Isusovci — “svima sve”?

Od dopisnika Probudite se! iz Španjolske

ISUSOVAČKI red nikada nije tražio reputaciju popustljivosti. Papinska bula koja je godine 1540. utemeljila Družbu Isusovu imala je naziv “Za upravljanje borbene Crkve”.a U to vrijeme, taj novi borbeni red izgledao je kao stvoren da brani katolicizam u religioznim bitkama koje su se vodile.

Iako je Ignacije Loyola poticao svoje sljedbenike da “vode boj (...) pod barjakom Križa”, također ih je poučio da budu “svima sve”. Jezuiti su vjerovali da će, ako se pridržavaju ovog drugog, lakše postići prvo; fleksibilnost bi bila ključ za otvaranje mnogih vrata.

Nije prošlo mnogo vremena, a prilagodljivi i učeni jezuiti bili su traženi kao učitelji i državnici, dvorani i ispovjednici. Možda su otišli dalje nego što je Loyola namjeravao. Uspjeh na mnogim područjima — naročito u politici — donio im je novac i moć, ali je i posijao sjemena katastrofe.

Godine 1773, papa Klement XIV, popustivši pritisku iz Francuske, Portugala i Španjolske, raspustio je jezuitski red “za svu vječnost”. Motiv? Da “uspostavi pravi i trajni mir unutar Crkve”. Zbog svog političkog utjecaja, jezuiti su postali neugodna odgovornost. Iako je ta papinska odluka opozvana 41 godinu kasnije, jezuiti nikada više nisu postigli svoju raniju istaknutost.

Isusovci, kojih danas ima oko 23 000 diljem svijeta, još uvijek su u središtu katoličke polemike, bez obzira da li se radi o teologiji oslobođenja, svećenicima u politici ili kontroli rađanja. Njihov nonkonformizam doveo je do papinskog neodobravanja. Godine 1981, papa Ivan Pavao II zaobišao je isusovačku izbornu proceduru kako bi postavio svog čovjeka kao njihovog generala.

U posljednjih nekoliko godina papa se sve više okreće pristalicama Opusa Deib kao konzervativnoj podršci za svoju crkvu. Međutim, isusovci nisu običan katolički red. Zašto su uvijek izazivali tako mnogo polemike, čak i među katolicima? Jesu li živjeli u skladu sa svojim imenom — Družba Isusova? Kakva je zapravo njihova misija?

Ljudi s misijom

Loyola je u početku namjeravao da njegova mala grupa obrati ljude u Svetoj zemlji. No, događaji 16. stoljeća usmjerili su ga u drugom pravcu. Protestantska šizma potkopavala je Rimsku crkvu, a prema Orijentu i Amerikama otvarali su se novi morski putevi. Stoga su isusovci izabrali dvostruku misiju — boriti se s “herezom” unutar kršćanstva i pokrenuti obraćenje među ne-katoličkim svijetom. Zadatak koji su postavili pred sebe bio je neizmjerno velik, a oni su bili malobrojni, pa je zato Loyola odlučio da svaki isusovac bude dobro osposobljen.

Odredio je četiri isusovačka zavjeta, izradio niz duhovnih vježbi za novake i pripremio konstitucije, ili isusovački kodeks ponašanja. (Vidi okvir.) Apsolutna poslušnost crkvi bila im je geslo. Franjo Ksaverski, jedan od Loyolinih prvih sljedbenika, rekao je: “Ne bih vjerovao čak ni u Evanđelja kad bi ih Sveta Crkva zabranila.” Ništa ih nije smjelo spriječiti da ispune svoju misiju. “Borite se za duše gdje god ih nađete i svim sredstvima koja su vam na raspolaganju”, rekao je Loyola svojim ljudima. Koja su im to sredstva bila na raspolaganju?

