Svjedoci do najudaljenijeg dijela Zemlje

“Bit ćete mi svjedoci ... do najudaljenijeg dijela Zemlje” (Dj. ap. 1:8, NS).

1. Koji je bio najdramatičniji trenutak u ljudskoj povijesti?

BIO je, bez sumnje, jedan od najdramatičnijih trenutaka u ljudskoj povijesti. Nikada prije nije došlo do dirljivijeg rastanka. Božji Sin je trebao napustiti svoje sljedbenike na Zemlji svjestan da više nikada neće biti među njima u tijelu. Preostalo je vremena još samo za jedno pitanje i jedan odgovor. U vezi čega? Taj posljednji razgovor trebao je trajno utjecati na Kristove sljedbenike, sve do kraja sadašnjeg sustava stvari.

2. Kako je glasilo posljednje pitanje, koje je Isusu bilo postavljeno prije nego je zauvijek napustio Zemlju i zašto je njegov odgovor za nas vrlo važan?

² Posljednje pitanje, koje su postavili Isusovi učenici, glasilo je: “Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?” (ST). Što ih je natjeralo na to pitanje, može se samo pretpostaviti. Svejedno što su očekivali, jedno je bilo jasno: željeli su znati kada će se ostvariti Božja namjera u vezi sa njegovim Kraljevstvom. Tko im može zbog toga nešto prigovoriti? Nisu bili ni prvi ni posljednji, koji su nestrpljivo očekivali konačno oslobođenje. Zbog toga su za nas vrlo značajne Isusove oproštajne riječi, koje je izgovorio prije napuštanja Zemlje.

Kristove posljednje riječi

3, 4. a) Što je odgovorio Isus? b) Koju dvostruku pouku je dao Isus svojim učenicima?

³ Isus je odgovorio: “Ne spada na vas — odgovori im — da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti. Ali primit ćete snagu pošto Duh sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje. Kad to reče, bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim”, stoji u izvještaju (Dj. ap. 1:6-9, ST).

⁴ Isusove posljednje riječi imale su dvostruko značenje. Najprije je taktično, ali odlučno, objasnio svojim učenicima, da se ne brinu o tome, kada će Jehova ostvariti svoju namjeru. Time je potvrdio ono, što je već prije rekao u proročanstvu o svršetku sustava stvari (Mat. 24:36; Mar. 13:32-37). Zatim im je pokazao za što bi se od tada zaista trebali zanimati. Najprije su trebali u Jeruzalemu — gdje im je bilo rečeno da ostanu — djelovati kao kršćanski svjedoci (Dj. ap. 1:4), a zatim i u cijeloj Judeji i Samariji i na kraju ‘do najudaljenijeg dijela Zemlje’. Za to učiniti dobit će “silu” — duha svetoga.

5. Kada su Isusovi učenici primili “silu” i na što ih je ta sila pobuđivala?

⁵ Tu “silu” su dobili apostoli i drugi učenici tjedan i pol dana nakon toga, o Duhovima. Poslušno su ostali u Jeruzalemu i za praznik “svi bijahu skupljeni na istom mjestu”. Odjednom “svi se oni napuniše Duha svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore”. To nije bilo nikakvo nerazumno brbljanje, nego su govorili o “veličanstvenim Božjim djelima” (Dj. ap. 2:1, 4, 11).

“U Jeruzalemu”

6. Kako su pomazani kršćani započeli izvršavati dobiveni zadatak i uz kakvo protivljenje?

⁶ Kršćani, koji su upravo bili pomazani duhom, dali su se odmah na ispunjenje zadatka, dobivenoga od uskrsnulog Krista. Najprije su propovijedali “u Jeruzalemu”, ali sigurno ne bez protivljenja. Židovski religiozni i svjetovni glavari urotili su se protiv njih, rekavši:

“Što da učinimo tim ljudima? Svi stanovnici Jeruzalemski znaju da su učinili očito čudo (ozdravivši hromog) i mi to ne možemo zanijekati. Ali da se ovo ne raširi još više u narodu, strogo im zabranimo, da ikomu govore o tome imenu (Isusovom)” (Dj. ap. 4:16, 17, ST).

7. a) Kako su na to reagirali Kristovi učenici? b) Kako je potvrdio religiozni protivnik, da su prvi kršćani vjerno izvršili svoj zadatak?

⁷ Krist je rekao: “Bit ćete mi svjedoci”. Židovski Sanhedrin je zaprijetio prvim kršćanima da “više ne govore nikome u ovo ime”. Koga su poslušali? S dužnim poštovanjem odgovorili su svojim progoniteljima: “No, mi ne možemo prestati govoriti o stvarima koje smo vidjeli i čuli” (Dj. ap. 4:18-20, NS). I dalje su svjedočili. Iako su apostoli bili zatvoreni i iste noći čudom oslobođeni, “uđoše ujutro u crkvu (templ), i učahu” (Dj. ap. 5:17-21). Kakve li revnosti! No, ponovno su ih zatvorili.

