Možeš li vjerovati u Bibliju?

VJEROVANJE u Bibliju i dalje je rašireno, čak i u ovom suvremenom svijetu. Naprimjer, prema jednoj Gallupovoj anketi nedavno provedenoj među Amerikancima, 80 posto njih reklo je da vjeruje u to da je Biblija nadahnuta Božja riječ. Bez obzira na to je li postotak tako visok i u tvojoj sredini, lako možeš razumjeti da takvi vjernici očekuju da ih se u crkvi poučava iz Biblije. Ali to često nije tako. Uzmimo kao primjer nauku o kažnjavanju duše nakon smrti.

Naučava li se čistilište ili paklena vatra bilo gdje u Bibliji? Danas bi mnogi izučavatelji iz kršćanstva odgovorili da se ne naučava. New Catholic Encyclopedia kaže: “U konačnoj analizi, katolička nauka o čistilištu temelji se na tradiciji, a ne na Svetom pismu.” A djelo A Dictionary of Christian Theology komentira u vezi s paklom: “U N[ovom] Z[avjetu] ne nailazimo na to da je paklena vatra zastupljena u propovijedanju prvih kršćana.”

Ustvari, nedavno je Komisija za doktrinarna pitanja Anglikanske crkve izazvala pažnju javnih medija kad je preporučila potpuno odbacivanje nauke o paklenoj vatri. Dr. Tom Wright, dekan katedrale u Litchfieldu, kaže da su prijašnja zamišljanja pakla “pretvorila Boga u čudovište i ostavila bolne psihičke ožiljke kod mnogih ljudi”. U izvještaju komisije kaže se da je pakao “potpuno nepostojanje”.a Slično tome, u vezi s katoličkim gledištem u New Catholic Encyclopedii piše: “Danas teologija pristupa problemu sa stanovišta da je pakao odvajanje od Boga.”

Zapravo, ono što Biblija uči o duši protivno je naukama o čistilištu i paklenoj vatri. Biblija često govori o tome da duše umiru. “Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezehijel 18:4; usporedi i katolički prijevod Šarić). Prema Bibliji, mrtvi su u nesvjesnom stanju i ne mogu osjećati bol. “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa [“nisu svjesni ničega”, NW]” (Propovjednik 9:5). Nada koju Biblija pruža umrlima jest uskrsnuće u budućnosti. Kad je umro Isusov prijatelj Lazar, Isus je smrt usporedio sa spavanjem. Lazarova sestra Marta izrazila je nadu koja se naučava u Bibliji kad je izjavila: “Znam da će ustati o uskrsenju, u pošljednji dan.” Uskrsnuvši Lazara iz mrtvih, Isus je potvrdio tu nadu za čovječanstvo (Ivan 5:28, 29; 11:11-14, 24, 44).

Povjesničari ističu da nauka o tome da čovjek posjeduje odvojenu, besmrtnu dušu ne potječe iz Biblije već od grčke filozofije. U New Catholic Encyclopedii stoji da drevni Hebreji nisu zamišljali da se čovjek sastoji od materijalnog tijela i nematerijalne duše. U njoj piše sljedeće o vjerovanju Hebreja: “Kad je dah života ušao u prvog čovjeka kojeg je Bog stvorio od praha, on je postao ‘živo biće’ ([1. Mojsijeva] 2.7). Smrt se nije smatrala odvajanjem dvaju zasebnih elemenata u čovjeku, kao u grčkoj filozofiji; dah života nestaje i čovjek postaje ‘mrtvac’ ([3. Mojsijeva] 21.11; [4. Mojsijeva] 6.6; 19.13). U svim ovim slučajevima riječ ‘biće’ prijevod je hebrejskog izraza [néphesh], koji se često prevodi ‘duša’ ali se, zapravo, poistovjećuje s osobom.”

U toj istoj enciklopediji piše da su katolički izučavatelji nedavno “ustvrdili da N[ovi] Z[avjet] ne uči besmrtnost duše u helenističkom [grčkom] smislu”. U enciklopediji se zaključuje: “Osnovno rješenje tog problema ne bi se toliko trebalo tražiti u filozofskim spekulacijama koliko u nadnaravnom daru Uskrsnuća.”

Biblija ili tradicija?

No kako su nebiblijske ideje prodrle u crkveno učenje? Mnoge crkve tvrde da je Biblija njihov najveći autoritet. Naprimjer, nedavno je papa Ivan Pavao II rekao da Bibliju “vjernici trebaju prihvatiti u punoj dubini njene istinitosti i kao vrhovno mjerilo naše vjere”. Međutim, općenito se priznaje da nauke crkvi kršćanstva danas nisu istovjetne naukama kršćana iz prvog stoljeća. Većina crkvi smatra promjene dijelom postupnog razvoja crkvene doktrine. Osim toga, Katolička crkva zauzela je stav da crkvena tradicija ima isti autoritet kao i Biblija. U New Catholic Encyclopedii kaže se da crkva “ne posjeduje istinu samo na temelju Pisma, a bez tradicije, niti samo na temelju tradicije, a bez Pisma”.