Odvraćanje protestantske plime

Obrazovanje i ispovjedaonica bili su glavna oružja jezuita u suzbijanju rastuće snage protestantizma. Gotovo slučajno su otkrili da njihove novootkrivene kvalitetne škole mogu utisnuti katolicizam u kraljeve i plemiće daleko djelotvornije od bilo koje propovjedničke kampanje. A u 16. stoljeću plemstvo je imalo vlast da određuje religiju svoje domene.c

Sam Loyola zapazio je da “dobro koje Red može učiniti u promicanju rimske stvari ovisi manje o propovijedanju nego o poučavanju na našim kolegijima”. Elitističke jezuitske škole obrazovale su i indoktrinirale mnoge od budućih evropskih vladara koji su, kad su jednom došli na vlast, bili skloni potiskivati protestante. Taj početni uspjeh bio je osnažen neuobičajenim pristupom ispovijedanju. Povjesničar Paul Johnson objašnjava: “U ispovjedaonici su jezuiti i njihovi moćni pokajnici imali odnos advokata i klijenta.” Ne iznenađuje da je taj novi pristup bio popularniji. Ubrzo nakon toga mnogi evropski monarsi imali su svoje privatne jezuitske ispovjednike, koji su se isticali u tome da budu sve svim utjecajnim ljudima koje su savjetovali.

Jezuitski ispovjednici bili su popustljivi u stvarima morala ali neumoljivi kad su imali posla s “hereticima”. Jezuitski ispovjednik francuskog kralja Luja XV preporučio je da kralj, “u interesu pristojnosti”, instalira stubište između svoje spavaonice i spavaonice svoje ljubavnice. S druge strane, njegovog je pradjeda, Luja XIV, uvjerio njegov osobni jezuitski ispovjednik da ukine Nanteski edikt (zakon koji je dozvoljavao francuskim protestantima, ili hugenotima, ograničenu slobodu obožavanja). Taj korak pokrenuo je val terora protiv hugenota, od kojih su mnogi bili masakrirani.

Paul Johnson, u svojoj knjizi A History of Christianity, primjećuje: “Iznad svega, sve jezuite općenito poistovijetilo se s gledištem da se moralni kodeks može na neki način isključiti kad su katolički interesi u opasnosti. (...) Jezuiti su bili izrazit slučaj visokoobrazovane i snažno motivirane elite koja je dozvolila da pritisci religioznog konflikta poremete njihove moralne vrijednosti.”

Usprkos — ili možda zbog — svojih ambivalentnih moralnih skrupula, jezuiti su odigrali ključnu ulogu u protureformaciji. Samo 41 godinu nakon njihovog osnivanja, papa Grgur XIII je napisao: “Trenutačno nema niti jednoga jedinoga od Boga oblikovanoga sredstva za iskorjenjivanje heretika koje bi bilo moćnije od vašega svetoga Reda.” Fleksibilnost se, zajedno s utjecajem na visokim mjestima, pokazala uspješnom u borbi protiv “hereze”. Hoće li donijeti i obraćenike?

Jezuitska prilagodljivost

Jezuiti su na Orijentu, slijedeći svoj običaj iz Evrope, imali cilj obratiti vladare a time i njihove podanike. U provođenju tog cilja, do krajnosti su nategnuli Loyolinu zapovijed da budu svima sve. Roberto de Nobili, jezuitski misionar u Indiji u 17. stoljeću, živio je poput brahmana visoke kaste kako bi propovijedao vladajućoj klasi. Da bi izbjegao uvrijediti druge brahmane, nedodirljivima iz niske kaste davao je euharistiju, blagoslovljenu misnu hostiju, pomoću štapa.

Matteo Ricci postao je utjecajan član kineskog dvora, uglavnom zbog svog talenta kao matematičara i astronoma. Svoja religiozna vjerovanja zadržao je za sebe. Njegov jezuitski nasljednik na dvoru Ming, Johann Adam Schall von Bell, čak je otvorio ljevaonicu topova i osposobljavao kineske trupe da upravljaju tim topovima (koji su nazvani po katoličkim “svecima”). Da bi dobili obraćenike, jezuiti su dozvolili kineskim katolicima da nastave prakticirati obožavanje predaka, što je bila kontroverzna odluka koja je konačno došla do pape. Unatoč takvim kompromisima, i u Indiji i u Kini, vladari nisu promijenili uvjerenje.

