4. POGLAVLJE

“Neuki i obični ljudi”

Apostoli odvažno propovijedaju, a Jehova ih blagoslivlja

1, 2. Koje su čudo Petar i Ivan učinili kod hramskih vrata?

POSLIJEPODNEVNO sunce obasjavalo je mnoštvo na jeruzalemskim ulicama. Pobožni Židovi i Kristovi učenici u kolonama su išli ”u hram na molitvu”a (Djela 2:46; 3:1). U tom su mnoštvu bili i Petar i Ivan. Polako su se približavali veličanstvenim hramskim vratima koja su se zvala Krasna. Kroz žamor mnoštva i potmuli zvuk koraka čuo se glas jednog prosjaka, sredovječnog čovjeka hromog od rođenja, koji je tražio milostinju (Djela 3:2; 4:22).

² Kad je taj prosjak ugledao Petra i Ivana kako mu se približavaju, počeo ih je moliti da mu daju novac. Apostoli su zastali, a prosjak je upro pogled u njih nadajući se da će mu nešto udijeliti. “Srebra i zlata nemam”, rekao je Petar, “ali dajem ti ono što imam. U ime Isusa Krista Nazarećanina, hodaj!” Probaj si predočiti koliko su ljudi bili zapanjeni kad je Petar hromog čovjeka uzeo za ruku te je on – prvi put u životu – stao na svoje noge! (Djela 3:6, 7). Možeš li ga zamisliti kako gleda u svoje zdrave noge i pokušava napraviti prve korake? Nije nikakvo čudo što je počeo poskakivati od radosti i iz svega glasa zahvaljivati Bogu!

3. Koji je predivan dar bio ponuđen izliječenom čovjeku i okupljenom mnoštvu?

³ Ushićeno mnoštvo pohrlilo je k Petru i Ivanu koji su bili u Salamunovom trijemu. Ondje, na mjestu na kojem je Isus nekad poučavao narod, Petar je ukazao na pravo značenje onoga što se upravo dogodilo (Ivan 10:23). Okupljenom mnoštvu i izliječenom čovjeku ponudio je dar vredniji od zlata i srebra. Taj je dar obuhvaćao mnogo više od tjelesnog ozdravljenja. Objasnio je da im se pruža prilika da se pokaju, da im se izbrišu grijesi i da postanu sljedbenici Jehovinog “Glavnog Zastupnika života”, Isusa Krista (Djela 3:15, bilješka).

4. (a) Do kakvog je sukoba dovelo čudesno izlječenje hromog čovjeka? (b) Na koja ćemo dva pitanja dobiti odgovor?

⁴ Bio je to doista izuzetan dan! Jedan je čovjek bio izliječen u fizičkom pogledu, te je prohodao. Na tisuće drugih dobilo je priliku da budu izliječeni u duhovnom pogledu kako bi mogli živjeti “životom dostojnim Jehove” (Kol. 1:9, 10). S druge strane, ono što se tog dana dogodilo, dovelo je do sukoba između vjernih Kristovih sljedbenika i ljudi na vlasti koji su ih pokušali spriječiti da izvršavaju Isusovu zapovijed i propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu (Djela 1:8). Kakvu pouku možemo izvući iz načina na koji su Petar i Ivan, “neuki i obični ljudi”, svjedočili mnoštvu i stava koji su pritom imali?b (Djela 4:13). Što možemo naučiti iz toga kako su oni i drugi učenici reagirali kad su se suočili s protivljenjem?

Ne “svojom snagom” (Djela 3:11–26)

5. Što učimo iz načina na koji se Petar obratio mnoštvu?

