Moda — antičkogrčki stil

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ GRČKE

ZAŠTO su kršćanski pisci Pavao i Petar trebali dati specifičan savjet o ženskoj odjeći u prvom stoljeću? Pavao je, naprimjer, pisao: “Žene u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, ne pletenicama, ni zlatom, ili biserom, ili haljinama skupocjenima” (1. Timoteju 2:9). Petar je, slično tome, smatrao nužnim govoriti o “pletenju kose”, “udaranju zlata” i “oblačenju haljina” (1. Petrova 3:3).

Oni su pisali kršćanima koji su živjeli pod utjecajem helenističke kulture, koja je nastala neposredno iz klasične Grčke civilizacije antičkog doba. Je li u antičkoj Grčkoj postojao pojam mode? Kad misle na tipičnog Grka antičkog doba, mnogi možda zamišljaju njega, ili nju, odjevenog u sveprisutni khitón, ili tuniku — komad odjeće koji je sličan haljini — bez obzira na to koje je vremensko razdoblje u pitanju ili spol ili porijeklo onoga koji je nosi.a Je li ta predodžba točna? Ne!

Kako se izrađivala i nosila unutarnja haljina

Pomno ispitivanje kipova, slika na keramici te klasičnih književnih djela otkriva da se kod antičke grčke odjeće nije radilo samo o dugim bijelim haljinama. Stilova, materijala, boja i uzoraka, kao i dodataka, bilo je svakojakih vrsta i bili su raznoliki. Naročito su se žene služile mnogobrojnim varijantama domišljatih izuma za uljepšavanje svog izgleda.

Oni koji su pročitali Odiseju, epsku pjesmu antičkog grčkog pjesnika Homera, koja opisuje desetogodišnja lutanja mitskog heroja Odiseja, možda se sjećaju da je herojeva supruga Penelopa, čekajući na njegov povratak kući, tokom svih tih godina neprestano tkala i parala isti komad tkanine. Homer u još nekoliko navrata spominje odjeću, dajući naslutiti kako je izrada tkanine od najranijeg vremena bila jedna od glavnih ženinih odgovornosti u domaćinstvu.

Nakon što bi bilo izatkano, platno se rezalo kako bi se napravio khitón — platneni, a kasnije ponekad i vuneni, komad odjeće nalik košulji — koji je predstavljao osnovu kako muške tako i ženske odjeće. U arhajskom razdoblju (oko 630. do 480. pr. n. e.), ženski se khitón (koji se tada zvao esthés) sastojao od običnog komada tkanine čija je širina bila otprilike koliko i ženina visina, a dužina joj je bila dvostruko veća od raspona njenih ruku. (Usporedi Ivan 19:23; Djela apostolska 10:30, Kingdom Interlinear.) Khitón se vezao kopčama koje se prvobitno izrađivalo od nožnih kostiju sitnih životinja, a kasnije od metala. Bio je otvoren s obje strane, a u struku se spajao pojasom, pa je izgledalo kao da su to dva zasebna komada odjeće.

Kasnije, početkom šestog stoljeća pr. n. e., jonski je khitón više bio nalik haljini nego tunici, budući da je bio zašiven s obje strane i da nije bio nabran na vrhu, te je stoga bio ekonomičniji po pitanju iskorištavanja materijala. Materijal je, daleko od toga da je bio jednolično bijel, ponekad bio prugast, s dugačkim uskim trakama raznih boja, ili se na njega stavljalo rese. Među omiljenim bojama koje su se upotrebljavale bile su boja šafrana i crvena. U helenističkom razdoblju, azijski je utjecaj donio nove izrazite boje, kao što su ružičasta, plava, ljubičasta i žuta. Drugi su materijali, ukrašeni zlatnim koncem ili izvezeni cvjetovima, a u početku su bili namijenjeni kipovima bogova ili glumcima koji su ih prikazivali.

Što bi još nosila jedna Atenjanka?

Niti jedna Atenjanka koja drži do svog ugleda ne bi izišla iz kuće a da ne odjene svoj himátion, ili plašt. Ta se pravokutna tkanina mogla nositi na razne načine — stavljena na ramena poput šala, prebačena preko desnog ramena i podvučena ispod lijeve ruke ili pak stavljena preko glave kao zaštita protiv sunca. Plašteva je bilo i raznih veličina, veći plaštevi za hladno vrijeme bili su poput ogrtača. Himátion je često imao ukrasne rubove i sigurno je bila potrebna velika vještina da bi se nabrao plašt i da bi materijal tako padao da preklopi izgledaju kao plisei.

Ponekad se umjesto himátiona nosila kýpassis, neka vrsta kratke jakne koja se zakopčavala sprijeda. Žene nisu nosile šešire kakve danas poznajemo, no za naročito vrućih dana moglo se nositi skiádeion, ili suncobran. Dobrostojeće Grkinje često su nosile péplos, ili vuneni komad odjeće. U Grčkim pismima također se spominje “pokrivalo za glavu” (grčki peribólaion) i to u Pavlovim poslanicama (1. Korinćanima 11:15, NW).

Grci antičkog doba nisu imali običaj nositi obuću u kući, a ponekad niti van kuće. Prema riječima pjesnika Hesioda, seljani su nosili sandale od volove kože podstavljene filcom. Žene niskog rasta ponekad su nosile obuću s debelim plutenim potplatima kako bi se doimale višima.

