Za koje je stvari ispravno moliti?
MOLITVE u osnovi uključuju ispovijedanje grijeha (2. Dnevnika 30:22, NW), molbe ili zahtjeve (Jevrejima 5:7), izraze hvale i zahvaljivanja (Psalam 34:1; 92:1) te zavjete (1. Samuelova 1:11; Propovjednik 5:2-6). Molitva koju je Isus naučio svoje učenike bila je očito model, ili osnovni obrazac, budući da se u kasnijim molitvama ni sam Isus, a ni njegovi učenici, nisu kruto držali identičnih riječi iz njegove uzor-molitve (Matej 6:9-13). Početne riječi ove molitve usredotočuju se na najvažniju stvar, na posvećenje Božjeg imena, kojem se počelo nanositi sramotu od pobune u Edenu, te na ispunjenje božanske volje posredstvom obećanog Kraljevstva, a tom vladavinom upravlja obećano Sjeme, Mesija (1. Mojsijeva 3:15). Takva molitva zahtijeva da onaj koji se moli bude odlučno na Božjoj strani u spornom pitanju.
Isusova parabola u Luki 19:11-27 pokazuje što znači ‘dolazak Kraljevstva’ — da ono dolazi izvršiti presudu, uništiti sve protivnike te izbaviti i nagraditi one koji se u njega uzdaju. (Usporedite Otkrivenje 16:14-16; 19:11-21.) Stoga se sljedeći izraz, “da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu”, prvenstveno odnosi ne na to da ljudi vrše Božju volju, već da Bog djeluje u pravcu ispunjenja svoje volje u odnosu na Zemlju i njene stanovnike, pokazujući da ima moć da ispuni svoj objavljeni naum. Naravno, i osoba koja upućuje molitvu time izražava svoju želju da se ispuni ta volja, a i podložnost toj volji (Matej 6:10; usporedite Mateja 26:39). Molitva za dnevni kruh, oprost i zaštitu od iskušenja te za izbavljenje od zloga povezana je sa željom onoga koji se moli da nastavi živjeti u Božjoj naklonosti. On izražava ovu želju za sve one koji gaje takvu vjeru, a ne samo za sebe. (Usporedite Kološanima 4:12.)
Ove stvari navedene u ovoj uzor-molitvi od primarne su važnosti za sve ljude vjere i ukazuju na potrebe koje su svima njima zajedničke. S druge strane, biblijski izvještaj pokazuje da postoje također i mnoge druge stvari koje u većoj ili manjoj mjeri mogu utjecati na pojedince ili koje su posljedica određenih okolnosti ili događaja te da je sasvim prikladno da i one budu predmet molitve. Iako nisu izričito spomenute u Isusovoj uzor-molitvi, one su sasvim sigurno povezane sa stvarima koje su tamo navedene. Stoga osobne molitve mogu obuhvaćati praktički bilo koji aspekt života (Ivan 16:23, 24; Filipljanima 4:6; 1. Petrova 5:7).
Dakle, svi s pravom mogu tražiti veću spoznaju, razumijevanje i mudrost (Psalam 119:33, 34; Jakov 1:5); no nekima je to možda potrebno na posebne načine. Oni mogu moliti Boga za vodstvo u stvarima koje se tiču pravnih odluka, kao što je bio slučaj s Mojsijem (2. Mojsijeva 18:19, 26; usporedi 4. Mojsijevu 9:6-9; 27:1-11; 5. Mojsijevu 17:8-13), ili koje se tiču imenovanja osoba za neke posebne odgovornosti među Božjim narodom (4. Mojsijeva 27:15-18; Luka 6:12, 13; Djela apostolska 1:24, 25; 6:5, 6). Mogu tražiti snagu i mudrost da bi izvršili određena zaduženja ili da bi se suočili s određenim kušnjama ili opasnostima (1. Mojsijeva 32:9-12; Luka 3:21; Matej 26:36-44). Njihovi razlozi da blagoslivljaju Boga i da mu zahvaljuju mogu se razlikovati ovisno o njihovim osobnim iskustvima (1. Korinćanima 7:7; 12:6, 7; 1. Solunjanima 5:18).