⁵ Petar i Ivan znali su da u mnoštvu koje je došlo k njima vjerojatno ima i onih koji su nedavno zahtijevali da se Isusa pogubi (Mar. 15:8–15; Djela 3:13–15). Razmisli koliku je samo hrabrost Petar pokazao kad je odvažno izjavio da je hromi čovjek bio izliječen u Isusovo ime. Petar se nije bojao reakcije mnoštva i nije se ustručavao reći istinu. Otvoreno je rekao ljudima koji su ga slušali da su i oni odgovorni za Kristovu smrt. No Petar nije mrzio te ljude, jer je znao da su to “učinili u neznanju” (Djela 3:17). Nazvao ih je svojom braćom i usredotočio se na pozitivne aspekte dobre vijesti o Kraljevstvu. Rekao im je da će im, ako se pokaju i povjeruju u Krista, “sam Jehova pružiti okrepu” (Djela 3:19). Poput njega i mi trebamo biti odvažni i otvoreno objavljivati Božje osude koje će uskoro biti izvršene. Međutim, pritom ne bismo smjeli biti drski i grubi niti bismo smjeli osuđivati ljude. Naprotiv, na ljude kojima propovijedamo trebali bismo gledati kao na osobe koje mogu postati naša braća te bismo se, kao i Petar, trebali usredotočiti na pozitivne aspekte vijesti o Kraljevstvu.

6. Kako su Petar i Ivan pokazali poniznost i skromnost?

⁶ Apostoli su bili skromni ljudi. Oni nisu sebi pripisali zaslugu za čudo koje su učinili. Petar je rekao mnoštvu: “Zašto gledate u nas kao da smo svojom snagom ili zahvaljujući svojoj bogobojaznosti učinili da ovaj čovjek hoda?” (Djela 3:12). Petar i ostali apostoli znali su da su sve dobro što su postigli u svojoj službi postigli Božjom snagom, a ne svojom vlastitom. Zato su svu zaslugu skromno pripisali Jehovi i Isusu.

7, 8. (a) Koji dar možemo ponuditi ljudima? (b) Kako se danas odvija obećana duhovna obnova?

⁷ Poput njih i mi trebamo pokazivati skromnost dok propovijedamo dobru vijest o Kraljevstvu. Istina, danas Božji duh ne daje kršćanima moć da vrše čudotvorna izlječenja. Ipak, mi možemo pomagati ljudima da steknu vjeru u Boga i Krista te da dobiju isti dar koji je Petar ponudio ljudima – priliku da im Jehova oprosti grijehe i da ih okrijepi. Svake godine stotine tisuća ljudi prihvaćaju tu ponudu te se krste kao Kristovi učenici.

⁸ Mi danas živimo u vremenu “obnove svega”, o kojem je govorio Petar. Ono “o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz staroga doba” ispunilo se 1914. kad je Božje kraljevstvo uspostavljeno na nebu (Djela 3:21; Psal. 110:1–3; Dan. 4:16, 17). Kratko nakon toga Krist je počeo nadgledati duhovnu obnovu koja se odvija na Zemlji. Zahvaljujući toj obnovi milijuni ljudi došli su u duhovni raj i postali podanici Božjeg kraljevstva. Skinuli su staru, iskvarenu osobnost i obukli “novu osobnost, koja je stvorena po Božjoj volji” (Efež. 4:22–24). Kao i u slučaju izlječenja hromog prosjaka, to se događa ne zahvaljujući ljudskim naporima, nego zahvaljujući djelovanju Božjeg svetog duha. Poput Petra i mi moramo hrabro i djelotvorno koristiti Božju Riječ kako bismo poučavali ljude. Kad god pomognemo nekome da postane Kristov učenik, trebamo biti svjesni da smo to učinili Božjom snagom, a ne svojom vlastitom.

“Mi ne možemo prestati govoriti” (Djela 4:1–22)

9–11. (a) Kako su židovski vođe reagirali na svjedočenje Petra i Ivana? (b) Što su apostoli učinili kad su čuli odluku suda?

⁹ Petrov govor te poskakivanje i uzvikivanje izliječenog čovjeka izazvali su pravi metež u hramu. Zbog toga su hramski zapovjednik, zadužen za sigurnost u hramu, i svećenički glavari pohitali onamo kako bi ispitali o čemu se radi. Oni su vjerojatno bili saduceji, pripadnici bogate i politički utjecajne sljedbe koja je nastojala uspostaviti mirne odnose s Rimljanima te odbacivala usmeni zakon do kojeg su farizeji jako držali i prezirala vjerovanje u uskrsnuće.c Sigurno su se razbjesnili kad su u hramu zatekli Petra i Ivana kako bez imalo straha naučavaju da je Isus uskrsnuo!

