Više od 50 godina odazivanja na poziv ‘prijeđi’

ISPRIČAO EMMANUEL PATERAKIS

Prije devetnaest stoljeća, apostol Pavao primio je neobičan poziv: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” Pavao je spremno prihvatio ovu novu priliku za ‘navješćivanje evanđelja’ (Djela apostolska 16:9, 10, Duda-Fućak). Iako poziv koji sam ja primio ne datira iz tako davnog doba, ipak je prošlo već 50 godina otkako sam pristao ‘prijeći’ u nova područja u duhu Izaije 6:8: “Evo mene, poš[a]lji mene.” Zbog svojih brojnih putovanja dobio sam nadimak Vječni Turist, no moja djelatnost nije imala mnogo sličnosti s turizmom. Više puta kad sam došao u svoju hotelsku sobu kleknuo sam i zahvalio Jehovi na njegovoj zaštiti.

RODIO sam se 16. siječnja 1916, u Hierápetri na Kreti, u duboko religioznoj pravoslavnoj obitelji. Još dok sam bio dojenče, mama je mene i moje tri sestre nedjeljom vodila u crkvu. Otac je radije ostao kod kuće i čitao Bibliju. Jako sam volio svog oca — poštenog, čestitog i blagog čovjeka — a njegova smrt, kad sam imao devet godina, duboko me pogodila.

Sjećam se da sam, kad sam imao pet godina, u školi pročitao tekst koji je glasio: “Sve što je oko nas obznanjuje Božje postojanje.” Dok sam odrastao, bio sam sasvim uvjeren u to. Zato sam, u dobi od 11 godina, odlučio napisati sastav na temu iz Psalma 104:24: “Kako je mnogo djela tvojih, Gospodine! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.” Fascinirala su me čuda prirode, čak i tako jednostavne stvari kao što su sjemenke opremljene sitnim krilašcima kako bi ih vjetar odnio iz hlada matičnog stabla. Tjedan dana nakon što sam predao svoj sastav, nastavnik ga je pročitao pred čitavim razredom, a zatim pred čitavom školom. U to su se vrijeme nastavnici borili protiv komunističkih ideja te im je bilo drago što su čuli moju obranu Božjeg postojanja. A što se mene tiče, meni je samo bilo drago što sam mogao izraziti svoju vjeru u Stvoritelja.

Odgovori na moja pitanja

Još uvijek se živo sjećam svog prvog susreta s Jehovinim svjedocima početkom 1930-ih. Emmanuel Lionoudakis propovijedao je u svim gradićima i selima na Kreti. Uzeo sam od njega nekoliko brošurica, no brošurica s naslovom Gdje su mrtvi? privukla mi je pažnju. Imao sam tako morbidan strah od smrti da nisam čak ni ulazio u sobu u kojoj je otac umro. Dok sam uvijek iznova čitao tu brošuricu i upoznavao što Biblija uči o stanju mrtvih, osjećao sam kako moj praznovjerni strah nestaje.

Jednom godišnje tijekom ljeta, Svjedoci su posjećivali naš gradić i donijeli mi još literature za čitanje. Moje se razumijevanje Pisama malo-pomalo povećavalo, no i dalje sam išao u Pravoslavnu crkvu. Međutim, knjiga Deliverance (Oslobođenje) pokazala se prekretnicom. U njoj je bila jasno pokazana razlika između Jehovine organizacije i Sotonine. Otada sam počeo redovitije proučavati Bibliju i svu literaturu Društva Watch Tower do koje sam mogao doći. Budući da su Jehovini svjedoci u Grčkoj bili zabranjeni, proučavao sam potajno noću. Ipak, toliko sam bio oduševljen onim što sam učio da se nisam mogao suzdržati a da ne govorim svakome o tome. Nije potrajalo dugo, a policija se počela zanimati za mene, posjećujući me redovito u bilo koje doba dana ili noći kako bi tražila literaturu.

