Radosna ustrajnost na Bliskom istoku
Ovaj uzbudljiv izvještaj dolazi od Jehovinih svjedoka iz Libanona
NAŠA službena 1990. godina započela je žestokom naizmjeničnom artiljerijskom vatrom u Bejrutu. Zatim je bio mir koji je trajao od kraja rujna 1989. do siječnja 1990.
Tokom tih mjeseci izviješten je novi najveći broj od 2 659 objavitelja (u studenom), u usporedbi sa 2 467 u 1989. službenoj godini. Četrdeset i četiri osobe su krštene, i svakog mjeseca prosječno je 65 objavitelja sudjelovalo u pomoćnoj pionirskoj službi. Po prvi put je izviješteno više od 2 000 biblijskih studija, i počeli smo predviđati što bi se moglo postići u budućnosti.
No, ponovo je buknuo rat u Istočnom Bejrutu, gdje je smješteno najviše skupština, i mnoštvo naše braće moralo je pobjeći u druge dijelove zemlje. Danima nismo imali vezu sa skupštinama u napadnutim područjima, i izvještaji službe propovijedanja bili su nepotpuni. Ipak, braća koja su se rasijala povezala su se sa skupštinama na područjima na koja su pobjegli, i rad od kuće do kuće nastavio se sa izvanrednim rezultatima širom zemlje. Međutim, mnogi domovi naše braće bili su ili spaljeni ili oštećeni u toku bombardiranja. Jedna je sestra izgubila život.
Mi smo s povjerenjem gledali na Jehovu za pomoć i vodstvo. Hrabri pioniri dobrovoljno su se javili da zajedno s hranom i vodom, duhovno opskrbe našu braću u predjelima pod opsadom. Potaknuti ljubavlju prema Jehovi i našoj braći, čak su se izlagali opasnosti prelazeći ceste koje su bile minirane. Dano je divno svjedočanstvo, jer su ljudi vidjeli pomoć koja je dolazila obiteljima naše braće. Vidjeli su što može učiniti prava ljubav kad su svi ujedinjeni u obožavanju jedinog istinitog Boga, Jehove (Ivan 13:34, 35; 15:13).
Tokom službene godine, braći nije nedostajao ni jedan jedini broj naših časopisa. Kao što je već bio slučaj s Kulom stražarom, počeo se simultano s engleskim jezikom izdavati časopis Probudite se! na arapskom, započevši s brojem od 8. siječnja 1990. Svjedoci i zainteresirane osobe bili su presretni. Također je bilo dirljivo vidjeti nove publikacije na arapskom jeziku, kao što su brošura Trebaš li vjerovati u Trojsvto? i knjige Biblija — Riječ Božja ili čovječja? i Moja knjiga biblijskih priča.
Ti duhovni darovi bili su pribavljeni usprkos zatvaranju mnogih tvornica i drugih ustanova u Bejrutu. Ekonomska situacija loša je u cijeloj zemlji. Mnoga mjesta nemaju ni struje ni vode ni telefona. A sada, dopustimo da neka naša braća ispričaju kako su našli radost čak i dok su se borili sa razornim djelovanjem rata koji traje već 15 godina.
“Pozitivna strana”
Brat u Bejrutu piše: “Prije svega, iskreno zahvaljujem Jehovi što nas je sačuvao unutar svoje organizacije čistog obožavanja usprkos svim teškim uvjetima s kojima smo se suočili. Za vrijeme nedavnih događaja, imao sam neka iskustva koja su mi donijela radost i smatram ih pozitivnom stranom rata.
Za vrijeme teškog bombardiranja, sjedili smo sa susjedima na stepenicama jer je to najsigurnije mjesto dok padaju granate. Uvijek smo s njima razgovarali o Božjem Kraljevstvu kao jedinom rješenju za probleme čovječanstva, i često smo se molili našem Bogu, Jehovi. To je svima postalo poznato.