¹⁰ Gnjevni protivnici bacili su Petra i Ivana u zatvor, a idući dan izveli su ih pred židovski vrhovni sud. Za te velikodostojnike koji su sebe smatrali boljima od drugih Petar i Ivan bili su “neuki i obični ljudi” koji nemaju pravo poučavati u hramu. Oni nisu pohađali nijednu uglednu vjersku školu. Zato su članovi suda ostali u čudu kad su vidjeli s kakvom su odvažnošću i uvjerenjem apostoli govorili. Kako to da su Petar i Ivan tako uvjerljivo zastupali istinu? Između ostalog, zato što su “bili s Isusom” za vrijeme njegove službe, a njihov je Učitelj ljude poučavao kao onaj iza čijih riječi stoji Bog, a ne kao pismoznanci (Djela 4:13; Mat. 7:28, 29).

¹¹ Sud je naredio apostolima da prestanu propovijedati. U židovskom društvu onog vremena odluke tog suda imale su veliku težinu. Samo nekoliko tjedana ranije isti je sud odlučio da Isus “zaslužuje smrt” (Mat. 26:59–66). Ipak, Petar i Ivan nisu se uplašili. Stojeći pred tim bogatim, visokoobrazovanim i utjecajnim ljudima, Petar i Ivan su bez straha, ali s poštovanjem, odgovorili: “Prosudite sami je li u Božjim očima ispravno da slušamo vas, a ne Boga. Mi ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli” (Djela 4:19, 20).

VELIKI SVEĆENIK I SVEĆENIČKI GLAVARI

Veliki svećenik zastupao je svoj narod pred Bogom. U prvom stoljeću on je ujedno predsjedao Sudbenim vijećem. I svećenički glavari imali su istaknutu ulogu u tadašnjem židovskom društvu. Među njima bili su nekadašnji veliki svećenici, poput Ane, i drugi odrasli muškarci iz porodica iz kojih su se birali veliki svećenici, a takvih je porodica bilo možda svega četiri ili pet. “Samim time što je netko pripadao nekoj od tih povlaštenih porodica”, napisao je povjesničar Emil Schürer, “uživao je poseban ugled” među svećenicima.

Biblija ukazuje na to da su veliki svećenici tu službu izvršavali do kraja svog života (Broj. 35:25). Međutim, u razdoblju koje opisuju Djela apostolska upravitelji i kraljevi koje je postavljao Rim imenovali su i smjenjivali velike svećenike kako su htjeli. Ipak, izgleda da su ti poganski vladari velike svećenike odabirali iz svećeničkih porodica koje su pripadale Aronovoj lozi.

12. Što nam može pomoći da steknemo hrabrost i samopouzdanje?

¹² Pokazuješ li i ti takvu hrabrost? Kako se osjećaš kad si u prilici svjedočiti bogatim, visokoobrazovanim ili utjecajnim ljudima u svojoj sredini? Da li ti se članovi obitelji, drugi učenici u školi ili kolege na poslu rugaju zbog tvojih vjerskih uvjerenja? Osjećaš li strah u takvim situacijama? Ako ga osjećaš, možeš ga nadvladati. Dok je bio na Zemlji, Isus je učio svoje apostole kako da s poštovanjem i samopouzdanjem brane ono u što vjeruju (Mat. 10:11–18). Nakon što je uskrsnuo, obećao je svojim učenicima da će biti s njima “sve dane do svršetka ovog poretka” (Mat. 28:20). Pod Isusovim vodstvom “vjerni i razboriti rob” uči nas kako braniti svoja uvjerenja (Mat. 24:45–47; 1. Petr. 3:15). On to čini tako što nam pruža pouku na kršćanskim sastancima, naprimjer u dijelu sastanka Naš kršćanski život i služba, i putem naših izdanja koja se temelje na Bibliji, naprimjer članaka iz rubrike “Biblijska učenja – pitanja i odgovori” na stranici jw.org. Trudiš li se na najbolji način iskoristiti takvu pouku? Budeš li tako činio, rast će tvoja hrabrost i samopouzdanje. Osim toga, po uzoru na apostole, nećeš dozvoliti da te išta spriječi da propovijedaš o divnim biblijskim učenjima koja si saznao.

