Trebaš li se krstiti?

JEHOVINI svjedoci su u zadnje tri godine krstili skoro milijun osoba. To znači prosječno 824 krštena svaki dan, ili 4 osobe svakih 7 minuta. Je li to slika i prilika religioznog žara 15. i 16. stoljeća?

Nije, jer ovi pojedinci nisu kršteni nasilu, kao učesnici masovnog obraćenja ili uslijed emocionalnog poziva neke religioznog govornika. Kršteni su zato što je Isus Krist, Gospodar i Vođa kršćana, zapovjedio da se to čini. Slijedili su korake i postupke koje je Isus zacrtao i koje su prakticirali apostoli koje je on sam izabrao i obučavao.

Isus je nakon svog uskrsnuća i prije uzlaska na nebo svojim sljedbenicima dao sljedeći oproštajni nalog: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Matej 28:19, 20, Stvarnost). Od tog vremena nadalje bilo je to jedino krštenje u vodi koje je imalo Božje odobravanje.

Prema tome, Biblija pokazuje da su ti rani sljedbenici Krista postali “[Isusovi] svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8, St). Kako je Isus prorekao, posljedica njihovog propovijedanja i poučavanja bilo bi krštenje vjernika koji bi također postali sljedbenicima Krista.

Prvi slučaj o kojem se izvještava dogodio se u Jeruzalemu na dan Pentekosta 33. n. e. U to je vrijeme apostol Petar ‘stao s jedanaestoricom’ i govorio okupljenom mnoštvu o Isusu, Mesiji. Izvještaj kaže da im je njegov govor ‘ražalio srce’, te da su pitali što trebaju činiti. “Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isu[sa Kri]sta za oproštenje grijeha”, rekao je Petar. Posljedica je bila da su se oni ‘koji su rado primili riječ njegovu krstili, i u taj dan pristade oko tri tisuće duša’ (Djela apostolska 2:14-41). Kasniji izvještaji potvrđuju da je krštenju učenika prethodilo slušanje kršćanske poruke, vjerovanje u dobru vijest i pokajanje (Djela apostolska 8:12, 13, 34-38; 10:34-48; 16:30-34; 18:5, 8; 19:1-5).

Na koji način?

No, kako su ti novi učenici trebali biti kršteni u vodi? Je li to trebalo uslijediti, asperzijom (škropljenjem), infuzijom (polijevanjem glave) ili imerzijom (potpunim uranjanjem)? Što pokazuje biblijski izvještaj? Budući da nam je Isus ostavio uzor “da idemo njegovijem tragom”, na koji je način on bio kršten? (1. Petrova 2:21).

Biblija pokazuje da je Isus bio kršten u Jordanu, prilično velikoj rijeci. Nakon što je bio kršten, izišao je “iz vode” (Marko 1:10; Matej 3:13, 16). Isus je zapravo bio uronjen u rijeku Jordan. Krstio ga je Ivan koji je, tražeći prikladno mjesto gdje bi krštavao, izabrao mjesto u jordanskoj dolini blizu Salima, “jer ondje bješe mnogo vode” (Ivan 3:23). Iz riječi etiopskog eunuha proizlazi da je potpuno uranjanje u vodu bio uobičajen način krštenja kod Isusovih sljedbenika. Odazvavši se na Filipovo poučavanje, uskliknuo je: “Evo vode! Što mi priječi da budem kršten?” Zatim možemo zapaziti da “obojica (...) siđoše u vodu” i nakon toga “iziđoše iz vode” (Djela apostolska 8:36-39, St).

