Obilna darežljivost donosi radost

KAO brižan kršćanski nadglednik, apostol Pavao je bio iskreno zainteresiran za dobro svojih suvjernika (2. Korinćanima 11:28). Stoga je, kad je sredinom 50-ih godina prvog stoljeća naše ere organizirao prikupljanje materijalne pomoći za osiromašene kršćane u Judeji, iskoristio priliku da pruži vrijednu pouku o velikodušnosti. Pavao je naglasio da Jehova vrlo cijeni radosno davanje: “Neka svatko učini kako je odlučio u svom srcu, ne nerado niti pod prisilom, jer Bog ljubi veselog darivaoca” (2. Korinćanima 9:7).

Vrlo siromašni, a ipak darežljivi

Većina kršćana prvog stoljeća nije bila istaknuta u društvu svog vremena. Pavao je pisao da među njima nije bilo “mnogo moćnih”. Bili su ‘slabi i neplemeniti u očima svijeta’ (1. Korinćanima 1:26-28). Naprimjer, kršćani koji su živjeli u Makedoniji bili su ‘krajnje siromašni’ i “pod nevoljom”. Pa ipak, ti skromni makedonski vjernici usrdno su molili za mogućnost da daju novčani prilog za ‘službu namijenjenu svetima’; a Pavao je rekao da je ono što su dali bilo ‘preko njihovih stvarnih mogućnosti’! (2. Korinćanima 8:1-4).

Ipak, to velikodušno davanje nije se prosuđivalo po tome koliko se je dalo. Umjesto toga, važni su bili poticaji, spremnost da se daje i stav srca. Pavao je korintskim kršćanima ukazao na to da su i um i srce uključeni u davanje priloga. Rekao je: “Znam vašu spremnost zbog koje se hvalim vama pred Makedoncima, (...) a vaša revnost potaknula je većinu njih.” Oni su ‘u svom srcu odlučili’ velikodušno davati (2. Korinćanima 9:2, 7).

‘Njihov ih je duh pokrenuo’

Apostol Pavao je možda imao na umu jedan raniji primjer velikodušnog davanja, koje se zbilo u pustinji više od 1 500 godina prije Pavlovog vremena. Dvanaest izraelskih plemena bilo je oslobođeno egipatskog ropstva. Sada su se nalazili u podnožju gore Sinaja i Jehova im je zapovjedio da sagrade tabernakul za obožavanje te da ga opreme svim potrebnim stvarima. Za to je trebalo mnogo sredstava, te je narod bio pozvan da daje priloge.

Kako su ti Izraelci reagirali? “Vratiše se, svaki kojega podiže srce njegovo i koga god duh pokrete dragovoljno, i donesoše prilog Jehovi za građenje šatora od sastanka” (2. Mojsijeva 35:21). Je li narod velikodušno prilagao? Itekako! Mojsije je dobio izvještaj: “Više donosi narod nego što treba da se uradi djelo, koje je Jehova zapovjedio da se uradi” (2. Mojsijeva 36:5).

Kakvo je bilo materijalno stanje Izraelaca u to vrijeme? Kratko vrijeme prije toga oni su bili bijedni robovi koje su ‘mučili teškim poslovima’, ‘život im je bio gorak’, pun ‘nevolje’ (2. Mojsijeva 1:11, 14; 3:7; 5:10-18). Stoga vjerojatno nisu bili materijalno bogati. Istina, zemlju u kojoj su robovali napustili su sa stadima sitne i krupne stoke (2. Mojsijeva 12:32). No vjerojatno stoke nisu imali tako puno, budući da su se ubrzo nakon što su napustili Egipat žalili da nemaju ni mesa ni kruha za jelo (2. Mojsijeva 16:3).

Odakle onda Izraelcima dragocjenosti koje su priložili za gradnju tabernakula? Od njihovih prijašnjih gospodara, Egipćana. Biblija kaže: “Sinovi Izraelovi (...) zaiskaše u Egipćana nakita srebrnih i nakita zlatnih i haljina (...) te im [Egipćani] dadoše.” To što su se Egipćani tako velikodušno ponijeli bio je blagoslov od Jehove, a ne od faraona. Nadahnuti zapis kaže: “Jehova učini, te narod nađe ljubav u Egipćana, te im dadoše” (2. Mojsijeva 12:35, 36).

Zamisli kako su se onda Izraelci osjećali. Generacijama su patili u teškom ropstvu i neimaštini. Sada su bili slobodni i posjedovali su bogatstvo. Kako će gledati na poklanjanje dijela tog bogatstva? Možda su mislili da su ga zaslužili i da ga imaju pravo zadržati. Ipak, kad im je rečeno da daju priloge za podupiranje čistog obožavanja, oni su to učinili — i to ne preko volje ni škrto! Oni nisu zaboravili da im je Jehova omogućio da dobiju te stvari. Stoga su obilno davali srebro i zlato i stoku. Davali su “dragovoljna srca”. Njihova su ih ‘srca podigla’. Njihov ih je ‘duh pokrenuo’. To je doista bio “dragovoljni prilog Jehovi” (2. Mojsijeva 25:1-9; 35:4-9, 20-29; 36:3-7).