U 1. Timoteju 2:1, 2 apostol govori o molitvama koje se upućuju “za sve ljude, za careve i za sve koji su u vlasti”. Posljednje noći koju je proveo sa svojim učenicima, Isus je u molitvi rekao da ne traži ništa u vezi sa svijetom, već u vezi s onima koje mu je Bog dao, a oni ne pripadaju svijetu, nego ih svijet mrzi (Ivan 17:9, 14). Iz toga očito proizlazi da kršćanske molitve u vezi s osobama koje obavljaju službene dužnosti u ovom svijetu nisu bez ograničenja. Daljnje apostolove riječi ukazuju da je krajnji cilj tih molitvi dobrobit Božjeg naroda, “da tihi i mirni život poživimo u svakoj pobožnosti i poštenju” (1. Timoteju 2:2, naglašeno od nas). Raniji primjeri to pokazuju: Nehemija se molio da mu Bog ‘udijeli milost’ pred kraljem Artakserksom (Nehemija 1:11; usporedite 1. Mojsijevu 43:14), a Jehova je poučio Izraelce da ‘traže dobro gradu [Babilonu]’ u koji će biti prognani, moleći se u njegovu korist, jer “u dobru njegovu biće vama dobro” (Jeremija 29:7). Slično tome, kršćani su se molili u vezi s opasnostima koje su im prijetile od vladara u njihovo vrijeme (Djela apostolska 4:23-30), a njihove molitve u korist zatvorenog Petra nedvojbeno su uključivale i državne službenike koji su imali vlast da ga oslobode (Djela apostolska 12:5). U skladu s Kristovim savjetom, molili su se i za one koji su ih progonili (Matej 5:44; usporedite Djela apostolska 26:28, 29; Rimljanima 10:1-3).
Zahvaljivanje Bogu za ono što nam pruža, kao što je, naprimjer, hrana, činilo se od davnih vremena (5. Mojsijeva 8:10-18; zapazite također Mateja 14:19; Djela apostolska 27:35; 1. Korinćanima 10:30, 31). Međutim, cijenjenje za Božju dobrotu trebalo bi pokazivati u ‘svemu’, a ne samo kad se radi o materijalnim blagoslovima (1. Solunjanima 5:18; Efežanima 5:19, 20).
U konačnoj analizi vidljivo je da spoznaja Božje volje određuje sadržaj molitve neke osobe, jer onaj koji upućuje molbe mora biti svjestan da njegov zahtjev mora biti u skladu s Božjom voljom, ukoliko želi da mu Bog ispuni taj zahtjev. Znajući da zli i oni koji odbacuju Božju Riječ ne uživaju njegovu naklonost, jasno je da onaj koji upućuje neku molbu ne može zahtijevati stvari koje se kose s pravednošću i s Božjim otkrivenim naumom, uključujući učenja Božjeg Sina i njegovih nadahnutih učenika (Ivan 15:7, 16). Stoga se izjava da možemo tražiti “bilo što” (Ivan 16:23, NW) ne bi smjela promatrati izvan konteksta. “Bilo što” sasvim jasno ne uključuje stvari za koje pojedinac zna da se ne dopadaju Bogu, ili ima razloga da tako vjeruje. Ivan navodi: “Ovo je sloboda koju imamo k njemu da ako što molimo po volji njegovoj posluša nas” (1. Ivanova 5:14, naglašeno od nas; usporedite Jakova 4:15). Isus je rekao svojim učenicima: “Ako se dva od vas slože na zemlji u čemu mu drago [“u bilo čemu važnom”, “NW”], za što se uzmole, daće im otac moj koji je na nebesima” (Matej 18:19). Dok je ispravno da materijalne stvari, kao što je hrana, budu predmet molitve, s materijalističkim željama i ambicijama to nije slučaj, kao što pokazuju stavci iz Mateja 6:19-34 i 1. Ivanove 2:15-17. A niti se tko može s pravom moliti za one koje Bog osuđuje (Jeremija 7:16; 11:14).
Stavci iz Rimljanima 8:26, 27 pokazuju da kršćani, u određenim okolnostima, neće znati za što se točno trebaju moliti; no njihove neizrečene ‘uzdisaje’ Bog svejedno razumije. Apostol pokazuje da je to moguće zahvaljujući Božjem duhu, ili aktivnoj sili. Trebalo bi imati na umu da je Bog svojim duhom nadahnuo Pisma (2. Timoteju 3:16, 17; 2. Petrova 1:21). U njima su sadržana proročanstva i opisani događaji koji su predočavali okolnosti koje će zadesiti njegove sluge u kasnijem vremenu te koji su pokazali na koji će način Bog voditi svoje sluge i pružiti im potrebnu pomoć (Rimljanima 15:4; 1. Petrova 1:6-12). Možda tek nakon što primi potrebnu pomoć kršćanin uvidi da je ono za što se on mogao moliti (ali nije znao kako) već bilo navedeno u Božjoj duhom nadahnutoj Riječi. (Usporedite 1. Korinćanima 2:9, 10.)