Katkada je artiljerijska vatra trajala danima i nismo mogli posjetiti sastanke. Stoga sam nosio časopis Kulu stražaru sa sobom i proučavao je dok sam sjedio na stepenicama. To je izazvalo zanimanje naših susjeda. Neki od njih nisu razgovarali s nama jer smo Jehovini svjedoci. Ali kad je naša kuća bila pogođena granatom, čudili su se ljubavi koju su pokazala naša braća. Sada su željeli razgovarati s nama. To nam je omogućilo da zaključimo nekoliko pretplata na časopis Probudite se!
Ova iskustva učinila su me odlučnim da i dalje govorim o istini. Jehova zaslužuje naše potpuno obožavanje, naše potpuno poštovanje i svu slavu.”
“Jehovino ime je spasilo moj život”
Brat iz skupštine Ras Bejrut izvještava: “Moja supruga, naša dva dječačića i ja započeli smo dan sa službom propovijedanja od kuće do kuće u zapadnom dijelu Bejruta. Poslijepodne smo imali u mojoj kući sastanak na engleskom jeziku. U 18.30 sati bio je mrak. Jedini ljudi na cesti bili su naoružani muškarci. Padale su bombe. Većina stanovnika naše zgrade je pobjegla. Nije bilo ni vode ni struje. Tada smo začuli kucanje na vratima.
Misleći da bi to mogao biti netko od naših susjeda koji je trebao vode ili kruha, moja supruga je otvorila vrata. Tamo su stajala četiri naoružana muškarca. Uperili su puške u moju ženu i upitali za mene po imenu. Tog tjedna je na taj način devetero muškaraca bilo odvedeno iz svojih domova i odmah ubijeno. Kad su me naoružani muškarci ugledali, uperili su svoje automatske puške u moju glavu i naredili da pođem s njima. Odgovorio sam im: ‘Poći ću s vama. Ali, dozvolite da se najprije obučem.’ Molio sam se Jehovi svim srcem, tražeći da mi pomogne. Kad sam završio s molitvom osjećao sam se veoma opušteno i počeo promatrati te naoružane i grozne muškarce kao obične ljude. Mogao sam neustrašivo razgovarati s njima.
Upitao sam ih: ‘Što želite od mene? Razgovarajmo malo u kući prije nego što odemo.’ Dok smo bili u dnevnoj sobi njihov vođa me upitao: ‘S kojim pravom vi ulazite u kuće i propovijedate ljudima?’ Odgovorio sam: ‘Vi nosite pušku da silom provedete svoju volju, i nitko vam ne stoji na putu. Ja nosim dobru vijest mira koju nam je Isus zapovijedio da propovijedamo.’ Zatim sam objasnio vjerovanje i djelatnost Jehovinih svjedoka. Čim sam spomenuo Jehovino ime, oni su rekli: ‘Bit će dovoljno da vas ovdje ispitamo. Nema potrebe da vas vodimo sa sobom.’ Jedan od njih je očigledno poznavao brata. Rekao je: ‘Ovaj je poput Jarjoura.’
Svjedočili smo tim naoružanim muškarcima i odgovarali na njihova pitanja sat i pol. Zatim, umjesto da me odvedu u prtljažniku svojih kola kao što su to učinili s drugima, oni su se ispričali, poljubili me, ponudili svoju pomoć ako mi ikad bude potrebna, i otišli. Ja sam cijelo vrijeme osjećao Jehovinu zaštitu. Sudjelovanje u radu od kuće do kuće tog jutra i prisustvovanje poslijepodnevnom sastanku ojačalo me da stojim nepokolebljivo. Uistinu, Jehovino ime je spasilo moj život” (Poslovice 18:10).
“Okruživala nas je Jehovina briga”
Drugi brat iz Bejruta piše: “Bila je srijeda, 31. siječnja 1990. Dok sam zajedno s bratom radio u sestrinoj kući, ponovo je započela borba. Svuda su eksplodirale bombe. Zbog žestoke bitke nismo se mogli vratiti kući. Sestra je bila veoma gostoljubiva, iako je imala samo nekoliko komadića kruha.
