnom dijelu neba svitalo je jutro. Ptice su se počele oglašavati milim cvrkutom, a cvijeće ljuljati pod utjecajem blagog povjetarca. Kad su se na horizontu pojavile prve zrake sunca, Isus je pozvao k sebi svoje učenike i izabrao između njih dvanaestoricu, koji će biti njegovi apostoli. I na kraju se zajedno s njima počinje uspinjati na goru. Ovamo je već pritjecalo mnoštvo ljudi iz Galileje, Tira i Sidona, kao i iz Jude i Jeruzalema. Došli su da bi ozdravili od svojih bolesti. Snaga od Jehove izlazila je iz Isusa, i svi koji bi ga se dotakli ozdravili bi. Ali, oni su došli i da ga slušaju jer su njegove riječi djelovale na te izmučene duše poput ljekovitog balzama (Matej 4:25; Luka 6:12-19).

3. Zašto su učenici i mnoštvo ljudi od samog početka napeto slušali Isusove riječi?

³ Kad je neki rabin službeno poučavao ljude, obično je sjeo, a tako je postupio i Isus tog posebnog proljetnog jutra godine 31. n. e. Bilo je to na jednoj uzvišici na gori. Kad su njegovi učenici i mnoštvo ljudi vidjeli to, znali su da će uslijediti nešto značajno. Stoga su se sakupili oko njega ispunjeni velikim očekivanjem, te su od samog početka napeto slušali njegove riječi. Kad je nakon nekog vremena završio, bili su zapanjeni njegovim izjavama. Da vidimo sada zašto (Matej 7:28).

Dvije vrste pravednosti

4. (a) O koje dvije vrste pravednosti se radilo? (b) Koja je bila svrha usmenih predaja, i da li je ispunjena?

⁴ U Propovijedi na gori zabilježenoj u Mateju 5:1–7:29 i u Luki 6:17-49, Isus je stavio dvije klase jednu nasuprot drugoj; književnike i farizeje s jedne strane, te običan narod kojeg su tlačili s druge strane. Govorio je o dvije vrste pravednosti, naime o onoj licemjernih farizeja i o pravoj Božjoj pravednosti (Matej 5:6, 20). Samoopravdanost farizeja temeljila se na usmenim predajama. Bile su uvedene u 2. stoljeću pr. n. e. kao “ograda oko Zakona”, da bi ga zaštitile od utjecaja helenizma (grčke kulture). Na kraju ih se smatralo dijelom Mojsijevog zakona. Ustvari književnici su pridavali čak veću važnost usmenim predajama negoli pisanom Zakonu. U Mišni stoji: “Pobuna protiv riječi književnika [njihovih usmenih predaja] veći je grijeh od pobune protiv riječi Tore [Zakona].” Umjesto da budu “ograda oko Zakona” i da ga podupiru, predaje su razvodnile Zakon i učinile ga nevažećim. Isus je rekao: “Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku” (Marko 7:5-9, St; Matej 15:1-9).

5. (a) U kakvom se stanju nalazio običan narod koji je došao da sluša Isusa i kako su književnici i farizeji gledali na te ljude? (b) Čime su usmene predaje postale teškim bremenom na plećima radnika?

⁵ Običan narod koji se u mnoštvu stjecao da čuje Isusa, bio je duhovno siromašan, bili su “zapušteni kao ovce bez pastira” (Matej 9:36, St). U svojoj drskosti i oholosti, književnici i farizeji su prezirali te jednostavne ljude nazivajući ih ʽam-haʼa’rets (narod zemlje). Prezrivo su ih označavali neznalicama, prokletim grešnicima nedostojnima uskrsnuća, jer nisu uvažavali usmene predaje. U Isusovo vrijeme te su predaje bile tako opširne da ih vjerojatno nijedan radnik uistinu nije mogao držati. Bila je to zbrka ugnjetavačkih, sitničavih propisa, vezanih uz obrede koji su oduzimali vrijeme. Nikakvo čudo da je Isus osudio te predaje kao ‘teška bremena na plećima ljudi’ (Matej 23:4; Ivan 7:45-49).

6. Što je pobudilo pažnju iz Isusovih uvodnih riječi i kakvu je to promjenu značilo za njegove učenike i za književnike i farizeje?