Naša sestra svjedoči kolegici na pauzi — Nemoj dozvoliti da te išta spriječi da propovijedaš o divnim biblijskim učenjima koja si saznao

“Svi zajedno pomolili su se Bogu” (Djela 4:23–31)

13, 14. Što bismo trebali učiniti ako se suočimo s protivljenjem i zašto je dobro tako postupiti?

¹³ Čim su bili pušteni iz zatvora, Petar i Ivan sastali su se s ostalim članovima skupštine. “Svi zajedno pomolili su se Bogu” i molili ga da im da hrabrosti kako bi i dalje mogli propovijedati (Djela 4:24). Petar je jako dobro znao da nije mudro da se čovjek uzda u vlastitu snagu kad želi vršiti Božju volju. Svega nekoliko tjedana ranije samouvjereno je rekao Isusu: “Ako se i svi drugi pokolebaju u vjeri zbog onoga što će ti se dogoditi, ja se nikada neću pokolebati!” Ipak, kao što je Isus prorekao, Petar je ubrzo podlegao strahu od ljudi i odrekao se svog prijatelja i učitelja. Međutim, izvukao je pouku iz greške koju je učinio (Mat. 26:33, 34, 69–75).

¹⁴ Da bismo kao Kristovi svjedoci postojano izvršavali svoj zadatak, nije dovoljno samo čvrsto odlučiti da ćemo to činiti. Kad ti protivnici pokušaju slomiti vjeru ili te spriječiti da propovijedaš, ugledaj se na Petra i Ivana. Moli Jehovu da ti da snage. Traži pomoć od skupštine. Reci starješinama i drugoj zreloj braći s kakvim se poteškoćama suočavaš. Molitve drugih mogu ti puno pomoći (Efež. 6:18; Jak. 5:16).

15. Zašto se oni koji su na neko vrijeme prestali propovijedati ne bi trebali obeshrabriti?

¹⁵ Ako si jednom podlegao pritisku te neko vrijeme nisi propovijedao, nemoj se obeshrabriti. Sjeti se da su nakon Isusove smrti svi apostoli nakratko prestali propovijedati, ali ubrzo su ponovno počeli revno to činiti (Mat. 26:56; 28:10, 16–20). Nemoj dozvoliti da te opterećuju prijašnje greške. Umjesto toga izvuci pouku iz onoga što ti se dogodilo i, poučen time, trudi se jačati druge.

16, 17. Što možemo naučiti iz molitve koju su uputili Kristovi sljedbenici u Jeruzalemu?

¹⁶ Za što bismo se trebali moliti kad nam vlasti stvaraju neprilike? Zapazi da prvi učenici nisu molili Jehovu da ih poštedi kušnji. Dobro su se sjećali Isusovih riječi: “Ako su progonili mene, progonit će i vas” (Ivan 15:20). Ti su vjerni učenici molili Jehovu neka “obrati pažnju na (...) prijetnje” njihovih protivnika (Djela 4:29). Oni su jasno razumjeli da je progon s kojim su se suočili zapravo ispunjenje proročanstva. Na temelju molitve kojoj ih je Isus naučio znali su da će se Božja volja vršiti na Zemlji, koliko god se ljudski vladari protivili tome (Mat. 6:9, 10).

¹⁷ Kako bi vršili njegovu volju, učenici su molili Jehovu: “Daj svojim robovima da i dalje sa svom odvažnošću govore tvoju riječ.” Kako je Jehova reagirao na tu molitvu? Odmah se “potreslo (...) mjesto na kojem su bili okupljeni i svi su se ispunili svetim duhom te su odvažno govorili Božju riječ” (Djela 4:29–31). Ništa ne može spriječiti Jehovu da učini ono što želi (Iza. 55:11). Čak i kad se suočimo s naizgled nepremostivim preprekama ili daleko nadmoćnijim protivnicima, možemo biti uvjereni da će nam Jehova dati snage da odvažno propovijedamo dobru vijest ako mu se obratimo u molitvi.