U Južnoj Americi pokušalo se s kolonijalističkim pristupom. U nekoloniziranim područjima unutrašnjosti, jezuiti su osnovali autonomne naseobine u kojima su jezuitski misionari gotovo potpuno vladali nad Guarani Indijancima. Zauzvrat su bili poučeni poljoprivredi, glazbi i religiji. Te su se naseobine, u kojima je, kad su bile na svom vrhuncu, obitavalo 100 000 domorodaca, konačno raspale kad su došle u sukob s portugalskim i španjolskim komercijalnim interesima. Iako su jezuiti osposobili vojsku od 30 000 Indijanaca, koja se borila barem u jednoj pravoj bici protiv Portugalaca, godine 1766. naseobine su razorene, a jezuiti su deportirani.

Tokom stoljećâ mnogi su se jezuiti pojedinačno herojski žrtvovali kako bi katoličku poruku proširili naširoko i nadaleko. Neki su za svoje napore bili na grozan način mučenički ubijeni, naročito u Japanu, gdje su imali određenog uspjeha prije nego je šogun zabranio njihovu aktivnost.d

Iako su imali revnost i požrtvovan duh, jezuitski napori da obrate svijet osujećeni su uglavnom zbog njihovih vlastitih spletkarskih metoda.

Političko evanđelje

Unatoč problemima u prošlosti, ne čini se da su isusovci 20. stoljeća spremni ostaviti politiku političarima. Ipak, izvjesna nagla promjena stava može se primijetiti. Nakon stoljećâ podupiranja konzervativnih, desničarskih vlada, današnji će isusovac vjerojatnije podržavati revolucionarnu stvar, naročito ako živi u zemlji u razvoju. Nikaragva je tipičan slučaj.

Kad su u Nikaragvi na vlast došli sandinisti, računali su na podršku Fernanda Cardenala i Alvara Argüella, dvojicu istaknutih isusovačkih svećenika koji su prihvatili mjesta u vladi. Argüello je branio svoje političko mjesto, tvrdeći da “ako postoji itko u Nikaragvi tko ne želi sudjelovati u revoluciji, taj sigurno nije kršćanin. Da bi netko danas bio kršćanin, neophodno je da bude i revolucionar”. Razumljivo je da takvo političko evanđelje vrijeđa mnoge iskrene ljude.

Još 1930-ih, Miguel de Unamuno y Jugo, slavni španjolski filozof, kritizirao je miješanje isusovaca u politiku kao nešto strano Isusovim naukama. Napisao je: “Jezuiti (...) dolaze s onom starom pričom o socijalnom kraljevstvu Isusa Krista, i s tom političkom ideologijom žele se pozabaviti političkim, ekonomskim i socijalnim problemima. (...) Krist nije imao ništa sa socijalizmom niti s privatnim vlasništvom. (...) On je rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.”

Suvremeni su isusovci skloni biti revolucionarni i na doktrinarnoj fronti. Michael Buckley, istaknuti američki isusovac, javno je kritizirao vatikanske odluke o ženama svećenicima. U El Salvadoru, Jon Sobrino brani teologiju oslobođenja i “utjecaj Marxa na koncepciju teološkog razumijevanja”. Godine 1989. isusovački general osjećao se dužnim poslati pismo svim isusovcima naređujući im da se uzdrže od kritiziranja vatikanskih odluka o kontracepciji.

Može li se, s obzirom na isusovačku reputaciju, i u prošlosti i danas, s pravom reći da su družba Isusova?

Prava družba Isusova?

Isus je rekao: “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Ivan 15:14, Duda-Fućak). Pravi Isusov prijatelj i učenik duguje apsolutnu poslušnost Bogu i Kristu, i nikome drugome (Djela apostolska 5:29). Slušanje ljudi prije nego Boga neminovno vodi do zloupotreba i politizacije Kristove poruke.

Nesumnjivo je da su jezuiti dobili neke bitke u svojoj borbi protiv protestantizma. Ali po kojoj cijeni? Uspjeh je ovisio više o političkoj intrigi nego o ljubavi prema bližnjem. Njihovo evangeliziranje služilo je da proširi poruku evanđelja koja je bila uprljana političkim idejama i ambicijama. Krenuvši da obrate svijet, jezuiti su postali dio njega. Da li je to ono što je Isus želio?