Povijesno gledajući, crkve su zamijenile biblijska učenja onima koja se temelje samo na tradiciji. Ustvari, mnoge crkve sada smatraju da su biblijska učenja kriva. Naprimjer, u New Catholic Encyclopedii stoji da je “očito da mnoge biblijske izjave jednostavno nisu istinite kad se prosude prema suvremenoj spoznaji znanosti i povijesti”. Govoreći o biblijskoj nauci da se mrtvi nalaze u nesvjesnom stanju, u enciklopediji se dodaje: “Čak i u religioznim stvarima, S[tari] Z[avjet] svjedoči o nepotpunoj spoznaji o (...) životu nakon smrti.” Enciklopedija navodi Psalam 6:5 (redak 6. u nekim Biblijama) kao primjer toga: “Mrtvi ne spominju tebe; u grobu [šeolu ili hadu] ko će te slaviti?” Neka od protestantskih sjemeništa i fakulteta više ne uče da je Biblija nepogrešiva. S druge strane, Katolička crkva vjeruje da ona posjeduje magisterij, ili učiteljski autoritet, kojim tumači ono što uči Biblija. Pa ipak, možda se pitaš: ‘Što ako izgleda da se ta tumačenja kose s Biblijom?’

Važnost Pisama

Isus je mnogo puta navodio Pisma kao autoritet, često započinjući svoje misli riječima: “Pisano je” (Matej 4:4, 7, 10; Luka 19:46). Ustvari, kad je govorio o bračnim pitanjima, Isus nije izveo zaključak na temelju grčkih filozofskih teorija, već na temelju izvještaja o stvaranju iz 1. Mojsijeve (1. Mojsijeva 1:27; 2:24; Matej 19:3-9). Isus je očito smatrao da su Pisma nadahnuta od Boga i istinita. Moleći se Bogu, rekao je: “Riječ je tvoja istina” (Ivan 17:17).b

Biblija izvještava kako je Isus osuđivao religiozne vođe svog vremena: “Ukidate zapovijest Božiju da svoj običaj sačuvate. (...) Ukida[te] riječ Božiju svojijem običajem” (Marko 7:6-13). Slično tome, apostol Pavao se odupirao pritisku da u svoja učenja unese bilo grčku filozofiju bilo pogrešne tradicije. On je upozorio: “Čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu” (Kološanima 2:8; 1. Korinćanima 1:22, 23; 2:1-13). Postojale su neke tradicije, ili učenja, na koje je Pavao poticao kršćane da ih drže, no one su se temeljile na Pismima i bile su u potpunom skladu s njima (2. Solunjanima 2:13-15). Pavao je napisao: “Sve je pismo od Boga dano, i korisno (...), da bude savršen [“posve sposoban”, “NW”] čovjek Božij, za svako dobro djelo pripravljen” (2. Timoteju 3:16, 17, naglašeno od nas).

Pavao je predvidio da će doći do odstupanja od Biblije. Upozorio je Timoteja: “Doći [će] vrijeme kad zdrave nauke ne će slušati, (...) i odvratiće uši od istine.” Poticao je Timoteja: “A ti budi trijezan u svačemu” (2. Timoteju 4:3-5). Ali kako? Jedan od načina je da se bude ‘plemenit’. Jedan grčki rječnik definira ovu biblijsku riječ kao “spremnost da se uči i objektivno odvagne stvar”. Luka je koristio ovaj izraz da bi opisao Pavlove slušatelje u Bereji prvog stoljeća. Pavlova učenja bila su im nova i oni nisu htjeli biti zavedeni. Pohvalivši ih, Luka je napisao: “Bijahu [Berejci] plemenitiji od onijeh što žive u Solunu; oni primiše riječ sa svijem srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako.” To što su bili plemeniti nije Berejce učinilo skeptičnima, sklonima da ni u što ne vjeruju. Umjesto toga, rezultat njihovog iskrenog istraživanja bio je taj da “vjerovaše mnogi od njih” (Djela apostolska 17:11, 12).

Koristi od življenja po Bibliji

Rani kršćani bili su poznati i po svom slijeđenju Biblije i po svojoj samopožrtvovnoj ljubavi. Međutim, danas mnogi ljudi imaju “obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli” (2. Timoteju 3:5). Bilo koji današnji oblik kršćanstva koji ne odgovara izvornom obliku ne može imati istinsku moć koja će poticati ljude na ono što je dobro. Da li bi to moglo objasniti zašto u većem dijelu kršćanstva zapažamo porast nasilja, nemorala, broja razorenih obitelji i materijalizma? U nekim se “kršćanskim” zemljama vode žestoki etnički ratovi, čak i između članova iste religije.

Je li plemeniti duh Berejaca nestao? Postoji li danas ijedna grupa ljudi koja vjeruje u Bibliju i živi po njoj?

Encyclopedia Canadiana primjećuje: “Djelo Jehovinih svjedoka ponovno je oživljavanje i ponovno uspostavljanje iskonskog kršćanstva koje su prakticirali Isus i njegovi učenici tijekom prvog i drugog stoljeća naše ere.” Osvrćući se na Svjedoke, New Catholic Encyclopedia piše: “Bibliju drže svojim jedinim izvorom vjerovanja i pravila ponašanja.”

To je nesumnjivo važan razlog zašto su Jehovini svjedoci diljem svijeta poznati po svom duhovnom napretku, miru i sreći. Zbog toga ohrabrujemo svoje čitaoce da saznaju više o biblijskim duhovno zdravim učenjima. Veća spoznaja može dovesti do većeg povjerenja u Bibliju i do jače vjere u Boga. Vječne koristi od takve vjere vrijedne su svakog truda.

[Bilješke]

[Slika na stranici 6]

Apostol Pavao i drugi propovijedali su na trgu

[Slika na stranici 7]

Jehovini svjedoci “Bibliju drže svojim jedinim izvorom vjerovanja i pravila ponašanja”