Godine 1936. prisustvovao sam prvi put sastanku u Iráklionu, udaljenom 120 kilometara. Bio sam tako sretan što sam upoznao Svjedoke. Većina njih bili su jednostavni ljudi, uglavnom zemljoradnici, no oni su mi pomogli da se uvjerim da je ovo istina. Odmah tamo predao sam se Jehovi.

Moje je krštenje događaj koji nikad neću zaboraviti. Jedne noći godine 1938, brat Lionoudakis odveo je dvije osobe s kojima sam proučavao Bibliju i mene po mrklom mraku na plažu. Nakon što se pomolio, uronio nas je u vodu.

Hapšenje

Moj prvi odlazak u službu propovijedanja bio je, bez pretjerivanja, jako uzbudljiv. Sreo sam starog školskog prijatelja koji je postao svećenik, i vodili smo vrlo dobar razgovor. No kasnije mi je objasnio da me zbog episkopove naredbe mora uhapsiti. Dok smo u gradonačelnikovom uredu čekali da iz susjednog sela dođe policija, vani se okupilo mnoštvo ljudi. Stoga sam uzeo grčki Novi zavjet koji je bio u uredu i počeo im držati predavanje na temelju 24. poglavlja Mateja. Isprva ljudi nisu htjeli slušati, no svećenik se umiješao. “Pustite ga neka govori”, rekao je. “To je naša Biblija.” Imao sam priliku govoriti sat i pol. Dakle, prvog dana u službi propovijedanja imao sam priliku održati i svoje prvo javno predavanje. Budući da policija još uvijek nije stigla kad sam završio, gradonačelnik i svećenik odlučili su organizirati grupu ljudi koja će me istjerati iz grada. Iza prvog zavoja na ulici počeo sam trčati što sam brže mogao kako bih se sklonio od kamenja koje su bacali.

Sljedećeg su me dana dva policajca, u pratnji episkopa, uhapsila na radnom mjestu. U policijskoj stanici mogao sam im svjedočiti iz Biblije, no budući da moja biblijska literatura nije imala episkopov žig, što je bio zakonski zahtjev, optužili su me za prozelitizam i raspačavanje nedozvoljene literature. Bio sam na slobodi do sudske rasprave.

Suđenje je uslijedilo mjesec dana kasnije. U svoju sam obranu istaknuo da sam samo poslušao Kristovu zapovijed da propovijedamo (Matej 28:19, 20). Sudac je sarkastično odgovorio: “Drago dijete, Onoga tko je to zapovjedio razapeli su. Ja, nažalost, nisam ovlašten osuditi te na sličnu kaznu.” Međutim, u moju obranu ustao je mladi odvjetnik koga nisam poznavao, i rekao je da bi sud, s obzirom na toliko prevladavajući komunizam i ateizam, trebao biti ponosan što ima mladih ljudi koji su spremni braniti Riječ Božju. Zatim je došao i srdačno mi čestitao na mojoj pismenoj obrani, koja se nalazila u mom dosjeu. Impresioniralo ga je što sam tako mlad, te se ponudio da me besplatno brani. Umjesto minimalne kazne od tri mjeseca, osudili su me na samo deset dana zatvora i na novčanu kaznu od 300 drahmi. Takvo je protivljenje samo još ojačalo moju odlučnost da služim Jehovi i da branim istinu.

Jednom drugom prilikom kad su me uhapsili, sudac je primijetio kako vješto citiram iz Biblije. Zamolio je episkopa da napusti njegov ured, rekavši: “Izvršili ste svoj zadatak. Sada ću se ja pobrinuti za njega.” Tada je izvadio svoju Bibliju i čitavo poslijepodne razgovarali smo o Božjem Kraljevstvu. Takvi su me događaji hrabrili da nastavim usprkos teškoćama.