“Nisi slagao ljudima, nego Bogu” (Djela 4:32–5:11)

18. Što su članovi jeruzalemske skupštine činili jedni za druge?

¹⁸ Tek osnovana skupština u Jeruzalemu uskoro je imala više od 5000 članova.d Iako su bili različitog porijekla, ti su učenici bili “jednog srca i jedne duše”. Bili su ujedinjeni “istim mislima i istim načinom razmišljanja” (Djela 4:32; 1. Kor. 1:10). Učenici nisu samo molili Jehovu neka blagoslovi njihov trud već su i podupirali jedni druge u duhovnom pogledu, a i u materijalnom kad je to bilo potrebno (1. Ivan. 3:16–18). Naprimjer, učenik Josip, kojeg su apostoli prozvali Barnaba, prodao je svoju zemlju te je cijeli dobiveni iznos nesebično poklonio skupštini kako bi se novim učenicima iz dalekih zemalja omogućilo da duže ostanu u Jeruzalemu i bolje razumiju nova učenja koja su prihvatili.

19. Zašto je Jehova pogubio Ananiju i Safiru?

¹⁹ Ananija i njegova žena Safira također su prodali svoj posjed i novac dali kao prilog. Braći su rekli da poklanjaju cijeli iznos koji su dobili, ali potajno su zadržali dio dobivenog novca (Djela 5:2). Jehova ih je oboje pogubio. Nije to učinio zato što nisu dali dovoljno novca, nego zato što su ga dali iz pogrešnih motiva i zato što su pokušali prevariti skupštinu. Oni nisu slagali ljudima, nego Bogu (Djela 5:4). Kao i licemjerima koje je Isus osudio, Ananiji i Safiri više je bilo stalo do toga da ih slave ljudi nego da se dopadnu Bogu (Mat. 6:1–3).

20. Kako bismo trebali davati Jehovi?

²⁰ Milijuni današnjih Jehovinih svjedoka pokazuju jednaku velikodušnost kao i vjerni učenici iz Jeruzalema u prvom stoljeću te svojim dobrovoljnim prilozima podupiru propovijedanje dobre vijesti po cijelom svijetu. Nikoga se ne prisiljava da troši svoje vrijeme i novac kako bi podupirao to djelo. Jehova ne želi da mu služimo nevoljko niti nasilu (2. Kor. 9:7). Kada dajemo Jehovi, njemu nije najvažnije koliko dajemo, nego iz kakvih motiva to činimo (Mar. 12:41–44). Nikad ne bismo smjeli postati poput Ananije i Safire i služiti Jehovi iz sebičnih interesa ili želje za slavom. Neka nas, kao i Petra, Ivana i Barnabu, na službu Jehovi uvijek potiče iskrena ljubav prema njemu i našim bližnjima (Mat. 22:37–40).

PETAR – RIBAR KOJI JE POSTAO REVAN APOSTOL

U Bibliji se za apostola Petra koristi više imena. Njegovo hebrejsko ime bilo je Simeon, koje je na grčkom glasilo Simon, od kojeg potječe hrvatski oblik Šimun. Zvali su ga i Petar, a aramejska inačica tog imena glasila je Kefa. Ponekad su ga zvali i Šimun Petar, koristeći istovremeno dva imena (Mat. 10:2; Ivan 1:42; Djela 15:14).

Petar je bio oženjen i u njegovom su domu živjeli njegova punica i brat (Mar. 1:29–31). Bio je ribar iz Betsaide, grada na sjevernoj obali Galilejskog mora (Ivan 1:44). Kasnije je živio u obližnjem Kafarnaumu (Luka 4:31, 38). U Petrovom je čamcu Isus sjedio kad je poučavao mnoštvo koje se okupilo na obali Galilejskog mora. Kad je Isus prestao govoriti, rekao je Petru neka baci mreže, što je on i učinio, te je ulovio jako mnogo ribe. Prestrašen tim čudom, Petar je pao na koljena pred Isusom, ali on mu je rekao: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude” (Luka 5:1–11). Petar je ribario sa svojim bratom Andrijom te s Jakovom i Ivanom. Sva četvorica ostavila su svoj ribarski posao kad su prihvatila Isusov poziv da postanu njegovi sljedbenici (Mat. 4:18–22; Mar. 1:16–18). Petar je bio jedan od dvanaestorice učenika koje je Isus oko godinu dana kasnije izabrao za svoje apostolee (Mar. 3:13–16).