Isus je o svojim pravim učenicima rekao: “Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu” (Ivan 17:16, St). Istina, apostol Pavao je postao “svima (...) sve” (1. Korinćanima 9:22, DF). No, to je značilo prilagođavanje svoje poruke onima koji su ga slušali, a ne kompromitiranje kršćanskih načela da bi se načinili obraćenici ili postigao politički utjecaj.

Loyola je namjeravao da se jezuiti predstave svijetu kao oponašatelji Isusa Krista, ali je ta slika okaljana politikom i izlikama. Oni su postali “svima sve”, ali nisu radili “sve na slavu Božju” (1. Korinćanima 10:31, DF).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 12]

Postajanje isusovcem

Četiri zavjeta. Postoje tri početna zavjeta: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Nakon 12 godina isusovac uzima svoj četvrti zavjet, obavezujući se na “poslušnost svakomu nalogu rimskoga Pape”.

Duhovne vježbe je priručnik koji izlaže četverotjedni program meditacije i zamišljen je da u novaka usadi doživotnu predanost isusovačkoj stvari.

U toku prvog tjedna, sudionik zamišlja — svim svojim osjetilima — paklene muke. U drugom tjednu mora odlučiti da li će stupiti u isusovce. Treći tjedan posvećen je izrazitoj meditaciji o Isusovoj muci i smrti, a zadnji tjedan rezerviran je za “proživljavanje” Kristovog uskrsnuća.

Upute se daju korak po korak. U prvom tjednu, naprimjer, novaku se kaže da “miriše dim, sumpor, odvratan smrad i trulež Pakla” i da “osjeti kako ti plameni jezici grabe dušu i proždiru je”.

Konstitucije su knjiga pravila i propisa slična Talmudu koju je sastavio Ignacije Loyola. Između ostalog, isusovcu se kaže kako držati ruke, kako gledati u nekoga tko ima vlast i zašto mora izbjegavati namrgođenost.

Iznad svega, Konstitucije su naglasile isusovčevu apsolutnu poslušnost njegovim pretpostavljenima: “Podčinjeni je poput leša u rukama svoga pretpostavljenoga.”

[Okvir/slika na stranici 15]

Zašto je isusovac postao jednim od Jehovinih svjedoka

Sumnje su mi se počele pojavljivati dok sam radio u siromašnijim župama Bolivije. U početku one nisu bile povezane s crkvom nego s njenim predstavnicima. Naprimjer, svaki mjesec trebao sam mjesnom biskupu predati određeni postotak od sabiranja milodara i uplata primljenih za posebne mise, vjenčanja, sprovode i tako dalje. Budući da je moja župa bila siromašna, biskupov dio nikada nije bio vrlo impresivan. Duboko me pogađalo kad je znao otvoriti omotnicu i reći s prezirom: “Taj jadan prilog mi donosiš?” ‘Udovičine dvije lepte’ za njega očigledno nisu imale vrijednost (Luka 21:1-4).

No, još jedan činitelj koji me uznemiravao bila je spremnost katoličke hijerarhije da prihvati i dopusti lokalne poganske ideje i postupke u vezi s obožavanjem Cristo de la Vera-Cruz (Krista Pravoga Križa), koji je bio lik u mojoj župnoj crkvi. U mnogim slučajevima postupci su bili otvorena manifestacija demonskog fanatizma. Osim toga, s tim religioznim blagdanima često je bilo povezano opijanje, ali nikakav službeni glas nije se čuo protiv te poganske bakanalije.

Postao sam uvjeren da je kroz stoljećâ Katolička crkva odstupila od biblijske istine, nadomještajući je ljudskim tradicijama i filozofijom, i da greška nije bila samo u ljudima, kao izoliranim pojedincima. U skladu s time, shvatio sam da više nisam katolik u srcu (Ispričao Julio Iniesta García).e

[Bilješka]

[Slike na stranici 11]

Utemeljitelj isusovaca, Ignacije Loyola, i njegovo svetište u Španjolskoj

[Slika na stranici 13]

Zbog svoje reputacije u vezi s političkim spletkama, isusovci su 1767. istjerani iz Španjolske.