Smrtna kazna

Godine 1940. dobio sam poziv za vojsku te sam pismeno objasnio zašto se ne mogu odazvati na poziv. Dva dana kasnije uhapsili su me i policija me jako pretukla. Poslali su me na frontu u Albaniju, gdje su me izveli pred vojni sud zato što se nisam htio boriti. Vojne su mi vlasti rekle da njih toliko ne zanima jesam li u pravu ili nisam koliko ih zanima kako bi moj primjer mogao utjecati na vojnike. Osudili su me na smrt, no zbog pravne pogreške kazna je, na moje veliko olakšanje, ublažena na deset godina prisilnog rada. Sljedećih nekoliko mjeseci svog života proveo sam u vojnom zatvoru u Grčkoj pod vrlo teškim uvjetima, od čega još uvijek imam tjelesne posljedice.

Ipak, zatvor me nije zaustavio u propovijedanju. Daleko od toga! Bilo je lako započeti razgovore, jer su mnogi htjeli znati zašto je civil u vojnom zatvoru. Jedan takav razgovor s iskrenim mladim čovjekom doveo je do biblijskog studija u zatvorskom dvorištu. Trideset osam godina kasnije ponovno sam ga sreo na pokrajinskom sastanku. Prihvatio je istinu i služio kao nadglednik skupštine na otoku Lefkásu.

Kad su 1941. Hitlerove vojske upale u Jugoslaviju, premjestili su nas dalje na jug u zatvor u Prevezu. Na tom su putovanju naš konvoj napali njemački bombarderi, a mi zatvorenici nismo dobivali nikakvu hranu. Kad sam pojeo malo kruha koji sam imao, molio sam se Bogu: “Ako je tvoja volja da umrem od gladi nakon što si me izbavio od smrtne kazne, onda neka bude tvoja volja.”

Sljedećeg dana za vrijeme prozivke jedan me oficir pozvao na stranu i, nakon što je saznao odakle sam, tko su mi roditelji i zašto sam u zatvoru, rekao mi je neka pođem s njim. Doveo me u oficirsku kantinu u gradu, odveo do stola na kojem je bio kruh, sir i pečena janjetina, te mi je rekao neka se poslužim. No objasnio sam mu da mi savjest ne dopušta da jedem, jer drugih 60 zatvorenika nemaju što jesti. Oficir je odgovorio: “Ne mogu nahraniti sve! Tvoj je otac bio jako velikodušan prema meni. Imam moralnu obavezu prema tebi, ali ne i prema drugima.” “Onda ću se jednostavno vratiti”, odgovorio sam. Na trenutak je razmišljao i tada mi je dao veliku torbu da u nju stavim toliko hrane koliko može stati.

Kad sam se vratio u zatvor, stavio sam torbu na pod i rekao: “Gospodo, to je za vas.” Upravo prethodnu večer, optužili su me da sam kriv za tešku situaciju drugih zatvorenika zato što se zajedno s njima ne molim Djevici Mariji. Međutim, jedan me komunist branio. Sada kad je vidio hranu, rekao je drugima: “Gdje je vaša ‘Djevica Marija’? Rekli ste da ćemo zbog ovog čovjeka umrijeti, no on je taj koji nam donosi hranu.” Tada se obratio meni i rekao: “Emmanuele! Hajde, pomoli se.”

Ubrzo nakon toga, zbog prodiranja njemačke vojske, zatvorski su stražari pobjegli, oslobodivši zarobljenike. Otišao sam u Patras kako bih našao druge Svjedoke prije nego što sam krajem svibnja 1941. krenuo u Atenu. Tamo sam uspio nabaviti nešto odjeće i cipele i prvi put nakon više od godinu dana mogao sam se okupati. Sve do kraja okupacije, Nijemci su me redovito zaustavljali dok sam propovijedao, ali me nikad nisu uhapsili. Jedan je od njih rekao: “U Njemačkoj strijeljamo Jehovine svjedoke. Ali ovdje bismo voljeli da su svi naši neprijatelji Svjedoci!”

