Pitanja čitalaca (1)

■ Kako možemo pomagati u skupštini nekome čiji je rođak isključen?

Dobro je ako starješine i drugi u skupštini ukazuju toplu i ljubaznu pažnju kršćanima, koji se nalaze u takvim okolnostima, jer pokazujući ljubaznost i razumijevanje prema njima mogu pomoći djelujući protiv duševnog i duhovnog pritiska koji može nastati u takvim okolnostima. Ipak, kršćani koji imaju isključene rođake i oni koji žele pomoći, moraju imati jasno i ispravno gledište o isključenju.

Božja Riječ zapovijeda skupštini da isključi iz svoje sredine one, koji bez kajanja griješe (1. Korinćanima 5:11-13). To štiti skupštinu u cjelini od nečistoće i čuva njen dobar glas. No, vjerni kršćani u obitelji i drugi koji im žele osobno pomoći, trebaju također zaštitu. Zašto je to potrebno možemo uvidjeti ako razmotrimo što isključeni otkriva o stanju svog srca. Obrati pažnju na dvije slijedeće mogućnosti u vezi isključenja:

Prvo, kad je netko počinio ozbiljan grijeh, zbog koga je možda izgubio Božju milost te mogao biti isključen, pravni odbor duhovnih starješina sastaje se s njim. Možda je već shvatio neispravnost svog postupka, pokajao se u srcu i počeo pokazivati ‘djela dostojna pokajanja’ (Djela apostolska 26:20). Ako je to slučaj, starješine će ga ukoriti pomoću Božje Riječi, dati mu biblijski savjet da ‘poravna staze nogama svojim’ i molit će se zajedno sa njim za njega. Pošto se pokajao, nije ga potrebno isključiti ili ga smatrati isključenim od strane obitelji i drugih (1. Timoteju 5:20; Jevrejima 12:13; Jakov 5:14-16).a

Drugo, može biti da se grešnik još ne kaje kad se sastane sa pravnim odborom. Za vrijeme sastanka starješine možda mogu dostići njegovo srce i predočiti mu težinu njegovog grijeha. (Usporedi 2. Samuelova 12:1-13). Naravno, budući da sve do tada nije pokazao nikakva “djela dostojna pokajanja”, starješine trebaju biti uistinu oprezni kod utvrđivanja je li mu žao ili se samo stidi zato jer je bio uhvaćen na djelu (Luka 3:8). Brinući se o skupštini, oni trebaju biti potpuno uvjereni, da se on sada stvarno kaje i da je spreman ‘vratiti se Bogu čineći djela dostojna pokajanja’ (Djela apostolska 26:20). Ako su uvjereni da se kaje, on može ostati u skupštini i tada mu mogu pomagati starješine, njegova obitelj i drugi.

Zašto smo spomenuli ove dvije mogućnosti? Da bismo pokazali da je netko, tko je isključen, morao imati tada stvarno zlo srce ili je bio odlučan ostati na putu koji sramoti Boga. Petar je rekao, da je stanje takve osobe gore od stanja u kome se nalazila prije nego li je postala kršćaninom; ona je kao ‘svinja koja se okupala i vratila se valjati u blatu’ (2. Petrova 2:20-22). To bi trebalo pomoći kršćanskim rođacima i drugima da imaju ispravno stanovište o isključenom.

No, ljudski osjećaji i sklonosti mogu imati snažan utjecaj i otežavati ljudima postupati u suglasnosti s odlukom o isključenju, ako su u pitanju rođaci. (Usporedi 4. Mojsijeva 16:16-33.) Primjerice, vjerna kršćanka razumije, da isključenje njenog supruga znači prekid duhovnih veza, koje su prije postojale. On je svojim ponašanjem i posljedicama prekinuo duhovnu vezu između sebe i pravih kršćana. Njegova supruga će nastaviti i dalje pokazivati ljubav i poštovanje prema njemu kao mužu i poglavaru obitelji, kao što čine i žene čiji muževi nikada nisu bili vjernici (1. Petrova 3:1, 2). No neće moći imati duhovnu zajednicu s njim, razgovarati o biblijskim stvarima s njim i moliti se kako je nekada činila (Priče Salamunove 28:9). Sigurno će osjetiti taj gubitak.

Drugu vrstu gubitka mogu osjetiti kršćanski djeda i baka, čija su djeca isključena. Možda su običavali redovito posjećivati svoju djecu i tom prilikom uživati sa svojom unučadi. Sada su roditelji isključeni jer su odbacili Jehovina mjerila i putove. Tako i stanje u obitelji više nije isto. Naravno, djeda i baka moraju odlučiti moraju li održavati ograničenu vezu sa svojom isključenom djecom zbog neophodnih obiteljskih pitanja. A mogu ponekad pozvati i svoju unučad, da ih posjete. Kako li je žalosno, da djeca svojim nekršćanskim ponašanjem remete normalne ugodne trenutke koje bi njihovi roditelji imali sa svojom unučadi!

Ovi primjeri pokazuju zašto kršćani trebaju obratiti pažnju na naročitu potrebu, koja može postojati, kada je nekome u skupštini isključen bliski rođak. Apostol Pavao je poticao kršćane, da ‘tješe ožalošćene duše’, kojima može pripadati i vjerni kršćanski član obitelji (1. Solunjanima 5:14). Mi ne bi trebali ograničiti svoje utješne, ohrabrujuće riječi samo na jedan jedini puta, kada dođe do isključenja. Potreba za izgrađivanjem može postojati duže vremena. U nekom smislu može čak i porasti, budući da je vjerni član obitelji duže vremena lišen duhovne zajednice sa drugim članovima obitelji. Naravno, ne trebamo kod razgovora stalno spominjati isključenje. Trebamo nastojati biti prijazni, iskreno zainteresirani i prije svega duhovno prožeti (Priče Salamunove 15:23; Propovjednik 12:10).

Mnogo dobra se može učiniti, ako pružimo svoje kršćansko društvo. Ponekad se može osjećati odijeljenim i kršćanin čiji je partner isključen. Kako smo već spomenuli, isključeni partner je dokazao da on nije osoba s kojom mi želimo biti zajedno. Zato trebamo paziti da se ne bi družili sa isključenim samo zato, jer želimo posjetiti ili pomagati drugom kršćanskom bračnom drugu. Možda možemo posjetiti vjernog supružnika tada kada se zna da isključeni nije kod kuće.

Mi trebamo pomoći svojoj braći i sestrama čiji su rođaci isključeni, da osjete istinitost nadahnutih riječi: “Ima prijatelja koji je bliži od (tjelesnog) brata”, ili drugog tjelesnog rođaka (Priče Salamunove 18:24, NS). Možda ne možemo popraviti svu štetu ili nadoknaditi sav gubitak, koji je prouzročio isključeni svojim kršćanskim rođacima. Ipak, ako smo svjesni naročitih potreba takvih kršćana, ‘možemo tješiti one, koji se nalaze u bilo kakvoj nevolji’, uključujući i takvu osobu. Ljubazno možemo jačati one koji imaju takvu naročitu potrebu (2. Korinćanima 1:3, 4; Jevrejima 12:12, 13).

[Bilješka]