Isusov život i služba

Suosjećanje prema onima koji pate

NAKON što je Isus ukorio farizeje zbog njihovih sebičnih predaja, on odlazi zajedno sa svojim učenicima. Kao što se možda prisjećamo, već je jednom s njima pokušao otići da se malo odmore, ali je odmor prekinut jer ih je mnoštvo naroda pronašlo. Sada se sa svojim učenicima upućuje u područje Tira i Sidona koje leži mnogo kilometara dalje na sjeveru. Očigledno je to jedino putovanje pri kojem Isus sa svojim učenicima odlazi van granica Izraela.

Kad su pronašli kuću gdje mogu ostati, on izražava želju da njihovo mjesto zadržavanja ostane nepoznato. Ali, čak i u ovom ne-izraelskom području doznaje se za nj. Neka Grkinja, koja je rođena ovdje u Feniciji, pronalazi ga i počinje ga moliti: “Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov. Kćerka mi je teško opsjednuta demonima”. Ali, Isus ne odgovara ni riječi.

Konačno učenici kažu Isusu: “Otpusti je; jer neprestano viče za nama”.

Isus objašnjava zašto se na nju ne obazire: “Nisam poslan nikome drugome do izgubljenim ovcama doma Izraelova”.

Ali, žena ne odustaje. Baca se pred Isusa i moli: “Gospodine, pomozi mi!”

Kako samo to iskreno moljenje žene mora dirati Isusovo srce! Ali, on iznova ukazuje na svoju glavnu odgovornost, naime, da propovijeda Izraelcima, Božjem narodu. Istovremeno Isus aludira na predrasudu Židova prema ljudima iz drugih naroda, a očito to čini zato da ispita vjeru te žene. Kaže: “Nije pravo uzeti kruh djeci i baciti ga psićima”.

Kroz suosjećajni ton svog glasa i kroz svoj izraz lica Isus sigurno otkriva svoju unutarnju naklonost prema ne-Židovima. On čak ublažuje usporedbu pogana s psima tako što govori o “psićima”. Umjesto da bude uvrijeđena, žena prihvaća Isusov osvrt na predrasude Židova i ponizno utvrđuje: “Da, Gospodine, ali psići doista jedu mrvice koje padaju sa stola njihovih gospodara”.

“O, ženo, velika je tvoja vjera”, uzvikuje Isus. “Neka ti se zbude onako kako želiš”. I zbiva se! Žena se vraća svojoj kući, a njena kćerka leži na krevetu potpuno zdrava.

S obalnog područja kraj Sidona upućuje se Isus sa svojim učenicima poprijeko kroz zemlju u pravcu gornjih pritoka Jordana. Prelaze Jordan očigledno negdje iznad Galilejskog mora i dospijevaju u područje Dekapolisa, istočno od mora. Tamo se uspinju na neko brdo. Ali, mnoštvo naroda ih pronalazi i nosi svoje uzete, sakate, slijepe i nijeme, kao i mnoge koji su u drugom pogledu bolesni i unakaženi. Nježno ih postavljaju pred Isusove noge i on ih sve liječi. Ljudi su zadivljeni kad vide da nijemi govore, uzeti hodaju, a slijepi gledaju, te hvale Boga Izraelova.

Jednom čovjeku koji je gluh i ima poremećaj govora Isus posvećuje posebnu pažnju. Gluhi su često smeteni, osobito u mnoštvu. Možda je Isus primijetio izuzetnu nervozu tog čovjeka. Zato ga suosjećajno uzima na stranu i udaljuje se malo s njim od mnoštva. Kad su sami, Isus mu pokazuje što će za nj učiniti. Stavlja prste u čovjekove uši i nakon što je pljunuo, dodirne mu jezik, pogleda u nebo, duboko uzdahne i kaže: “Otvori se”. Na to se čovjeku obnavlja sluh i može normalno govoriti.

Nakon što je Isus obavio mnoga izliječenja, mnoštvo s puno cijenjenja kaže: “Sve je dobro učinio. Čak čini da gluhi čuju i nijemi da govore”. Matej 15:21-31, NS; Marko 7:24-37, NS.

◆ Zašto Isus nije odmah izliječio dijete Grkinje?

◆ Kuda se kasnije uputio Isus sa svojim učenicima?

◆ Kako je Isus pokazao suosjećanje prema čovjeku koji je bio gluh i poremećen u govoru?