Poslijeratne aktivnosti

Kao da se u Grčkoj nije već dovoljno ratovalo, od 1946. do 1949. zemlju je nastavio razdirati građanski rat, odnoseći tisuće ljudskih života. Braća su trebala mnogo ohrabrenja da bi ostala jaka u vrijeme kad su samo zbog pohađanja sastanaka mogla biti uhapšena. Nekoliko braće bilo je zbog svog neutralnog stava osuđeno na smrt. No usprkos tome, mnogi su povoljno reagirali na poruku Kraljevstva, a svaki smo tjedan imali jedno ili dva krštenja. Godine 1947. počeo sam danju raditi u uredu Društva u Ateni, a noću posjećivati skupštine kao putujući nadglednik.

Godine 1948. razveselio me poziv da pohađam Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, u Sjedinjenim Državama. No imao sam jedan problem. Zbog prijašnjih kažnjavanja nisam mogao dobiti pasoš. Međutim, jedan čovjek s kojim sam proučavao Bibliju bio je u prijateljskim odnosima s nekim generalom. Zahvaljujući tom interesentu, za samo nekoliko tjedana, dobio sam svoj pasoš. No zabrinuo sam se kad su me, kratko vrijeme prije nego što sam trebao otputovati, uhapsili zbog raspačavanja Kule stražare. Jedan me policajac odveo do šefa Službe državne sigurnosti u Ateni. Na moje veliko iznenađenje, to je bio jedan od mojih susjeda! Policajac je objasnio zašto su me uhapsili i dao mu je paket časopisa. Moj je susjed uzeo hrpu časopisa Kula stražara sa svog pisaćeg stola i rekao mi: “Nemam najnoviji broj. Mogu li ga dobiti?” Kakvo li je olakšanje bilo vidjeti Jehovinu ruku u takvim stvarima!

Pohađanje 16. razreda Gileada, 1950. godine, bio je doživljaj koji me obogatio. Na kraju sam dobio dodjelu na Cipar, gdje sam ubrzo ustanovio da je protivljenje svećenstva jednako žestoko kao u Grčkoj. Često smo se suočavali s gomilama vjerskih fanatika koje su pravoslavni svećenici nahuškali do bjesnila. Godine 1953. nisu mi produžili vizu za Cipar, te sam dobio novu dodjelu u Istanbul u Turskoj. I tamo je moj boravak opet bio kratak. Zbog političkih napetosti između Turske i Grčke morao sam, usprkos dobrim rezultatima u djelu propovijedanja, otići na novu dodjelu — u Egipat.

Dok sam bio u zatvoru, prisjećao bih se Psalma 55:6, 7. David je tamo izrazio čežnju da pobjegne u pustinju. Nikad nisam pomislio da ću se jednog dana naći upravo tamo. Godine 1954, nakon iscrpljujućeg višednevnog putovanja vlakom i čamcem po Nilu, konačno sam stigao na svoje odredište — Kartum, u Sudanu. Sve što sam poželio bilo je da se istuširam i odem u krevet. No zaboravio sam da je podne. Opekao sam se vodom iz rezervoara koji je bio na krovu i nekoliko mjeseci morao sam nositi tropski šljem sve dok mi tjeme nije zacijelilo.

Tamo sam se često osjećao izolirano, bio sam sâm usred Sahare, tisuće kilometara udaljen od najbliže skupštine, no Jehova me podržavao i davao mi snagu da nastavim. Ponekad sam dobio ohrabrenje iz izvora iz kojeg sam to najmanje očekivao. Jednog dana upoznao sam direktora Kartumskog muzeja. Bio je otvoren, te smo vodili zanimljiv razgovor. Kad je saznao da sam grčkog porijekla, upitao me da li bih mu učinio uslugu i otišao s njim u muzej kako bih mu preveo neke natpise na artefaktima pronađenim u jednoj crkvi iz šestog stoljeća. Nakon što smo pet sati proveli u zagušljivom podrumu, pronašao sam tanjurić na kojem je bilo upisano Jehovino ime, Tetragramaton. Zamislite samo kako sam se obradovao! U Evropi nije neobično da se u crkvama vidi božansko ime, ali jako je neobično naći ga usred Sahare!