⁶ Dakle, ti koji su došli k Isusu da bi ga saslušali dok je sjedio na gori, bili su njegovi učenici i duhovno gladno mnoštvo ljudi. Isusove uvodne riječi morale su pobuditi njihovu pažnju. ‘Sretni su siromašni, sretni su gladni, sretni su koji plaču, sretni oni koji su omraženi.’ Ali, tko može biti sretan ako je siromašan i gladan, ako plače ili ga mrze? Isus je izrekao jao nad bogatima, sitima, onima koji se smiju i nad onima o kojima se dobro govori! (Luka 6:20-26). On je sa svega nekoliko riječi, okrenuo naglavce sve uobičajene ocjene i od ljudi priznata mjerila. Položaji će se na dramatičan način promijeniti, što odgovara Isusovim kasnije izgovorenim riječima: “Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 18:9-14, St).

7. Kako su prve riječi Propovijedi na gori morale utjecati na duhovno gladno mnoštvo ljudi koje je došlo slušati Isusa?

⁷ Za razliku od samozadovoljnih književnika i farizeja, oni koji su tog značajnog jutra došli k Isusu bili su svjesni svog žalosnog duhovnog stanja. Njegove prve riječi su ih ispunile nadom: “Sretni su oni koji su svjesni svojih duhovnih potreba, jer njima pripada kraljevstvo nebesko.” I kako li je poraslo njihovo raspoloženje kad je nastavio: “Sretni su oni koji su gladni i žedni pravednosti, jer će biti zadovoljeni” (Matej 5:3, 6, NW; Ivan 6:35; Otkrivenje 7:16, 17). Da, nasititi se pravednosti, ali ne one farizejske!

Nije dovoljno ‘biti pravedan pred ljudima’

8. Zašto su se neki možda pitali kako bi njihova pravednost mogla nadmašiti onu književnika i farizeja, ali zašto bi morala?

⁸ “Ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja”, rekao je Isus, “sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Matej 5:17-20, St; vidi Marko 2:23-28; 3:1-6; 7:1-13). Neki su možda pomislili: ‘Biti pravedniji od farizeja? Oni poste i mole se, daju desetak i milostinju, provode čitav život u proučavanju Zakona. Kako bi onda naša pravednost mogla biti veća od njihove?’ Ali, trebala je biti daleko većom. Farizeji su mogli biti jako poštivani od ljudi, ali ne i od Boga. Isus je jednom drugom prilikom objasnio farizejima: “Vi se pravite pravednima pred ljudima, ali Bog poznaje vaša srca. Jer što je kod ljudi uzvišeno, pred Bogom je gnusoba” (Luka 16:15, St).

9-11. (a) U čemu se, prema gledištu književnika i farizeja, sastojala jedna mogućnost postizanja pravednog položaja pred Bogom? (b) S kojom su drugom mogućnošću postizanja pravednosti računali? (c) Što se smatralo trećim načinom, i koje riječi apostola Pavla osuđuju taj način na neuspjeh?

⁹ Rabini su postavili svoja vlastita pravila kako je moguće postići pravednost. Jedno od njih je govorilo da je to moguće zahvaljujući porijeklu od Abrahama: “Učenici našeg oca Abrahama uživaju u ovom svijetu i naslijedit će budući svijet” (Mišna). Možda u želji da se suprotstavi toj predaji, Ivan Krstitelj je sljedećim riječima dočekao farizeje koji su došli k njemu: “Rodite, dakle, plodom koji odgovara obraćenju. Ne tlapite da možete u sebi reći: ‘Imamo za oca Abrahama [kao da bi to bilo dovoljno]’” (Matej 3:7-9, St; vidi također Ivan 8:33, 39).

¹⁰ Druga mogućnost da se postigne pravednost bilo je, prema njihovom mišljenju, davanje milostinje. Ova je predaja izražena u dvije apokrifne knjige koje su u 2. stoljeću pr.n. e. napisali pobožni Židovi. Jednu izreku nalazimo u knjizi Tobija: “Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha” (12:9, St). S time je suglasna i knjiga Sirahova: “Kao što voda gasi uzbuktali oganj, tako i milosrđe čisti od grijeha” (3:30, St).

¹¹ Treći način na kojem su rabini pokušavali postići pravednost sastojao se u djelima Zakona. Njihove su usmene predaje govorile da će biti spašen onaj u čijim će postupcima prevladati dobro. Na sudu je važilo pravilo: “Sve prema množini učinjenog” — bilo dobro ili zlo (Mišna). Da bi mogli opstati na sudu težili su “steći si zaslugu kojom bi bili izravnani grijesi na sudu Božjem”. Ako dobra djela nekog čovjeka nadmaše zla za samo jedno, bit će spašen — kao da Bog sudi tako što vodi knjigu o svakoj sitnici! (Matej 23:23, 24). Pavao je izrazio ispravno gledište kad je napisao: “Jer nikoga neće opravdati pred njim [Bogom] vršenje Zakona” (Rimljanima 3:20, St). Sigurno je da kršćanska pravednost mora daleko nadmašiti onu književnika i farizeja.