Stavljanje zlatnih ukrasa

Vrlo čest bio je nakit izrađen od zlatnih pločica ukrašenih reljefnim prikazima, većinom životinja i biljaka. Drugi popularni ukrasi bili su skarabej i skaraboid, koje se obično nosilo na lančiću. Narukvice — koje se ponekad zvalo óphis (zmija) ili drákon (zmaj) — bile su omiljeni komadi nakita.

Iskopavanjima su bile otkrivene dijademe, medaljoni, ogrlice, privjesci, prstenovi i drugi nakit. Takvi predmeti za osobno uljepšavanje obično su bili izrađeni od zlata, željeza i bakra, a rjeđe od srebra, dok su perle bile od stakla ili poludragog kamenja.

Naušnice su također bile popularne. One su ponekad bile vidljivi simboli uzvišenog položaja, znakovi moći, ili se njima razmetljivo pokazivalo materijalno blagostanje. Bilo je uobičajeno da se djevojkama u ranoj dobi probuše uši.

Stilovi pletenja kose

U antičkoj Grčkoj postojalo je mnogo frizura i one su bile različite. Jedna od najpopularnijih frizura imala je razdjeljak na sredini glave a kosa je trakom u boji bila skupljena odostraga. Neke su žene nosile kosu uvijenu u punđu na vrhu glave. Druge su na čelu nosile kratke, ravne šiške. Ponekad su se oko čela vezale trake te su se sprijeda ukrašavale malim metalnim dugmetom. Da bi se napravilo umjetne kovrče koristilo se željezo za kovrčanje kose. Također je očito da su u Ateni klasičnog razdoblja mnoge žene bojale kosu. Retoričar Lukijan kritizirao je lakoumnost žena koje su upotrebljavale “strojeve” kako bi napravile kovrče i koje su rasipale silne novce svojih supruga na arapske boje za kosu.

Popularne frizure koje su nosile bogate Grkinje antičkog razdoblja bile su izvanredno pomno napravljene i iziskivale su puno vremena. Takve su frizure iziskivale mnogo sati izrade kod frizerke te mnogo novca, a bile su vrlo upadljive i privlačile su pažnju na osobu koja ih je nosila.

Žene koje se ukrašavaju

Upotreba šminke bila je još jedan istočnjački običaj koji su u Grčku donijeli trgovci i putnici. U petom stoljeću pr. n. e. Atenjanke su upotrebljavale olovo da bi pobjeljivale svoja lica. Crvenilo se usne, a za to se koristio ruž napravljen od morskih algi ili od korijenja biljaka. Obrve se naglašavalo čađom, a očne se kapke sjenčalo različitim preparatima (kao naprimjer antimon-sulfidom u prahu), dok se maskara izrađivala od kravljeg izmeta ili od smjese jajetovog bjelanjka i biljne smole.

Arheološka istraživanja u antičkim grčkim palačama, na grobljima i u naseljima iznijela su na svjetlo dana mnoštvo predmeta koji imaju veze s uljepšavanjem žena. Velik izbor naprava i pomagala uključuje ogledala, češljeve, svinute pribadače, elegantne male noževe, ukosnice, britve te minijaturne bočice za parfeme, kreme i boje.

Istinska ljepota

Unatoč izrugivanju od strane antičkih grčkih satiričara, otmjenost je, općenito govoreći, bila vrlo cijenjena osobina žene, osobina kojoj je žena u antičkoj Grčkoj posvećivala mnogo vremena, truda, brige i pažnje.

Kod kršćanke je to lako moglo poprimiti veću važnost od one koju je trebala pridavati duhovnim osobinama. Iz tog razloga apostol Petar ispravno naglašava da je najljepša i najvažnija odjeća koju žena može nositi “tajna osoba srca u neraspadljivom ruhu tihog i blagog duha, što ima veliku vrijednost u Božjim očima” (1. Petrova 3:3, 4, NW). Bilo koja žena koja nosi tu vrstu osobnog unutarnjeg ukrasa, zajedno s čistom, pristojnom odjećom, bit će uvijek lijepo odjevena u besprijekornom stilu i stilu koji ne zastarijeva. Pavao je pisao Timoteju: “Žene u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, ne pletenicama, ni zlatom, ili biserom, ili haljinama skupocjenima, nego dobrijem djelima kao što se pristoji ženama koje se obećavaju pobožnosti” (1. Timoteju 2:9, 10).

[Bilješka]

[Okvir na stranici 24]

Ukrasi i religija

Prikazi koji se nalaze na antičkim grčkim ukrasima vrlo su često religiozne prirode. Neki od njih su medaljoni koji prikazuju različite bogove i božice, naprimjer Artemidu, te polubogove, kao naprimjer Herkulesa. Vrlo česti darovi koje se posvećivalo svetištima širom Grčke bili su ukrasi s religioznim ritualnim prizorima. Odražavajući pogansko vjerovanje da ljudska duša nastavlja živjeti nakon smrti tijela, u grobove se zajedno s umrlom osobom stavljalo mnoge ukrasne predmete.

[Slike na stranici 23]

Lijevo: Partenon, hram posvećen božici Ateni

Gore: Zlatni medaljon s Artemidinim poprsjem

Desno: Djevojka odjevena u “himátion”

Dolje desno: Zlatna dijadema

Sasvim lijevo: Božica odjevena u “khitón” i “himátion” Lijevo: Zlatne narukvice na čijim su završecima zmijske glave

[Zahvala]

Gore desno: Acropolis Museum, Grčka

Sve ostale fotografije: National Archaeological Museum, Atena

[Zahvala na stranici 22]

Akropola u Ateni (Grčka)