Nakon međunarodnog kongresa 1958, dobio sam dodjelu da kao zonski nadglednik posjetim braću u 26 zemalja i područja na Srednjem i Bliskom istoku i oko Mediterana. Često nisam znao kako ću se izvući iz neke teške situacije, no Jehova se uvijek pobrinuo za izlaz.

Uvijek me se dojmilo kako se Jehovina organizacija brine za izolirane Svjedoke u nekim zemljama. Jednom prilikom upoznao sam brata iz Indije koji je radio na naftnom polju. Očigledno je bio jedini Svjedok u toj zemlji. U svom ormariću imao je publikacije na 18 različitih jezika koje je davao svojim radnim kolegama. Čak i u ovoj zemlji, u kojoj su sve strane religije bile strogo zabranjene, naš brat nije zaboravio svoju odgovornost da propovijeda dobru vijest. Njegovi su kolege bili impresionirani kad su vidjeli da je njegova religija poslala svog predstavnika da ga posjeti.

Godine 1959. posjetio sam Španjolsku i Portugal. Tada su obje zemlje bile pod vojnom diktaturom, a djelo Jehovinih svjedoka bilo je strogo zabranjeno. U roku od mjesec dana mogao sam voditi više od sto sastanaka, hrabreći braću da usprkos poteškoćama ne odustanu.

Više nisam sam

Preko 20 godina služio sam Jehovi u punovremenoj službi kao samac, no odjednom sam se umorio od stalnog putovanja bez nekog trajnog prebivališta. Nekako u to vrijeme upoznao sam Annie Bianucci, specijalnu pionirku u Tunisu. Vjenčali smo se 1963. Njena ljubav prema Jehovi i istini, njena odanost prema službi propovijedanja zajedno s njenom umjetnošću poučavanja i poznavanjem jezikâ pokazali su se pravim blagoslovom u našoj misionarskoj i pokrajinskoj službi u sjevernoj i zapadnoj Africi i u Italiji.

U kolovozu 1965. moja supruga i ja dobili smo dodjelu u Dakar, u Senegalu, gdje sam imao prednost organizirati mjesnu podružnicu. Senegal je bila zemlja koja je bila poznata po svojoj religioznoj toleranciji, za što je nesumnjivo bio zaslužan njen predsjednik, Leopold Senghor, jedan od malobrojnih afričkih šefova države koji su pisali malavijskom predsjedniku Bandi, pružajući podršku Jehovinim svjedocima za vrijeme užasnog progonstva koje je u Malaviju uslijedilo tijekom 1970-ih.

Jehovin bogati blagoslov

Godine 1951, kad sam putovao iz Gileada na Cipar, imao sam sedam kovčega. Kad sam odlazio iz Turske, imao sam ih samo pet. No budući da sam toliko putovao, morao sam se naviknuti na ograničenje prtljage od 20 kilograma, što je uključivalo i moju arhivu i “minijaturni” pisaći stroj. Jednog dana rekao sam bratu Knorru, tadašnjem predsjedniku Društva Watch Tower: “Vi me čuvate od materijalizma. Zbog vas moram živjeti sa 20 kilograma prtljage, i dobro mi ide.” Nikad nisam osjećao da mi nešto nedostaje zato što ne posjedujem mnoge stvari.

