Apolon — rječit objavitelj kršćanske istine

SVI objavitelji Kraljevstva, bez obzira na to jesu li članovi kršćanske skupštine mnogo godina ili tek nekoliko, trebaju biti zainteresirani za to da napreduju kao propovjednici dobre vijesti. To podrazumijeva povećavanje naše spoznaje o Božjoj riječi i naše sposobnosti prenošenja te spoznaje drugima. Za neke to možda znači suočavanje s izazovima, nadvladavanje poteškoća ili stavljanje na raspolaganje za povećanu aktivnost.

Biblija sadrži nekoliko primjera odanih muževa i žena iz drevnih vremena koji su, na različite načine, uspjeli znatno duhovno napredovati i požeti nagrade za svoj trud. Jedan od njih bio je Apolon. Kad nas Pisma upoznaju s njim, on je osoba s nepotpunim razumijevanjem kršćanskih nauka; no samo nekoliko godina kasnije, on djeluje kao putujući predstavnik skupštine prvog stoljeća. Što mu je omogućilo da tako napreduje? Imao je osobine koje bismo svi mi trebali oponašati.

“Vrlo upućen u Pisma”

Oko 52. n. e., prema biblijskom piscu Luki, “stiže u Efez neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrinac, čovjek rječit i vrlo upućen u Pisma. Bijaše poučen o Putu Gospodnjemu te je, sa žarom u duši, govorio i učio što se odnosilo na Isusa, iako je poznavao samo krštenje Ivanovo. On poče smjelo propovijedati u sinagogi” (Djela apostolska 18:24-26, St).

Aleksandrija (Egipat) je bila drugi najveći grad u svijetu, odmah nakon Rima, i jedan od najvažnijih kulturnih centara onog vremena i za Židove i za Grke. Po svoj prilici, Apolon je temeljitu spoznaju o Hebrejskim pismima kao i određenu rječitost stekao obrazovanjem u velikoj židovskoj zajednici toga grada. Daleko je teže pretpostaviti gdje je Apolon čuo o Isusu. “Očigledno je bio putnik — možda putujući trgovac”, pretpostavlja izučavatelj F. F. Bruce, “i mogao je susresti kršćanske propovjednike na svakom od brojnih mjesta koja je posjetio.” U svakom slučaju, iako je ispravno govorio i poučavao o Isusu, izgleda da je dobio svjedočanstvo prije Pentekosta 33. n. e., jer je “poznavao samo krštenje Ivanovo”.

Ivan Krstitelj, kao Isusov prethodnik, dao je snažno svjedočanstvo cijeloj izraelskoj naciji i mnoge je krstio u znak pokajanja (Marko 1:5; Luka 3:15, 16). Spoznaja o Isusu koju su imali mnogi među židovskim stanovništvom u Rimskom Carstvu bila je, prema brojnim povjesničarima, ograničena na ono što se propovijedalo na obalama Jordana. “Njihovo je kršćanstvo bilo na istom stupnju na kojem se nalazilo na početku službe našeg Gospodina”, kažu W. J. Conybeare i J. S. Howson. “Ništa nisu znali o punom značaju Kristove smrti; možda im čak nije bila poznata ni činjenica da je uskrsnuo.” Izgleda da i Apolon ništa nije znao o izlijevanju svetog duha na Pentekost 33. n. e. Ipak je dobio neke točne informacije o Isusu i nije ih zadržao za sebe. On je, ustvari, odvažno tražio prilike kako bi govorio o onome što je znao. Međutim, njegova revnost i oduševljenje još uvijek nisu proizlazili iz točne spoznaje.

Revan ali ponizan

Lukin izvještaj nastavlja: “Kad ga čuše Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi te mu točnije izložiše Put Božji” (Djela apostolska 18:26, St). Akvila i Priscila zasigurno su uvidjeli da Apolonova vjera ima mnogo toga zajedničkog s njihovom te su bili mudri i nisu pokušali javno ispraviti njegovo nepotpuno razumijevanje. Vjerojatno su vodili brojne razgovore osobno s Apolonom kako bi mu pomogli. Kako je reagirao Apolon, čovjek “silan u Pismu”? (Djela apostolska 18:24, Šarić). Apolon je vrlo vjerojatno jedno vrijeme javno propovijedao svoju nepotpunu poruku prije nego je sreo Akvilu i Priscilu. Ponosna bi osoba mogla posve olako odbaciti bilo kakvu ispravku, no Apolon je bio ponizan i zahvalan što je mogao nadopuniti svoju spoznaju.

Isti Apolonov skroman stav očit je i u njegovoj spremnosti da od efeške braće prihvati pisanu preporuku za skupštinu u Korintu. Izvještaj nastavlja: “Kad je zaželio poći u Ahaju, braća ga na to ohrabre i napišu učenicima da ga lijepo prime” (Djela apostolska 18:27, St; 19:1). Apolon nije tražio da ga prime zbog njegovih zasluga, već je skromno slijedio pripremu kršćanske skupštine.

U Korintu

Početni rezultati Apolonove službe u Korintu bili su odlični. Knjiga Djela apostolska izvještava: “Kada tamo dođe, bio je, po milosti, od velike koristi vjernicima, jer je silno i javno pobijao Židove dokazujući Pismima da je Isus Mesija” (Djela apostolska 18:27, 28, St).

Apolon se stavio u službu skupštini, hrabreći braću svojom spremnošću i revnošću. Što je bio ključ njegovog uspjeha? Apolon je sigurno imao prirodne sposobnosti i hrabro je vodio javne rasprave sa Židovima. No što je još važnije, raspravljao je koristeći Pisma.