Spremnost davanja

Veličina priloga ne odaje nužno pravu sliku o velikodušnosti davaoca. Jednom je Isus Krist promatrao ljude koji su u hramu stavljali novac u posude za priloge. Bogati su ubacivali mnogo novca, no Isusa je zadivila jedna siromašna udovica koja je ubacila dva novčića vrlo male vrijednosti. Rekao je: “Ova je udovica, iako je siromašna, ubacila više od svih njih. (...) Od svoje neimaštine ubacila [je] sve što je imala za život” (Luka 21:1-4; Marko 12:41-44).

Ono što je Pavao rekao Korinćanima u skladu je s tim što je rekao Isus. S obzirom na prilaganje kako bi se pomoglo suvjernicima u oskudici, Pavao je rekao: “Ako najprije postoji spremnost, ona je naročito prihvatljiva po onome što netko ima, a ne po onome što nema” (2. Korinćanima 8:12). Da, prilozi ne služe za natjecanje ili uspoređivanje s drugima. Svatko daje prema svojim mogućnostima, a Jehovu raduje duh darežljivosti.

Iako nitko u biti ne može obogatiti Jehovu, koji posjeduje sve što postoji, prilaganje je prednost koja obožavateljima pruža priliku da mu pokažu svoju ljubav (1. Dnevnika 29:14-17). Prilozi koje se ne daje kako bi se pokazali pred drugima ili iz drugih sebičnih motiva, već s ispravnim stavom i kako bi unapređivali pravo obožavanje donose radost, a i Božji blagoslov (Matej 6:1-4). Isus je rekao: “Više je sreće u davanju nego u primanju” (Djela apostolska 20:35). I mi možemo osjetiti tu sreću, dajući svoju snagu u Jehovinoj službi i odvajajući dio svojih materijalnih sredstava za podupiranje pravog obožavanja te pomaganje onima kojima je potrebno (1. Korinćanima 16:1, 2).

Spremnost davanja danas

Danas su Jehovini svjedoci radosni što mogu promatrati napredak propovijedanja ‘ove dobre vijesti o kraljevstvu’ širom svijeta (Matej 24:14). Tokom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća u znak predanja Jehovi Bogu krstilo se više od 3 000 000 ljudi te je osnovano otprilike 30 000 novih skupština. Da, trećina skupština Jehovinih svjedoka koje danas postoje osnovana je tokom zadnjih deset godina! Najvećim je dijelom taj napredak rezultat napornog rada odanih kršćana i kršćanki koji ulažu vrijeme i energiju kako bi posjećivali svoje bližnje i govorili im o Jehovinim naumima. Napredak je djelomično i rezultat rada misionara, koji napuštaju svoje domove i putuju u udaljene zemlje kako bi tamo pomogli u djelu propovijedanja Kraljevstva. Zbog takvog su napretka morale biti organizirane nove pokrajine, a za njih su potrebni novi pokrajinski nadglednici. Uz to je potrebno i više Biblija za propovijedanje i osobno proučavanje. Potrebno je i više literature. A u mnogim zemljama morale su se proširiti ili izgraditi podružnice. Svim tim dodatnim potrebama udovoljava se zahvaljujući dobrovoljnim prilozima Jehovinog naroda.

Potreba za Dvoranama Kraljevstva

Jedna od ogromnih potreba koja se pojavila s porastom broja Jehovinih svjedoka jest i potreba za Dvoranama Kraljevstva. Procjene s početka 2000. pokazale su da je potrebno više od 11 000 Dvorana Kraljevstva u zemljama u razvoju, gdje su novčana sredstva ograničena. Uzmimo za primjer Angolu. Usprkos dugogodišnjem građanskom ratu, u toj se zemlji godišnje bilježi otprilike 10-postotni porast broja objavitelja Kraljevstva. Međutim, većina od 675 skupština u toj velikoj afričkoj zemlji sastaje se na otvorenom. U toj zemlji postoje samo 22 Dvorane Kraljevstva, a od njih je samo 12 natkriveno.

Slično je i u Demokratskoj Republici Kongo. Iako u glavnom gradu Kinshasi ima skoro 300 skupština, tamo ima samo deset Dvorana Kraljevstva. U cijeloj toj zemlji hitno je potrebno više od 1 500 Dvorana Kraljevstva. Zbog naglog porasta u zemljama Istočne Evrope, Rusija i Ukrajina izvještavaju da su kod njih potrebne stotine Dvorana Kraljevstva. Nagli porast u Latinskoj Americi naročito je očit u Brazilu, gdje ima više od pola milijuna Svjedoka te je potreba za Dvoranama Kraljevstva velika.

Da bi se udovoljilo potrebama u takvim zemljama, Jehovini svjedoci primjenjuju program brze gradnje Dvorana Kraljevstva. Taj se program financira velikodušnim prilozima braće širom svijeta, tako da i najsiromašnije skupštine mogu imati prikladno mjesto obožavanja.

Kao i u vrijeme starog Izraela, mnogo se postiže jer odani kršćani ‘poštuju Jehovu svojim imanjem’ (Priče Salamunove 3:9, 10). Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka koristi ovu priliku da izrazi duboku zahvalnost svakome koga je srce potaklo da sudjeluje u ovom dobrovoljnom davanju. A možemo biti uvjereni da će Jehovin duh i dalje poticati srce svog naroda da podupire potrebe sve opsežnijeg djela Kraljevstva.

Dok se porast nastavlja širom svijeta, tražimo i dalje prilike da radosno i spremno dajemo svoju snagu, vrijeme i sredstva. Iskusimo istinsku radost koju donosi takav duh davanja.