“Čuli ste da je rečeno”

12. (a) Zašto se Isus u Propovijedi na gori drugačije nego što je uobičajeno osvrće na Hebrejske spise? (b) Što učimo iz šeste upotrebe ukazivanja “(...) da je rečeno”?

¹² Kad je Isus ranije citirao iz Hebrejskih spisa, rekao je: “Stoji napisano” (Matej 4:4, 7, 10). Ali, u Propovijedi na gori, naveo je šest puta izjave koje su se čule kao citati iz Hebrejskih spisa, rekavši: “(...) da je rečeno” (Matej 5:21, 27, 31, 33, 38, 43, St). Zašto? Jer se osvrnuo na tumačenje citata iz Pisma u svjetlu farizejskih predaja, koje su bile u suprotnosti s Božjim zapovijedima (5. Mojsijeva 4:2; Matej 15:3). To je jasno vidljivo iz Isusovog šestog ili zadnjeg u redosljedu pozivanja: “Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja.’” Ali, nijedan propis Mojsijevog zakona nije glasio: “Mrzi svoga neprijatelja.” To su govorili književnici i farizeji, bilo je to njihovo tumačenje Zakona kako se treba ljubiti bližnji — i to samo židovski bližnji, nitko drugi.

13. Kako je Isus upozorio na početke nekog ponašanja koje bi uistinu moglo prouzročiti smrt?

¹³ Razmotrimo sada prvu od tih šest izjava. Isus je rekao: “Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije bit će odgovoran sudu.’ A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu” (Matej 5:21, 22, St). Ljutnja u srcu može dovesti do klevete, zatim do osude, a u krajnjem slučaju čak do smrti. Gnjev koji se dugo gaji i pothranjuje u srcu može povući za sobom smrt: “Tko god mrzi svoga brata ubojica je” (1. Ivanova 3:15, St).

14. Kako nam je Isus savjetovao da niti ne krenemo putem koji bi mogao dovesti do preljuba?

¹⁴ Isus je nastavio: “Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljub’. Ali, ja vam kažem da je svatko tko stalno gleda neku ženu tako da ima strast prema njoj već s njom počinio preljub u svom srcu” (Matej 5:27, 28, NW). Ti ne bi želio učiniti preljub, zar ne? Tada nemoj krenuti tim putem, time što bi gajio takve misli. Čuvaj svoje srce iz kojeg izvire takvo što (Priče Salamunove 4:23; Matej 15:18, 19). U Jakovu 1:14, 15, NW, nalazimo upozoravajuće riječi: “Ali svakoga iskušava njegova vlastita želja, koja ga vuče i mami. Ta želja zatim, kad postane plodna, rađa grijeh; a opet grijeh kad je učinjen donosi smrt.” Ponekad se čuje: ‘Ne započinji ono što ne možeš završiti.’ Ali, u tom slučaju trebamo reći: ‘Ne započinji ono sa čime ne bi mogao prestati.’ Neki koji su ostali vjernima čak kad im se prijetilo smrću strijeljanjem, kasnije su popustili lukavom zavođenju na spolni nemoral.

15. Kako se Isusovo stajalište o rastavi braka u potpunosti razlikovalo od onog koje su Židovi zastupali u usmenim predajama?

¹⁵ Sada dolazimo do treće Isusove izjave: “Također je rečeno: ‘Tko otpusti svoju ženu, neka joj da otpusni list!’ A ja vam kažem: Svaki onaj koji otpusti svoju ženu osim zbog bludništva navodi je na preljub i koji se oženi takvom otpuštenicom [to znači ženom koja se rastala iz nekih drugih razloga, a ne zbog spolnog nemorala] čini preljub” (Matej 5:31, 32, St). Neki su Židovi postupali nevjerno prema svojim ženama, te su se rastajali iz najotrcanijih razloga (Malahija 2:13-16; Matej 19:3-9). Usmene su predaje dozvoljavale mužu da se rastane od svoje žene “ako je dopustila da joj zagori jelo” ili “ako je on našao ljepšu od nje” (Mišna).