Odgovor na molitve
Iako je u prošlosti Bog s izvjesnim pojedincima u određenoj mjeri imao obostranu komunikaciju, to nije bilo uobičajeno, jer je takva komunikacija uglavnom bila ograničena na posebne predstavnike, kao što su bili Abraham i Mojsije (1. Mojsijeva 15:1-5; 2. Mojsijeva 3:11-15; usporedite 2. Mojsijevu 20:19). Očito su čak i onda, izuzevši prilike kad je on govorio svom Sinu ili o njemu dok je bio na Zemlji, Božje riječi prenosili anđeli. (Usporedite 2. Mojsijevu 3:2, 4; Galaćanima 3:19.) Poruke koje su osobno prenosili materijalizirani anđeli bile su jednako neuobičajene, a to se vidi iz toga što su na osobe koje su primale te poruke obično djelovale uznemirujuće (Sudije 6:22; Luka 1:11, 12, 26-30). Stoga je u većini slučajeva odgovor na molitve stizao preko proroka ili tako da bi neki zahtjev bio odobren ili pak ne bi dobio odobrenje. Često je Jehova na molitve odgovarao na jasno uočljiv način, kao što je to bilo onda kad je oslobodio svoje sluge od njihovih neprijatelja (2. Dnevnika 20:1-12, 21-24) ili kad ih je u vrijeme velike nestašice zbrinuo u fizičkom pogledu (2. Mojsijeva 15:22-25). Međutim, u većini slučajeva odgovor nesumnjivo nije bilo tako lako razabrati, budući da je on bio povezan s davanjem moralne snage i prosvjetljenja, koji čovjeku omogućavaju da prione uz put pravednosti i da izvršava od Boga mu dani zadatak (2. Timoteju 4:17). Osobito je za kršćane odgovor na molitve uglavnom obuhvaćao stvari duhovne prirode, koje nisu bile tako spektakularne kao neka moćna Božja djela u prošlim vremenima, ali koje su bile jednako značajne (Matej 9:36-38; Kološanima 1:9; Jevrejima 13:18; Jakov 5:13).
Prihvatljivu molitvu treba uputiti pravoj osobi, Jehovi Bogu; u vezi s ispravnim stvarima, onima koje su u skladu s Božjim objavljenim naumima; na ispravan način, putem kanala koji je odredio Bog, kroz Krista Isusa; te s ispravnim poticajem i iz čistoga srca. (Usporedite Jakova 4:3-6.) Uz sve to, potrebno je biti uporan. Isus je rekao da ‘ištemo, tražimo i kucamo’, da ne odustanemo (Luka 11:5-10; 18:1-7). Postavio je pitanje hoće li prilikom svog budućeg ‘dolaska’ na Zemlji naći vjeru u snagu molitve (Luka 18:8). Pisma jasno pokazuju da to što Bog naizgled odgađa odgovor na neke molitve nije zato što on nije u stanju odgovoriti na njih ili zato što nije spreman to učiniti (Matej 7:9-11; Jakov 1:5, 17). U nekim slučajevima odgovor mora čekati Božji ‘vremenski raspored’ (Luka 18:7; 1. Petrova 5:6; 2. Petrova 3:9; Otkrivenje 6:9-11). Međutim, u prvom redu vidi se da osobama koje mu se mole Bog dozvoljava da pokažu dubinu svoje zainteresiranosti, snagu svoje želje i iskrenost svojih motiva (Psalam 55:17; 88:1, 13; Rimljanima 1:9-11). Oni ponekad moraju biti poput Jakova, koji se dugo rvao kako bi dobio blagoslov (1. Mojsijeva 32:24-26).
Slično tome, iako količina izgovorenih molitvi ne može natjerati Jehovu Boga na djelovanje, on očito obraća pažnju na to u kojoj mjeri njegovi sluge kao grupa pokazuju koliko im je stalo do toga za što se mole, te poduzima akciju kad oni kolektivno pokažu duboku brigu i zajednički interes. (Usporedite 2. Mojsijeva 2:23-25.) Kada je u pitanju potpuna ravnodušnost, ili pak djelomična, Bog možda neće djelovati. Kada se ponovno gradio jeruzalemski hram, projekt koji neko vrijeme nije imao najbolju podršku (Ezdra 4:4-7, 23, 24; Agej 1:2-12), bilo je nekih prekida i kašnjenja, dok je kasnije, kada je Nehemija uz molitvu i dobru podršku ponovno gradio gradske zidine, posao bio gotov za samo 52 dana (Nehemija 2:17-20; 4:4-23; 6:15). Pišući skupštini u Korintu, Pavao govori o tome da ga je Bog izbavio iz smrtne opasnosti, a zatim kaže: “I vi ćete nas pomagati molitvom da bi tako mnogi zahvaljivali za nas zbog dobročinstava koje smo primili posredovanjem mnogih” (2. Korinćanima 1:8-11, St; usporedite Filipljanima 1:12-20). Redovito se ističe snaga molitve drugih bilo da to čini neki pojedinac bilo grupa ljudi. U vezi s tim da se ‘molimo jedni za druge’ Jakov je rekao: “Neprestana molitva pravednoga mnogo može pomoći” (Jakov 5:14-20; usporedite 1. Mojsijevu 20:7, 17; 2. Solunjanima 3:1, 2; Jevrejima 13:18, 19).