“Kad ih dovedoše, staviše ih pred Veliko vijeće (Sanhedrin). Veliki ih svećenik upita: ‘Zar vam nismo oštro zabranili da učite o tome imenu? A vi ste, evo, napunili Jeruzalem svojom naukom’” (Dj. ap. 5:27, 28, ST).

Taj religiozni dostojanstvenik posvjedočio je nehotice, da su prvi kršćani izvršili prvi dio zadatka dobivenog od Krista. Oni su revno svjedočili o njemu (Isusu) “u Jeruzalemu”.

8. Kako je uspjelo tim kršćanima ‘napuniti Jeruzalem svojom naukom’ i koje su rezultate postigli?

⁸ Nakon što su ti kršćani bili išibani i bilo im zapovjeđeno da “ne govore u ime Isusovo”, “otidoše od sabora radujući se što se udostojiše primiti sramotu za ime Gospodina Isusa”. Uopće nisu bili obeshrabreni, nego “svaki dan u crkvi (templu) i po kućama ne prestajahu učiti i propovijedati evanđelje o Isusu Kristu” (Dj. ap. 5:40-42). Zapazimo da “nisu prestajali svjedočiti od kuće do kuće” (NS). Zato su uspjeli ‘napuniti Jeruzalem svojom naukom’ iako ih je brojčano bilo malo. Njihov način pokazao je izvanredne rezultate. “I riječ Božija rastijaše, i množaše se vrlo broj učenika u Jeruzalemu” (Dj. ap. 6:7).

U Samariji i Judeji

9. Pod kojim okolnostima se proširilo djelo svjedočenja na Judeju i Samariju?

⁹ Ali prvi kršćani nisu mogli na tome stati. Trebali su biti Kristovi svjedoci “po čitavoj Judeji i Samariji”. U stvari, baš revno izvršenje prvog dijela njihovog zadatka dovelo je do toga, da također izvrše i drugi dio tog kršćanskog djela. Otpor, koji je pružen njihovom svjedočenju u Jeruzalemu, dostigao je vrhunac religioznim ubojstvom Stjepana i izazvao val progonstva, koji je zahvatio skupštinu kršćanskih svjedoka u Jeruzalemu. Snažnim protivljenjem namjeravalo se ušutkati Kristove svjedoke. Međutim, umjesto toga, time je dat djelu svjedočenja novi polet i ono se proširilo na ona područja, gdje je trebalo sprovesti to djelo po Kristovoj volji. “... te se svi raspršiše po krajevima Judejskim i Samarijskim, osim apostola.” A što su radili raspršeni kršćani u tim predjelima? “Prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi” (Dj. ap. 7. poglavlje; 8:1, 4, ST).

10. Što su učinili apostoli, kada su čuli da je “Samarija primila riječ Božju” i koji je “ključ” upotrijebio Petar?

¹⁰ Uskoro su “apostoli u Jeruzalemu” saznali “da je Samarija primila Riječ Božju”. U tako napredujućem stanju, apostoli su iz svojih redova poslali dvojicu, Petra i Ivana, da utvrde uspješno djelo, koje su započeli rasijani kršćani, kojima je pripadao i Evanđelist Filip. Petar je iskoristio svoju posebnu prednost, koju mu je dodijelio Krist i otvorio je put Samarićanima, da postanu duhovno rođeni, pomazani kršćani, koji su pozvani da imaju udjela sa Kristom u “nebeskom kraljevstvu” (Mat. 16:18, 19; Dj. ap. 8:14-17). U Djelima apostolskim čitamo dalje: “Pošto su posvjedočili i propovijedali Riječ Božju (Jehovinu) vratiše se u Jeruzalem, propovijedajući Radosnu vijest mnogim samarijskim selima” (Dj. ap. 8:25, ST). Toliko o Samariji.

11. Kakve dokaze imamo, da je “sva Judeja” dobila izvanredno svjedočanstvo?

¹¹ Što se tiče Judeje, bez sumnje je bilo mnogo Judejaca o Duhovima u Jeruzalemu, koji su primili izvanredno svjedočanstvo od nedavno pomazanih kršćana, a osobito od Petra (Dj. ap. 2:9, 14-36). Osim toga, poznato nam je, da su prije početka progonstva kršćana u Jeruzalemu “mnogi dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi, i svi ozdravljahu” (Dj. ap. 5:16, ST). Svi ti stanovnici Judeje primili su svjedočanstvo o Isusu. Što se tiče vremena nakon Pavlovog preobraćenja, Luka piše: “A crkva (skupština) po svoj Judeji, Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se” (Dj. ap. 9:31, ST). Oko 15 godina kasnije, mogao je Pavao pisati kršćanima u Solunu: “Jer vi ste, braćo, postali nasljedovatelji Božjih crkava (skupština) u Judeji” (1. Sol. 2:14, ST). Neosporivo je, da su prvi kršćani izvršavali po Kristu dobiveni zadatak, da budu svjedoci “i u Jeruzalemu i po svoj Judeji i Samariji”.