Isus je u nekoliko navrata pozvao Petra, Jakova i Ivana da ga prate u nekim posebnim prilikama. Oni su bili očevici Isusovog preobraženja, bili su s Isusom kad je uskrsnuo Jairovu kćer i s njima je podijelio svoju tugu u Getsemanskom vrtu (Mat. 17:1, 2; 26:36–46; Mar. 5:22–24, 35–42; Luka 22:39–46). Njih su trojica, zajedno s Andrijom, pitali Isusa što će biti znak njegove prisutnosti (Mar. 13:1–4).

Petar je bio otvoren i energičan čovjek, a ponekad i impulzivan. Po svemu sudeći, mnogo je puta počeo govoriti prije ostalih. U evanđeljima je zabilježeno više Petrovih riječi nego riječi svih ostalih 11 apostola zajedno. Petar je postavljao pitanja dok su svi ostali šutjeli (Mat. 15:15; 18:21; 19:27–29; Luka 12:41; Ivan 13:36–38). On se usprotivio kad mu je Isus htio oprati noge, a potom je, kad ga je Isus prekorio, zatražio od njega da mu opere i ruke i glavu! (Ivan 13:5–10).

Snažna ljubav prema Isusu potaknula je Petra da ga počne uvjeravati kako ne mora trpjeti i biti ubijen. Isus ga je oštro prekorio zbog tog pogrešnog stava (Mat. 16:21–23). Posljednje noći koju je Isus proveo na Zemlji Petar je izjavio da ga se nikad neće odreći, čak i ako ga se odreknu svi ostali apostoli. Kad su protivnici uhvatili Isusa, Petar ga je hrabro pokušao obraniti mačem, a kasnije je pošao za njim i slijedio ga sve do kuće velikog svećenika. Ipak, kratko nakon toga Petar se triput odrekao svog Učitelja, a potom je gorko plakao kad je shvatio što je učinio (Mat. 26:31–35, 51, 52, 69–75).

Kratko nakon što se uskrsnuli Isus prvi put ukazao svojim apostolima u Galileji, Petar je rekao da ide loviti ribu, a ostali su mu se apostoli pridružili. Kad je iz čamca prepoznao Isusa koji je stajao na obali, odmah je skočio u vodu i doplivao do njega. Dok su apostoli doručkovali ribu koju im je Isus pripremio, Isus je upitao Petra: “Voliš li me više od ovih?” Mislio je na ribe koje je Petar ulovio. Isus je time potaknuo Petra da se posveti službi Bogu, a ne svom poslu, to jest ribarenju (Ivan 21:1–22).

U razdoblju od otprilike 62. do 64. Petar je propovijedao dobru vijest u Babilonu, koji se nalazio na području današnjeg Iraka, gdje je živjelo mnogo Židova (1. Petr. 5:13). U Babilonu je napisao prvu, a možda i drugu, nadahnutu poslanicu koja nosi njegovo ime. Isus je Petra “ovlastio da bude apostol među obrezanima” (Gal. 2:8, 9). Petar je s ljubavlju i revno izvršavao svoj zadatak.

e Riječ “apostol” dolazi od grčke riječi koja doslovno znači “onaj koji je poslan, poslanik”.

IVAN – UČENIK KOJEGA JE ISUS NAROČITO VOLIO

Apostol Ivan bio je Zebedejev sin i brat apostola Jakova. Po svemu sudeći, majka mu se zvala Saloma, a možda je bila sestra Isusove majke Marije (Mat. 10:2; 27:55, 56; Mar. 15:40; Luka 5:9, 10). Stoga je moguće da je Ivan bio u rodu s Isusom. Ivanova je obitelj očito bila imućna. Zebedeju je ribarski posao toliko dobro išao da je unajmljivao radnike da rade za njega (Mar. 1:20). Saloma je putovala s Isusom i pomagala mu dok je bio u Galileji, a kasnije je donijela miomirise kojima je Isusovo tijelo bilo namazano i pripremljeno za ukop (Mar. 16:1; Ivan 19:40). Ivan je vjerojatno imao vlastitu kuću (Ivan 19:26, 27).

Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja. Vjerojatno je on zajedno s Andrijom bio prisutan kad je Ivan Krstitelj za Isusa rekao: “Evo Janjeta Božjeg!” (Ivan 1:35, 36, 40). Nakon što je Ivan čuo da je Isus Mesija, vjerojatno je pošao s njim u Kanu i bio je očevidac njegovog prvog čuda (Ivan 2:1–11). Budući da je u svom evanđelju toliko živo i detaljno opisao ono što je Isus nakon toga činio u Jeruzalemu, Samariji i Galileji, možemo zaključiti da je osobno vidio opisane događaje. Kad ga je Isus pozvao da postane njegov sljedbenik, Ivan je – kao i Jakov, Petar i Andrija – bez oklijevanja ostavio svoje mreže, lađu i posao kojim je zarađivao za život, što pokazuje da je imao jaku vjeru (Mat. 4:18–22).

U evanđeljima se Ivana ne spominje toliko koliko Petra. Međutim, i Ivan je bio temperamentan čovjek. Na takav zaključak upućuje i nadimak što ga je Isus dao njemu i njegovom bratu Jakovu – Boanerges, što znači “sinovi groma” (Mar. 3:17). Ivan je u početku toliko želio imati istaknut položaj da su on i njegov brat zamolili svoju majku da zatraži od Isusa da njih dvojicu postavi na najbolja mjesta u svom kraljevstvu. Iako je to što su tražili bilo sebično, time su ujedno pokazali da čvrsto vjeruju u dolazak Kraljevstva. Njihov je zahtjev Isusu dao priliku da svim svojim apostolima pruži pouku o poniznosti (Mat. 20:20–28).

Ivanova je temperamentnost došla do izražaja kad je jednog čovjeka koji nije bio Isusov sljedbenik pokušao spriječiti da istjeruje demone u Isusovo ime. U jednoj drugoj prilici Ivan je htio prizvati vatru s neba da uništi jedno samarićansko selo čiji stanovnici nisu povoljno reagirali kad je Isus poslao glasnike da ondje izvrše potrebne pripreme za njegov dolazak. Isus je oba puta prekorio Ivana zbog toga što je tako reagirao. Ivan je očigledno s vremenom postao uravnotežen i samilostan, što ranije očito nije bio u dovoljnoj mjeri (Luka 9:49–56). No unatoč svojim nedostacima bio je “učenik kojeg je Isus naročito volio”. Stoga je Isus prije svoje smrti svoju majku Mariju povjerio njemu na brigu (Ivan 19:26, 27; 21:7, 20, 24).

Kao što je Isus prorekao, Ivan je živio duže od ostalih apostola (Ivan 21:20–22). Oko 70 godina vjerno je služio Jehovi. Potkraj svog života, za vladavine rimskog cara Domicijana, bio je prognan na otok Patmos jer je “govorio o Bogu i svjedočio o Isusu”. Ondje je otprilike 96. dobio vizije koje je zapisao u knjizi Otkrivenje (Otkr. 1:1, 2, 9). Općenito se smatra da je nakon što je bio oslobođen otišao u Efez i da je ondje napisao svoje evanđelje i tri poslanice koje nose njegovo ime te da je u Efezu i umro otprilike 100. godine.

a Molitve u hramu upućivale su se u vrijeme prinošenja jutarnje i večernje žrtve. Večernja žrtva prinosila se “u deveti sat”, odnosno otprilike u 15 sati po našem računanju vremena.

b Vidi okvire “Petar – ribar koji je postao revan apostol” i “Ivan – učenik kojega je Isus naročito volio”.

c Vidi okvir “Veliki svećenik i svećenički glavari”.

d Godine 33. u Jeruzalemu je možda bilo svega oko 6000 farizeja, a saduceja još i manje. To bi moglo ukazivati na još jedan razlog zašto su te dvije vjerske sljedbe Isusova učenja smatrale sve većom prijetnjom.