Jako sam bio zabrinut za svoju ženu jer je Filipinka i nije bila navikla na ratno nasilje. Sljedećeg dana, međutim, mogao sam otići kući. Hrpe namještaja blokirale su ceste, ali hvala Jehovi, moja je obitelj bila neozlijeđena. Nakon kratkog mira, ponovo je započela teška artiljerijska vatra. Sakrili smo se u bratovoj kući koja se nalazila blizu naše. Bilo nas je petero — moja žena, moj dvogodišnji sin, ja, moj brat i njegova žena. Svuda naokolo padale su bombe, granate i rakete, ali okruživala nas je Jehovina briga. Prošla su dva dana teške artiljerijske vatre, za koje smo vrijeme stalno ležali na zemlji sa mirisom bombi u nosnicama.
Dok smo slušali eksplozije sjećali smo se Davidovih riječi iz Psalma 18:1-9, 16-22, 29, 30. U tim teškim trenucima i usprkos svemu što se događalo, bili smo sretni i čak smo bili u stanju nasmijati se. Molili smo se Jehovi, da, ako trebamo umrijeti, neka bismo umrli lako, bez patnji. Imali smo čvrstu nadu u uskrsnuće.
Sljedeći dan bio je nevjerojatan. Oko 25 bombi palo je nedaleko kuće gdje smo bili sakriveni, ali nijedna nas nije ozlijedila. Možete li zamisliti naše osjećaje kad smo shvatili da nas je Jehova zaštitio? Slijedećeg jutra smo smjesta odlučili bježati. Moj je automobil bio jedini na ulici koji nije bio spaljen. Vozio sam između mina i bombi, i hvala Jehovi, uspjelo nam je pobjeći na područje koje je bilo malo mirnije od našeg. Tamo su nas naša braća s ljubavlju opskrbila odjećom, hranom i novcem.
Usprkos svim teškoćama, osjećali smo se sretnima, jer je Jehova bio s nama. Bilo je gotovo kao da je on poslao svoje anđele da ne dopuste bombama da padnu na nas (Psalam 34:7). Da, naša radost bila je velika. No, naša radost bit će veća nakon što preživimo Harmagedon.”
Brza pomoć na djelu!
Neka područja Bejruta izgledala su kao da ih je zadesio potres. Mnoge kuće naše braće bile su oštećene ili srušene. Kad je nastala nedavna kriza, Odbor podružnice organizirao je odbor za brzu pomoć da se brine za potrebe braće. On je počeo djelovati 16. veljače 1990, baš u vrijeme kad smo napokon mogli krenuti na područja zahvaćena nedaćama. Svrha ovog odbora bila je trostruka: pružiti braći duhovno ohrabrenje; brinuti za njihove potrebe novca, hrane i vode; i pomoći im da obnove ili ponovo sagrade svoje domove.
Nije bilo potrebno pozivati dobrovoljce. Svaki dan mnogi su se pojavljivali rano ujutro da priteknu u pomoć. Evo nekoliko komentara onih koji su pomagali:
Jedna sestra, kad joj je kuća bila očišćena i restaurirana, rekla je: “Čula sam o pomoći koju pružaju braća kad naiđe katastrofa. Sada ja to vidim i osjećam.” Čak njena susjeda, muslimanka, rekla je toj sestri: “Vi uistinu volite jedni druge. Vaša religija je prava. Ja ću sada otići u svoje selo i reći svima što vi ovdje radite.” Ta susjeda je donijela hranu za dobrovoljne radnike.
Starija sestra je objasnila: “Očekivala sam da ćete me doći posjetiti, ali nisam očekivala da će mi Zajednica poslati nekoga da mi donese vode.” Plakala je kad je poljubila brata koji je došao da joj pomogne.