Pokazuje li i svjetovna povijest da su kršćani krštavali uranjanjem? Ona to zaista pokazuje. A zanimljivo je zapaziti da u nekim zemljama još uvijek postoje veliki bazeni za krštenje koji su prikladni za uranjanje. “Arheološki dokazni materijal uvjerljivo svjedoči o uranjanju kao uobičajenom načinu krštavanja tijekom prvih deset do četrnaest stoljeća”, navodi časopis Ministry. Zatim dodaje: “Sred ruševina ranokršćanskih zgrada, a također u drevnim crkvama koje su još uvijek u upotrebi, mogu se naći tragovi povijesti kršćanskog krštenja. Crteži u katakombama i crkvama, mozaici na podovima, zidovima i stropovima, isklesani reljefi i crteži u drevnim novozavjetnim manuskriptima pridodaju toj povijesti pojedinosti (...). Oni su, pored spisa crkvenih otaca, dodatni dokazni materijal da je uranjanje bio uobičajen način krštavanja rane crkve.”

New Catholic Encyclopedia potvrđuje: “Očito je da se u ranoj Crkvi krštavalo uranjanjem.” Stoga ne iznenađuje što u novinama nailazimo na naslove poput ovih: “Katolici vraćaju krštenje uranjanjem” (The Edmonton Journal, Kanada, 24. rujna 1983), “Krštenje uranjanjem nailazi na odobravanje ovdašnjih katolika” (St. Louis Post-Dispatch, 7. travnja 1985), “Mnogi katolici odlučuju se za krštenje uranjanjem” (The New York Times, 25. ožujka 1989), i “Krštenje uranjanjem doživljava preporod” (The Houston Chronicle, 24. kolovoza 1991).

Za koju svrhu?

Zašto je Isus zahtijevao da njegovi učenici budu kršteni? Pa, bio je to odgovarajući simbol njihovog potpunog predanja Bogu. “Dobra vijest” trebala se propovijedati diljem svijeta i trebalo je činiti učenike od ljudi iz ‘svih naroda’ (Matej 24:14, New World Translation; 28:19). To je značilo da Bog više ne saobraća isključivo sa židovskom nacijom, koja se sastojala od ljudi koji su mu bili predani od rođenja. Kornelije i njegova obitelj bili su prvi pogani, odnosno ne-Židovi, koji su prihvatili istinu o Isusu Kristu i bili kršteni.

Zagnjurenje pod vodu pokazivalo je da su oni koji su bili kršteni umrli načinu života usredotočenom na njih same. Njihovo podizanje iz vode simboliziralo je da otada žive za vršenje Božje volje te da je stavljaju na prvo mjesto u svom životu, kao što je to činio Isus (Matej 16:24). Krštenje “u ime oca i sina i svetoga Duha” pokazalo je da su upoznali i prihvatili istinu o svakom od njih te da ih kao takve priznaju (Matej 28:19; usporedi Djela apostolska 13:48). Krštenje je značilo samo početni korak poslušnosti Bogu i podvrgavanju njegovoj volji.

Pisma ne podržavaju opće prihvaćeno religiozno gledište da je krštenje sakrament, to jest, religiozna ceremonija koja udjeljuje krepost — milost, svetost ili duhovnu blagodat — onome koji biva kršten. Naprimjer, papinska bula pape Eugena IV, iz koje je citirano u prethodnom članku, kaže s obzirom na krštenje: “Svrha toga sakramenta je oproštenje svega grijeha, iskonskoga i sadašnjega; također i sve odgovarajuće kazne za grijeh. Uslijed toga ne nalaže se onima koji se krste nikakvo izvršenje pokore za grijehe počinjene u prošlosti; i ako umru prije nego počine neki grijeh, dospijevaju odmah u kraljevstvo nebesko i pred oči Božje.”

Međutim, Isus je bio kršten iako “grijeha ne učini” (1. Petrova 2:22). Osim toga, prema Pismima, oproštenje grijeha usljeđuje samo kroz otkupnu žrtvu Isusa Krista. Ananija je bodrio Saula iz Tarza: “Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojijeh, prizvavši ime Gospodina Isusa” (Djela apostolska 22:12-16, naglašeno od nas). Da, spasenje je moguće samo na temelju Isusove prolivene krvi i ‘prizivanjem njegovog imena’ s vjerom (Jevrejima 9:22; 1. Ivanova 1:7).