Iako je Apolon imao snažan utjecaj na Korinćane, njegovo je propovijedanje nažalost izazvalo neočekivane negativne posljedice. Kako je to moguće? I Pavao i Apolon učinili su mnogo dobra sadeći i zalijevajući sjeme istine o Kraljevstvu u Korintu. Pavao je tamo propovijedao oko 50. n. e., otprilike dvije godine prije Apolonovog dolaska. Kad je Pavao, oko 55. n. e., napisao svoju prvu poslanicu Korinćanima, već je došlo do razdora. Jedni su Apolona smatrali svojim vođom, dok su drugi bili skloni Pavlu ili Petru, ili su se držali jedino Krista (1. Korinćanima 1:10-12, St). Neki su govorili: “Ja sam Apolonov.” Zašto?

Pavao i Apolon propovijedali su istu poruku, ali imali su različite osobnosti. Pavao je, kao što je sam priznao, bio “prostak u riječi”; Apolon je, s druge strane, bio “rječit” (2. Korinćanima 10:10; 11:6). Imao je sposobnosti koje su mu omogućavale da navede neke iz židovske zajednice u Korintu da ga saslušaju. Uspješno je “pobijao Židove”, dok je Pavao, nešto ranije, napustio sinagogu (Djela apostolska 18:1, 4-6).

Je li to možda bio razlog zašto su neki pristajali uz Apolona? Brojni komentatori teoretiziraju da je Grcima svojstvena strast za filozofskim raspravama možda dovela do toga da je nekima više odgovarao Apolonov stimulirajući pristup. Giuseppe Ricciotti pretpostavlja da je “[Apolon] svojim živopisnim jezikom i kićenim alegorijama osvojio divljenje mnogih koji su ga cijenili više nego Pavla, skromnog i neuglađenog govornika”. Ako su određeni pojedinci nepravedno dopuštali da takve osobne simpatije stvore podjele među braćom, onda je zaista razumljivo zašto je Pavao oštro kritizirao uzvisivanje ‘premudrosti premudrih’ (1. Korinćanima 1:17-25).

Međutim, taj kriticizam ne znači da je između Pavla i Apolona vladao razdor. Iako neki daju mašti na volju pa kažu da su ta dvojica propovjednika bili ogorčeni suparnici koji su se borili kako bi zadobili naklonost Korinćana, Pisma to ne spominju. Umjesto da se pokušao postaviti kao vođa neke frakcije, Apolon je otišao iz Korinta, vratio se u Efez i bio s Pavlom kad je ovaj pisao prvu poslanicu razdijeljenoj skupštini.

Među njima nije vladalo nejedinstvo niti suparništvo; naprotiv, njih su dvojica očigledno surađivali kako bi u duhu međusobnog povjerenja riješili probleme u Korintu. Pavao je možda neke u Korintu smatrao nepouzdanima, ali Apolon sigurno nije bio jedan od njih. Djelo ove dvojice muškaraca bilo je u savršenom skladu; njihova su se učenja nadopunjavala. Da citiramo Pavlove vlastite riječi: “Ja sam posadio, Apolon je zalio”, jer obojica su bili “Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:6, 9, 21-23, St).

I Korinćani su, poput Pavla, vrlo cijenili Apolona i željeli su da ih još jednom posjeti. No kad je Pavao pozvao Apolona da ponovno dođe u Korint, Aleksandrijac je to odbio. Pavao kaže: “A za brata Apola, mnogo ga molih da dodje k vama (...) i nikako ne bješe mu volja da sad dodje; ali će doći kad imadbude kad” (1. Korinćanima 16:12). Apolon se možda nije želio vratiti zbog straha da time ne izazove daljnje podjele, ili je naprosto bio zaposlen negdje drugdje.

Apolon se posljednji put spominje u Pismima kad je putovao na Kretu a možda i dalje. Pavao ponovno poklanja posebnu pažnju svom prijatelju i suradniku, moleći Tita da Apolonu i Zenu, njegovom suputniku, pruži sve što bi im moglo zatrebati na tom putovanju (Titu 3:13). Dotada je Apolon, nakon otprilike deset godina kršćanskog poučavanja, dovoljno napredovao da je mogao služiti kao putujući predstavnik skupštine.

Božanske osobine koje olakšavaju duhovni rast

Taj je aleksandrijski propovjednik pružio odličan primjer svim današnjim objaviteljima dobre vijesti, da, zaista, svima onima koji žele duhovno napredovati. Možda nismo rječiti kao što je on bio, no sigurno možemo nastojati oponašati njegovu spoznaju i sposobnost korištenja Pisama i tako pomoći iskrenim tražiteljima istine. Apolon je svojim primjerom revne aktivnosti bio “od velike koristi vjernicima” (Djela apostolska 18:27, St). Apolon je bio ponizan, samopožrtvovan i spreman služiti drugima. On je jako dobro znao da u kršćanskoj skupštini nema mjesta suparništvu niti ambiciji, jer svi smo mi “Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:4-9, St; Luka 17:10).

I mi, poput Apolona, možemo duhovno napredovati. Jesmo li spremni poboljšati ili proširiti svoju svetu službu, stavljajući se na raspolaganje kako bi nas Jehova i njegova organizacija mogli još više koristiti? U tom ćemo slučaju biti revni istraživači i objavitelji kršćanske istine.