16. Koji je židovski običaj činio prisegu besmislenom, i koje je bilo Isusovo stajalište o tome?

¹⁶ Isus nastavlja: “Još ste čuli da je rečeno starima: ‘Ne krši prisege, nego ispuni’ (...) A ja vam kažem: Ne kunite se nikako.” U to su vrijeme Židovi zloupotrebljavali prisegu i često su se zaklinjali radi beznačajnih stvari, ne postupajući u skladu s time. Međutim, Isus je rekao: “Ne kunite se nikako (...) Vaš govor neka bude da, da — ne, ne!” Njegovo je pravilo bilo jednostavno: Ako se uvijek govori istina, tada ne treba svoju riječ osnažiti prisegom. Prisege se čuvaju za važne stvari (Matej 5:33-37, St; usporedi 23:16-22).

17. O kojem je boljem načinu postupanja od “oko za oko i zub za zub” učio Isus?

¹⁷ Isus je rekao i sljedeće: “Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub!’ A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Matej 5:38-42, St). Isus ovdje nije govorio o udarcu s namjerom da se nekoga ozlijedi, nego o udarcu uvrede, okrenutom rukom po obrazu. Sačuvaj svoje dostojanstvo time da ne vraćaš uvredu, milo za drago. Izbjegavaj zlo vraćati zlim. Radije vrati dobrim i tako ćeš uvijek ‘zlo nadvladati dobrim’ (Rimljanima 12:17-21).

18. (a) Koje su promjene poduzeli Židovi prema zakonu o ljubavi prema bližnjemu, ali kako je Isus nastupio prema toj promjeni? (b) Što je Isus odgovorio jednom učitelju zakona, koji je želio ograničiti primjenu pojma “bližnji”?

¹⁸ Šestim i zadnjim primjerom Isus je jasno pokazao kako su predaje rabina slabile Mojsijev zakon: “Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja.’ A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone” (Matej 5:43, 44, St). U Mojsijevom zakonu nije bilo ništa napisano o tome gdje je granica ljubavi. “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (3. Mojsijeva 19:18). Farizejima nije godila ta zapovijed, pa su je pokušali zaobići time što su oznaku “bližnji” ograničili na one koji su se držali predaja. Stoga je jedan učitelj Zakona kad ga je Isus podsjetio na zapovijed: ‘Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe’, postavio domišljato (lukavo) pitanje: “Tko je zapravo moj bližnji?” Isus mu je odgovorio usporedbom o milosrdnom Samarićaninu. Učini si bližnjim onoga tko te treba (Luka 10:25-37).

19. Kako je Isus preporučio da oponašamo Jehovin odnos prema zlima?

¹⁹ U daljnjem toku svoje propovijedi, Isus je objasnio da ‘Bog pokazuje ljubav i zlima. Daje da im sije sunce i pada kiša. Nije ništa naročito ljubiti one koji nas ljube. To čine i zli. Nema razloga da se bude nagrađenim za to. Pokažite se kao sinovi Božji. Oponašajte ga. Učinite sebe bližnjima sviju i ljubite svoje bližnje. Tako možete biti savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac’ (Matej 5:45-48). Kakvog li zahtjevnog mjerila! Protivno tome, kako li sićušnom izgleda pravednost književnika i farizeja!

20. Kako je Isus u biti stavio veći naglasak na Mojsijev zakon, i kako ga je stupnjevao višim, umjesto da ga odbaci?

²⁰ Kad se Isus osvrnuo na dijelove Mojsijevog zakona, dodao je riječi: “A ja vam kažem (...)”, nije on odbacio taj Zakon, niti ga je nadomjestio nečim drugim, nego ga je u biti još jače naglasio, pokazavši koji duh stoji iza toga. Viši zakon bratstva osuđuje mržnju koja se stalno razvija, kao ubojstvo. Viši zakon čistoće označio je neprestano pohotljivo razmišljanje preljubom. Jedan viši bračni zakon odbija lakomislenu rastavu kao pripremu za preljubničko ponovo sklapanje braka. Jedan viši zakon istine pokazuje da je često zaklinjanje beskorisno. Viši zakon blagosti osuđuje osvećivanje. Jedan viši zakon ljubavi traži ljubav poput Božje, koja ne poznaje nikakve prepreke.

21. Što su Isusove opomene dale spoznati u vezi rabinske samoopravdanosti, i što je mnoštvo ljudi još naučilo?

²¹ Kako li su se duboko dojmila ta besprimjerna upozorenja onih koji su ih prvi puta čuli! Kako li je time postala bezvrijednom licemjerna samoopravdanost koja je proizlazila iz ropskog pridržavanja rabinskih predaja! I dok je Isus nastavljao svoju Propovijed na gori, mnoštvo ljudi koje je gladovalo i žeđalo za Božjom pravednošću, trebalo je još izrazitije naučiti kako je moguće steći pravednost. O tome će biti govora u sljedećem članku.