A što onda reći o Petrovim riječima u 1. Petrovoj 3:21? On tu kaže: “Ono što je ona unaprijed označivala, to jest krštenje, spasava sad i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista” (St). Petar je usporedio krštenje s Noinim iskustvom prolaženja kroz vode potopa (redak 20). Noa je, pokazavši neograničenu vjeru u Boga, gradio kovčeg za sačuvanje svoje obitelji (Jevrejima 11:7). Na sličan način, iskazujući vjeru u Jehovu Boga i njegovu pripremu za spasenje kroz Krista Isusa, ljudi danas mogu biti spašeni iz sadašnjeg zlog svijeta. Oni moraju također postupati u skladu s tom vjerom. Pokajanjem zbog grijeha, napuštanjem neispravnog načina života i bezrezervnim predanjem Jehovi Bogu u molitvi, upućena je Bogu molba za dobru savjest. No, grijesi se opraštaju i spasenje se omogućava na temelju Isusove žrtve i njegovog uskrsnuća nakon kojeg je on Bogu na nebu predstavio vrijednost te žrtve (1. Petrova 3:22).

Što ćeš ti učiniti?

Družiš li se već neko vrijeme s Jehovinim svjedocima? Možda si već u skladu s biblijskim načelima poduzeo potrebne promjene u svom životu, no nisi poduzeo korake predanja i krštenja. Možda želiš vršiti Božju volju, no možda se pribojavaš da će te krštenje obavezati. Zbog toga možda neko vrijeme radije ne želiš prihvatiti takvu obavezu i odgovornost. Na proslavi Gospodinove večere bilo je prošle godine skoro 11,5 milijuna prisutnih. Međutim, najveći broj onih koji su tijekom te godine sudjelovali u djelu propovijedanja dobre vijesti bio je ispod 4,5 milijuna. To znači da oko sedam milijuna osoba pokazuje izvjesno cjenjenje za Božju istinu, iako nisu kršteni Jehovini svjedoci. Naravno, neki od njih su mala djeca i novozainteresirane osobe. No, neki koji sudjeluju u djelu propovijedanja također još nisu kršteni. Ima mnogo njih koji su stekli točnu spoznaju iz Biblije, ali nisu se još u potpunosti okoristili Božjom pripremom za spasenje budući da se nisu krstili.

Važna točka koju trebaš imati na umu jest to da spoznaja o tome što Bog zahtijeva od tebe donosi odgovornost. “Jer koji zna dobro činiti i ne čini, grijeh mu je”, kaže Jakov 4:17. Ezehijel 33:7-9 pokazuje da je osoba koja je čula Božje zapovijedi i upute odgovorna izvršavati ih. Dakle, radi se o tome ima li netko iskrenu ljubav prema Bogu i istinsku želju ugoditi mu. Osoba koja uistinu ima takvu ljubav i želi biti u posebnom odnosu s Jehovom Bogom ne bi se suzdržavala predati mu bezrezervno svoj život. Krštenje je vanjski simbol tog predanja. To je neophodan korak prema spasenju. Pravi se vjernici krste (Djela apostolska 8:12).

Veličanstveni izgledi koje Bog nudi vjernim, predanim pojedincima u nadolazećem novom svijetu daleko su pretežniji od bilo kojih privremenih prednosti koje ovaj zli stari sustav stvari naizgled pruža. Strah pred ljudima nestaje kad razmišljamo o moćnoj Božjoj ruci (1. Korinćanima 10:22; 1. Petrova 5:6, 7). Zaista, sada je vrijeme da se upitamo kao što je etiopski eunuh upitao Filipa: “Što mi priječi da budem kršten?”

[Slika na stranici 7]

Pitaš li se, poput etiopskog eunuha: “Što mi priječi da budem kršten?”