“Sve do kraja zemlje”

12. Kako je o Duhovima položen temelj za buduće širenje djela?

¹² Međutim, posljednji zadatak, kojeg je Isus dao, obuhvaćao je još više. On je glasio: “Pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj. ap. 1:8, ST). Postoje dokazi da su Židovi u disperzijia vrlo rano čuli, svjedočanstvo o Kristovom imenu, čak prije 36. godine n. r. vr. kad je Petar ponovno upotrijebio prednost, koju mu je Krist dodijelio, ovaj puta otvorivši ulaz u Kraljevstvo neobrezanim neznabošcima (Mat. 16:18, 19; Dj. ap. 10. poglavlje). Među 3000 Židova i obraćenika, koji su se krstili o Duhovima 33. g. n. r. vr. i postali kršćani, nisu bili samo stanovnici Jeruzalema i Judeje. Mnogo ih je došlo iz udaljenih krajeva kao što su: Parthi, Media, Elam i Mezopotamija (današnji Iran i Irak), Mala Azija (današnja Turska), sjeverna Afrika i Italija (Dj. ap. 2:8-11). Po povratku u svoje domovine na tri kontinenta: Aziju, Afriku i Evropu, ti novo-obraćeni kršćani su, bez sumnje, svjedočili o Kristovom imenu drugim Židovima i prozelitima, koji su živjeli u tim zemljama. Tako se o Duhovima položio temelj za buduće širenje djela.

13. Što pokazuje, da se svjedočanstvo o Kristu dalo daleko izvan Judeje i Samarije u rano vrijeme?

¹³ Osim toga, u Djelima apostolskim 11: 19, (ST), piše: “A oni koje bijaše raspršilo progonstvo (neko vrijeme nakon Duhova, ali ipak prije Pavlovog obraćenja godine 34. ili 35. n. r. vr.) što je izbilo zbog Stjepana, stigoše do Fenicije, Cipra i Antiohije (u Siriji), ne propovijedajući nikome nauke osim Židovima”. To sasvim jasno dokazuje, da je svjedočanstvo o Kristu bilo dano daleko izvan Judeje i Samarije prije nego što se propovijedalo nežidovima.

14. Gdje se, očigledno, započelo organizirano svjedočiti među neobrezanima? Objasni odgovor?

¹⁴ Pošto je Petar 36. godine n. r. vr. daljnjim “ključem nebeskog kraljevstva” otključao neobrezanima ulaz u Kraljevstvo, otvorio se put proširenju kršćanskog svjedočenja na sve narode, da, “do kraja zemlje” (ST). Organiziranim davanjem svjedočanstva među neobrezanim nežidovima započelo se, očigledno, u Antiohiji (Sirija), tada po veličini trećem gradu u svijetu, odmah iza Rima i Aleksandrije. Dogodilo se ovako: jednom nakon 36. godina n. r. vr., ali prije 44. godine n. r. vr., živjeli su neki kršćanski muževi koji “bijahu s Cipra i iz Cirene (iz sjeverne Afrike); ovi, kada dođoše u Antiohiju, počeše propovijedati i Grcima i navješćivati im kao Radosnu vijest: Isus je Gospodin. I ruka Gospodnja bijaše s njima, te se veliki broj, i to onaj što prigrli vjeru, obrati Gospodinu” (Dj. ap. 11:20, 21, ST).

15. a) Što je uradila skupština u Jeruzalemu u vezi novonastale situacije i zašto je to bilo jedino razumno rješenje? b) Što je Pavao radio nekoliko godina? c) Zašto je za nas posebno zanimljiva skupština u Antiohiji?

¹⁵ Jehova je blagoslovio kršćane iz Cipra i Cirene za revno propovijedanje među nežidovima. ‘Skupština iz Jeruzalema’ poslala je posebnog zastupnika na sjever, u Siriju, koji je trebao urediti stvari u novonastaloj situaciji. Za taj zadatak bio je izabran Barnaba, koji je govorio grčki i bio Židov sa Cipra. Kad je ohrabrio te nove Kristove učenike, otišao je Barnaba za Tars i potražio Pavla, koji je nekoliko godina proveo u Siriji i Ciliciji, današnjoj jugoistočnoj Turskoj, objavljujući ‘dobru vijest o toj vjeri’. (Usporedi Djela apostolska 9:26-30 i Galaćanima 1:18-23.) “I oni (Barnaba i Pavao) se cijelu godinu (vjerovatno oko 45. g. n. r. vr.) sastajaše ondje s crkvom (skupštinom, koja se sastojala iz Židova i nežidova), i učaše mnogi narod, i najprije u Antiohiji nazvaše, božanskim proviđenjem, učenike kršćanima.” (Dj. ap. 11:22-26, ST).