Tročlana obitelj — muž i žena koji su bili nekršteni objavitelji i njihov sinčić — posjećena je i primila je veliku kutiju mlijeka, kruh, pitku vodu i novac. Kad im je rečeno da su to pripremili Jehovini svjedoci, muž je rekao: “Bio sam pripadnik Evangeličke crkve 11 godina i bio veoma aktivan. Ali u ovih 15 godina rata u Libanonu, oni nisu nikad pomislili da učine nešto slično tome za svoje članove.” Nastavio je: “Doista je ovo jedina Božja organizacija.” Muž i žena krstili su se na kongresu u svibnju 1990.
Jedan starješina je komentirao: “Nedostaju nam riječi da izrazimo zahvalnost za djela ljubavi koja ste pokazali prema braći u nevoljama. Tako me se dojmilo da sam lio suze kad sam vidio grupu mlade braće, dobrovoljaca, kako zidaju kuću mojih roditelja. Čak su naši susjedi koji nisu Svjedoci izrazili svoje cijenjenje. Uistinu smo zahvalni Jehovi i njegovoj organizaciji za praktičnu pomoć koja nam je bila pružena. Kako su istinite riječi psalmista u Psalmu 144:15: ‘Sretan je narod čiji je Bog Jehova.’”
“Kakvi ste vi to ljudi?”
Jedna sestra sa obitelji je pisala: “Želim izraziti svoju duboku zahvalnost za ljubav Jehove i njegove organizacije. Moja je kuća bila pogođena mnogim granatama i spaljena. Mnogi su nam rekli da se neće moći popraviti. Međutim, ona stoji ovdje potpuno popravljena kao da joj se ništa nije dogodilo, okružena stotinama kuća u našoj ulici koje su spaljene i uništene.
Čak naši susjedi koji nisu Jehovini svjedoci, pitaju: ‘Otkud potječe ova ljubav? Kakvi ste vi to ljudi? Tko su ove osobe koje rade s takvim žarom i koje su tako mirne i dobro se vladaju? Neka je blagoslovljen Bog koji vam daje tu ljubav i samopožrtvovni duh.’ Kako su prikladne riječi iz Psalma 84:11, 12: ‘Jer Jehova Bog je sunce i štit; naklonost i slavu on daje. Jehova neće uskratiti nijednog dobra onima koji hode u neporočnosti. O, Jehova nad vojskama, sretan je čovjek koji se u te uzda.’”
Čovjek čija žena i djeca su Jehovini svjedoci napisao je: “Želio bih vam zahvaliti za vašu pomoć u popravljanju moje kuće. Vaš rad je pokazao iskrenu kršćansku ljubav koja je veoma rijetka u ovim danima. Neka Bog blagoslovi vaše napore.”
Nakon što se obnovila kuća jednog starješine, on je rekao: “Naša usta ne mogu izraziti ono što je u našim srcima. Mi ne možemo naći riječi koje bi izrazile naše cijenjenje prema Jehovi i njegovoj organizaciji. Mi smo osjetili Jehovinu blizinu u našoj nevolji. Vaša ljubav ohrabrila je sve članove moje obitelji da sudjeluju u pomaganju u potrebama drugih.”
U Libanonu su tokom travnja, 194 osobe bile u pomoćnoj pionirskoj službi. Večer Spomen-svečanosti bila je mirnija od ostalih večeri, i na održanoj Spomen-svečanosti bilo je ukupno 5 034 prisutnih. Svi planirani kongresi bili su održani, a ukupni godišnji broj krštenih osoba bio je 121, usprkos kaosu u državi. Mnoge obitelji u skupštinama zauvijek su napustile zemlju. Ali novozainteresirane osobe napreduju prema krštenju i 2 726 objavitelja Kraljevstva stalno se povećava. Tokom 1990. službene godine, sav Jehovin narod u Libanonu okušao je Jehovinu vjernost, jer se on dobro brinuo o nama i vodio nas kroz burna vremena (Psalam 33:4, 5; 34:1-5).