Najveći problem na mojim putovanjima bio je ulazak u pojedine zemlje i izlazak iz njih. Jednog je dana, u zemlji u kojoj je djelo bilo zabranjeno, carinik počeo premetati moju arhivu. To je predstavljalo opasnost za Svjedoke u toj zemlji, zato sam iz sakoa izvadio pismo svoje supruge i rekao cariniku: “Vidim da volite čitati pisma. Da li biste željeli pročitati i ovo pismo moje supruge koje nije u arhivi?” Zbunjeno se ispričao i propustio me.

Moja supruga i ja služimo od 1982. kao misionari u Nici, u južnoj Francuskoj. Zbog slabog zdravlja ne mogu više toliko raditi kao nekad. No to ne znači da imamo manje radosti. Vidimo da ‘trud naš nije uzaludan’ (1. Korinćanima 15:58). Radujem se što mogu vidjeti kako mnogi pojedinci s kojima sam tijekom godina imao prednost proučavati te više od 40 članova moje obitelji vjerno služe Jehovi.

Nimalo ne žalim žrtve koje je sa sobom donijelo odazivanje na poziv “prijeđi”. Uostalom, nijedna od žrtava koje donosimo ne može se usporediti s onim što su Jehova i njegov Sin, Krist Isus, učinili za nas. Kad se u mislima osvrnem natrag na proteklih 60 godina otkako sam upoznao istinu, mogu reći da me Jehova obilno blagoslovio. Kao što kažu Priče Salamunove 10:22: “Blagoslov Gospodinov obogaćava.”

Nema sumnje, Jehovina je “dobrota (...) bolja od života” (Psalam 63:3). Kako se starosne tegobe stalno povećavaju, često u svojim molitvama spominjem psalmistove nadahnute riječi: “U tebe se, Gospodine, uzdam, nemoj me ostaviti pod sramotom vječnom. Jer si ti nadanje moje, Gospodin je Gospodin pouzdanje moje od mladosti moje. Bože! ti si me učio od mladosti, i do danas kazujem čudesa tvoja. Ni u starosti i kad osijedjeh nemoj me ostaviti” (Psalam 71:1, 5, 17, 18).

[Slika na stranici 25]

Sa svojom suprugom, Annie, danas

“Divan dar od Jehove”

KULA STRAŽARA od 1. svibnja 1996. sadržavala je temeljitu raspravu o kršćanskoj neutralnosti i o tome kako možemo uravnotežiti svoje odgovornosti prema Jehovi i prema “cezaru” (Matej 22:21, NW). Mnogi su izrazili cijenjenje za nove informacije koje su bile iznesene. Jedan je primjer sljedeće pismo, koje je napisao Svjedok iz Grčke i adresirao ga na Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka:

“Želim izraziti svoju najdublju zahvalnost svima vama, draga braćo, što se tako dobro brinete za nas u duhovnom pogledu. Nakon što sam oko devet godina proveo u zatvoru zbog svoje kršćanske vjere, uistinu cijenim divne misli u Kuli stražari od 1. svibnja 1996 (Izaija 2:4). To je divan dar od Jehove (Jakov 1:17).

Dok sam uživao čitajući te članke, sjetio sam se primjedbe iz jedne ranije Kule stražare (1. kolovoza 1994, stranica 14): ‘Nema sumnje, razumnost je dragocjeno svojstvo, svojstvo koje nas navodi da sve više ljubimo Jehovu.’ Da, braćo, zahvalan sam Jehovi što sam dio njegove dobrostive organizacije pune ljubavi, koja nesumnjivo odražava njegovu mudrost (Jakov 3:17).

Pojačano svjetlo u Kuli stražari od 1. svibnja dobro je prihvaćeno ovdje u Grčkoj, naročito od onih koji su nekoliko godina proveli u zatvoru ili koji se još uvijek nalaze u zatvoru zbog svoje vjere. Hvala vam još jednom. Neka vas Jehova jača svojim duhom kako biste nastavili opskrbljivati nas tako dragocjenom duhovnom hranom u ovim nemirnim vremenima.”