izraza ljubavi. Mi možemo na vrlo različite načine pokazivati svoju ljubav prema bližnjima (Marko 12:30, 31).

23. Kako još možemo pokazati cijenjenje prema Bogu i Kristu?

²³ Na kraju ne želimo zaboraviti spomenuti da možemo pokazati svoje cijenjenje za dva najveća izraza ljubavi i time da slavimo Spomen-svečanost Gospodinovu. Zadnje noći svog boravka na Zemlji u ulozi čovjeka, Isus je uspostavio Spomen-svečanost koju bi trebalo slaviti svake godine, u znak sjećanja na njega. Kruh i vino predstavljaju njegovo tijelo (1. Korinćanima 11:23-26). Ove je godine Spomen-svečanost održana u nedjelju 12. aprila (nakon zalaska Sunca). Tada su se sakupili Jehovini svjedoci širom svijeta, da bi slijedili Isusovu zapovijed. Vjerujemo da nisi propustio biti prisutan!

Može li patnja biti korisna?

KAD su suočeni s jakim patnjama, mnogi postaju ogorčeni. Drugi koji prolaze kroz ista ili još gora iskustva postaju suosjećajniji i samilosniji u svojim osjećajima prema bližnjima. Slično tome, ima nekih koji poriču postojanje Boga onda kad su duže vrijeme izloženi poteškoćama, dok drugi kroz žestoke kušnje prolaze s nepoljuljanom vjerom u Svemogućega. Zašto je to tako?

Ljudi često postaju ogorčeni i gube vjeru zato što previše smatraju sebe važnima i ne shvaćaju da su griješni ljudi koji žive u svijetu koji se ne obazire na Božji zakon. Oni pogrešno pripisuju Svemogućem loše stvari za koje treba kriviti ljude. Stoga oni ništa korisno ne nauče iz poteškoća u kojima se nalaze i, kad dođe olakšanje, možda pokazuju još i više nepoželjnih karakternih crta nego prije.

Da se to i nama ne bi dogodilo, trebamo si učiniti ciljem da izvučemo korist iz svega što bi nas moglo zadesiti. Zato je potrebno imati ispravno gledište o ljudskoj patnji. Najveća pomoć u tome da se na to gleda iz ispravnog kuta je biblijska knjiga Plač Jeremijin (Tužaljke).

Održati nadu

Sama knjiga sastoji se od pet poema — tužaljki ili oplakivanja užasnog uništenja koje je zadesilo Jeruzalem od strane Babilonaca. U trećoj od ovih poema, prorok Jeremija, potaknut Božjim duhom, izlijeva svoje jake osjećaje i pretvara ih u čitavu naciju koja je prikazana likom krepkog čovjeka (Plač Jeremijin 3:1). Premda je Jeremija patio zajedno s čitavim narodom, to iskustvo ga nije ogorčilo. On je s nadom gledao na vrijeme kad će Božja naklonost ponovo biti s Njegovim narodom i prihvatio je ono što je došlo na taj narod kao pravedno izvršenje božanske presude.

Jeremiji je pomogla nada u božansko izbavljenje. Čitamo: “Sigurno će se tvoje duše (Jehova) sjetiti i prignut će se na mene. Na ovo ću podsjetiti svoje srce. Zato ću pokazati stav čekanja” (Plač Jeremijin 3:20, 21, NS). U Jeremijinim mislima nije postojala sumnja da će Jehova konačno s naklonošću pogledati na svoj pokajnički narod. Istina, oni su bili jako poniženi u potpunom porazu. Ali, Jehova će se pognuti sa svog visokog nebeskog položaja i podići ih iz njihovog poniženog stanja. Jeremija je tom mišlju mogao utješiti svoje srce i strpljivo čekati dok Jehova ne djeluje u korist svog pokajničkog naroda.

Dakle, kad prolazimo kroz teška iskustva ne bi se trebali odreći nade. Trebali bi imati na umu činjenicu da kušnje imaju početak, ali imaju i kraj. Najviši nikad neće dopustiti da njegovi sluge pate neograničeno dugo zajedno sa onima koji nisu njegov predani narod. Zato trebamo strpljivo čekati dok Jehova ne donese olakšanje.

Činjenica da je netko još uvijek živ treba mu pružiti razlog za nadanje. U Jeremijino vrijeme su grad Jeruzalem i zemlja Judeja