16, 17. a) Kako se djelo svjedočenja proširilo izvan Antiohije (Sirija)? b) Koje proročanstvo su citirali Pavao i Barnaba, kao opravdanje za svoju djelatnost i na koga se prvobitno to proročanstvo odnosilo? c) Kako to razjašnjava Djela apostolska 1:8?

¹⁶ Oko deset godina bila je Antiohija (Sirija), pod vodstvom svetog duha, središte naročito jake misionarske djelatnosti (Dj. ap. 13:1-4; 14:26; 15:35, 36; 18:22, 23). Pavao je sa različitim misionarskim suputnicima poduzeo tri velika propovjednička putovanja, čime se proširilo kršćanstvo po cijeloj Maloj Aziji i Grčkoj. Oni su propovijedali Krista i Židovima i nežidovima. Jednom prilikom su Pavao i Barnaba opravdali takav način postupanja pred grupom ljutih Židova, rekavši:

“Vama je najprije trebalo propovijedati riječ Božju, ali kako je vi od sebe odbijate i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, mi se obraćamo poganima, jer nam je tako zapovjedio Gospodin (Jehova): ‘Postavio sam te svjetlom poganima, da im budeš spasenje do kraja zemlje’” (ST).

Luka još dodaje: “Kad pogani to čuše, počeše veselo slaviti riječ Gospodnju i prigrliše vjeru svi koji bijahu usmjereni vječnom životu” (Dj. ap. 13:46-48, ST).

¹⁷ Citirajući proročanstvo o mesijanskom ‘sluzi’ (Iza. 42:6; 49:6) i primijenivši ga na svoju djelatnost, Pavao i Barnaba su pokazali, da su zajedno sa svojom kršćanskom braćom zapravo djelovali “umjesto Krista”, koga je Jehova ovlastio, da nosi “svjetlo” i “spasenje” “do kraja Zemlje”. Krist je opet opunomoćio svoje sljedbenike, da budu njegovi svjedoči “do najudaljenijeg dijela Zemlje” (2. Kor. 5:20; Dj. ap. 1:8; usporedi Izaija 49:5-9 i Luka 2:25-32).

Dugoročan zadatak

18. Što znamo o naprezanjima prvih kršćana da budu svjedoci sve “do najudaljenijeg dijela Zemlje”?

¹⁸ Ustanovili smo da se u Djelima apostolskim izvještava o revnosti, koju su pokazali apostoli i Ostali prvi kršćani, dok su nastojali izvršiti, koliko je god bilo u njihovoj moći, od Krista im dodijeljeni zadatak svjedočenja u Jeruzalemu, Judeji, Samariji i “do najudaljenijeg dijela Zemlje”. Znamo, na primjer, da je apostol Petar, kao vjerni Kristov svjedok, došao do Babilona na istoku i da je Pavao na zapadu davao svjedočanstvo u Italiji a možda i u Španiji (1. Petr. 5:13; Dj. ap. 28. poglavlje; Rim. 15:23-28).

19. Što pokazuje, da se posljednji zadatak, koji je Isus dao u vezi svjedočenja “do najudaljenijeg dijela Zemlje”, produljuje do današnjeg vremena i koje se pitanje stoga nameće?

¹⁹ Međutim, potpuno je jasno da je posljednji zadatak, koji im je Isus dao, naime, da budu svjedoci sve “do najudaljenijeg dijela Zemlje”, bio još dugoročniji, prema Isusovom proročanstvu, taj zadatak je trebao preći apostolsko vrijeme i zaći u vrijeme “svršetka sustava stvari” (Mat. 24:3, 14). Međutim, vrlo je ohrabrujuće i jača vjeru, promatrati izvanredan primjer, kojega su ostavili prvi kršćani. No, sada se nameće pitanje: tko danas nastavlja to dobro djelo, koje su apostoli započeli, i na koji način su oni svjedoci za Krista i njegovog nebeskog Oca sve “do najudaljenijeg dijela Zemlje”? To ćemo razmatrati u slijedećem članku.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 9]

“Vi ste, evo, napunili Jeruzalem svojom naukom”

[Okvir na stranici 10]

“Propovijedajući Radosnu ... Samarićanima”